DA LI BI SRBI MOGLI
DA SE BORE ZA SARAJEVO
KAO ŠTO SE SARAJEVO
NIJE BORILO ZA NJIH?
Dabrobosanski mitroplit Nikolaj izjavi zamjerku mnogim serbskim umnicima i političarima što se lako odriču Sarajeva kao da je to nečiji tuđi grad. I želju veliku izjavi mitropolit da se pravoslavni srpski narod vrati u Sarajevo i u druge krajine...
Citat iz Svetog pisma:
Bog nije ravnodušan na ono što čovek čini.
Još govori Eliluj i reče: „Misliš li da si pravo rekao: „Moja je pravda veća od božije?“ Jer si rekao: „Šta će mi pomoći. Kakva će mi biti korist da ne grešim“? Ja ću odgovoriti tebi i drugovima tvojim s tobom. Pogledaj nebo, i vidi. Pogledaj oblake, kako su viši od tebe. Ako grešiš, šta ćeš mu učiniti. Ili ako se umnože bezakonja tvoja, šta ćeš mu nauditi. Ako si pravedan šta ćeš mu dati? Ili šta će primiti iz ruke tvoje? Čoveku kakav si može nauditi tvoja zloba i sinu čovečijemu pomoći tvoja pravda. Vapiju od velikoga nasilja kojima se čini, i viču na ruku silnih a ni jedan ne govori: gde je Bog, stvoritelj moj, koji daje pesmu noću, koji čini te smo razumniji od zverinja zemaljskoga, i mudriji od ptica nebeskih. Tamo viču zbog oholosti zlih ljudi, ali ne bivaju uslišeni. Jer bog ne sluša taštine, i svemogući ne gleda na nju. A kamo li kad kažeš: „Ne vidiš to. Pred njim je sud, čekaj ga.“ A sada čim te gnev pohodi, nije ništa, niti je gledao na sve što si učinio, zato Jov naprazno otvori usta svoja, i bezumno umnožava reči.“ (kurziv R.V.)
Zašto njegovo preosveštenstvo traži od Srba da se bore za Sarajevo više nego što se Sarajevo borilo za njih?
Da li ne ispoljava žal što je ostavljen od naroda pavoslavnog, u toj dabrobosanskoj, a Sarajevo mu je moglo biti centar vaseljene prije nego što je to Banjaluka, Tuzla, Trebinje Mostar, Bihać.
Umni ljudi i političari ne postoje. Postoje samo uslovi u kojima djeluju oni što ih zovu umni ljudi i političari. I božiji ljudi. Oni moraju da sagledaju uslove svoje bolje nego bog svevišnji, inače će i oni, i sinovi njihovi, i sinovi njihovi, izumrijeti od neshvatanja uslova koje bog neće dva puta da objašnjava, kad im već nije dao četiri oka i dva uma.
Sarajevo jeste bio grad i serbski ali nije bio serbska kolijevka. Bio je samo ...evo. Da nije bio i serbski bio bi Saraj ili Karavan Saraj. Da je bio samo serbski bio bi Putnikovo, možda. Ali kada je počinjala velika nevolja koju započe sin božiji koji reče da će za Bosnu mir žrtvovati i tako ubiti Mirnu Bosnu mudrog sina božijeg Pijade, trebalo je svima biti jasno da Sarajevo više neće biti serbsko. Čak i onim neljudima i zvjerinju koji su odozgo, sa brda, ubijali bez ljudske potrebe i božije dozvole.
Sarajevo se nije borilo za svoje Serbe. Da jeste, ne bi poslušali Aliju, nego bi poslušali Tunju i Adila sa avazima mira božijeg i pravoslavnog i muslimanskog. Danas Sarajevo ima prečih briga, o rezidenciji reisula, o štivu vjerskom za jaslice, o borbi za telekomunikacije i elektroinstalacije... među brigama Sarajeva nisu brige serbske.
Živalj se serbski više nikada neće vratiti u Sarajevo. Ne treba zahtijevati muku ljudsku ponovo. Bolja je ljudska podjela nego neljudski povratak. Živalj se neće vratiti ni u druga mjesta pod božijim nebesjem. Ne samo serbski.
Mitropolit dabrobosanski treba da pusti umne Serbe, i pravoslavne Serbe, i političke Serbe, i bori se za imovinu serbsko-sarajevsku, imovinu pravoslavne crkve kao jak politički, vjerski i nacionalni adut za budućnost.
Sve drugo bog neće željeti da čuje.

OBRATIO SE MINISTAR SADOVIĆ
U svim vrtićima u Bosni i Hercegovini zavladao je muk i tajac, u svim osmoljetkama i srednjoljetkama stali su časovi a kreda je prestala da piše po učioničkoj tabli, građani BiH i roditelji su naćulili uši, oprane, neoprane i nagluve, da čuju.
Malim riječima za rječnike bosanskog, bošnjačkog, bostjanskog, bošnjanskog i sarajevskog jezika ali velikim riječima za istoriju: dragi građani, dragda djeco, dragi maloljetnici, dragi srednjoškolci, drage srednjoškoljke, dragi roditelji, dragi alkoholičari, dragi ljubitelji petardi... obrato se ministar bezbjednosti i sigurnosti Nove Godine i Djeda Mraza, Tarik Sadović.
Ovim područjem prošle su svakojake budale, propalice i probisvijeti, graditelji, trgovci i prevaranti, vojskovođe, junaci i šenlučari, vojvode, grenadiri i koljači, putopisci, pisci i pripovjedači... i ni jedan od njih ne srete takvu ludu koja umišlja da leptir može da uđe u košnicu i objasni pčelama kako se leti.
Da li je moguće da se Tarik Sadović uživio u ulogu ministra-propovjednika za kojim čezne javnost bosanskohercegovačka, dječija, roditeljska, petardarska, građanska i bezbjednosna? Da li je moguće da je shvatio da u opštoj razularenosti onoga što neko pokušava da skupi u državu, on može da se ovaploti u iskonskog Državnog Ministra Sigurnosti čije obraćanje svi čekaju kao vjesnikonosca nove bezbjednosne vjere, pa da petarde pobacaju u Bosnu, Vrbas, Neretvu, Unu, Savu i Krivu Drinu, zajedno sa pjanim ključevima od automobila?
Da li je Tarik Sadović, bivši narodni poslanik u Narodnoj Skupštini Republike Srpske, umislio da njegovo izmišljeno ministarstvo ima šta da radi i da je on taj kreativac koji će animirati metod i sadržaj rada Državnog Ministarstva Sigurnosti?
Da li je moguće da postoji tako uređivana televizija kao što je Sarajevski Pink, Pink BiH, od milja, koja će objaviti budibogsnamicu Tarika Sadovića?
Draga djeco, ljubitelji petardi... obraćajuće novogodišnje riječi TS iz SM, spada u samo dno nepoštovanja mjesta, vremena i kože u kojoj se nalaziš.
Jedino objašnjenje: eto do čega može dovesti izmišljeno ministarstvo države koje nema. Nisu uzalud oni dželati u Dejtonu smislili samo tri ministarstva zajednička za BiH. Sve ostalo je suvišno, kao i ono Ljubićtrans ministarstvo koje ne umije ravnomjerno podijeliti prevpzničke dozovole, kao i CC-ministarstvo, Cikotić-Crnadak...
Kao i sam Sadović.

POLITIČKI GRAFITI

HANTINGTONOVA LIGA CIVILIZACIJA
Umro je Semjuel Hantington, tvorac članka o sukobu civilizacija iz kojeg je, kasnije, nastala svjetski i epohalno poznata knjiga i teorija.
Sudba velikih pisaca je takva da nikad ne dočekaju da vide ono o čemu pišu. Oni pišu na velike daljine.
Da li će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj?
To je univerzalni neodgovoren i neviđen ishod onog o čemu pišeš. A ako neko i vidi slobodu da pjeva, niko nikad neće saznati da li je baš to pjevanje na koje je mislio Miljković, prije nego što se objesio u zagrebačkoj prigradskoj šumi.
Sad je, dakle, nemoguće utvrditi da li je ono što će se neminovno dogoditi, doista sukob civilizacija o kome je pisao Hantington. Da je mogao da živi nekoliko stotina godina, on bi jedini bio ovlašten da kaže: To jeste taj sukob. Ili nije.
A sukob će se sigurno dogoditi. On je na vidiku. Znakovi njegovi postoje. Neke smo vidjeli, neke smo samo registrovali kao vijesti. Nije intravenozni bratski rat u BiH i na prostoru bivše SFRJ, sukob civilizacija. Sukob civilizacija se ne događa na smetljištu, u staračama i okrajinama.
Znaci su prikriveni. Neki put naftom, neki put oružjem za masovno uništenje, neki put ugroženim nacionalnim interesom onoga koga niko ne može ugroziti i ko nema nacionalno biće, neki put hladnim ratom.
Ljudska istorija je samo veliko neprimjetno tektonsko pomjeranje ploča kultura, nacija i civilizacija. Određena područja imaju takvu silu da tvore civlizacije, nacije, kulturu i vjere koje traju milenijima, sve dok se veliki ledenjaci ne otope, zemlja zagrije a smog je zatvori da se ohladi do izmuiranja. Unutrašnja energija tih područja je različita po su i vanjske posljedice takve. Pod tlom velikih prostranstava Egipta i okoline postoji samo energija za monumentalno ljudsko graditeljstvo i ni za kakav dugovni amalgam trajnosti. Ispod nazaretskog područja, i velike okoline, očito, postoji energija koja stvara duh sposoban za velika poniranja i uzlete vjere ali nesposoban da izgradi išta trajnije od pećine.
Ta nadzemna duhovna energotvorina traje dugo. Imetak njen propada, rađa se, umnožava, dobija ili gubi na vrijednosti. Oko imetka se imaju rojiti sukobi. Pa tako izgleda da se svijet otima i sukobljava oko nafte, ili, pak, oko emisije CO2.
Ne treba se zavaravati. To se sukobljavaju civilizacije. Sukobljava se njihov duh stvoren od unutrašnje energije geoareala i unutrašnjeg bića mnogočovjeka, sa drugim takvim duhovima. Njihov mae geri i aperkat se ne vide jer udarac traje dok mi umiremo i rađamo se.
Neke sile nisu civilizacije. To su samo gomile para i oružja, bez unutrašnjeg duha, i pod korom i pod kožom. Zbog toga takve sile, kao što je Zemlja Američana gube u tim sukobima.
Pravi sukob će se odigrati u narednih nekoliko stotina godina između civilizacijskih kora nad kojima su slavenska civilizacija, žuta civilizacija i islamska civilizacija.
To neće nužno biti ratovi i krvoprolića. Tamo gdje ima imovine, naročito. Ali tamo gdje je samo duh, krv će teći.
I neće se obavezno završiti pobjedom i porazom. Suština bivstvovanja velikih grupa jeste u neprestanom doticaju, sukobu i pomjeranju. Velike grupe kao što su civilizacije, nikada se ne spajaju i ne udružuju. Od svega čovjekovjekog moguće je registrovati samo da izumiru.
Vjera i nacija u tim istorijskim, transmilenijumskim (možda je istorija kratka za ova posmatranja) doticajima, sukobima i pomjeranjima, nemaju ključnu ulogu, kao što je pisao Hantigton. To su samo pokušaji kolektivne lirike da opiše tugu dugih sukoba. Vjera i nacija su opisi nevidljivog pisca koji nikada neće vidjeti ono što je naslutio stvaranjem ih.
Složio sam se sa pokojnim Hantingtonom.
Bez obzira što je slučajno došao do tog otkrića o sukobu civilizacija.

LJUDSKA IMOVINA SRBA U HRVATSKOJ
Dakle, Evropski sud za ljudska prava naložio je Državi Neovisnoj Hrvatskoj da vrati kuću trospratnicu Srbinu u Kninu.
Srbina iz Knina, u zajedničkoj trojnoj akciji etničkih higijeničara, u sastavu Tuđman, zastupan po Gotovini, Milošević, zastupan po raznim Martićima i Galbrjat, zastupan prividno sam po sebi, protjerali su kroz Oluju. I 96. njegovu kuću država daje na privremenu uporabu zaslužitom Hrvatu.
Otad se Srbin sudio sa Državom u kojoj je komponirana pjesma Danke Dojčaland, da mu vrati kuću. Sudbeni sustav je djelovao tako da se ni Srbin ne vrati kući ni kuća Srbinu. Onda je predmet došao do te europske instance.
Ta presuda pokazuje da se imovina Srbima u Hrvatskoj neće nikada vratiti jer neće svi imati mogućnost, sredstva i energiju da se sa Državom isude toliko da stvar padne u ruke Europi.
Ta presuda pokazuje da ljudska prava i imovina, tamo i ovamo preko Une, imaju različite odsjaje, odbljeske i odraze. Ovdje su Srbi takođe uzurpirali tuđu imovinu, kao dio kozaračkog kola gdje je svako uzeo tuđe. Ali, ovaj put gledam Srbe. Onda su pod pritiskom i samopravno vratili 99,99% te uzurpirane, otete, prisvojene i privremeno ovlašteno korištene imovine. U Hrvatskoj tim istim Srbima, pripadnicima iste flore i faune, niko ne mora vratiti ni 1% imovine. Zadužen je jedino srpski katastar za ljudska prava u Europi.
Pošto se radi o Srbima i tamo i ovamo, zaključujem da nije problem u njima. Izgleda da je problem u imovini. Ona u Hrvatskoj je bezvrijedna jer je oteta od Srba pa se tako nešto bezvrijedno nema radi čega ni vraćati. Ova ovdje je isuviše vrijedna da bi bila u rukama Srba, oteta i li privremeno ovlaštena, svejedno.
Problem je i u ljudskim pravima. Ovdje se moraju poštovati ljudska prava, tamo se ne moraju poštovati ni ljudi.
Povratak Kuće Trokatnice u ruke ljudskih prava, pokazuje dokle je Hrvatska došla na putu ka Evropskoj uniji. Umjesto da moli Srbe da im vrati imovinu, ona ih ponižava pred cijelom Evropom.
I na kakve je niske grane spala Europa. Umjesto da Hrvatskoj trajno zabrani zapišavanje eurospkog plota, čekajući da se kapija otvori, ona se međusobno zavađa oko njenog prijema. Ili će izvršiti prijem bez kuća iz ljudskih prava.
Eto za mlade novinare velikog nauka o tome šta je vijest.
Vijest je kad se Srbinu evropskim sudom vrati kuća u Hrvatskoj.

CRNI TALAS U MEDIJIMA
Školske vlasti bi trebale donijeti uredbu koja bi onemogućavala da se studentima žurnalistike govori, na predavanjima i u eventualnim udžbenicima, o slobodnom, nezavisnom novinarstvu.
Nezavisno novinarstvo ne postoji.
Sadašnje novinarstvo u BiH je manje profesionalno, manje nezavisno i manje slobodno nego novinarstvo u Titovoj Jugoslaviji.
Državni mediji ne postoje. Postoji nešto jadnih javnih koji već dvije decenije ne izbacuju ni jedno ime kome javnost, obični ljudi, vjeruju a političari i direktori ga uvažavaju ili ga se boje.
A to je pouzdan znak da novinarstvo nije slobodno i nije nezavisno.
Samo u nezavisnom, slobodnom i profesionalnom novinarstvu možeš da napraviš ime.
U novinarstvu gdje se puši, gdje se sluša, gdje te plaćaju, gdje na jaslama drži ne vlast već vlasnik, ne pravi se ime. Kurve samo prolaze, imena ne ostaju.
Dakle, pored javnih, postoje i privatni mediji, postoje donirani mediji i postoje oni koji sami sebe zovu nezavisni mediji.
O javnim sam rekao sve ako kažem da ne bih nikad radio u njima.
O doniranim medijima, koje doniraju nevidljivi stranci i fondacije, a i ako se vide, iza njih stoje nevidiljivi donatori donatora, može se misliti gore nego o prodaji ljubavi na trotoarima noći, kokaina i smrada. Tamo se barem zna o čemu se radi a donirani mediji u BiH se predstavljaju sveticama a u stvari su jetrve.
Nezavisni mediji ne postoje. Oni se samo tako zovu. Medij u privatnom vlasništvu ne može da bude nezavisan jer se na nezavisnosti ne može ništa zaraditi, niko ucijeniti i nikoga reketirati.
Najpogubniji su donirani mediji.
Oni služe u direktne kratkoročne političke manipulativne svrhe. U te svrhe služe i neki neprijateljski javni mediji u okruženju. Koliko li je od onih 3600 sekundi javno, nedonirano i profesionalno?
Doniranim medijima uprvljaju službe. Za ispiranje javnosti. I za dugoročno upravljanje trendovima.
Oni djeluju na kolektivnu svijest i treba da pobiju ono što ljudi vide golim očima, što je javno mnijenje percipiralo kao pozitivno i što demokratski izabrana vlast radi.
Ti mediji se ne bave aferama i slučajevima. Oni rade sistematski. Svaki dan plasiraju informaciju o sirotinji, o tome kako su pale bandere, o tome kako neko ima sedmoro djece a vlada nije ništa uradila, o penzionerima koji su na rubu gladi, o studentskim kreditima koje treba kriterizirati tako da niko ne može ostati ispod crte, o polaznicima javne kuhinje crvenog krsta kojih je 400 od 23o hiljada živitelja jednog grada...
Svaki dan se u kolektivnu i pojedinačnu svijest i podsvijest sipa kašičica crnog talasa, iz dana u dan, iz dnevnika u dnevnik. To projektuju visokotehnološke službe, to malim sirotim novinarima za tričavih četiri stotine maraka, ne pada na pamet. Takvim informcijama se ne postaje nezavisan ni opozicion, ni demokratski ni alternativan. To je razaranje sindromom stečenog gubitka imuniteta.
Nikada ništa nemoj hvaliti. Ako se izgradi zgrada vlade onda kaži da je izgrađena ali da ima šesnaest spratova za šesnaest ministara i sedamanaesti za predsjednika vlade.
Možda novinari koji to rade i ne znaju za koga rade. Moguće je da misle da je to slobodna profesija. Ali bi trebalo da se za pitaju za koju publiku rade. Sirotinja o kojoj pričaju ne gleda njihove dnevnike nego gole guzice u Opstanku. Srednji sloj koji bježi od sirotinje ne gleda njihove dnevnike, sve to im se gadi jer su do jučer bili sirotinja, već želi da zaradi više para da se odmakne od politike. Onih 400 jadnika koji idu na kazan ne gledaju njihove dnevnike a i kada gledaju, njih je samo četiri stotine, oni nisu kritična masa koja može promijeniti stanje svijesti. To treba da znaju - da rade uzaludan posao.
Stanje se može promijeniti formiranjem i izbornom pobjedom samo bolje stranke od one koja je na vlasti.
Pušenje zatvorenih očiju ne mijenja svijet.