RENOVIRANJE USTAVA
Otišao Sanader, otišao Sadović, odlazi i Oli Ren.
Teška su vremena, pa je Ren, evidentiačr za proširenje Evropske unije, došao u Sarajevo da se razboli i da donese Pismo Preko Save. U tom pismu Oli piše da BiH ne može u EU sa ovakvim ustavom jer EU želi da čuje jedan glas a sada ih se čuje više.
EU nije u poziciji da ucjenjuje i uslovljava.
Nema reference za tako nešto.
Primila je, na primjer, Mađarsku, Mađarska je u stvari „sve letila“ u EU. Stizale su bajkovite priče o tome kako cijela Njemačka više prljav veš velikih hotelskih lanaca ne pere kod sebe nego vozi u Hungariju, jevtinije je. Zapadne priče za istočnjake. Onda je jednog dana Mađarska bankrotirala. Nisam primijetio da je Oli Ren nešto rekao povodom toga. Očekivao sam da će reći da je znao da Mađarska sa onakvim ustavom ne može u EU.
Ni EU ne govori jednim glasom.
Neke zemlje su usvojile taj eustav a neke nisu. Sada ne znaju šta da rade. Postoje interesi a ne glasovi. Republika Srpska, jedan od glasova, ne može žrtvovati svoje najvažnije i temeljne interese ni za BiH ni za EU. EU bi to trebala razumjeti a ne dozvoljavati da je pojedini njeni javnosnici pretvaraju u lobističku organizaciju za ostvarenje nečijih sumanutih unitarističkih, u stvari osvajačkih, fatišiziranih ciljeva (po ocu svih osvajanja, Fatihu).
EU ima s kim da razgovara u BiH.
Predsjedništvo BiH i predsjedavajući Savjeta ministara će entitetima prenijeti sve što budu razgovarali sa EU. Ali EU mora da bude realna. Da pribrano razloži svoje ineteres da BiH bude unutra. Ako ga ne može obrazložiti, onda da izađemo iz simulatora integracija. Nisam uočio neki veliki interes za integrisanje Hrvatske, koja je jača i važnija zemlja od BiH, mada je i ona bankrotirala. BiH je, svi njeni glasovi, jasno rekla da ima interes da se integriše. Ali taj interes je mnogo zahtjevniji od bezviznog režima. Ne integrišemo se, valjda, u EU radi političkog istomišljeništva. Integrisali bi se zbog ekonomije.
Ne želimo da idemo na ustavni kurs ili večernju školu.
Stoga je, tumačim, Ren to o ustavu, i ostalo, rekao tek da nešto kaže.
Između ostalog, da smo, što se tiče priključenja EU, na dugom štapu.

SELEKTORI KRIVICE
Ne treba biti nikakav politički analitičar, Bžežinski, Kisindžer, Hantington, tajni analitičar trijade ili slične ilegalne grupe koja stoljećima upravlja svijetom, pa shvatiti da BiH nema nikakvu šansu.
Nakon snimaka, već stoti put, koji optužuju Atifa Dudakovića, velikog vojskovođu Petog korpusa AR BiH, od Bihaća, koji pokazuju kako se presuđuje kao u dispozitivu: strijeljajte na licu mjesta, kako se hladnokrvo ubijaju ljudi a da se ne zna ni otkud tu ni da li imaju bilo kakve krivice, a i da je imaju, morali bi pred sudove i tužioce, kako se strijeljanje na licu mjesta obređuje i zalijeva flašom alkohola a onaj zadrigli Dudaković pravi skečeve na temu filma o strijeljanju.
Morbidnost svakog ratnog zločina je jednaka. Slične su, mada krvoločnije, scene iz filma Škorpioni. Razlika je velika jer su tamo na sceni paravojne formacije i psihopate a ovdje regularna vojska i generali.
Neki javnosnici pokušavaju da objavljivanje filma povežu sa skretanjem pažnje sa optužbi Dodika ili sa pasoša. Sve to neće piti vode. Svakome ko je primirisao rata i zone borbenih djestava, jasno je da nema heroja, nema satenskin nacionalnih junaka pokreta otpora, pravde i oslobodilaštva. Svi ovdašnji ratnici nacionalističkih demokratskih ratnih stranaka dojili su istu sisu i isti metak. Onaj ko zločine razvrstava u oslobodilačke i agresorske i ko preuzima ulogu selektora zločina, ubija BiH u njenoj genetskoj strukturi.
Svaki dan slobode Dudakovića i hiljade drugih dudakovića, precizno i nepovratno razjeda Bosnu i Hercegovinu.
Bosna i Hercegovina postaje sudski slučaj.
Samo što ne mogu, kao oni iz tužilaštva, da kažem: Ne komentiram slučaj u toku.

KO JE PUSTIO TOMPSONA
Beogradska politika, iako je više ne uređuje kosa novinarka Ljiljana Smajlović, na naslovnoj strani donosi uglavuubijajući tekst najvećeg naslova: Ko je Tompsona pustio u Srbiju.
Tompson je, zna se, Marko Perković koji je bio u pozorišnom ratu u Hrvatskoj, protiv agresora, okupatora i četnika koji su živjeli u Hrvatskoj stoljećima a onda se jdnog dana probudili i postali agresori, angažovali Slobodana Miloševića & co. da im uradi inženjering i fizibiliti studiju i omogućili mnogim ispodprosječnjacima da budu dragovoljni heroji domovinskog rata.
Pozorišnog rata, jer je Marko Perković, kao i mnogi drugi, od toga pravio pozorište pa se negdje dočepao puške tompson, švercovane, dabome, i toliko bio opčinjen njom da je sam sebi dao i nadimak po njoj. Svakojake primitivce sam viđao u ratu ali ni jedan nije sebi dao nadimak kalašnjikov, osamdesetčetvorka, papovka, snajper, tetejac, hekler, uzi...
Drugi kanal Haertea, kojeg preuzimaju kablovski distributeri u Srbiji, emitovao je snimak ustašoidnog koncerta iz 2007. A onda su novinari, radikali i Politika, zavapili.
Nerazumljivo je da su Srbi još uvijek opterećeni Hrvatima.
Nerazumljivo je da opet neko, nakon toliko decenija ponavlja paniku iz vica: može li neko zaustaviti taj tanjug.
Nerazumljivo je da se opet ponavlja greška u supstanci svijesti da se od primitivaca, marginalaca i egzibicionista bez ikakave šanse za kvalitetnu socijalizaciju, zabranama, zatvorima i političkim etiketama, prave heroji. Kako je to komunizam radio od Alije Izetbegovića, Tuđmana i krajputaša. Kako je zabranjivao Ustani bane i Drma mi se, drma mi se.
Za Srbiju, za Srbe, i za uopšte, dobro je da Tompson pjeva te neoustašluke. Dobro je da ima publiku za to i da su mu koncerti posjećeni. Onda će Srbija, i ostali, znati s kim imaju posla. Onda će jasnije biti da je olujna desrbizacija temeljno urađena, kao nacionalni, kao fašistoidni, kao državni projekt a ne kao redarstvena akcija.
Hrvatska, tako, treći put postaje dužnik Srbima. Prvi put u eri pokolja u Jasenovcu i drugim logorima ustaša fašista, drugi put u eri protjerivanja, ubijanja i eliminacije Srba iz Hrvatske. I treći put sada, kada sistematski, kao državnu, nacionalnu politiku, protežira ustaštvo, antisrpstvo i fašističku mržnju. Jer HRT je zvanična državna, televizija Hrvatske i Hrvatska televizija.
Ta tri duga, kako istorija teče, neće se moći protektirati pričama o agresiji Srbije na Hrvatsku, neovisnu, nezavisnu, tompsonovu.

HRIŠĆANSKI KLUB
Izvjesni Mevlut Čavašolu, parlamentarac Turske i izvjestilac Vijeća Evrope za BiH, izjavio je, povodom neukidanja viza građanima BiH i Albanije, da je Evorpa pokazala da je hrišćanski klub.
Istovremeno je podsjetio na više puta ponovljene izjave premijera Turske Erdoana kojima je upozoravao Evropu da mora dokazati da nije ekskluzivni hrišćanski klub.
Zašto Turska ima potrebu da popuje Evropi?
A nema za to nikakvo istorijsko, moralno i vjersko pokriće.
Jasno je da Turska nema oslonca ni na jednoj strani. Govorim o tržištu, političkim grupacijama i geostrateškom segmentu.
Sa susjedima nije našla regioanlni jezik a svoj odnos prema hrišćanstvu je pokazala na mikroprimjeru Kipra pa i u odnosima sa Grčkom. Da ne idem u istoriju, kada je njena pradjedovina, Otomanska imperija, Evropu tretirala kao indijanski rezervat i nastojala, silom i sabljom, da je raskrsti, poturči ili istrijebi. Da ne pominjem genocid nad Jermenima, početkom ovog vijeka. Da ne pominjem sve veću islamizaciju države čime se polako pokopava civilizacijski doseg Kemal Paše Ataturka.
Pošto ne spada nigdje, trebala bi se civilizovanije okrenuti Evropi.
Evropa sama ne postavlja pitanje hrišćanstva. Da postavlja, turskih građana ne bi bilo u Njemačkoj i u drugim zemljama Evrope. Zašto bi ga onda postavaljala Turska. Osim ako sistematski ne želi da igra na tu kartu.
Banalizovati tehničko pitanje kao što su vize sukobom vjera i civilizacija, primjereno je samo lokalističkim marginalcima a ne evropskim parlamentarcima ili parlamentarcima neke zemlje koja pretenduje da bude Evropa.

POZIVNI ILI ODLAZNI BROJ
Ima više od mjesec kako je Dnevni list objavio zanimljivu storiju o pozivnim telefonskim brojevima za područje bivše Jugoslavije, mislio sam odmah to komentarisati ali se uvijek u prve redove progura neka tema iz dnevnopolitičkih saturnovih maglovitih prstenova.
Danas pokazujem karakter.
Dakle, kad sam radio kao majstor na štamparskoj mašini, jedna moja oštra svakodnevna kritičarka zamjera mi što, malo-malo, narcisoidno, kažem: kad sam bio ministar, pa sad okrećem list, dakle, 97. u BiH je grafički papir dolazio iz Španije ali tako da je jedna veletrgovinska firma u Beogradu imala ovdje svoje predstavništvo. Tada se Beograd zvao Savezna Republika Jugoslavija. Niko nije znao za Miroslava Lajčaka a ni za crnogorski referendum. Ali, na paletama papira iz Španije je pisalo: Serbia & Monte Negro a ne SRJ. Mislio sam da je odgovor u tome da se radi o posebnom ugovoru koji pokriva isključivo te dvije teritorije ili slično. Nisu mi znali ni dobavljači objasniti. Tek kasnije dolazi do transformacije SRJ u državnu zajednicu Srbija i Crna Gora.
Zanimljivo, kako neki šanski Natron, pun Marokanaca i druge jevtine radne snage, zna šta će se desiti sa nekom državom i odmah štampa takve etikete na svoje proizvode.
Slično je i sa pozivnim brojevima.
Bivša Jugoslavija je imala pozvini 0038. Kada je nastalo balknasko sranje, peta cifra, 1, dodijeljena je SRJ, 2, 3, i 4 su ostali slobodni, 5 je dobila Hrvatska, 6 Slovenija, 7 BiH, 8 je ostao na čekanju, 9 je dobila Makedonija.
Nastavkom procesa, 2 je pripala onom Monte Negru sa španske etikete. 3 će vjerovatno dobiti Kosovo. 4 ostaje da čeka ali je pitanje da li ostaje Vojvodina i do kada. 8 je iza 7 (prazno iza BiH), kao što je 2 (Crna Gora) jedno vrijeme bilo prazno iza 1 (Savezna Republika Jugoslavija).
Glavno pitanje nije da li će Republika Srpska kao Samostalna Referendumska Zajednica dobiti peti broj 8, 00388, nego da li je tada, na početku sranja sve bilo jasno a od tada do danas, samo se gubi vrijeme.
Mislim da jeste sve bilo jasno. Zato nema broja za Herceg Bosnu. Konfederacija sa Hrvatskom je, možda, bila dio tog plana pozivnih i odlaznih brojeva. Konfederativna sastojnica, logično, ima svoj pozivni broj jer se kao suverena, uključuje u konfederativni odnos.
Sudeći po španskoj etiketi, tačno je da dijete zadnje sazna da će biti seksa.

FOBIJA OD FOBIJE
Posljednjih mjeseci traje agresivizacija islamsko-bošnjačkog segmenta koja se može ustanoviti u vjerskom sektoru, političkom sektoru i nacionalnom sektoru.
Na javnost se desantuje upozorenjem na proces islamofobije, odnosno stvaranje, širenje i propagiranje straha od islama. Štagod se napiše ili se javno kaže a što ne pogoduje i ne prigoduje zvaničniku islamske zajednice, nailazi na opsežne i oštre osude. Tako je na stavove jednog književnika reagovao agitprop ambasade Irana u Sarajevu ali jezikom islamske zajednice. Povodom napisa o Gluhoj Bukovici i navodnoj zloupotrebi maloljetne Mrduše Donje, mediji su optuženi za napad na islam. Proglašava se nova političko-nacionalna platforma pod oznakom Bošnjači ispravljaju kičmu. Povodom odluke EK da ne oslobodi raju viza, sirotinju raju iz BiH, sa Kosova i iz Albanije, agresivna novinarka Avaza kaže da je to uradila hrišćanska Evropa i ostavila Bošnjake u hajvan-vagonu. Takozvanim G-kolima. Islamska zajednica, povodom tuče pred nekom mostarskom džamijom u kojoj je poginio jedan vjernik, nakon molitve, pominje ubistvo muslimanke u Minhenu, od strane Nijemca i, ponovo, medije i političke pritiske na islam. Na političkoj maloj eksperimentalnoj sceni Tihić preuzima ulogu prvog u Bošnjaka i ucjenjuje, uslovljava i ne želi razgovarati sa Dodikom bez svjedoka i zapisnika čime se treba sugerisati: Ja, Bošnjak, mi Bošnjaci, pošteni smo a svi ostali lažu, varaju, i kradu. Manji potpredsjednik Republike Srpske postrojava Klub Bošnjaka i naređuje blokadu Narodne skupštine Republike Srpske. Tunjo priprema bošnjački sabor. Na vanjskom planu Bilt se označava Srbinom a Solana pokajnikom što je Nato „ispravno“ bombardovao Srbiju pa naknadno voli Srbe i Srbiju te je, stoga, dobar i glup.
Dakale, ugrubo, imamo dva uporedna procesa. Jedan je forsirani trend samosvijesti unutar islama. Drugi je politički trend agresivacije bošnjačke politike prema svima na političkoj sceni.
Oba procesa imaju za cilj da probude nacionalne i vjerske strasti i potencijale i da se krene u inicijativu koja bi trebala riješiti vjersko i nacionalno posjedovanje Bosne, zasad još uvijek BiH.
Muslimani u BiH, koje glavni akteri oba trenda zovu Bošnjacima, ili i oni sami sebe zovu Bošnjacima, stoljećima praktikuju jedan drugi islam i jedno drugo „bošnjaštvo“. Umjerenost, tolerancija, svečetiri strane čaršije, mudrost, dobročinstvo. Sada su eksponirani jednom drugom netolerantnom, posvojiteljskom, agresivnom i vjerskom i političkom bosnonazoru. U glavama običnih ljudi produkovana je kakofonija začinjena žutom trakom žrtve, nepravde, neimanja vlastite države za koju je žrtvovan mir. Čak ih i vlastiti mediji nazivaju stokom. Vjera se ne ispoljava više kao stoljećima, dok mujezin s minareta moli na sav glas, nego na radikalizovan način bogatih džamija koje izazivaju strah, bez drvenih minara i hodže koji uči za svoju mahalu.
To mora izazvati šizofrenu politizaciju i islamizaciju. Podvojenost političkih opcija i vjerskih tehnologija. Kod neukog i mikroprovincijalnog svijeta, naročito mladih bez posla, obrazovanja i perspektive, to zakonito dovodi do agresije koja nije primarno okrenuta drugoj vjeri ili drugoj naciji nego je, čak i kad je tako, uvijek okrenuta prema sebi. Ljudi pojedinci su nezadovoljni svojim nerazumijevanjem uloge u koju ih se vagonira i reaguju nagonski, refleksno, animalno.
Na žalost, za sve se okrivljuju drugi. Klasika.
Taj proces je veoma opasan. On traje od prije početka ratova u BiH. A ratovi su dio tog procesa. Bošnjaci, odgovorni na višem nivou u odnosu na provincijalne destruktore, trebali bi se zapitati šta se događa unutar islama u BiH. Tek tada se može naći odgovor i za svjetovnija pitanja kao što je politička artikulacija i realni interes.