1856.

ZAGORKA,

BEOGRADSKA VEŠTICA

 

Ubjedljivo najgora kombinacija za tvorbu srpskog intelektualca jeste Starost, Liberalizam i Slepoća.

Zagorka Golubović je u autorskom tekstu u Ninu ostala dosljedna Liberalizaciji Svega Postojećeg. Zagorka je, inače, poznata iz Male Istorije KPJ, kasnije preimenovane i liberalizirajuće ime i prezime, Savez Komunista Jugoslavije, u jednočinki pod nazivom Ko se rano usere u gnezdo neće doći u priliku da ujutro kukurikne pre vremena. Zagorka je, kao i Đilas Stari, i Maspok Proljetni, jedna od onih koja se prerano usrala u gnezdo koje je odgnezdilo. Niko od njih, s manje ili više inteligencije, manje ili više mržnje, manje ili više dobrih namjera, nije shvatio da Politički Sistem Socijalističkog Samoupravljanja ne može da se transformiše. Već samo da propadne. Jer, u odnosu na istoriju, ortodoksiju, monolit i Kapeesesblok, bio je transformisan i demokratizovan do krajnjih granica. To ga je i koštalo propasti. Demokratija se ne demokratizuje. Reče Toman, bacivši napuklu hrastovu dugu za kacu.

Zagorka Liberalka, u Ninu, poučava da Srbija treba da se okrene delovanju civilnog društva, rehabilituje vrednosti Demokratske stranke i zaustavi nizbrdicu udesno na kojoj se našla nakon definitivnog oslobađanja Hrvatske za svakovrsno a naročito za posljednje iskorjenjivanje Srbalja.

Zagorka nije shvatila da događaji na prostoru bivše SFRJ nisu počeli Miloševićevim ekspanzionizmom i željom nekog Beograda da izvrši agresiju na sve osim na Sloveniju. Usput, ona pogrešno okrivljuje Miloševića za Nacionalizam. Milošević uopšte nije bio Nacionalist. On je bio kriminalac, perverznjak, bolesni nedoraslik i vođa amaterskih razmera. Događaji Raspada su počeli planom da se Srbi okrive za sve što će se smisliti i realizovati. Možemo misliti da su Teorije Zavjere na granici mentalnog zdravlja i bolesti ali se ne može zaobići činjenica da su Srbi jedini stradali na prostoru Bivše SFRJ i jedini okrivljeni kao apsolutni krivci. Da su u toj poziciji tako da izgleda da plaćaju cijenu Antifašizma, Poratnog Komunizma i Prosperitetnog Socijalizma. Da sudbina Srba i Srbije neodoljivo podsjeća na nacističko-fašističko presanje Srba i Srbije u okvire iz Drugog Svjetskog Rata.

A što se tiče Nacionalizma, Zagorka Golubović bi, kao antropolog,  trebala da zna je Nacionalizma latentno stanje prostora Bivše Jugoslavije. Uključujući i Sloveniju. Inače im se ne bi desilo ono brisanje svih koji nisu Slovenci. Što je propušteno da se označi kao Fašizam Žute Trake i što Hag i drugi Međunarodni Proseri nisu ni pomislili da procesuiraju.

Kolektivni trajni politički mentaliteti prostora Bivše SFRJ su jednako rašireni na sve njegove dijelove. To što je u nekoj od sastavnica, kao sada u Neovisnoj Hrvatskoj, na vlasti nekakav SDP, ili Tamo Daleko, a malopre, Tadić, to ne znači da je Hrvatska otišla ulijevo a Srbija, sada, klizi nizbrdicom nacionalizma. Hrvatska je puna nacionalizma. Kao šipak. Ortodoksija u slučaju Obožavanja Gotovine je tako očita da ne treba ni da se pominje a kamo li da se analizira.

Ovdje se ne radi o pomirenju, o demokratizaciji, o priznanju svojih zločina. Ovdje se radi o tome da se nacionalizmi razdvoje. Samo to može da ih, dugoročno, umanjuje.

Inače, moram nešto izravno da zamerim Zagorki. Čitava kolektivna istorija Hrvata u posljednjih osamdeset godina je Istorija Deratizacije Srba. U tom svetlu, slepovidno je predlagati Srbiji akcije civilnog društva i revitalizaciju Vrednosti Gole Guzice Demokratske stranke. Ne znam kojim metrom mjeri Zagorka. Ali i za Srbe i za Hrvate mora da bude isti. Po Zagorčanima, posebnoj vrsti Srbijanskih Srba koji umeju o Demokratiji da seru tako kako ona nikada sama o sebi neće umeti, Milošević je Nacionalist iako je uspeo da uništi sve srpske kolektivitete diljem Samoupravnog Socijalizma, osim Republike Srpske. A Hrvatska je demokratska i europejska jer se očistila od svega Nehrvatstvenog. A naročito od Srba. Jebem ti metar koji ti ne može stati nu u glavu ni u guzicu.

Ne može Srbija, i Srbi, da bude nakurnjak za svaku erekciju.
Ovo je Vek Nacionalizma. Ne trebate biti rođen 1930., kao Zagorka, da bi to prepoznali.

 

1855. 

JOSIPOVIĆ

TALAC GOTOVINE

 

Srbijanska i Hrvaćanska povijest se baš nadskakuju, kao dvije loptice skočice. Kao što je Cela Srbija bila talac RR, tako je, sada Cjelovita Hrvatska talac Gotovine.

Naročito je njegov talac Predsidetelj Hrvatske.

Dok Plaćenik hoda okolo i gradi svoj imidž Tolerantnog Čistitelja, Intelektualnog Evropejca i Napaćenog Heroja, nastojivši, tako, u zaborav baciti činjenicu da je tolike godine bježao i skrivao se. Ili su ga skrivali Veliki Krojači. A bio nevin. Ili će biti da je znao za krivnju i čekao da Veliki Krojači skroje svoje.

Pa se, onda, teatralno našao u španskom restoranu i mirno se predao. Kao što je, unaprijed izrežirano, mirno čekao oslobađajuću presudu. Znajući za nju. Za razliku od Jutarnjeg.

Takav Gotovina nudi Srbima povratak. Ono što ne smije da kaže ni jedan Hrvatstvenih, on smije. Tolika mu je Golijatrija izgrađena u mrskom Hagu.

Predsidetelju Hrvatske ostalo je samo da trčkara okolo i daje opravdavajuće izjave, da nosi kanticu vode i gasi sitne požare. Da izvikuje, kao telalče u gromoglasnoj čaršiji Gospon Gotovinu oslobodio je nepristrani sud. On Hrvatsku doživljava kao demokratsku.

Kakav nepristrani sud, koja gora, Brate Ivo. Sudija Američanin, Jamajčanin i Turčin. A u maloj manjini Talijan i Maltržanin.

Ponižavajuće je za jednu Demokratsku Hrvatsku da aktere čišćenja cijele jedne nacije iz Tisućljetne Demokracije, brani i pravda Predsjednik. Državnik.

Sav svijet, ne samo Mrski Susjedi, uviđa farsu sa Gotovinom.

Mnogo produktivnija bi bila šutnja. Takozvano Pokriće Ušima.

 

1854.

PROMAJA U GLAVI

PITERA GALBRAJTA

 

Da je barem Oluja.

Ako je tačno da je dao intervju za neki Nedeljnik, onda je Piter Glabrajt za Haga prije nego onaj Plaćenik. Piter Galbrajt je bio Prvi Antisrpski Ambasador u Neovisnoj Hrvatskoj.

Galbrajt je lupao ko Maksim po diviziji i prije nego sam ga nazvao Konj Galbrajt. A sada je u tom intervjuu rekao da su on i Oni, valjda Američani, ko li, neka Nevladina Organizacija, STJ, dozvolili Hrvatima Oluju zato što je Ubica Ratko naredio kratko Pobiti Srebrenicu. A da nije bilo zločina u Oluji, Oni bi dozvolili da padne i Banjaluka. To ne bi bila Agresija, pravdam ih ja, to bi bio redarstveni izlet.

Da li je moguće da je ovakva budala bila ambasador Jedne Velike Sile.

A onda Konj Galbrajt začinjava. Fajnal Tač. Tuđman bi sigurno bio u Hagu suđen za Oluju. Samo da je poživio. On, Konj, bi svjedočio.

Ako su, dakle, Oni, i Galbrajt, dozvolili Oluju, u kojoj je bilo toliko zločina, pored Redarstvenog Rastjerivanja Srba, jasno je da postoji komandna odgovornost. Ja bih dao doprinos teoriji prava. Kad može Hag da se proserava u sudskim tehnologijama, mogu i drugi. Tu se radi o Dozovljivačkoj odgovornosti.

Razumijem da su Veliki Krojači, jedne večeri, uz Viski Baj Tenesi, i debele čađave Kubanke, odredili sudbinu Rakove Djece Socijalističke Federativne. Ali ne vjerujem da su Obične Budale imale pristup odlukama na terenu.

Oluja je bila dugo pripremama i bila je sastavni dio Hrvatskih Zločina u čišćenju Srba i Srpskih Budalaština u zaštiti kurčevog nacionalnog interesa. Ona nije imala nikakve veze sa Srebrenicom. Niti je Glabrajt, niti bilo ko, tada znao šta je bilo u Srebrenici. Genocid je konstruisan mnogo kasnije. A Galbrajtova ratnostrateška teorija o tome da je Mladić bio krenuo na Bihać pa da bi to bio još veći genocid, i zato je, takođe, morala nastupiti Oluja, ravna je vicu o tome kako je egipatska vojska, onomad, protiv Izraela, primijenila taktiku Kutuzova. Ukopala se u pijesak i čekala snijeg. Da krene u kontraofanzivu.

A ti Srbi u Beogradu, nisu baš potkovani kao ni Galbtrajt. Imaju li išta kvalitetnije da kažu o Oluji, Srbima i Hrvatskoj, od intervjua sa Konjom. Konjom a ne Konjem. Sirovije zvuči.

Nikola Nikić, Dino Pašalić, Rajko Vasić

FUDBAL
U KATALONIJI
Fudbalska ekspedicija Nikola Nikić, koja je obuhvatala četiri selekcije od pionira do fosila, iz Doboja, Laktaša, Lukavca, Modriče, Banjaluke... gostovala je sedam dana u Kataloniji, u Barseloni i okolini. Turneju Nikićevih beba organizovao je Dino Pašalić, fudbalski menadžer koji je prodavao mnoge velike zvijezde fudbala (zbog toga sam igrao sa pola snage) a realizovana je u četiri utakmice.
Rezultati su bili ovakvi: 2:1, 5:5, 2:5 i 0:6.
Ovo 6:0 je pobjeda kombinovne selekcije koju su sačinjavali stariji, iskusniji igrači.
Poslije te katastrofe Katalonci su nas molili da ostanemo još dva dana o njihovom trošku radi revanša. Ali naše internacionalne obaveze su bile neumoljive.
Dobio sam dva lična priznanja. Dino mi je rekao da sam mlađi, nije rekao "puno mlađi", možda greškom, prodao bih te za sekund. podjećaš me na Mileta Jovina. A dječica su pitala Čika Rajko, koliko zaista imate godina. Pa, vaše najstarije tetke bi mi mogle biti unuke.

Jedna od selekcija

druga od selekcija

Irfan Džindo, Nikić, Vasić

Pasi ovco!
Moja omiljena poruka poslije klizećeg.

1851.

GRADIŠKA,

KRUĆI DO KRUĆEG

Dok sam bio u Španiji, u Barseloni i šire, u Kataloniji, prošle nedjelje, da obiđem, malo nezavisne prijatelje, Independensija, brate, malo Mesija i drugare, i malo da ih ispobjeđujemo, Nikola Kragulj, jedan od Izgubljenih Načelnika SNSD-a, načelnik koji se izgubio, važno je izjavio, u medijumima potpuno prijateljske orijentacije, skoro socijaldemokratske, da je i slogan Esenesdea u ovogodišnjim izborima, Srpska, kuća do kuće, krivac, uz ostalo, što su on i galerija načelnika izgubili izbore. Kao, to je iritiralo Bošnjake, naše tradicionalne glasače, koji  nisu pazili gdje je zarez pa su mislili da će i njihove kuće postati srpske.

Toman bi rekao Slabom kurcu i dlake smetaju. SK i DS.
A kad je već Kragulj izašao sa stranačkim stvarima u medijume, da i ja kažem par stvarčica.

Cijela Gradiška je znala da će izgubiti, mnogo prije mjeseca kampanje. Prvo troje koje je izašlo na binu završnog skupa imalo je zajedno 230 godina. Ja im dođem kao unuče. U graskoj kući je sjedio čovjek koji je za mjesec dana, u septembru, poslao 1.700 rješenja o umanjenju penzija borcima. Tako ih je činio zadovoljnim i sretnim.

A ne znam kako prije četiri godine dlačice nisu smetale. Kada je slogan bio Moja kuća, Srpska. I ne znam otkud pravo svakom segmentu stranačke organizacije da polemiše sa sloganom i Centralom. O tome se moglo pričati na sjednicama stranačkih tijela.

1850.

DAVNOS JE

BIO ZAVNOS

 

Ide Krmokolj, ide godišnjica Zavnobiha. Listje pada, snijegu se nada. Vaša Država još se održava. Kad moj stari, po opštoj drhtavici, otvori prozor prema Trebeviću, znam da je Dvadesetdeveti novembar. Dan Republike. Štono reko Nele.

I ove godine u Saraju, srcu Vaše Države, sjećanje na tuđi antifašizam uzima sve više maha. Da ne kažem, žrtava.

Dan Republike. A gdje je u rečenici Republika. Osim ako se u Sarajevu ne slavi Dan Republike Srpske.

A pogotovu, gdje je u rečenici Antifašizam.

Nu. Važnost Države, koja se odbranila od Agresije, pevelika je. Za nju vrijedi da se i oni koji su podržavali fašiste, s njima sarađivali, slikali se s njima u najboljim ćaršijskim odijelima i pod fesovima od debele bordo čoje, i nakon sedamdeset godina uključiti se u taj Antifašistički Bal.

Tek toliko da se pokaže da je Odbrana Od Agresije Državi urođena.

Naročito je urođena Bošnjacima. Oni su bili protiv Agresije i kada nisu znali da su Bošanjaci.

Zato je u Saraju obilježen i Dan Sandžaka. To je datum kada je održan ZAVNOS.

Sunce Ti Jebem.

Hitler je pregazio svu Evropu da dođe do tih Antifašista Sandžaka. Sreća da nije uspio. Još i danas bi bili pod Esesovštinom a Esa armade bi marširale na svečetirstrane.

ZAVNOS je Zemaljsko Antifašističko Vijeće Sandžaka.

To je za mlađe internetdžije.

Zas nas starije, interesdžije, ostaje pitanje kako je Drug Tito previdio taj Zavno. Kad ih je bilo ko kiše. Kod Slovenaca, kod Hrvata... sve strašnih antifašista. Nešto se ne sjećam ZAVNOKIM-a. Nisu oni kao Sandžak.

Dobrim Sandžaklijama u Saraju neko bi trebao objasniti Salto Istorijale. Antifašisti su najebali. Oni koji su bili fašisti ili pod okriljem fašizma, sada drmaju. Onim slobodarskim drmaju se gaće na štapu.

Fašistički prostori idu U EU. Antifašistički prostori dobiju gotovinu.

Moji Dobri Sandžosi, Državu ne donosi ni Avnoj. Propala je kao kezme u krečanu. Pa je, pogotovu, ne donosi ni Zavno sa slovnim dodatkom.

Kasno ste pošli u Četnike.rvata

1849.

TUŽNI

POPULIZAM
HRVATSKE

 

Sloboda koja se teško stekne, ne upražnjava se jevtino. Sloboda zahtijeva dostojanstvo. Čak i noći slobode moraju da budu svjetlije od dana borbe za slobodu. Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj. Pjevao je Branko Miljković, srpski pesnik koji se obesio u okolini Zagreba. I kao da je predvidio šta će se desiti.

Dabome da Sloboda ne ume da peva. I ona je pod istim teretom kao i Nesloboda. I sloboda stenje. Jer, Sloboda teže puže nego što Sužanjstvo trči.
Kao što Bosna, Vaša Država, ne umije da pjeva o slobodi, ne umije to ni Hrvatska. Ni Kosovo. Onaj ko se nije osjećao slobodan u Socijalističkoj Federativnoj, teško se slobodi i u Slobodi.
Tužno izgleda kada lideri Hrvatske, ambalažirani kao moderni europski intelektualci, Ja, kao Europljanin i Intelektualac, rekao bi Ivica Vidović, hodaju za Gotovinom. Jednim običnim Plaćenikom Legije Stranaca.
Kako je populistička histerija zahvatila Hrvatsku. Kao da nedostaje većih oduševljenja pa Daj Šta Daš. Ni Europejstvo ne može da oduševi Slobodu. Čak ni velika bodovna nadmoć Dinama.
Pored toliko poštenih, napaćenih, izginulih, domoljuba, nepoznatih, ostavljenih i zaboravljenih, kao i na svim bivšim ratištima Slobode, sva Hrvatska hoda za Plaćenikom.
Nije moguće da nema tuzemnih heroja.
Taj Gotovinski Hod i prizemna želja da se ne ostane pokraj, izvan i ispod, otkrila je najporaznije elemente javnih ličnosti i sastavnice u mozaiku javnog mnijenja i njegovih izvikača. Izbornik Štimac je najkarikaturalniji. Da mu generali izvedu početni udarac protiv Srbije.
Neki Hrvati se nikad neće osloboditi Srba. Stalno će podsvjesno prizivati Srbe da im budu agresori.
Kao što i Josipović, podsvjesno, pada u Lance Srba, svojom herojskom i domovinskom izjavom da mišljenje Srbije nije važno.
Sloboda je zahtjevnija od preživljavanja u Ropstvu. Ili je Ropstvo bilo uslovnije od Slobode. Ili smo bili spremniji za Ropstvo nego za Sobodu.
Ako Gotovina ne otvara oči Hrvatskoj, otvoriće ih Srbiji i Srbima. Barem one koje gledaju na Zapad.