IZVINJENJA NEMAJU SVRHE
Smireni i uljudni predsjednik Srbije, Boris Tadić, opet se izvinjavao onima nad kojima su i nad čijima su, divljaci počinili zločine u ime Srbije.
U višestranim divljačkim građanskim ratovima izvinjenja nemaju svrhe.
Mislim da Tadić to nije trebao da radi, ni prije ni danas. Naročito ne na dan Republike Srpske. Na taj način se priznaje da je Republika Srpska nastala i na zločinima. I na zločinima su nastale sve države bivše SFRJ. Naročito Hrvatska, BiH, Kosovo. Jedino Srbija nije nastala na zločinima. Srbija je bila prije svih.
Ali drugi aspekt je bitniji.
Svi oni koji traže izvinjenja, traže ih od Srbije i od Srba. Srbija i Srbi ni od koga ne traže izvinjenja. To govori o kolektivnom istorijskom kompleksu pojedinih naroda. Neću da budem uvredljiv pa ne obrazlažem. Hrvati i Bošnjaci traže izvinjenja od Srba i Srbije samao stoga što imaju kompleks krivice iza sebe. I jedni i drugi znaju da su činili zločine. Njihove vojne regularne kao i paravojne jedinice. Osim toga, zločini se na brdusinama mržnje ne mogu gledati samo u jednoj ravni. Jer, neki su izravnavani sa zločinima suprotne strane u Drugom svjetskom ratu. Hrvatski jurišnici, mada ih je manjina u odnosu na Hrvate, ne mogu tražiti izvinjenje Srbije i ne mogu tužiti Srbiju za genocid kao što to egzaltirano podržava leptirasti, vodnjikavi i celofanski predsjednički kandidat Josipović koji svoju namirisanu guzicu nije izlagao na ratištima gdje su domoljubi ginuli sasvim obično, bez pedigrea i u tišini, jer ne znaju gdje im je 300-400 tisuća Srba koji su bili u SR Hrvatskoj i u Ustavu SR Hrvatske.
Jednako pravo nemaju ni Bošnjaci, Muslimani i muslimani. Njihov zatvorski vođa, Izetbegović, zvani Islamska Deklaracija, promovisao je politiku muslimanske usamljenosti, čistote i kompaktnosti jer se islamski način života, običaji i pravo ne mogu ostvariti ako postoje primjese, zagađenje i kontaminacija drugim nacijama. Takva politika se može provesti jedino zločinima. A to uzrokuje i zločine drugih.
Oni koji od Srbije i Srba traže izvinjenje ponašaju se kao lešinari. Svjesni da nije utemeljena njihova samožalopojka o žrtvi i o tuđem genocidu, etničkom čišćenju i agresiji. Oni podsvjesno osjećaju glad za pobjedom koje nema, kao lešinari, podsvjesno gladni, koji jedu već trulo meso, tako i oni vode već završeni rat. Oni žele da se presudama i izvinjenjima napiše istorija o njihovom vlastitom herojstvu, džihadstvu, šehidstvu i domoviteštvu.
A radi se o običnom divljaštvu na svim stranama. Heroji ne izniču iz govana, dragi moji izvinjenozborci i izvinjenotrašci.
Izvinjenja imaju smisla samo u tolerantnoj, ljudskoj kolektivizaciji.
U kaljuži mržnje, višedecenijske i viševjekovne, izvinjenja se smatraju slabom tačkom i stoga se na njima toliko i insistira.
Osim toga, oni zločinci nad porodicom Zec, nisu zo zvjerstvo učinili u ime Hrvatske i u ime Hrvata. Kao ni drugi nešto isto ili gore, u ime Republike Srpske i Srbije.
Svako puca vlastiti metak i svako je životinja za sebe.

JOŠKA FIŠER, EVROPSKI KOMESAR ZA PESIMIZAM
Joška Fišer, čovjek sirotinjske biografije u kojoj se godinama ponavlja: Autor je bio ministar inostranih poslova Njemačke od 98. do 2005. godine, objavio je u Projektu Syndicate svoje viđenje srbijanizovane Evropske unije i evropeizovane Srbije.
Više od pola teksta otišlo je na raspoloženje evrounijaca koje je okrenuto protiv proširenja Unije. Lokalne novine su izvukle i naslov: Evropa ignoriše kandidaturu Srbije.
Neću da posvećujem neku pažnju Fišerovoj tvrdnji da je Srbija bila krivac za balkansku krizu, ratove i etnička čišćenja. To je jednostrana sarajevsko-agramerska i zapadnjačka propaganda koja ne može izdržati objektivnu analizu pred samo dvije činjenice, kao što su Izetbegovićeva: Za BiH ću žrtvovati mir i kao što je Mesićeva: Ja sam svoj zadatak obavio, Jugoslavije više nema. Ti ratni programi su obznanjeni mnogo prije balkanske krize, ratova i etničkog čišćenja. Na sreću, te protuve nisu bili Srbijanci.
Fišer, kao lešinar, nadvija nad Srbijom stav da EU neće primiti Srbiju bez riješenih granica sa Kosovom. On jasno kaže: Srbija mora prevazeći problem koji se tiče Kosova i Republike Srpske i isporučiti Tribunalu generala Mladića.
Joška Fišer, iz bivše partije zelenih, a sve partije i pokreti zelenih su manipualtivni dio političkog mozaika, svuda u svijetu, iz nerazumljivih razloga Kosovo i Republiku Srpsku svrstava u isti problem. I to problem Srbije. Republika Srpska je samostalni dio Bosne i Hercegovine a Bosna i Hercegovina je nezavisna država, članica Savjeta bezbjednosti UN, ej. Kosovo je oteti dio Srbije. A Joška Fišer, kao taj bivši ministar zagraničnih dela, trebao bi da zna da je Evropa, negdje u Skandinaviji, uz prisustvo i SAD, čini mi se, prije četrdesetak godina, donijela Obznanu o nepovredivosti i nepromjenjivosti granica u toj Evropi.
Mada ne bih imao ništa protiv i da šezdesetak zemalja u svijetu prizna nezavinost Republike Srpske pa da onda, zajedno sa Kosovom, na taj način budemo isti problem.
Kinska Srbodržava, Kosovo i Bosanski Srbi, odnosno Srpska Republika Bosna i Hercegina, kasnije Republika Srpska, jesu jedno vrijeme bili isti problem Srbije. Onda kada je Milošević, držeći u ruci taj triling glumio da ima hand u igri bele ili slično. Drugi su, pa i Fišerova zemlja, imali u rukama druge adute ali je ta partija karata završena. Srbija nema više ništa sa Republikom Srpskom. Niti Republika Srpska sa Srbijom. Bez obzira što će neki zadrigli, ucrvali i neodsmrđeni esdeesovac ili druga slaninasta srbenda, reći da se radi o izdaji, istorijski potezi su bili razdvajanje platnog prometa sa Srbijom, prihvatanje ovdašnjih auto-tablica, prihvatanje formiranja granične službe... upravo zato da ne bi mogao svako da diže pasji svrtak na Republiku Srpsku i Srbe u BiH. Da je sve to ostalo, kako su namjerili paljanski šumnjaci, sada bi preko Srbije lako bilo s Republikom Srpskom.
Joška Fišer je zaostao za vremenom.
Danas je Srbija partner Republici Srpskoj. Dođi, Borise, na slavu. I da vidimo kakvu ekonomsku priču.
Da je Ludi Slobodan bio bolje sreće s pameti, danas bi 400.000 Srba bilo u Hrvatskoj, svi Srbi bi bili na Kosovu, pa bi se imalo Srbe u četiri države. Ovako, samo se u Banjaluku može na slavu.
Dabome, znamo da Srbiju niko ne čeka u EU. I neće se niko počešati po guzici što je nema. Stoga, Fišer, nema potrebe da Srbiji problematizuje Republiku Srpsku. Da je Evropa toliko zaluđena Srbijom, ne bi dopustila de je, onomad, Turci čereče ili, tu skoro, da je Američani bombarduju mjesecima.
Niko ne čeka ni Republiku Srpsku.
Zato se ovdje i artikuliše vlastiti, realni nacionalni, politički i ekonomski interes.

JOŠKA FIŠER, EVROPSKI KOMESAR ZA PESIMIZAM
Joška Fišer, čovjek sirotinjske biografije u kojoj se godinama ponavlja: Autor je bio ministar inostranih poslova Njemačke od 98. do 2005. godine, objavio je u Projektu Syndicate svoje viđenje srbijanizovane Evropske unije i evropeizovane Srbije.
Više od pola teksta otišlo je na raspoloženje evrounijaca koje je okrenuto protiv proširenja Unije. Lokalne novine su izvukle i naslov: Evropa ignoriše kandidaturu Srbije.
Neću da posvećujem neku pažnju Fišerovoj tvrdnji da je Srbija bila krivac za balkansku krizu, ratove i etnička čišćenja. To je jednostrana sarajevsko-agramerska i zapadnjačka propaganda koja ne može izdržati objektivnu analizu pred samo dvije činjenice, kao što su Izetbegovićeva: Za BiH ću žrtvovati mir i kao što je Mesićeva: Ja sam svoj zadatak obavio, Jugoslavije više nema. Ti ratni programi su obznanjeni mnogo prije balkanske krize, ratova i etničkog čišćenja. Na sreću, te protuve nisu bili Srbijanci.
Fišer, kao lešinar, nadvija nad Srbijom stav da EU neće primiti Srbiju bez riješenih granica sa Kosovom. On jasno kaže: Srbija mora prevazeći problem koji se tiče Kosova i Republike Srpske i isporučiti Tribunalu generala Mladića.
Joška Fišer, iz bivše partije zelenih, a sve partije i pokreti zelenih su manipualtivni dio političkog mozaika, svuda u svijetu, iz nerazumljivih razloga Kosovo i Republiku Srpsku svrstava u isti problem. I to problem Srbije. Republika Srpska je samostalni dio Bosne i Hercegovine a Bosna i Hercegovina je nezavisna država, članica Savjeta bezbjednosti UN, ej. Kosovo je oteti dio Srbije. A Joška Fišer, kao taj bivši ministar zagraničnih dela, trebao bi da zna da je Evropa, negdje u Skandinaviji, uz prisustvo i SAD, čini mi se, prije četrdesetak godina, donijela Obznanu o nepovredivosti i nepromjenjivosti granica u toj Evropi.
Mada ne bih imao ništa protiv i da šezdesetak zemalja u svijetu prizna nezavinost Republike Srpske pa da onda, zajedno sa Kosovom, na taj način budemo isti problem.
Kinska Srbodržava, Kosovo i Bosanski Srbi, odnosno Srpska Republika Bosna i Hercegina, kasnije Republika Srpska, jesu jedno vrijeme bili isti problem Srbije. Onda kada je Milošević, držeći u ruci taj triling glumio da ima hand u igri bele ili slično. Drugi su, pa i Fišerova zemlja, imali u rukama druge adute ali je ta partija karata završena. Srbija nema više ništa sa Republikom Srpskom. Niti Republika Srpska sa Srbijom. Bez obzira što će neki zadrigli, ucrvali i neodsmrđeni esdeesovac ili druga slaninasta srbenda, reći da se radi o izdaji, istorijski potezi su bili razdvajanje platnog prometa sa Srbijom, prihvatanje ovdašnjih auto-tablica, prihvatanje formiranja granične službe... upravo zato da ne bi mogao svako da diže pasji svrtak na Republiku Srpsku i Srbe u BiH. Da je sve to ostalo, kako su namjerili paljanski šumnjaci, sada bi preko Srbije lako bilo s Republikom Srpskom.
Joška Fišer je zaostao za vremenom.
Danas je Srbija partner Republici Srpskoj. Dođi, Borise, na slavu. I da vidimo kakvu ekonomsku priču.
Da je Ludi Slobodan bio bolje sreće s pameti, danas bi 400.000 Srba bilo u Hrvatskoj, svi Srbi bi bili na Kosovu, pa bi se imalo Srbe u četiri države. Ovako, samo se u Banjaluku može na slavu.
Dabome, znamo da Srbiju niko ne čeka u EU. I neće se niko počešati po guzici što je nema. Stoga, Fišer, nema potrebe da Srbiji problematizuje Republiku Srpsku. Da je Evropa toliko zaluđena Srbijom, ne bi dopustila de je, onomad, Turci čereče ili, tu skoro, da je Američani bombarduju mjesecima.
Niko ne čeka ni Republiku Srpsku.
Zato se ovdje i artikuliše vlastiti, realni nacionalni, politički i ekonomski interes.

MESIĆU, POMILUJ
Mehmed Sulejman Mesić, predsjednik Orahovičke Hrvatske, pomilovao je, u stvari, smanjio kaznu za godinu dana, ubici porodice Zec čiji je pokolj bio jedan od prvih signala da Srbi treba da se olujiziraju iz Hrvatske što je i bio cilj stvaranja Neovisne Države Hrvatske a ne sama neovisnost. Kasnije je u tome Hrvatima Divljacima, jer ogroman broj ljudi u Hrvatsoj je ljudski samo što je ta jasenovačka sorta U Hrvatskoj nametnula svoja pravila ustašoidnog ponašanja, pomagao i lepezarij Kninskih Divljaka i Sloba Sloboda Dedinjac.
Dakle, ta neka grupa ustašoidnih pronositelja hvatstva, nasrnula je na civilnu nejač, izvan rata i zone ratnih dejstava, na porodicu koja nikoga nije ugrožavala, koja nije bila jatak četnicima i agresorima, i pobila ih ko zečeve, uključujući djevojčicu od deset, ili petnasest godina, ne sjećam se.
Onaj koji je klao u Jasenovcu može da se „opravda“ sistemom, naredbama, prijetnjama, državom.
Onaj ko sam u svojoj glavi odluči da u mrkloj noći istrijebi porodicu samo zato što je srpska, u rangu je krvoločnijem nego masovni logoraški istrebitelji.
Takvim ljudima se mora oduzeti život ili ih se na drugi način izlovati od svijeta i vijeka. A ne dodijeliti im osam godina zatvora, kao da su pljačkali banku.
Pogotovo, ne pomilovati ih.
Mehmed Sulejman Mesić, ovim činom, činovima protiv Republike Srpske, mada se poslije prao tezom da bi stvaranjem Trećeg Entiteta BiH bila podijeljena, odlaskom Srba i Hrvata, što bi to stvorilo muslimanski teroristički kamp u Evropi, jebe mi se za teroriste, ne moraju Srbi i Hrvati da budu nadglednici i osigurači, i svojim odlaskom na Kosovo, na kraju mandata, trajnije je iskomplikovao srpsko-hrvatske odnose u ove tri zemlje.
Svaki pametni predsjednik, bilo koje od tri države, ne bi trebao da komplikuje odnose sa susjedima. Istorija uči tome. A naročito predsjednik Hrvatske, predsjednik Srbije pa i predsjenik Republike Srpske, jer se radi o hrišćanstvu.
Koliko se razumijem u Kosovo, i u vojne baze, ni jedno ni drugo ne pripada hrišćanstvu. Slično kao i Mula Mustafa Mesić.

NAMJERNO TEMPIRANE PRIJETNJE PRED PRAVOSLAVNI BOŽIĆ (OHR KAO PDP)
Prijetnjom koju je izrekao povodom skupštinskih rasprava o referendumu nakon svojih nezakonitih odluka, Visoki predstavnik Valentin Incko, namjerno tempiranom pred pravoslavni Božić, svrstava se svojim saopštenjem u roj mrzitelja pravoslavnog naroda, kao što se i zlikovci, svojim kamama, uvijek svrstavaju u red istrebitelja, pa pred Božić, kadgod imaju priliku, priređuju klaonice za pravoslavne civile.
Skupštinska priča o referendumu u Republici Srpskoj takve je hitnoće da će trajati još mjesecima jer se radi o proceduri izmjene zakona i svega ostalog.
Ne vidim razloga da se daje hitno vatrogasno prijeteće saopštenje pred Božić, na Badnji dan.
Osim ako nije u pitanju mržnja i provokacija.
A Inckocvo pominjanje nezakonitosti referenduma, jer ga nema u spisku ovlaštenja Republike Srpske, jednako je uspješnom pišanju u trku ispred brzog voza. Sve što radi u oblasti zakona, odluka i nametanja, on i svi njegovi prethodnici, nemaju, kao prava, nigdje ni na kakvom spisku ovlaštenja.
Referendum, slobodno izjašnjavanje stanovništva nije Anšlus. To je tekovina demokratskih procesa od atinskih trgova do danas. Čak i da ga nema u Ustavu Republike Srpske, to pravo se ljudima ne može oduzeti.
Valentin Incko i Ohaer, ako su okupirali strukture vlasti u BiH i neovlašteno anektirali Bonska Ovlaštenja, nisu okupirali stanovnike Republike Srpske i BiH. Ni njihova prava. Zapravo, On i Njegovi, djeluju mimo zakona. Pravdajući svoje nezakonite odluke Visoki predstavnik se ne poziva na Ustav BiH, na Dejtonski sporazum i njegov Aneks X, nego na daleke, nebeske, neuhvatljive Deklaracije Ujedinjenih nacija. Da ima ikakvu pravnu podlogu, pozvao bi se na Aneks X. Ako tamo nema prava, nema ih nigdje.
Čudno je da saopštenje Incka i Ohaera zvuči kao izjave Pedepe o tome da vlast zaglupljuje narod referendumom kako bi narodu skrenuo pažnju sa ekonomske propasti. Ko je na čijoj sisi?
Prijetnje povodom referenduma, pred prvoslavni Božić, izrečene čudnim rječnikom koji dotiče budućnost Republike Srpske, igranje je vatrom. To je po BiH najrazornija izjava nakon Izetbegovićeve žrtve mira radi BiH.

PRSTI LUDIH OČIJU
(PROMOCIJA MOG ROMANA U BEOGRADU
I UŽI IZBOR ZA NINOVU NAGRADU)
Jučer sam u Knjižari Akademija u Knez Mihajlovoj, u Beogradu, novinarima predstavio svoj roman Prsti ludih očiju. Tačno u podne. U 14 časova zasjedao je žiri NIN-ove nagrade za roman godine i od 133 romana odabrao osam u uži izbor iz kojeg će se 15. Januara proglasiti roman godine.
Navodim tih odsam romana redoslijedom kako ih je žiti obznanio:
· PRSTI LUDIH OČIJU, Rajko Vasić
· TRI SLIKE POBEDE, Zvonko Karanović
· LJETOPIS VJEČNOSTI, Žarko Komanin
· GLASOVI U VETRU, Grozdana Olujić
· TAOCI, Sandra Petrušić
· A, AKO UMREM PRE NEGO ŠTO SE PROBUDI, Đorđe Pisarev
· KONSTANTINOVO RASKRŠĆE, Dejan Stojiljković
· PARK, KAMEN, MACHADO, Mirjana Urošević
Promocija u Akademiji nije, datumski imala nikakve veze sa sjednicom žirija jer je zakazana ranije obzirom da takve manifestacije u toj knjižari ne mogu da se dogovaraju danas za sutra.
Odjek u beogradskim medijima bio je veliki. I o promociji i o odluci žirija. U Banjaluci ništa. Kao da svake godine pet romana iz Republike Srpske ulazi u uži izbor za NIN-ovu nagradu a jedan uvijek pobjeđuje pa to više nije vijest.

STRANKA A NE IVO
Povratnički slogan Ive Sanadera trajao je dva dana.
Ništa, dakle, od zaustavljanja najezde Esdepea niti od jačanja Hadezea koji je, kao i Esdepe, imao lepezu kandidata za predsjednika što se, u oba slučaja otkriva kao erozija jakih stranaka.
To se mora objasniti ratnim porijeklom ovih partija. Prolazi vrijeme trajanja temelja ratnih političkih opcija. Nije moguće uvijek politički program temeljiti na proklamovanoj agresiji SFRJ, SRJ ili S na Domovinsku Hrvatsku kao ni na obiteljskoj tajkunizaciji.
Sanader je, dakle, pokazao svo nerazumlje i prvog i drugog poteza. S tim što je nerazumlje njegovog povratka razotkrilo nerazumlje njegovog odlaska. Objašnjenje da je htio da izazove šok jer nije htio predati dio Domovinske Hrvatske Slovencima, nije ni za Dudeka.
Ali je Skarlet O’Kosor pokazala svu odlučnost proizvoda pitsburške čeličane iz najboljih dana svjetskog uticaja čelika na međunarodnu ekonomiju. Njena protivkorupcijska politika ne izaziva na njenom špahtliranom licu nikakve izljeve samozadovoljavanja, bože me oprosti, ili teatralnosti. I nakon Brisanja iz Ivodencije, mrtvo-ladno, u stilu snaše ispod zagorskih bregi, kaže: Sutra je novi dan, što bi rekla Skarlet O’Hara.
Pošto sam prvi put rekao da ona ne može da bude premijer i da vodi stranku, pa sam uvidio da se pjesnik zajebao, sada ću samo postaviti dilemu: Ili ima pripremljen koncept i tim ili je uzela pola vijagre pa samo podjebava.
Jasno je da je politička scena u Hrvatskoj još u fazi blanširanja i da još nije dospjela u pretis-lonac. Predsjednički izbori i Remetinečki izbori mogu izazvati i druga unutarstranačka ili unutarposlanička raslojavanja pa i prijevremene izbore.
Još jedan krah postkomunističkih import i instant demokratija.

PROVOKATOR DO PROVOKATORA
Pedepe. To je univerzalna skraćenica, multifunkcionalna, multikonektibilna, multiasocijativna. Partija Do Posljednjeg Panja. Partija Dobrih Pozera. Partija Da Padneš. U narodu bi se to objasnilo kao Partija Miša Mekinjara.
Ivanićevo naslovno obraćanje u današnjem Avazu, i tvrdnja da Referenduma u Republici Srpskoj neće biti dok je SNSD na vlasti, promoviše ga u vrhunskog Miša Mekinjara koji iz svoje dobre zalihe demokratskog progresa kojim puderiše svoje birače, kao iz vreće brašna, sa rupom okrenutom prema zidu, motri na političku scenu i baca bombe.
Tako je u Narodnoj skupštini Republike Srpske odbio glasati za priču o referendumu o Inckovim odlukama ali je predložio da SNSD donese odluku o Referendumu za otcjepljenje Republike Srpske.
Očito je da je Ivanić, i Partija mu, na sisuljku međunarodnih garažnih snaga u BiH i obavlja dva zadatka, ovih dana: Prvo, da ne bude u vozu za referendum kako bi se krnjilo jedinstvo Republike Srpske ali da insistira da SNSD raspiše referendum o otcjepljenju kako bi i SNSD i Republiku Srpsku utjerao u avanturizam i balvan revoluciju čime bi se otvorio put ka definitivnom uništenju Republike Srpske i brisanju sa bosanskohercegovačkog i dejtonskog mozaika. Ivanić je dušu dao za to jer već stoti put nudi fleksibilnost i kooperativnost koju bi iskazao samo ako mu se omogući da iz vreće mekinja skoči na glavnu trpezu.
Ivanić i Pedepe se uključuju u Udruženje Sarajevskih Prevodilaca stavova Esenesdea. SNSD nikada nije predlagao i govorio o referendumu za otcjepljenje, ni 2006. Ni danas. To je sarajevski i unitaristički prevod stavova Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Ne znam otkud među njima i Ivanić. Govorili smo o pravu naroda na osamostaljenje do otcjepljenja. To pravo su narodi imali i u torturnom, diktatorskom i jednoumnom ustavu SFRJ. Zašto ne bi imali i u demokratskoj, prosperitetnoj, rascvjetaloj BiH?
A Republika Srpska, pogotovu SNSD, neće organizovati refrendum kad se Ivaniću nakrivi kapa. Referendum se organizuje jedanput. Kad zatreba. Osim toga, vidjeli smo, može i bez referenduma.
Svojim opservacijama u Avazu i drugdje, Ivanić se determiniše kao prvi dostavljač informacija i analiza međunarodnoj zajednici, kao terenski provokator i kao kolaboracionist od najvećeg povjerenja.

HAPŠENJA I POVRATAK
Vratio se Sanader.
Znači li to da su hapšenja prošla ili ih je trebalo biti još pa će biti zaustavljena.
Takva i slična pitanja samo su površina hrvatske zamračene politike još od trenutka kada bezmudaši u Jna nisu uhapsili Špegelja. Zamračen je, tako i Sanaderov odlazak kao i povratak.
Može biti štete od toga ako Kosorka, koja mu nije pokazala (sporazum sa Pahorom), bude zaustavljena u svojoj antikorupcionoj politici. Jer, kako su krenuli, dajbože da se stigne izabrati i predsjednik republike, u opasnosti su i kandidati da ih se da uhapsiti.
Slom Hadezea na predsjedničkim izborima može da bude jedan od razloga povratka. I uspon, kao rezultat. Kosorka djevojka očito ima mogućnosti da vodi vladu, u šta sam sumnjao, i može da zavrće mudanca ministrima, lopužama i prilopinama, jer nema ništa ukradeno, osim nekog stančića, ako se sjećam (nije imala pristupa strvožderima i njihovim gozbama), ali nema mogućnosti da vodi stranku jer je bara puna krokodila, i Bebića. Sanader je rekao da će aktivirati svoj statutarni čin počasnog predsjednika. To može biti znakovito.
Zaustavljanje Esdepea može biti sljedeći razlog. Jasno je da Hadeze, i da je Sanader ostao, nema kandidata za predsjedatelja Hrvatske. Na desnici se teško oduprijeti lovi i baviti se politikom koja bi valorizovala kandidata ili više njih. U toj šumi šušteće valute nevidljivi Milanović i još nevidljiviji Josipović, postaju protagonisti. Bandić, koji je i za vrijeme ortodoksnog Račana bio pola divojarac, pola tasmanaijska neman, predočio se jedinim borcem protiv najezde Esdepea. Sanader i jedan dobar dio Hadezea, odlučio je, možda, podržati Bandića ako se još išta može učiniti i ako su ankete istinite. Da li je zato rekao da će podržati onog koga podrži organ stranke. Jer, on sam nije toliko ubjedljiv.
Procjenjujem da neće zaustaviti pomamu za Remetincem. To je, ipak, evropski uslov.
Da li će uspjeti lansirati Bandića, zajedno sa crkvenim tegljačem, vidjećemo. Ovisi kakve su stvarne ankete.