IGRA JE KRHKA STVAR

Dabome da ne mogu da podnesem da je Nakupovana Ekipa Real pobijedila Dušu Katalonije.

Ali, gledajući razne isječke sa interneta, vidim da je stagnirajuća igra Reala imala mnogo više uspjeha od avangardne igre Barselone. Avangardne, jer će doći vrijeme kada će Igra morati da odgovori na zahtjeve sve više učesnika. A paunovi tipa Ronaldo ne rađaju sve svake decenije. Igra koju praktikuje Barselona dostupna je svima. Primanje i predaja lopte se podrazumijevaju. Nakupovani tim Reala nije moguće uvijek sastaviti. I to se može dogoditi samo jednom klubu. Jer, igrači Reala su ukupno skuplji od Barsinih i pojedinačno bolji, kvalitetniji. To što ih Real ne zna iskoristiti takve, za napredak Igre, to je druga priča.

Igra Reala je stagnirajuća. Ako izuzmem onaj gol iz otpatka, i još iz ofsajda, mada je postalo nemoguće razmatrati sudijske greške jer im se ništa ne može, ovakav gol u ovakvoj utakmici je važniji za prednost i prevagu nego deset na pet drugih utakmica, Real je svoj jedini pravi gol dao iz kontre i brzine. Kao što su nekada radili Poljaci Šarmah i Lato. Zato je igra Reala stagnirajuća.

A ta pobjeda je porazna za Igru. Ne toliko za Barselonu. Niko ne može beskonačno pobjeđivati i uvijek biti raspoložen za Igru.

Pobjeda Barselone je u skoro četiri stotine pasova u prvom poluvremenu. Najmanje triput više nego što ih je imao Real.

Na Barselonu je veliki psihološki učinak proizveo kurvanjski poraz od Čelzija. Igrači Barselone, cijela ekipa, igraju sezonu sa maksimalnom koncentracijom. To svakog pojedinca, i ekipu, dovodi do ivice provalije u koju se lako upada a teško izvlači. Teško je podnijeti poraz u utakmici u kojoj je pokazana vrhunska igra i vladanje prostorom a onda iz jednog jedinog kontranapada, primljen i konačan gol.

Mada je Mesi i u toj londonskoj utakmici pokazivao, kao i utakmicu prije, znake neke brige i neraspoloženja.

Barselona je i na početku i na kraju sezone imala nesretna razdoblja. Na početku, Mesi se nije odmah uklopio jer je išao da igra za reprezentaciju. Na kraju, iz brojnih čistih šansi nisu postignuti golovi. To je razdoblje nesreće jer ne može sreća uvijek da prati nekoga.

Taj londonski ponižavajući poraz donio je grešljivost. Pujol je morao izbaciti onu loptu bilo kuda, nije sramota. A onaj Barsin igrač, nisam registrovsao koje to bio, nije smio dozvoliti da ga Ronaldo pretrči kao mlinski kamen. Ni Valdez nije trebao trčati u susret Ronaldu da skrati uglove. To se ne radi kad ovaj ima igrača uzase. Da je ostao na golu Ronaldo ne bi mogao ništa učiniti iz tolike kosine.

Može se lako dogoditi da Barselona izgubi i u utorak od Čelzija. A ako ga, pak, pregazi, Real će izgubiti finale lieg prvaka, ako do njega stigne.

• ali, kad sam vidio snimak, situacija nije onako kako realovi španski mediji javljaju, Barselona je pokorena, već obrnuta. Barselona je igrala svoju igru. Nesretni promašaji su unijeli još grča na licima ali Real je poražen. najbolji timovi na planeti ne mogu igrati bunker. Moraju igrati tako da lopta bude njihov dvanaesti igrač.

DEJTONSKI SPORAZUM
KRV JE SRPSKOG
I HRVATSKOG KURBANA
NA ZIDOVIMA POLUZAPOČETE
NEREALNE NASTAMBE
MUSLIMANSKE BOSNE

Dževad Karahasan, veliki bosanski i pokrajinskohercegovački pisac govorio je, dvostranično, za Avaz. Mada ga je Avaz naslovio kao Velikog Bosanskohercegovačkog Pisca.

Pisac ko pisac. Zanimljiva neobavezna proseravanja o svemu. Dok mu nije postavljeno prapočetno pitanje Propada nam sedam kapitalnih insitucija. Sedam Bosaasnkih Čuda. Sedam Stubova Bosne. Za svaki milenijum po jedan. Mislim, Institucija.

Onda je Karahasan rekao da je u BiH na vlasti Dejtonski sporazum koji je kulturna, civilizacijska i politička sramota. Rekao je doslovno Jedna rasistička svinjarija koja je nagradila rat i agresiju, kaznila kulturu i život. Dejtonski sporazum, karahasaniše Dževad, poriče čovjeka a umjesto njega u politički život uvodi nacije. Nijednu javnu funkciju ne možeš dobiti po osnovu sposobnosti nego po osnovu pripadnosti naciji.

Dobro, pisci mogu da se proseravaju o politici a ne moraju o njoj da znaju ništa. Tako je i Petar Kočić radio pa tamničio u Crnoj kući u Banjaluci. Karahasan je u prednosti. U Saraju ni kriminalci ne tamniče pa neće ni on za Proseravanja.

Dejtonski sporazum je, moj Kara Hasane, nagrada za Bosnu, za BiH, ako ti je milije, za muslimane, odnosno za njihovo političko i vjersko vođstvo koje je za BiH žrtvovalo mir. Za BiH, to se samo tako kaže. Za Islamsku Deklaraciju Alije Izetbegovića.

Dejtonski sporazum je Kazna za Srbe i Hrvate. Mada su i Hrvati imali udjela u suučesništvu u velikom projektu žrtvovanja Mira.

Bosna i Hercegovina je Kazna za Srbe i Hrvate.

Dejtonski sporazum je sasušena krv zaklanog srpskog i hrvatskog kurbana, osim onih koji su se poubijali u saobraćajnim nesrećama, na započetim a nemogućim zidinama Bosne Patriotske Lijepe Gizdave Deklaracijske.

Dejtonski sporazum je, Karamoj Hasane, Velika Nagrada Baščaršije.

On je spomenik Neuspjeloj Misiji Stvaranja Muslimanske Države u Evropi. Nemoguće, jer Državu ne može imati neko ko još nije nacija. A muslimani su u Žrtvu Mira krenuli dok još nisu postali Bošnjaci.

Dejtonski sporazum je spomenik neuspjelom dokrajčivanju Srba na prostorima Bivše Jugoslavije. Jer, Republika Srpska, i Srbi Ovdje, jedina su organizovana nacionalna srpska grupacija koja je opstala na svojoj zemlji i u svom jeziku. Sve drugo, srpsko, sjebano je i razjebano. I srpskom krivicom, dabome.

A sposobnost za javne funkcije. Kara Moj, izbori nisu Mensa. Nisu Eureka u Briselu. Nisu takmičenje mladih matematičara. Izbori se organizuju da pobijede Pripadnici. Stranke ili Nacije, svejedno. Ako hoćeš da budeš Građanin, nastani se u Građi.

A ovi tvoji, Kara Moj, hoće cijelu Bosnu za sebe. I Pokrajinu Hercegovinu. Ali neće na osnovu sposobnosti. Već po osnovu Nacije.

Kako pisac objašnjava ovaj Salto Nacionale. A.

AGRESORI SE
POUBIJALI AUTIMA

Ratna protežiranja, i spašavanja, muslimanskog političkog i vojnog kontigenta trajno su ostavila trag na današnje bošnjačke javnosnike, patriote i zaslužne šehide. Naročito na one iz ove posljednje kategorije, tipa Divjak – Ganić.
Suštinu Socijalističkog Federativnog Razjeba Jugoslavije otkrio je Tornvald Stoltenberg. Ako želite biti u potpunosti prihvaćeni, odnosno da izbjegnete kritike, trebalo je biti protiv Srba, podržavati Bošnjake i gledati kroz prste Hrvatima.
Dabome da smo znali kako stvari stoje ali je lijepo to čuti od jednog Međunarodnog Zajedničara.
Da je ta intoksikacija ostavila traga vidljivo je i u ponašanju Zlatagana prema Hrvatima u Federaciji. On misli da ga Međunarodna Zajednica, i Bošnjake, i danas podržava. Može se samo zamisliti šta bi radio Srbima da ga se pusti sa onog lanca za šumske tegljače.
Stvar sa glavušom Ejupa Ganića, mnogo je teža od intoksikacije.
On je nekom kanadskom radiju izjavio da je više Srba stradalo u saobraćajnim nesrećama nego od metaka bošnjačkih vojnika.
Iz čega se može zaključiti da su Bošnjački Vojnici, takorekuć Rasema Special Army, imali samo praćke. Ali i tu su imali problema jer su gume za praćke vadili iz gaća i dimija pa su onda bili onemogućeni da se praćkaju jer su jednom rukom morali držati gaće. Kao i to da su Srbi, Agresori, Četnici i Genocidaši, listom u Agresiju išli automobilima pa su, u toj žurbi, pravili sudare i ginuli ko snoplje. A kad im je nestajalo goriva onda su išli u humanitarne logore tipa Silos gdje su se podrgavali samokažnjavanju što se nisu sjetili ponijeti jedan kanister rezerve.
Ganić to najbolje zna. Srbi su mu naočigled imali toliko saobraćajnih problema u Dobrovoljačkoj.
Dakle. Ovo što je izjavio, a i sve ono što misli, Ganić, prevazilazi granice mržnje. Humanitarna etika civilizacije nema metra i mjere za takav animalni stav. Pravosuđe, evropsko, ne sarajevsko, nema pravde i kazne za takav decivilizacijski suicid.
Neko srpsko udruženje bi trebalo podnijeti prijavu protiv Ganića za izražavanje ultranacionalističke mržnje, ovdje u Republici Srpskoj. Onda treba podići optužnicu i raspisati potjernicu.
Ako ikad nogom stane na srpsku zemlju, treba ga uhapsiti kao pseto. Pa ga stavaiti u auto, na mjesto suvozača. Takvi najaprije ginu u saobraćajnim nesrećama

SIJEKOVAC U MAKEDONIJI
Dali je došlo vrijeme da malo zaratujemo u Makedoniji. A. Šiptari još nisu dobili sve što im je namijenjeno. Sa stabilnom Vojnom Bazom Kosovo, ta stara šiptarska riječ, postali su generator najveće latentne nestabilnosti na Balkanu. Imaju potencijal da čitav ovaj vijek prave političke i teritorijalne vratolomije. A još se Albanija nije uključila ni u predsoblje.
Oko Kosova je Jug Srbije, Makedonija, Crna Gora. Sve teritorije sa izjesnom, ili katastrofalnom, količinom Albanaca.
Sada je u Makedoniji izvršeno brutalno profesionalno ubisto nad petoricom mladića. Nema indicija da se radi o nekom meksikanskom sindromu obračuna bandi ili slično.
Makedonsko stanovništvo smatra da su to uradili Albanci i što se duže bude bez rezultata istrage, stanje će biti sve gore i opasnije.
U ovom trenutku, ovo je tipično ubistvo Srpskog svata na Baščaršiji. Ili Pokolj baba i djedova u Sijekovcu. Potrebno je isprovocirati makedonsko stanovništvo kako bi Albanci ispali slobodari, patriote i žrtve. Kao onomad Alija i Bratija u BiH.
Jasno je da je Makedonija najnezavršenija ruina Bivše Jugoslavije. Mala joj je sreća što je Grčka malo zgrčnuta ali ima vremena da pokaže svoje aspiracije. To će da pokazuva i Mlađano Bugarče. Šiptari će vjerovatno izaći sa deklaracijom da Makedonci odu iz njihove zemlje. Jug Srbije može da seksuališe Srbiju još dugo ali nema potencijal da učini velike teritorijalizacije kao što to imaju Šiptari u Makedoniji.
Uglavnom, moja geopolitička teza i dalje je neoboriva. U BiH će se završiti raspad Jugoslavije. Može da ga usporava samo nerješavanje makedonskog krvavog grotla.
To neće ići tako lako. Jer Evropa ne zna šta će sa BiH a za Makedoniju još nije ni čula. To daje vremena krolocima i krvonošama da steknu prednost građanskog rata kao što su ga stekli u Hrvatskoj i u BiH.

SA ČEPOM U GUZICI
Čelzi je igrao kao strastveni peder sa hrastovim čepom u guzici. Na način kako se Abramovič bavi bizMisom, tako je igrao i Čelzi. Kurvanjski. Sa dva reda rovova ispred linije šesnaesterca.
Od Čelzija su gori bili samo ona trojica sa Behatea. Te, Di Mateo nadmudrio Gvardiolu. Te, pročitana igra Barselone. Jebo ih Vestendorp koji ih uspostavi i Rak koji naređuje isključenje regionalnih televizija koje su pametnije i televizičnije od ove kotlinaške.
Čelzi je igrao kao usrani nesretnik koji u čaši čeka da ga udari grom. A nema snage da izađe, nema kuda da pobjegne, čak ni čašu da prevrne i da otpuže nekud.
Igrati takav bunker na svom terenu, u tako visokoj fazi Lige Prvaka, totalni je udar na Igru i na Fudbal. U polufinalu se očekuje napad, rapsodija, znanje, kombinatorika, prostornost. A oni se stisli ispred šesnaestrca i jedan drugom drže prst u čmaru kao grčeviti stimulans za odbranu. Trebao im je Abramovič pobosti kolje za paradajz linijom šesnaesterca i pripeti ih priuzama ne dužim od sedam, osam metara.
Dabome, da je Barseloninim igačima teško bilo biti koncentrisan u takvoj vašarskoj atmosferi pred golom Čeha.
Nezasluženo je Čelzi pobijedio. To je poraz Igre.

ZLATKALAJ
Goran Bregović je u neznanju komponovao spoljnopolitičku pjesmu sa stihom Što mrzim kad lijepa žena voda kretena. Multietnički birači Esdepea, u neznanju, glasali su za Državu za Nato zastavu. Zlatagan Lagumdžija, u daljem tekstu Zlatkalaj, blagoglagoljiva varijanta one ćuskije Svena, u neznanju, otkrio da je pun ideja.
U Londonu i Briselu otkrio da ima fantastičnu ideju o tome da se ni sto metara od istorijskog mjesta Princip Dum Dum, zabode zastava Nato pakta i da se 2014. održi Samit tog Nato pakta. Na stotu godišnjicu početka Prvog svjetskog rata. Za stotu Drugog vidjećemo štaćemo.
Jakako. U svijet kad odeš, sto ideja dobiješ. Živog me mre strah da se i Gospođa ne sjeti kakve ideje.
BiH ima sreće sa ministrima inostranih djela ko Mara sa Krivoglavim. Velika je greška bila dati Zlatkalaju da se pauniše, šepuri i glumata po svijetu sa svojom narcisoidnom glavušom punom ideja.
Još od isporuke za Gvantanamo, Zlatkalaj se promoviše u podvodača BiH pod Nato pakt. Bez obzira što to ni tad a ni sad nije njegov posao.
Spoljnu politiku Naseobine, međunarodno priznatog prostora između BiH i Hrvatske, Vaše Države, ako vam je draže, vodi Predsjedništvo BiH. Ministar inostranih poslova, kojeg se u Dejtonu niko nije ni sjetio, ne postoji u tim hodžinim zapisima. On je nastao, sa drugih šest ministara, vanmateričnim začećem raznih Pedtriča, kao i konstitutivnost svih đegodoćeš Njegova uloga je da malo kafeniše sa ambasadorima, da uputi kakvu čestitku ili saučešće i da se slika na izvjesnoj količini prijema.
A on počeo da sipa ideje. Vodi spoljnu politiku. Kreira. Mojti Pajton Savjeta ministara.
Procedura sa ulaskom Nato pakta u BiH je ustanovljena. Na kraju mu dođe referendum. Nije ovo Fort u Indijanskom rezervatu pa da je dovoljno pobosti barjak. I gotovo. Kako mu prvo Barjak pade na pamet. A gdje je Barjak, tu je i Sablja. Gdje je sablja, tu je i Čador. A pod Čadorom Bošnjački institut.
Za svoj Nato Čador pod Barjakom Zlatkalaj je, kaže dobio podršku i Pesa, Partije evropskih socijalista. Jel to Partija, MJJ. Moreš Je.
Socijaldemokratski Kardelj naših dana imaće još toliko ideja tokom mandata. Valja se spremiti za to pozorište, cirkus, kazalište, maskenbal, teatar.

SPECIJALNI OBRED
Dakle. Specijalni odred Zulfikar. Zulfikarčina.
Kakav kurčev specijalni odred. Pjane tetke vode nacionalni patriotski rat. Patriopatski rat. A samo Srbi divljaci, agresori i koljači. Jelde.
Svjedočenje izvjesne Raseme, zvane Zolja, o ratu a naročito o zločinu u Trusini nad nedužnim civilima i zarobljenim vojnicima, pogubnije je po Veličanstvenu Patriotsku Slobodarsku Antiagresorsku Vjersku Divjakovu Armiju BiH, od svih internacionalno amanpurisanih sranja protiv Srba.
Specijalna Tetka Rasema svjedočila je o tome kako su pili pivo i vodili zarobljenike, onda, motorolom, neku budalu pitali šta da radimo. Specijalni odred ne zna šta da radi. Onda je Budala motorisala Sve pobiti. Onda su oni, zajedno sa pripadnicima lokalne jedinice Armije BiH, inače su imali jedinice u svakom zaseoku, sjeniku i kokošinjcu, umalo ne rekoh svinjcu, bili su tako razuđena vojska SU16, pucali u nesretnike i jednog koji je počeo da bježi. Specijal Rasema je priznala da je pucala u svim pravcima.
Kad im je takav bio Specijalni Odred, kakva li je bila obična vojska. Takozvani Redovi.
Cijela ta Takozvana Armija bila je, u stvari, jedan Specijalni Obred. Haotična falanga poluurbane kamarile čiji je organizacioni košmar bio slika i prilika političkog košmara u glavama Alije i Bratije. Jer, pored jasnog stava da će za BiH Žrtvovati mir, sve ostalo je bila armijska, nacionalna i politička konfuzija. Od vezivanja zastava sa Hrvatima, ratovanja protiv Kladuških Izdajnika, Glumljenja Žrtve, Izigravanja Miltikultivatora, prihavatnja sporazuma i laganja, insceniranja masovnih ubistava, pljačkanja i kriminalizovanja... do prihvatanja Republike Srpske kao partnerske sastavnice BiH koja je, BiH, u istom času, u Dejtonu, i stvorena i poništena.
Sve je to jedna velika konfuzija koja se odrazila i u glavama Specijalnih Zulfikarčina, Žutih Muda, Roza Gavranova, Džamijskih Vrabaca i Piramidskih Gušterova. I ostalih specijalnih ratnih nakupina koje su uglavnom Četnici izmišljali u linijskoj dosadi i dodavali im svojstva koja nemaju ni one američke zebre, kobre, mambe, kako li.
Zato je i Rasema mogla da bude Pripadnica. I da takva tetka učestvuje u ubijanju nedužnih civila. Da je Srpkinja, njen zločin bi komandnom linijom stigao do Patrijarha. Ovako se samo nagodila.
Nikad se neće doznati koliko je raznih Rasema bilo u toj Slobodarskoj Patriotskoj Šehidskoj Pobij Sve Zapali Srpsko Armiji BiH. Jer, Patriotski i Haški pritisak na sudstvo i na sve ostalo, da se ne sudi za zločine muslimana nego samo za zločine Srba, toliko je jak da prekraja istoriju.
Zato Srbi trebaju odvojiti svoju istoriju. I obilježiti stratišta. Kao što je danas obilježen ustaški pokolj nad srpskim civilima u Drugom svjetskom ratu, između Banjaluke i Čelinca.
A oni. Nek se jebu sa svojom Istorijom i Rasemom.

SLAŽE SE
MOZAIK
HRIŠĆANSTVA

Predsjednik Hrvatske, Ivo Josipović, došao je u posjetu Mostaru, Katoličkoj crkvi, Pravoslavnoj crkvi i Ljubuškom. Na pravoslavni Vaskrs. Formalno, došao je zbog početka Mostarskog proljeća. Ali, i to je suštinski povod.
Važnost posjete treba gledati kroz prizmu činjenice da u Hrvatskoj nema izbora i da je posjeta očišćena od bilo kakve dnevne politike.
Istovremeno, nekako, Vahid Halilhodžić, nekada uspješni fudbaler poetskog tima Veleža, Vaha, poslije se malo sludio kao i svi, naoružao svoju guzicu pa, vadeći pištolj, opalio sam sebe u dupe, dao važnu izjavu na putu u Alžir. Nikada više u taj Njihov Mostar i pod Bijeli Brijeg.
A onda je, u sklopu svijetle proslave dvadesete godišnjice osnivanja Velike Nepobjedive Patriotske Armije BiH, u Mostaru osvanuo spomenik u obliku stilizovanog kamenog ljiljana, posvećen pripadnicima Armije BiH, braniocima Mostara i Cijele Države. STJ.
Radi se o dva stila. Josipovićevom i ovom drugom, anarhističnom. Vaha Samopucoguz, očito, poručuje da neće da ide tamo gdje nije njegova teritorija a veterani Slavne Patriotske Nepobjedive Armije BiH, očito, poručuju da je Mostar njihova Teritorija.
I jedno i drugo je oblik suživota u 3LPM. Koliko znam, tamo je, u tom Mostaru, bila nekakva linija razdvajanja, mislim, Front, a nije bilo Srba. Vodili su me moji prijatelji, Hrvati iz Hadezea, kad sam napisao prvi tekst Za Treći.
Veoma je važno što je Josipović, predsjednik Hrvatske došao u uobičajenu posjetu Mostaru i što je posjetio vladiku Grigorija i građevinu saborne crkve u obnavljanju.
Ta crkva neće učiniti da se Srbi vrate u Mostar. Sa tim je, skoro, gotovo. Ali će, jednog dana kada se završi, svjedočiti o snazi Hrišćanstva. Jer tu je Hrišćanstvo bilo. Bila je i pravoslavna bogomolja, stara, zadivljujuća. Red je da se obnovi, vrati.
Ali, Takozvana Armija BiH nikad tu nije bila. I nema pravo ni na spomenik.
Mozaik Hrišćanstva se polako slaže na Balkanu. Pod pritiskom insceniranog i autentičnog dviljaštva, jedno vrijeme je bilo izgubilo kompas. Sada, pod pritiskom agresivističke neoislamizacije, neoosmanizma i novih vjetrova raspada kojima se mora završiti Raspad Jugoslavije, Hrišćanstvo se slaže više nego ikada u posljednjih šest, sedam decenija.
Politički je, jedino, zanimljivo, to što krupne korake čini Ivo Josipović, prije pobjede na izborima član socijaldemokratske, dakle, lijeve, partije. Stoga njegovu djelatnost treba gledati još hrišćanskije. Jer prijašnja njegova posjeta Republici Srpskoj, zbog koje je kritikovan, nije bila posjeta Genocidnoj Tvorevini. Posjetio je Župu Derventsku i Srpsku. Sve su mi to, nekako, hrišćanski termini.

KO OD AGRESORA
NAPRAVI
IZBJEGLICE, MMJ

Krajem ovomjesečja, u Saraj Kotlini, jedinom evropskom gradu koji je bio tolike godine pod opsadom i koji je za dlaku uzbjegao sudbinu Lajpciga, Staljingrada i Drezdena, kojeg su Pijani Srpski Četnici uništavali u svom bjesnilu agresije, genocida i fažizma, i koji je herojskom borbom patriotskih kordona CĆJ, Caco, Ćelo, Juka, opstao do danas i ozelenio štobitmore, održaće se Donatorska konferencija koja bi trebala da prikupi 580 miliona eura za izbjeglice koji su, pred najezdom demokratije, slobode i samostalnosti, ostali bez ičega, pa i bez komunističkih stanarskih prava.
Radi se o Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori.
U Saraj Kotlini panika. Dobiće se, u nekoliko godina, pare da se izgradi 27.000 stambenih jedinica. Ali će se više od polovine dodijeliti Srbiji. Vaša zemlja dobiće tek trećinu od toga. Čak će i Hrvatska dobiti više. Jebiga, izgleda da je istjerala više Srba iz Stanarskih Prava.
A Vaša Zemlja, koja je preživjela najmračniju agresiju, najveće razaranje, opšti prisilni seks i dvjesta, trista hiljada žrtava dala, ovisno o tome koliko je ko raspložen da laže, dobiće tako simbolične pare.
Dabome, istorija je skup lažnih istina.
I dalje će Žrtva veličati i uveličavati vlastitu žrtvenost i tako svom narodu nametati nemoć, neinventivnost i nespremnost za političke programe, djela i akcije.
Ali, sve više će, kao i u slučaju velike donatorske konferencije u Sarajevu, istina izlaziti na vidjelo. Ona neće promijeniti svijet, neće sprati ljagu sa Srba, neće ustanoviti istinu da ljudi koji su nastanjivali BiH, prije nego što je došlo do najezde Otomanije i Islama, nisu bili agresori i istrebljivači.
Ali ostaće defintivne podjele i mržnja koje više nikad neće dozvoliti bilo kakav doticaj i zajedništvo.
Dabome, to nije bilo tako planirano. Niko nije planirao da Srbi opstanu u BiH. Cijeli projekt je išao za tim da ih se očisti iz Hrvatske, iz BiH, iz Crne Gore, sa Kosova. Zato je lansirana politika Svi Srbi U Jednoj Državi. Srbi Agresori. Milošević Glavni Krivac. A Serbi su se trudili da propagadne slogane potkrijepe više nego što je to normalno.
Uglavnom, sada su spali na prosjake. Mada se to u internacionalnim razmjerama kaže Donatorska Konferencija. Međunarodna Zajednica se vraća na mjesto zločina. Ratni Raspad Jugoslavije je međunarodni zločin. Domaće budale su samo mjestimično klale, žrtvovale mir, izigravale državnike ili heroje i šehide.
Sramotno je sada da daju pare za tih bijednih 27.000 stanova. To li je cijena uništenja jedne nacije sa velikog prostora jedne velike i sretne multietničke zemlje.
Jedina dobit od tih para je u tome što Žrtve imaju još jedan razloga da pizde. Kao i u tome da se i na ovaj način pokaže protiv koga je bio uperen raspad Jugoslavije.
Dobit je i u tome što su Srbi, nadam se, shvatili da više ne treba da se hvataju rukupodruku ni sakim.
Ako ne umiju sami, neka izumru kao Hazari.