SLIČICE O MASOVNOJ GLUPOSTI
Veliko je pitanje zašto se u trenutku propasti bilo kojeg sistema pojave budale kao spasioci.
Još je veće pitanje zašto se široke narodne mase u tim istorijskim trenucima povedu za budalama i pretvore u mase za masovno uništenje.
Jedini razuman odgovor je da je u tim prelomnicama, a i prije njih, razumnih malo a i to što ih je nesposobni su. A budale, stradijevci, slijepci, mediokriteti, kretenoidi i ludaci, pošto nikad nisu imali priliku, ugrabe je u trenutku propasti. Sav masovni ostatak jedinki ne može da funkconiše bez sistema, jer je sva ljudska priroda sistem i ništa drugo, i prihvata budale kao sistem. Čak se vrlo brzo konektuje u maticu i podržava ih.
Sličica 1
Advokat Radovana Karadžića intelektualizira o tome kako će avion koji će trasnportovati optuženički teret u Hag sigurno pratiti dva MIG-a 28. Po tome koji je advokat izabran za prve dane zavoreničko-optužničke slave, vidljivo je koliko je Radovan K ozbiljna srpska priča. Nimalo. Advokat mi liči na prilježnog pripadnika KLA, kluba liječenih alkoholičara, koji je počeo da se opija kada su uvedene dvadesetosmice.
Sličica 2
Stipe Mesić, folklorizirani predsjednik Sanaderove Hrvatske, kaže da je Radovana K neko izdao. Tako je završio i Karađorđe, kaže. Da li je moguće da ga niko nije obavijestio kako je izdan Gotovina i da je njegovo hapšenje u nekom španskom restoranu isto tako infantilna priča kao i hapšenje Raše Sa Planine u autobusu koji se valja niz jednu beogradsku padinu. A da o sličnosti magle o lijepoj dami sa Gotovinom i nekoj Mici Rašinoj ne govorim.
Sličica 3
Mladem Bosić, jedan od Optuženikovih nasljednika na mjestu predsjednika Esdeesa: suđenje RK je suđenje Republici Srpskoj. Kao da slušam Zlatnog Lagumdžiju. Radovan ima veze sa Republikom Srpskom koliko i bijeli međed sa stvaranjem santi leda. Upravo onoliko koliko je u trenutku hapšenja imao veze sa medicinom.
Sličica 4
Miroslav Lajčak, na pitanje da li će Optuženikovoj porodici dati dokumente da ode u BGD i vidi oca i muža: Žrtve nikada neće imati priliku da vide tatu. Glup pokušaj da se bude patetičan ili iznad situacije. Ako postoje razlozi da im se uzmu dokumenti onda su to i razlozi za zatvor. Sve ostalo je demonstracija turske okupacije kada nisu ni postojali lični dokumenti. Ne možeš, Miroslave, uzeti Župljaninovoj porodici, npr., dokumente pa kad ga oni tamo, njegovi, uhapse, mirno ih vratiti. Moraš položiti račune o tome ko je koliko bio mreža podrške i koliko su to razlozi za oduzimanje dokumenata. Da li smo svi zločinci, da li smo svi raja, kmetovi i gvantanamovci?
Sličica 5
Neartikulisani kišni ljudi u Sarajevu, u noći hapšenja Radovana Optuženog, priređuju grupne izlive ushićenja primjerenog pobjedi fudbalske reprezentacije BiH u Zenici.
Sličica 6
Artiklisane grupe potkokardaša, šajkačaša, vučićevaca i šešeljeve mlađi u BGD, traže slobodu za Radovana a da pri tome nemaju pojma o kome se radi.
I kad tim i drugim sličicama dodamo fabrikovane storije o životu Radovana K u bjekstvu i skrivanju, koje služe kao mamci za javnost, kolektivnu sadomazoterapiju i podsvjesno forsiranje nedoraslih političara pa i za upravljanje trendovima i tokovima, jasno je da od tog drveća niko ne vidi šumu. Jednako rulja kod Vječne vatre, rulja na Terazijama, Lagumdžija, zaluđeni novinari koji govore o Balkanskom krvniku a radi se o običnom prevarantu...
Misliti da je Radovan Karadžić uzrok, kreator i izvršilac svih ratnih zločina u BiH, da njegovo hapšenje znači početak rata za ratnoželjenu islamsku BiH i da njegova osuda rješava sve ovozemaljske probleme Sarajevske Bosne, istorijski je neodgovorno i plitko. Istorijski je nepravedno prema običnim ljudima kojima se podastire varka i opsjena, ista onakva kakvu je Radovan Karadžić podastirao Srbima.

3

SPAVAJ, NIJE, MAMA, NEMA HRANE

2 JOŠ JEDAN GLAS ZA HRANU

1 KVARTET ZA HRANU

Četvorka iz drugog legla lasta za 2008.

KARADŽIĆ – JEDNA ULOGA
Završeno je tačno onako kako i priliči.
Predstava je odigrana maestralno. Svi su slušali Velikog brata kad treba i koliko treba.
Jedino nikad nećemo saznati ko je Veliki brat i što nikad neće odgovarati pravi krivac za blizu stotinu hiljada nesrećnika koji su dali život, ili su im ga bezočno oduzeli, u Velikoj Klaonici koja se sada zove BiH.
Radovan Karadžić nije bio veliki igrač.
Bio je marginalac, marioneta i mediokritet koga je opsjenila sudbina i situacija u kojoj se našao a onda je iz toga crpio svoje opsjenarstvo prema širokim narodnim masama homogenizovanim kolektivnim nacionalnim strahom opstanka. Takvi su bili, mali igrači, marionete, i Franjo Tuđman i Alija Izetbegović i Slobodan Milošević. Da su bili veliki igrači nikad ne bi radili to što su radili.
Radovan je slušao Slobu toliko ponizno i oduševljeno da je neprestano pokušavao da sa Ljiljom bude ovdašnji Sloba i Mira.
Kada se zna da Milošević nije imao nikakav politički koncept za Srbe, onda je lako zamisliti kakav je koncept imao Karadžić koji ga je, u razgovorima sa Faraonom iznosio u nekoliko riječi: Da, šefe; Tako je, šefe; Ma jakako, šefe; Znam, šefe...
Narodna medicina, energija i slične gluposti kojima se u trenutku hapšenja bavio Karadžić, savršeno mu pristaju jer to je sva suština njegovog života i političkog djelovanja. Opsjena je uspostavljanje ravnoteže energije kako bi se živjelo 130 godina i umrlo zdravo i mrtvo. Kao što je opsjena Karadžićeva poezija, kao što je opsjena mitska grčka faca za zabačenim grivama koje mogu biti i dio frizure, kao što je opsjena Srpska demokratska stranka koja mu je služila da ljudi koji su dio pokreta misle da imaju stranku, kao što je opsjena briga za „srpske teritorije“ tokom rata, kao što je opsjena udruživanje sa Republikom Srpskom Krajinom i njena odbrana od strane Republike Srpske, kao što je opsjena gradnja Srpskog Sarajeva na Palama a sa pozorištem, operom i vodovodom iz Drine...
Ta opsjenarska politička borba za naciju i narod izrodila je samo koncept Kriminalizovane odbrane srpstva i ništa više.
Ne znam koliko je Karadžić kriv za zločine ali najveći zločin je prihvatanje takve uloge kakva je, do kraja, bila njegova.
Treba mu odati priznanje za tu istrajnost u opsjeni i marginalnosti, do zadnjeg minuta.
Dabome, i posljednju scenu sa energetskom medicinom smislio je i njom dirigovao Veliki brat. Ne treba biti naivan da se neko inokosan može ubaciti u tu ulogu i igrati je a da niko živ ne zna ništa, ni obavještajne službe, domaće i strane, ni ostaci paravojnih službi iz rata, ni podzemni politički moćnici... A priča o jatacima, boravku u šumama i gorama, milionima od droge za obezbjeđenje, MI 5, 6, 7, 8 i 9 koje se spremaju za hapšenje, Rusija, manastiri... samo su dio projekta Velikog brata.
I kad sve pogledamo, nadam se da je jasno koliko je opasno kad se široke narodne mase bave politikom. To omogućuje opsjenarima tipa Karadžića, Alije, Slobe i Franje da vode ratove i „stvaraju istoriju“. Pri čemu oni daju uloge, kriminalci daju pare a narod daje glave.

NIJE PROBLEM KARADŽIĆ,
PROBLEM JE REPUBLIKA SRPSKA
U noći hapšenja Radovana Karadžića pokidane su neke od glavnih arterija i tetiva budućnosti mitskog bića Pola Bosna Pola Hercegovina.
Sarajevski bošnjački unitaristički trio, Zlatko, Haris, Tihić, stali su iza teze koju je i na engleskom i na svom jeziku, Haris Silajdžić obrazložio morbidnom konstrukcijom: Milošević je mrtav, Karadžić je uhapšen a njihov projekt je još živ. Taj projekt se takođe mora eliminisati (misli se na Republiku Srpsku a ovo nije doslovan citat).
Slično je govorio i Tihić a Lagumdžija je, pubertetski sav ushićen, govorio da nastupa vrijeme kada će se sve rijeke u BiH zvati Bosna i kada ćemo sve ukinuti, Republiku SRpsku i podijeljene škole.
Hapšenje Paljanskog Opsjenara trebalo je poslužiti pomirenju, barem u jednom istorijskom milimetru, ili smirenju u nekoj sekundi jada potomaka žrtava, ili pravdi, ako ničemu drugom.
Sada vidimo da to služi isključivo kao preambula devastacije Republike Srpske.
Kao i presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu.
Kao što će uskoro i topljenje leda na Sjevernom polu biti razlog za ukidanje Republike Srpske.
Sarajevski vokalno-instrumentalni trio na taj način konačno kida neke veoma važne sastavne elemente budućnosti Bosne i Hercegovine. Nije opasno što je to trio. Opasno je što je to jedna, i jedina, politička koncepcija za BiH koja se generiše u bošnjačkoj sarajevskoj centrifugi.
Jasno je da BiH nema budućnost.
Dok se dočekaju nove bošnjačke političke snage kompatibilne sa realitetom novog vijeka i potrebama nove BiH, sve će propasti.
Američki profesor Stiv Mejer, s kojim se nisam složio, kao da je znao šta će reći tri ljiljana.
Tri ljiljana očito smatraju da je Radovan Karadžić samo simbol opšte krivice za genocid i agresiju koja natkriva Republiku Srpsku i sve Srbe u BiH. Stoga nije dovoljno osuditi samo Karadžića. Treba osuditi i njegov projekt, na ukidanje, i Srbe na izgon ili pobosančenje, ako već nije moguće poturčenje.
Sa saznanjem da se o nekome tako misli, i namjerava, na duge staze, nije moguće ostati u zajedničkoj kući.

Uhapšen je.
Njegovo skrivanje je nanijelo ogromne štete Republici Srpskoj, Srbiji i srpskom narodu uopšte. Oni koji su ga čuvali i omogućavali mu skrivanje, računali su i sa tim.
Sve je već rečeno pa donosim citat iz svoje prve knjige političkog ljetopisa za 2005. koja nosi naziv ”BiH ne postoji” (strana 141.)

Glavna stvar je, pak, na drugoj strani.
Radovan Karadžić ne treba da ide u Hag. Njemu bi Srbi trebali suditi ovdje i osuditi ga na smrt javnim strijeljanjem na Trgu iseljenih, prognanih, prevarenih i uništenih Srba.
Radovan Karadžić je usrao hiljadu godina poštene srpske istorije a kriv je, najmanje, za:
· lakomisleno organizovanje rata, zajedno sa muslimanskim i hrvatskim radovanima, u kome su nepotrebno stradali Srbi i njihova imovina i u kome su počinili nezaboravljive zločine
· organizovanje kriminala i šverca u toku i poslije rata u kome je mali broj ljudi preoteo društvenu i privatnu imovinu
· marginalizovanje ratnih i poratnih ustavnih institucija pri čemu je sebi, kao nikad izabranom lideru, prigrabio svu vlast i moć
· poistovjećivanje SDS (tj. njega i njegove uske klike) sa državom i institucijama
· preporuku da članovi SDS-a ne idu u rat da bi imao ko vladati poslije rata
· latentni sukob sa vojskom Republike Srpske
· formiranje lične nelegalne špijunsko-policijske organizacije koja nije nikome odgovarala osim njemu lično (Tajfun)
· prepuštanje ovdašnjih srpskih ustavnih poslova Slobodanu Miloševiću
· sukobljavanje ovdašnjih Srba sa međunarodnom zajednicom
· prodaju i predaju srpskih teritorija
· pljačku filijala SDK i banaka pri kraju i po završetku rata...

SUŠTINA JEZIKA
Dobri stari dežurni pozitivac Sead Fetahagić, piše u Nezavisnim svoje kolumne iz pozadine. Moralizira, idealizira, savjetuje, podučava, predupređuje, uočava, gladi, medi, pravi od nas bolje ljude... ima živaca za četiri kolumnistička vijeka.
Divim se tom tipu kolumnista mislilaca, naročito što tom tipu pripada jedino Sead i što ja to ne znam da radim. A i ne priliči mi.
U Nezavisnim, dakle, jučer, napisa: „Isplivali su tako neki nesuvisli ljudi na krilima narodnog plebiscita, pa vode svoje lične ratove protiv svojih suparnika, najčešće nacionalnih. Pa zamajaju milione stanovnika ove zemlje, sve se okreće oko njihovih frustracija, oko njihovog nekulturnog istupa u javnosti. Tako Rajko Vasić, sekretar SNSD-a, gotovo iz dana u dan iskazuje svoje kućno nevaspitanje. I nije više u pitanju sadržaj nego forma koja je na granici uličarstva, s mnoštvo izmišljanja i pretjerivanja. Ne mora da iskazuje ikakvo razumijevanje za sve ljude i sve poslove iz Federacije BiH, ali kao javni čimbenik morao bi da iskaže bar malo kulture u ophođenju“.
Pominje i Harisa Silajdžića koji, kaže Sead, ima antagonizam prema svemu što je iz druge nacije, srpske.
Pominje i glumca Envera Petrovcija koji glumca Srbina zove u Prištinu, da zajedno glume.
Temeljna istina o jeziku je sloboda.
Šta će nam jezik i riječ ako se ne smije upotrijebiti. Da je svrha jezika da svi budemo kućno uljudni, ne bi postojale riječi za zlo, prljavštine i neuljudnosti.
Svi mi, javni čimbenici, bavimo se stvarnošću koja je neuljudna i nekućna. Ako Bakir kaže da će svim sredstvima braniti Srebrenicu i druge gradove, ako se Republika Srpska izdvaja iz BiH, da li treba da uljudno reagujem na tu prijetnju ratom. Ili ako visoki vjerski službenik IZ kaže da je Mehmed Osvajač, porobljivač Bosne i Hercegovine, „naš djed“, da li trebam da budem vaspitan kao bečki dječaci.
Pri tome ne znači da nekoga mrzim, ili da mrzim Bošnjake, muslimane i sve što dolazi iz Federacije. Niti Silajdžić mrzi Srbe ako kaže da je njegov stav da BiH trebada bude bez entiteta. On bi to govorio da je u Dejtonskom sporazumu u BiH locirana i Republika Turska.
Radi se o političkim koncepcijama a ne o mržnji.
A ko hoće uljudnost i kućnu konverzaciju neka čita Zmaj Jovu Jovanovića, Ciculjko Miculjko ovamo se vuci, pomisli pogodi šta mi je u ruci, ili neka čita predgovore likovnim izložbama i premijerama. Tamo je uljudnost.
Ne dolazimo mi jedni drugima u kuću. Mi se bavimo krvoločnom stavrnošću.
Osim toga, bolje je da se odmah zna s kim imate posla. Ne želim da prodajem iluzije. Radili smo to decenijama. I meni su radili. Ja sam zadnji shvatio da živim među hordama. U dugim ratnim noćima, kad protivničkoj vojsci nestane municije, pokušavao sam da odgonetnem kako to da su obični ljudi mnogo prije znali da će biti rata nego što sam to znao ja koji se, kao dnevni novinar, krećem među velikim brojem i važnih ljudi, kako to da sam mislio da su svi ljudi ljudi... Zaključio sam, dabome, da sam bio naivac kao i Sead.
To što upotrijebim neku psovku... psovke i postoje da se upotrijebe. To je ambalaža. Bolje i to nego prijetiti ratom. Osim toga, najprljavija psovka je kada tjerate ljude da govore o općini a niko njihov nikad nije ni znao o čemu se radi. Kao i novinari urednici koje sam, kada sam došao za ministra informacija, zatekao kako govore i pišu ekavicom. Zabranio sam im. To su tek psovke i nasilje nad srpskim jezikom.
I nismo, mi javni čimbenici, glumci. Ne želim da budem dio novog Bore i Ramiza. Petrovci može da zove srpskog glumca na Kosovo. Sada. Sada HTV može da govori mađarskim ili srpskim jezikom. Sada je svejedno. Da li je neko pokušao saznati koliko je krvi proliveno zbog iluzija tipa Boro i Ramiz?
Ne želim da nosim bijele rukavice i da u kavezu punom krokodila i tigorva, umilno, kućno, uljudno mjaučem.
A tvrdnja da mi zamajavamo milione građana BiH... Velika greška. Te novine ne čita ni pet-šest hiljada ljudi a moj blog – to se još realnije vidi. Nikoga mi naročito ne zanimamo. Uključujem tu i kolumniste, i blogere i političare, osim rijetkih istinskih lidera.
Ima ona pjesma Alke Vujice o iluzijama ali ne smijem da citiram, strah me Seje.

JAVILA SE AM.AMB.
Nisam ni sumnjao da će Američka Ambasada reagovati na izjave i stavove Stiva Mejera, profesora opštenarodne odbrane nekog univerziteta za NNI u Vašingtonu.
Ipak, dakle, ništa nije slučajno. Profesor ima neki cilj, projekt, zadatak...
Mada ne vidim razlog za reakciju.
Profesor je jasno u razgovorima sa novinarima rekao da govori u svoje ime i da iznosi lične stavove. Valjda na to ima pravo u skladu sa najboljom evropskom praksom. Nema potrebe demantovati svakog svog građanina. Kada je, onomad, Solženjicin bio disident i svašta pričao protiv SSSR i KPSSSR i DRSCVBMNKR, ni jedan SovNarKom niti Prezidijum nije demantovao.
Ne vidim ni razlog da se odmah javi Donald Hejz, nekada prvi zamjenik Visokog predstavnika.
I on govori u svoje ime.
I laže.
Kaže da su svi prenosi nadležnosti rađeni uz saglasnost entiteta a onda za obavještajni sektor veli da su prenosi rađeni uz konsultacije sa entitetima a neki dijelovi su nametnuti. Ako su konsultacije saglasnost...
Uglavnom, Hejz Palikuća zbori da je vraćanje nadležnosti veoma opasno. Dabome da je opasno kad je urađeno neregularno. Jer tada bi se otkrila neregularnost prenosa nadležnosti. A u tome je učestvovao i mr. Hejz. Pa kad je otišao sa tog posla pokušao je ilegalno da, kroz NVO, organizuje ustavne promjene. Pa je onda rekao da je sve to u BiH farsa i fasada. U kojoj je on učestvovao.
Cijela Storija Stiv Mejer & reakcije svodi se na sarajevsko likovanje: baš im je američka ambasada rekla. Jasne su poruke Vlade SAD. Amerika je previše uložila u BiH. Klintonova vizija BiH će biti vječna.
Mlađi egzaltičari se ne sjećaju poslijeratnih komunističkih parola: Amerika i Engleska biće zemlja proleterska na koju smo kasnije nadogradili i ovo: Amerika i Kanada biće zemlje udruženog rada.
U istu priču spada i: Amerika neda svoju BiH, kao i predratne izjave Dejmsa Bejkera, tadašnje Kondolize Rajs: interes SAD je očuvanje međunarodnih granica SFRJ.
Jadna majka onoj zemlji i onom narodu koji se uzda u strane ambasade.

REFERENDUM JE PROCES, MOJ STIV, NIJE DATUM
Stiv Mejer, bivši funkcioner u CIA i profesor univerziteta u Vašingotnu, došao je na Balkan i obišao mnoge ovdašnje metropole, politička, ekonomska i kulturna središta te razgovarao sa čelnicima i novinarima.
Naravno da sam naivan i da mislim da se sve to zbilo slučajno. Da su moji prijatelji Sanja i Ris godinama pratili šta radi Mejer i ludili da s njim naprave intervju.
Bez obzira na to što je CIA nevladina organizacija za rušenje vlada, što je univerzitet u Vašingtonu tamo važan koliko i univerzitet u Gornjoj Paležnici ovdje i što je Mejer bivši u CIA, Mejera treba čitati ozbiljno.
U različitim novinama govorio je u nekoliko nijansi:
· Naredne dvije godine su kritične za BiH
· U narednih pet godina BiH bi se mogla raspasti ako ostane pritisak međunarodne zajednice ovakav na kakav smo navikli (i zbog kojeg smo se počeli brinuti kao konj kad prevrne kola sijena)
· Kada jednog dana međunarodna zajednica ode biće teško održati BiH
· BiH nije održiva i moguća ni za deset godina
· Srbi nisu spremni za referendum
· Da sam u američkoj administraciji, preporučio bih referendum
· U BiH, što se tiče američke administracije, odluke donose ambasadori a ne Vašington
Sad ja:
· Dok u Sarajevu ne kažu: Živjela Republika Srpska, sve su godine kritične za BiH
· Neće se BiH raspasti za pet godina, ni za više, ali ako nekome padne na pamet da ukida Republiku Srpsku ili smanjuje njene striktne dejtonske nadležnosti, raspašće se za pet dana
· BiH je već sada teško održati. Još je drži na okupu samo nada nekih da će jednog dana ukinuti Republiku Srpsku
· U mojoj prvoj knjizi političkog ljetopisa za 2005. pisao sam ne da BiH nije održiva ni za deset godina, nego da ne postoji
· Niko ne zna kad su Srbi spremni za referendum. Srbi iz Republike Srpske nisu Kninski Srbi, nisu Paljanski Srbi, nisu Šešeljevi Srbi, nisu Slobini Srbi, nisu Srbi AR Krajine pa da svaka bjelosvjetska budala zna kad će i šta uraditi, naročito protiv sebe. Srbi Republike Srpske su posebna vrsta Srba koja ima realnu kolektivnu svijest o teritorijalno-političkoj poziciji u okvirima BiH i Dejtonskog sporazuma ali i o samostalnosti, unutar BiH ili izvan BiH. Ta svijest uključuje i iskustva referenduma u Crnoj Gori ali i otcjepljenja Vojne Baze Kosovo.
Referendum je proces, moj Stiv, nije datum.
Referendum se neće dogoditi kao čin razbijanja BiH nego kao čin očuvanja Republike Srpske i prava Srpskog naroda na svoj dio BiH a ne na neku samo-radi-samostalnosti nezavisnu državu ili radi pripajanja Beogradu.
· Nije bitno šta bi preporučio Stiv Mejer već šta bi preporučila Američka Administracija. Koliko vidim, pukla ga je po ušima.
· Da li smo toliko naivni da povjerujemo da odluke donosi Ingliš a Vašingotn iz Fokusa, Avaza i Nezavisnih saznaje šta je odlučio.
Kad sve saberemo, Stiv Mejer, bivši funkcioner američke Udbe, došao je na Balkan da nešto nepoznato sazna i uradi a to se najbolje radi kada za sobom bacaš dimne, rasprskavajuće i nagazne bombe. Možda se neko i zakači.
Najbolje bi bilo da sutra raspišemo referendum jer AmAmba Ingliša niko ne zarezuje nizašto i jer su tako lako prošli Kosovo i Crna Gora.

KAKO SE RASPALA BARSELONA?
Proteklih godina Barselona je igrala najbolju Igru na planeti. Ili je, kad nije bilo tako, imala najbolju mogućnost za pravu Igru.
A onda je prošle godine uslijedio raspad i igre i tima. Nestalo je Igre na Santjago Bernabeu i drugdje gdje je igrala Barselona.
Samo generalići, i drugi naivci, misle da je uzrok i razlog trener Frank Rajkard. Mada je morao da ode. Jer, kada general, poslije velikih i briljantnih bitaka, dozvoli da se u njegovom prisustvu vojska demorališe i demobiliše, valja skidati činove.
Barselona je pala kao žrtva grube igre i gladijatorskog shvatanja fudbala koga forsira kapital i pojedini treneri i igrači koji nedostatak svog znanja i ljubavi prema Igri, nadoknađuju produkovanjem fudbalskog fundamentalizma u kome će svako onaj ko protivničkom igraču razbije lobanju ili otvoreno, mimo mesa, slomi obje kosti ili barem obje noge i ko na drugi ovdje nepomenuti način unakazi protivničkog igrača, otići direktno u fudbalski raj i zaraditi velike rajske pare.
Pri tome nije bitno da li je povreda posljedica direktnog starta. Jer, veliki i važni igrači ogromnu količinu energije troše na izbjegavanje krvoločnih startova, što u kombinaciji sa njihovom energijom koja ode na igru, dovodi i do teških povreda zbog zamora materijala.
Tako je Barselona morala da mjesecima igra bez Samjuela Eto’oa. I to je bio prvi korak ka raspadu. Ne možete u koncepciju tek tako ubaciti drugog lego-igrača.
Barselona je pala kao žrtva specijalnog medijskog rata. Svi se sjećaju kako je Ronaldinjo na poluvremenu pred kamerama spuštao gaćice do krajnjih granica trbuha i nešto pokazivao gledaocima u Španiji i diljem svijeta, kao da je peder, božemeoprosti. Stvar je u tome da su ga mediji nedjeljama opisivali kao udebljalog krmka koji zbog toga ne može da igra kako zna i umije (niko nije rekao da se ne može pet godina neprestano igrati u vrhunskoj formi i kako najbolje znaš). A on se onda nedjeljama bavio time da pokaže kako nije debeo. I počeo je da slabu igru iz nekog drugog razloga, ličnog ili timskog, to se nikad ne zna ako nisu tamo s njima, nastavlja zbog brige da li je debeo ili nije.
Takvih primjera je puna Primera. Ali Barsa plaća najveći ceh jer je uvijek konkurent za titulu.
Barselona je pala zbog nesklada psiho-intelektualnih kapaciteta velikih igrača i važnosti i para koje dobijaju. Fudblaski treneri i stratezi u Igri, taktici i strategiji pred utakmicu, razgovaraju sa dva ili tri igrača koji to mogu da shvate. Ostali su glupi i ne mogu da razumiju pa je najbolje da nešto rade i kad ne znaju zašto to rade. Uopšte ne znači da je Ronaldinjo taj sa kojim trener treba da razgovara o samoj suštini i načinu igre na sutrašnjoj utakmici. Ali ograničene intelektualne sposobnosti važnih i najboljih igrača utiču na slab rezultat više nego intelektualizam kreatora na dobar.
Rekao sam kako je glupo Ronaldinjo ispao iz kolosijeka. Isto to se dogodilo i Eto’ou. Kada se vratio u tim, na osnovu slabih rezultata i slabe igre Ronaldinja, shvatio je da je on žnava cafa, da Barselona bez njega ne može a da je Ronaldinjo bez njega obični Žmrčević iz Poleta u Donjim Karajzovcima. To se vidjelo i na njegovom licu. Nestalo je onog dječačkog crnačkog iskrenog afričkog osmijeha i oduševljenja. Nakon kakvog dobrog poteza njegov lik se pretvarao u gladijatora koji traži poštovanje ili u cara koji traži klanjanje.
Umjesto da radi na sebi i svojoj igri, jer je stao nakon dvije godine u Barseloni, on je počeo da se odmeće. I tad je bio gotov za Igru.
Barselona je pala zbog iznudjenih rješenja u timu. Gudjonsen ni po čemu ne spada u igru Barselone ali je mnoge važne i nevažne utakmice igrao. To je ubijalo Igru. Ronaldinjo nije imao kome da pripremi svoje jednostavne genijalnosti a brzi Deko nije imao kome da uputi niski i skoro pravolinijski centaršut.
Barselona je pala i zbog katastrofalne igre odbrane. To je greška Rajkarda. Nije našao način kako da srednji red uključi u igru odbrane. Sto puta su dvojica ili trojica ostala sama u zadnjoj liniji i pošto Pujol ima ogromno srce ali nema sto nogu, golovi su primani jednostavno i jevtino kao što ih prima narečeni Polet.
O detaljima kao što je strukturalni neskald genijalnog Ronaldinja na lijevoj strani i brzog Deka na desnoj, neću da zamaram.
Teško će biti ponovo stvoriti Barselonu za Igru.
Gvardiola možda ima želju a možda i sposobnost.
Ali, to, kako vidimo, zavisi od mnogih faktora.
Uglavnom, ja samo zbog Barselone i Arsenala gledam utakmice i drugih klubova.