SARAJSKO MINISTARSTVO ZA MANIPULACIJE
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, jedno od nelegalnih ministarstava koje je nastalo poslije jajeta, poslije Dejtonskog sporazuma koji nije sporazumio ništa o tom ministarstvu, i koje je nastalo isključivo zato da bi Srbi u BiH imali uredan seksualni život, da ih se mrči za kršenje ljudskih prava i za izbjeglice, i da falsifikuje istoriju BiH koja bi trebala da bude istorija samo muslimanskih izbjeglica, objavilo je, na kraju mandata Safeta Halilovića, ediciju Ko je ko u bh. dijaspori
U ediciji, format A4, papir kunstdruk 130 gr, 4 x 4, pod Državnim Grbom, poznatijim kao Geometrijski Plavi i Narandžasti Radion, navedeno je 140 imena doktora i magistara nauka koji manilebare po bijelom svijetu. Dobro.
Među njima je trideset dvoje onih koji nisu Bošnjaci. 22%. Dobro.
Znači,
• Srbi i Hrvati nisu bili izbjeglice. A ako jesu onda nisu bili doktori i magistri. Srba i Hrvata, i ostalih, samo petina. Sve neuk puk. Pučina jedna. Raja. (Pošto ovu publikaciju objavljuje narečeno ministarstvo, zaključujem da se radi o izbjeglicama, da, recimo, objavljuje Ministarstvo Odbrane i Tri smiješna Puka, zaključio bih da se radi o starješinama).
• Doktori izbjeglice i magistri razbjeglice uglavnom su na kraju četvrte ili u petoj deceniji. Prvo su u Saraj i u Bosnu došli Srbi i Agresori i stvorili izbjeglice. Prije njih nije bilo izbjeglica. Po osnovu lirskog pokreta Ustaštva i po osnovu epskog pokreta Četništva, po osnovu šinjelsog pokreta Ozna i Udba, nije bilo izbjeglica. Ili nisu bili doktori i magistri, majku ti božju.
• Pametne akademske izbjeglice su isključivo bošnjačke i pravo su Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice dok ga vodi Safet Halilović.
• Ministarstvo, kad mi ga jednom stvoriš, uvijek ću koristiti protiv vas i vi, Srbi i Hrvati, nemate pravo na ministarstvo kao što nemate pravo ni na izbjeglice. Što nisu doktorirali na vrijeme.

RADMANOVIĆ POBIJEDIO I SILAJDŽIĆA I IVANIĆA
Prevodilac, sa znanjem engleskog, Mladen Ivanić, zastupao je u izborima za Srpskog člana Predsjedništva BiH, politiku znanja enleskog jezika, politiku putovanja po svijetu, ako je moguće koji dan prije Harisa Silajdžića, kooperativnost, butmirisavost, srebreničavost i u tom smislu navodio svoje prednosti za taj opis i popis poslova.
Upravo to je, u svojoj stopostotnosti, četiri godine činio Haris Silajdžić. On je bio uzor Mladenu Silajdžiću. To je postalo očigledno u Mjesecu kampanje nad Bosnom.
Nebojša Radmanović, Džentlmen sa vetom, imao je drugu taktiku i strategiju. Neću da budem Silajdžić u Sarajevu, hoću da budem Srpski član predsjedništva iz Banjaluke. Nije sve u Predsjednštvu. Ustav je i u Narodnoj skupštini Republike Srpske.
Haris Silajdžić, takođe Prevodilac, sa znanjem engleskog, naputovao se po tom engleskom jeziku. Malezija, Arapija, Turska, Amerika, Ujedinjene nacije, na poziv Turske. Ćuprija na Drini. Stoposto.
Putovao je i Džentlmen sa vetom. Samo nije to toliko davao na doboš. Uzdao se u Ustav i Pravo Republke Srpske da se bori na srpskom jeziku.
Bošnjački narod, uključujući i one koji su glasali za Ljiljanu, nije dao podršku Harisu Prevodiocu. Bakir ne zna engleski.
Srpski narod, ne uključujući tu disciplinovane Bošnjake Republike Srpske, nije dao podršku Harisu Ivaniću. Mogu komunikacioni i agencijski eksperti izbore da analiziraju do 2014. ali samo je jedan razlog zašto mu nisu dali glasove, Harisu Ivaniću – ni jednom u Mjesecu kampanje nad Bosnom nije pomenuo Veto.
Radmanović je na svakom skupu obrazaložio kako se borio Vetom i kako će to uvijek činiti kada bude u pitanju nasrtaj na Republiku Srpsku.
Tako je Nebojša Radmanović pobijedio i Silajdžića, i otpustio ga na reciklažu, i Ivanića. I defintivno mu zgadio sve kandidature.
Kako li se to kaže na engleskom.

SECESIJO, MAJKO NAŠA
Ljeta izbornoga, 2010., zabilježeno je, u Naseobini je boravila Hilari Klinton. Sarajska političko-medijska pasirka emitovala je repeticije senzacionalnih vijesti o tome kako je Klintonka rekla da nema ništa od Secesije jer SAD, iz nove zgrade ambasade, podržavaju cjelovitu, cjelovečernju i cjelojutarnju BiH. A Milorad Secesionovič Dodik, kaže saraj-pasirka, umilno je rekao Klintonki, pred novim predsjedavajućim Savjeta ministara, novim svjetskim rekorderom na sto metara i novim selektorom Azerbejdžana, Zlatkom Lagumdžijom: Ma, Hili, ne pada mi na pamet secesija.
Aaajde. Što bi rekli Turci.
Pored onog Opšteg okvirnog sporazuma za mir, za kojeg sam rekao da ga držim pod jastukom, pod glavom, na jastuku, držim i obimno djelo priređivača Marčela Koena: Secesija, perspektive međunarodnog prava.
Radi se o internom prevodu Esenesdeovog Centra za političke trendove.
Jedan od osnovnih postulata koji se obrađuje od strane eksperata u tom zbiru studija jeste da međunarodno pravo niti dozvoljava niti zabranjuje Secesiju. U tom stilu je obznanu izdao i Međuanrodni sud pravde u Slučaju Kosovo. Ali odmah se konstatuje da je Secesija problem koji je više u domenu politike a ne prava. I tu je primjer Kosovo.
Nama je bitno da je Secesija stvar i politike a ne samo prava. Mada je pravo na našoj strani. Dakle, stvar je političkih odnosa i odndosa političkih i drugih snaga na odnosnom području. Ako sad stvari stoje nepovoljno, uvek dođe vreme kad ovim šorom naiđe frula i Dođe vreme, sve se preokrene.
Mogu da zaključim da i Hilari Klinton niti dozvoljava niti zabranjuje Secesiji. To se odnosi i na vezira Zlatka Lagumdžiju. Mada njega niko i ne pita o tome.
Pored država i secesionističkih pokreta, čime se obilježavaju nacionalno-teritorijalni a često i vjerski kompakti, u sukobu su dva principa – princip samoopredjeljenja, prava na samoopredjeljenje, i teritorijalnog integriteta.
Kroz cijelu istoriju, teritorijalni integritet je stvar koja je podložna zubu vremena i eroziji. Da nije, dosad bi postojala samo jedna država. Džingiskanija, Aleksandronija, Hitleranija... ali, broj država se stalno povećava.
Pristalice Teritorijalnog integriteta su u dvadesetom vijeku potegle ključni argument – samoopredjeljenje je stvar kolonijalnog ropstva, odnosno legitiman događaj samo u procesu dekolonizacije. A pošto su kolonije sišle sa scene, to je završena predstava.
Molim da upamtite ovo sa kolonijalnim ropstvom.
Mnogi akti UN, međutim, govore o samoopredjeljenju kao „pravu svih naroda“, iz 1966. npr. Završni akt iz Helsinkija, iz koga se često talambasalo samo o nepovredivosti granica, pa je nakon toga došlo do povredivosti granica SSSR-a, SFRJ-a, Čehoslovačke, Kipra..., sadrži i Princip VIII koji potvrđuje pravo na samoopredjeljenje.
Istina, kasnije je Helsinki, pod pritiskom Povredivosti Granica, zaboravljen a onda su uslijedili manje važni akti OEBS-a koji su obeshrabrivali secesioniste a insistirali na pravima manjima kao Velikom dostignuću Evropskog Demokratskog Prava.
No, stanje stvari je takvo da je status manjina i dalje krnjav i ograničen, da se prava manjina svode na prava pojedinca a ne kolektiviteta, da se države pozivaju da prava manjina „prime k znanju“ (Kopenhagen 1990.), da Povelja o evropskoj bezbjednosti ne vidi problem dalje od stava da „različiti koncepti autonomije... predstavljaju načine za očuvanje i unapređenje etničkog, kulturnog, jezičkog i vjerskog identiteta nacionalnih manjina unutar postojeće države.“
Što se tiče BiH i Secesije o kojoj govori Hilari Klinton, ili joj to sarajski mediji samo stavljaju u usta i u stavove, bitne su neke odrednice. Država. Narodi. Kolonijalizam.
BiH, Naseobina, nije Država. Ona je nastala spajanjem Muslimansko-hrvatske federacije, kasnije nazvane Federacija BiH, i Republike Srpske što je učinjeno međuanrodnim mirovnim ugovorom u Dejtonu. Ona, po tome, ne podliježe principima o zaštiti manjina, kada se govori o osnovnim, ustavnim narodima. Naseobina ima narode, kada se radi o Srbima, Hrvatma i Bošnjacima, nema manjine. A narodi imaju pravo na samoopredjeljenje koje su imali i u Ustavu SFRJ.
Republika Srpska i Federacija BiH imaju prava i na razdruživanje odnosno, na povlačenje potpisa sa OOSZM.
Republika Srpska je u trojnom svojstvu ušla u BiH. Kao teritorijalno-ustavno-državna cjelina, kao narod i kao potpisnik sklapanja, sklepanja, izvinjavam se, BiH.
Kolonijalizam je prisutan u BiH.
I po tom osnovu Republika Srpska, i drugi, ako bude procijenila, ima pravo na samoopredjeljenje. Na spasavanje ispod kolonijalne vlasti drugog naroda, tzv. Kolonijalnog faktora. Sarajsko nastojanje da se ukinu entiteti, Republika Srpska, kolonijalni je čin poništavanja nezavisnosti i potčinjavaja. Čin kolonijalnog ropstva. Dijelom u pokušaju, dijelom u ostvarenju.
Težnje i realizacija projekta da jedan narod, Sarajski narod, bira članove kolektivnog šefa države, Komšića i Ivanića, praktični je kolonijalizam jer poništava prava Srba i Hrvata da imaju svoju vlast na svom području ili na zajedničkom području.
Zato, bio bih oprezan kad iz Sarajeva govorim o Secesiji. Mnogo oprezniji nego kad o Secesiji ogovorim iz Banjaluke.

POBJEDA SEDMOG SRPSKOG ČUDA
Savez nezavisnih socijaldemokrata pobijedio je i na ovim izborima i tako ušao u red lokalnih svjetskih čuda. SNSD je Sedmo srpsko čudo. Nakon pet godina zadržan je jednak broj glasova i jednaka pozcija na političkim ljestvama, mada se od tada događalo sve i svja.
Od toga šta se sve događalo, za analizu pobjede bitnija je činjenica ko je sve bio protiv Esenesdea i pobjede.
• Unitaroidi. Javni i tajni konglomerat čiji je cilj, još od ubistva srpskog baščaršijskog svata, stvaranje Jednooke Bosne, unitarizovane, monoetnizovane, monoteizovane, centralizovane zemlje kao evropskog odsjaja islamske republike iz doba Homeinija. Dabome, to se ne kaže tako nego se kaže: Funkcionalno državče sa jednom adresom na koju će da pisma pišu EU i NATO. U taj konglomerat se moraju uvrstiti: Srajevski politički krug, osim SBB jer su se tek sada pojavili i nisu se izjašnjavali kao lešinari ukidanja Republike Srpske, OHR, pojedine ambasade, znate vi dobro koje, tajni dijelovi ambasada, ne pojedinih nego mnogih, Pomoćne zemlje, Turska, Mesićeva Hrvatska, Veliki Krojači čije su radnje daleko od Balkana.
• Mediji. Podcipelaški i podmantilaški sarajevski i kupljeni, podvedeni, banjalučki. Bakir Bljuz. Behatejedan. Toalettisak Dani i Slobodna Bosna. FreeBeer. EuroBlic, beogradski podlistak za Republiku Srpsku, Ateve, Beenteve. Čak je i Režimski RTRS, Dodikova Televizija (kako kažu veleumni pokojni Mihajlica i reanimirnai Čavić) na dan izbora u živom programu, putem upišane voditeljice, pozivala birače da izađu i glasaju za promjene. Možda su mislili na promjenu klime.
• NVO. Nevladine organizacije. U stvari, Nadvladine organizacije. Od europskih intelektualiziranih kao što je FES, do uskočkih i hajdučkih, kao što je Plovno Mudo Rudo. A u tom rasponu neviđeni plaćenički i kriminalni šljam koji je, zajedno sa svojim donatorima, pojeo milione maraka nizašta.
• Analitičari. Banalitičari. Analnitičari. Na čelu sa Debelom Bertom Analitike, poznatijom kao Neprocenjiva Cele. Treba biti degentska budala pa se pouzdati u njihove analize.
• Stranačka troska Republike Srpske. Politička zgura. Izmećari, Kolaboracionisti, Izdajnici, Prodajnici, Nudiguzi, Položajnici. I Protuve i Lude, kao folklorni ukras.
• Plejada i kordoni vlasnika Presvučenih Članskih Karata, smještena u taložnike, kroz nekoliko mandata, vladine i javne administracije koja je nečinjenjem ili otvorenim sabotirannjem radila protiv vlade. Vlasti i Seljaka iz Esenesdea. Za njihovo postojanje kriva je dobrota i demokratičnost Esenedea.
• Poštena opozicija. Mrski Esdees.
No, SNSD je deset godina udvostručavao svoj rezultat i uspinjao se do trijumfa 2006. Dakle ni ova pobjeda, 2010. nije izvan tog slijeda.
Dabome, teško se održati na vrhu ljestava, na pobjedi, mnogo teže nego popeti se.
Neki od nabrojanih pomažu tom održanju a neki odmažu. Ali dok SNSD bude imao odgovor na svako pitanje i dok bude zastupao najšire slojeve državljana Republike Srpske, stajaće na Postolju Pobjede.
Unatoč svakoj vrsti gamadi.

SARAJEVSKI UZURPATOR
SMLATKO LAGUMDŽIJA
I prije sam mislio da sa očima Smlatka Lagumdžije, Crvenog Silajdžića (autorstvo I. Radojičić) nešto nije u redu. Ali nisam bio načisto. Možda je prije jedne decenije to bilo nejasno, pod velikim pritiskom narcisoidnosti, samoreklamirane pametnosti i sugerisanog prometejstva. Danas, po fotografijama i video snimcima, vidim da su to oči sa nekom čudnom strašću, raspolućene, i sadističke i sadomazohističke. I pokreti su sablasni u onoj plahti koja samo što nema kapuljaču, kukuljicu, pa da čovjek pomisli da je kju-kluks-klan pocrvenio.
I konačno je Smlatko pokazao svoju političku šizofrenuju u poodmaklom stadijumu. A politička šizofrenija je bolest koja može da ima veze sa psihičkom šizofrenijom ali i ne mora. Mislim da se demonstrira prije svega u stvaranju, samom sebi, ali i drugima, slike o neprijateljima koji ne postoje. Pokazuje se i u iskazanoj spremnosti, kao kod stvarne šizofrenije, da se uzme krvavi nož u ruke i odmah napadne neprijatelj i tako spasi dobra strana dvostruke ličnosti i skupina koju ta strana štiti.
Pokazao je političku šizofreniju izjavom i stavom da će svim dozvoljenim sredstvima zaustaviti Dodika i Republiku Srpsku, uključujući i oružje. Ili će biti smijenjen pa će doći mudžahedini, koji neće biti tako tolerantni i započeće rat. Džihad. Znam da će mnogi reći kako je ovo što kažem samo baljezganje jednog banjalučkog fašiste. Kadgod nemaš argument, kažeš Fašist. Zbog toga bi bilo dobro da neko od psihozornika, konzilijum, analizira ovu izjavu i njenu konstrukciju. Mislim da se radi o opasnom pojedincu kojeg treba izolovati od političkog miljea i staviti ga u azil, božemioprosti.
Lagumdžija nije politički obolio sam svojom krivicom. Uslovi u kojima praktikuje politiku, pomogli su njegovoj boljci. Pošto je Silajdžiću progorio tur i spao fes a ni Bakir nije bio ubjedljiv nad Fahrom, on je iskočio u prvi plan, na scenu sa koje se govori u ime muslimansko-hrvatske federacije, u ime Bošnjaka, da osavremenim, i onih anamo Hrvata. Bolest je pokazao i prije Tajmsa. Ja ću od Federacije načiniti Zapadnju Njemačku a onda ću pripojiti i Dodikovu Istočnu Njemačku.
Lagumdžija se tako osjeća jer sebe, prije svega, vidi pobjednikom nad Bošnjacima kao najmnogoljudnijoj glasačevini ali i nad drugim polugama. Nad Reisom. Stoga tako nastupa prema Republici Srpskoj, Srbima, Dodiku i prema međunarodnoj zajednici.
Neustavna i nezakonita, oteta unitarizacija i centralaizacija BiH, izvlašćivanje Republike Srpske i slom Hrvatske samouprave, odvojila je sarajevski politički krug od realnosti. Od četiri noge ponekad samo jednu drže na zemlji. Zlatka Lagumdžiju, nakon ovih izbora ta unitaristička levitacija podigla je najviše.
Njegova politička šizofrenija direktno je uslovljena iskrivljavanjem, kršenjem i sarajevisanjem Opšteg okvirnog sporazuma za mir. Ako ikada ovdje opet bude rata, on će nastupiti zbog kršenja Dejtonskog sporazuma.
Evo primjera. U Članu V, Tačka 5 izvornog Dejtona stoji:
Svaki član Predsjedništva će po položaju imati civilnu komandu nad oružanim snagama. Nijedan Entitet neće prijetiti upotrebom sile niti upotrijebiti silu protiv drugog Entiteta i ni pod kojim uslovima oružane snage bilo kog Entiteta neće ući niti boraviti na teritoriji drugog Entiteta bez pristanka vlade tog Entiteta i Predsjedništva BiH.
U međuvremenu su nastupile reforme, sunce ti jebem. Nestalo je oružanih snaga jednog i drugog Entiteta a nastale su oružane snage BiH.
Ta činjenica, i druge devijacije, stvorili su novog Zlatka Lagumdžiju. Smlatka. Eto kako u temeljnom aktu jedne Naseobine stvorene devijacije stvaraju debile.
Ali u političkoj šizofreniji Lagumdžije prisutna je i doza ludila. Nije, naime, jasno koju on silu ima na raspolaganju, čak i kada bi bio Državni Premijer. Osim ako ne misli izvršiti Državni Udar na Teritoriji Sarajeva. Pa sačekati snijeg i izvršiti Igmanski Marš i onda se lepezoidno sručiti na Srblje. To bi značilo da je Valter odlučio da Jebe mater i izvan Sarajeva.
Ponoviću rečenicu iz zvanične izjave.
Mislim da sve demokratske, savremene, civilizovane političke snage u BiH, kod svih nacija, moraju spriječiti ovog čovjeka, Zlatka Lagumdžiju, da se uspne na vlast, dalje od sarajevskog kantona.

BORJANA, ŽENA LUČ
Ustavni sud Federacije, zar i to postoji, imao sam utisak da u Federaciji postoji samo nepostojeća trasa Koridora 5c, Božo Ljubić i međumostarska linija razdvajanja, donio je istorijsku odluku povlaka mišljenje.
Zakon po kome postoji federalsko Ministarstvo obrazovanja nije u skladu sa ustavom Federacije i ima da se ukine ili prilagodi u odnosnim člancima. Taj zakon je omogućavao da Federacija, a vi znate šta, a naročito koga, pod tim podrazumijevam, određuje kakvo će obrazovanje biti u kantonima i da određuje da isto takvo obrazovanje bude i u županijama.
A dejtonske nadležnosti Federacije i kantona zbore ovako: sve što nije određeno da je u nadležnosti Federacije, u nadležnosti je županija. Kantoni kako hoće. Obrazovanje nije uzeto u vojsku. Nije mobilisano na nivo Federacije.
Sad mi je nekako manje žao što Borjana nije pobijedila onog usronju. Jer Borjana je Krišto presavila tabak i napisala slovo Ustavnom sudu Federacije.
Toje prvi slučaj povratka nadležnosti sa uzurpirane Države na županije. Jer Sarajevo je sebi prisvojilo i Državu i Federaciju. Štogod ode u Sarajevo postane država, sunce ti jebem.
Borjana je luč koji treba slijediti u BiH. Ona je Borjana Robin Hud. Uzima od neustavno ovlaštenih i daje razvlaštenima.
Tako će i Republika Srpska. Tako smo govorili u kampanji. Povratak nadležnosti. Otetih. Neustavnih. Nedejtonskih. Biće teško ali ima put. Ustavni sud. Ako neće sud, hoće Narodna skupština. Nezakonite zakone, neustavne, otete, prigrabljene, prigrljene, prigrljapljene, preotete, nametnute, staviti van snage na Teritoriji. Pa da vidimo, majčin sinčiću, koji će Rudo podići rudo na Teritoriju.
A nešto čitam Opšti okvirni sporazum za mir, jer, stalno mi je pod jastukom, koji u Aneksu Četiri kaže da su pitanja koja spadaju u nadležnost institucija BiH samo nabrojana:
• Spoljna politika
• Spoljnotrgovinska politika
• Carinska politika
• Monetarna politika
• Finansiranje ustanova i međunarodnih obaveza BiH
• Politika i propisi za useljavanje, izbjeglice i azil
• Sprovođenje krivičnoh zakona na međunarodnom planu i između Entiteta, uključujući tu i odnose sa Interpolom
• Uvođenje i rad sredstava za međusobne i međunarodne komunikacije
• Regulisanje saobraćaja između Entiteta
• Kontrola vazdušnog saobraćaja.
I nema više. Nema suda. Nema tužilaštva. Nema vojske. Nema granične policije. Nema Keme, jednog i drugog. Nema šest, sedam ministarstava u Savjetu ministara. Nema BHRT. Nema Miss BiH. Nema himne. Nema pjesme eurosonga. Nema reprezentacije u fudbalu. Nema selektora. A nema više ni Silajdžića.
Borjana je otpočela nove procese u Naseobini. Svaka joj čast.

SRBIJA U PREDVREMENU: CARUJU HORDE
Sada će svi da zapomažu, i civilno društvo, i Sonja i Nataša, i Svetislav Basara i hajduci NSPM, i zvanična saopštenja: Sramota, bre.
Nije sramota biti teško blestan.
Srbijansko društvo je teško bolesno. Grupa navijača koje niko ne razumije, kao što niko nije razumio zašto „navijači“ Jugoslavije devedeset minuta zvižde „svojima“ protiv Holandije u Zagrebu, onomad, napravila je haos u Đenovi i prekinula utakmicu između Italije i Srbije.
Da Srbija nije teško bolesna, već bi pohapsila a onda zabranila navijačke grupe. A i bez toga je mogla talijanskim graničarima javiti imena idiota, jer bilo ih je nekoliko desetina, ili stotina, svejedno, a ne nekoliko stotina hiljada, koji idu na put zla.
Prethodno je Srbija imala demokratsku Petooktobarsku Čaušesku Rapsodiju. Dabome da o Čaušeskuu mislim bolje nego o Miloševiću, i o Sadamu mislim bolje nego o Miloševiću, ali nisam zato da rulja, horde i anarhija uvode demokratiju. Nikad takva demokratija neće imati zdravog zametka. I sjeme joj je trulo.
Poslije je Srbija palila ambasade sa naglaskom na američku. Pa se nasilje valjalo sve do Parade onih koji jedan drugom ono rade. I tada su, dok su oni sa rupom i oni sa drškom otišli u tople zajedničke krevete, horde obišle Beograd i iskazale svoje nježne osobine anarhista.
A prije toga, mnogo prije, Amerika je bombardovala Beograd. Zgradu po zgradu. Horde, ali sa preciznošću plaćenog ubice. Onda su horde, nešto organizovanije, imale pobunu specijalnih jedinica na čijem čelu je bio Gospodin Legija, kako ga je oslovljavao Gospodin Koštunica, jebo ga on. Onda su Južne Horde proglasile nezavisnost i Kosova i Deklaracije. Onda je žena poslala Bila da vidi kakvo je stanje na Kosovu pa je došla i ona. Predsjedatelj je izjavio, i ovaj put, da Srbija nikad, ali nikad, neće priznati Kosovo.
Zemlja i istorija hordi.
Nije sramota biti teško bolestan.
Srbija je dobar dio svoje istorije zemlja bez vođstva. Zemlja bez pobjede. Ovdje mislim na pobjedu o kojoj govori Gregori Kopli a nemam vremena da objašnjavam.
Zemlji je potrebno vođstvo. Svakoj zemlji. Naročito onoj koja je ostala bez zemlje i ostaje bez dijelova zemlje. Neko mora narodu da saopšti šta je na stvari. Neko mora da prekine taj niz hordiranja, hordovanja i hordisanja Srbije, njene kulture, njenog društva, njenog sporta, njenog sudstva, njene pravde. Jer horde su premrežile Srbiju. U fudbalu, u sudstvu, u delti Miškovića, u slivu droge, u politici, u folku.
Srbija, kao ni druge zemlje, ne može da živi bez pobjede. Bez postavljenog cilja i njegovog ostvarenja. To je pobjeda koja je potrebna Srbiji, ali niz pobjeda. Svaki pohod jedne horde traži stotinu pobjeda. Srbija nema vođstvo niti društvene grupe koje su spremne da postavljaju i ostvaruju ciljeve. I da to narodu kažu po cijenu odsijcenja vlastite glave ili guzice. Ne samo političke. Za Srbiju vrijedi dati glavu. Ne jednu. Ali ne u ratu. Nema ni vojsku. Ni Crkvu. Ni kulturu. Ni političare. Koji su spremni povesti društvo. Bilo kuda. Jer Srbija je došla dotle da nije bitno povesti je samo napred. Bitno je povesti je bilo kuda.
Zbog nedostatka vođstva i pobjeda, zbog dugotrajnog homoseksualnog odnosa Slobodana i drugih Slobodana sa Srbijom, zbog bjesomučne kriminalizacije i pljačke Srbije, zbog višedecenijskog opštuživanja i kažnjavanja Srbije za sve i svja, društvo je oboljelo. Oni koji su demonstrirali liriku Itake u Đenovi, rođeni su u svim tim uslovima. I još u gorim za koje ja ne znam jer nisam živio tamo. Oni za bolje ne znaju. Oni se ponašaju prirodno.
Neko će, žao mije, morati da stane na Srbiju i da kaže kako stoje stvari. Kuda treba da se ide i da se tamo i ide. Ono kao Čerčil. Mogu da vam obećam samo krv, znoj i suze. Mogu od vas da tražim samo hod, glib i svjetlo na kraju.
Da li se rodio takav u Srbiji.

POČELA JE PROPAST
BOSNE I HERCEGOVINE
Čast da razbije Bosnu i Heregovinu neće pripasti Tuđmanu i Miloševiću. Neće pripasti Bobanu i Karadžiću. Neće pripasti ni samom Karadžiću. Ni vevikom Vojvodi Vojislavu. Ni Krajišniku. Ni Jelaviću.
Čast da razbije Bosnu i Hercegovinu pripast će Zlatku Lagumdžiji.
Paradoksalno. Pripast će čovjeku koji je netalentovan da vodi politiku. Mada je talentovan da vodi Esdepe.
U svom kvazintelektualizmu garniranom narcisoidnošću, sve radi naopako. Država za čovjeka. Pa ispadne Čovjek protiv Države. Mutietnička socijaldemokratija. Pa ispadne jednonacionalna glasokratija.
Bez obzira na antitalent za politiku, odnosno, baš zbog toga, uspio je da formira PVP, Partiju Velike Prevare. To je jedina od značajnih sarajevskih stranaka koja nema protivnika a pobjeđuje. Nema protivnika jer radi u potpunom dosluhu sa ostalim sarajevskim bošnjačkim strankama. A u taj komplot su se uključili i obični ljudi, birači, Bošnjaci, muslimani. Pristali su na jednonacionalnu glasačku diktaturu nad Hrvatima. A oni iz Republike Srpske i nad Srbima.
Komplot Čovjeka za Državu, Zlatka Lagumdžije, i Sarajevskog političkog kruga bio je jednostavan. Bošnjačkog člana Bošnjaci mogu izabrati između tri lava, Harisa, Bakira i Fahrudina. Hrvatskog ću izabrati ja i pri tom ću te glasače usmjeriti i prema stranačkim listama. Tako je Esdepe, Partija Velike Prevare, prevarila i tri deklarisane bošnjačke stranke uzevši im dio glasova za parlamente pod izgovorom da treba da pobijedi naš Željko Ljiljan Janjičar. Nevidljiva predizborna ruka naložila je i biračima Bošnjacma u Republici Srpskoj da glasaju za Ivanića, dobrovoljnog janjičara u novoj bošnjačkoj jednonacionalnoj miliciji zvanoj Predsjedništvo BiH.
Time je otvoreno novo poglavlje u raspadu Bosne i Hercegovine. Dosad su je raspadali Četnici, Dodik i njegovi fašisti. Sada se uključio glavni i posljednji neimar, Zlatko Lagumdžija.
Prvo, ponizio je cijeli jedan narod. Što nije dobro za Državu. Narod će se snaći i organizovati.
Drugo, pokazao je kako Bošnjaci, dakle, narod, a ne samo Esdepe i on, gledaju na druga dva naroda. Kao na sirotinju raju.
Treće, upotrijebio je biološku osnovu za demokatiju. To je rasizam 21. vijeka.
Četvrto, radikalizovao je hrvatske političke aktere, koji jesu tako mislili ali im je nedostajalo političke neučtivosti, i pogodnih okolnosti, da mogu da kažu: Treći u Mostaru.
Peto, definitivno je razbio i posljednje krhotine lažne slike triputmulti BiH koju je lansirao Alija Izetbegović, poznatiji kao Islamska Deklaracija.
Kako će se, dakle, dakle, stvari dalje odvijati.
Neželjeno dijete Željko, sjediće u Predsjedništvu četiri godine Ko Dud. Ako neko zna šta je dud. I gledaće šta kaže Zlatko. Gledajući, istovremeno svoj sve nervozniji kraj. Unuk Islamske Deklaracije Bakir, povremeno će gubiti živce i sve rjeđe vapiti: Učinite nešto da mi ne uzmemo stvar u svoje ruke. Sa naglaskom na Mi. Nebojša će elegantno da bude državnik, Džentlmen sa Vetom.
No, raspad BiH, kojeg je zakotrljao Lagumžija neće se događati u Predsjedništvu. Nego u Mostaru. Uz dimne signale iz Banjaluke. Sada je i Srbima i Hrvatima, biračima, jasno kakva bi BiH bila kad bi bila sarajevska, centralizavana, bezentitetska, bezžupanijska.

RUDILO TRANSPORTA
Kada je rušen Salvador Aljende, prije skoro čretrdeset godina, u Čileu, jer je došao na vlast mimo volje Velikih Krojača i remetio poredak stvari, svojom socijalističkom, ljevičarskom orijentacijom, u finalnoj etapi iskorišteni su sindikati vozača, kamiondžija, prevoznika i transportera svih vrsta.
Zašto kamiondžije. Zato što mogu da lako i brzo blokiraju cijelu zemlju.
Bosna i Hercegovina je izabrala teži put. Za ministre, na niovu BiH, transporta i komunikacija, birala je, godinama kretenoide koji iz te oblasti znaju samo da se dizel ne sipa u mobilne telefone ali nisu sigurni da li se esemesom mogu mijenjati brzine na motorima transevropskih ekoloških kamiona.
Dokić. Ljubić. Rudo.
Doduše, Rudo možda i ima najviše veze sa transportom. Po prezimenu. Mada je malo ispred vremena.
BiH, Biha, štonoreko Uroš Gostić, nada se da će izborom i imenovanjem antiministara stanje u transportu postati katastrofalno pa će to dovesti do štrajka kamiondžija a štrajk će blokirati zemlju a ona će doživjeti smjenu vlasti.
Dabome da nije tako. BiH se jedva drži na površini i bez priglupih ministara i blokade puteva i graničnih prelaza. Nema vremena da organizuje blokadu protiv same sebe.
Nešto drugo je u pitanju.
Štrajk kamiondžija govori o tome da Naseobina nije sposobna regulisati tako jednostavnu stvar kao što je procedura: vozačka dozvola - tehnički pregled - dozvola za prekogranični transport.
Muljaroši u ministarstvu transporta i komunikacija izmislili su neki pravilnik o nekim sertifikatima koji ne važe nigdje i nikome ne trebaju pa, mada ne znam od kakvog su papira, mogu poslužiti u prvom prekograničnom žbunu, ako se kamiondžija iz Biha nađe ko Nele bez papira.
Umjesto da je Rudo, Zajednički Ministar Rudo, sunce ti ne mrčim, pogledao malo taj pravilnik pa rekao kancelarniku/uredniku, radniku u kancelariji, Stavi ovo van snage i donesi mi popis još sličnih budalaština, da ih ukinem kako bi ljudima olakšao posao, on sjedi gore kao stećak. A onda počinje da funkcioniše vlast. Ministar saobraćaja tuzemni, poteže mobilni. Alo, Rudo. Nemoj me tjerat na to, jeboga ti. Oću proceduru. Rudo, Rudo. Ideš li Rudo. Stavi ga, Rudo, makar van snage.
Onda će se, sutra, ovdje dotransportovati Hilari Klinton. Snažno će podržati Bihu da se fokusira na euroatlantske integracije.
Čisto rudilo.

GDJE JE KLJUČ VLASTI
Najveći dio sarajanalitičara vlasti i njene podjele, njenog okupljanja i njenog demonstriranja, kao i najveći dio inostranih analfabeta koji poručuju svijetu kako se u BiH dogodila pobjeda transetničkih političkih snaga a u Republici Srpskoj ultranacionalista, bave se šarenim balonima koji lete u prazno nebo. Kao djeca.
Sarajevska vlast, vlast na nivou BiH, vlast za zajedničke organe, u stvari je najmanje bitna vlast. Petnaest godina ta se „vlast“ vrti u krugu, eksperimentiše, mentoriše, dezorijentiše, luta, od 100% BiH do Lagumdžije kao primadone u kaljužarniku. Svi pokušaji su propali, razne reforme ludih visokih predstavnika, povećanje broja zajedničkih organa, uglavnom jednopolnih, koji su neefikasni i služe samo za udomljavanje bošnjačkih dužnosnika, povećanje dejtonskih organa, taj svojevrsni sarajevski unitaristički VEP, čiji tretman je doživio Savjet ministara narastavši sa tri člana na deset ili ne znam koliko, doživjela Granična služba narastavši u Graničnu policiju... propali su jer je staro političko pravilo nepromjenjivo – institucije bez vlasti ne čine vlast.
Špirićev četverogodišnji mandat predsjedavajućeg Savjeta ministara, kojeg je on pretrčao fenomenalno, aktivistički, agilno, transparentno, mandat je bez vlasti. Zato što je Savjet ministara bez vlasti. Mogu sarajlude da se zalažu i za nova ministarstva, poljoprivrede, ekologije, boga oca, mogu uvesti i Ministarstvo Miljacke, Savjet ministara će ostati institucija bez vlasti.
Čak i Predsjedništvo BiH, jedini organ za koga se zahtijeva KontraVEP, koje je ostalo u dejtonskim okvirima, ne funkcioniše kao inistucija vlasti. Radmanović je tri, četiri puta uložio veto i – eto. Funkcionisalo je dok su srpski nudiguzi, prije njega sjedili gore, razni Radišići, paradni Paravci, šareni Šarovići.
Savez nezavisnih socijaldemokrata, kao Sedmo Srpsko Čudo, rano je shvatio gdje je vlast. I to je ključ našeg desetogodišnjeg uspona do pobjedničke 2006. Vlast je u Republici Srpskoj i kod njenih građana. Svi su dosad, na svim stranama, mislili da je vlast u tom karavansaraju.
Sada je i Čović, ali i prije izbora, rekao da je vlast u Mostaru kao hrvatskom stolnom gradu. Na šta Bakirov Zelenko, Tihić pišti: Mostar je i hrvatski, i bošnjački, i srpski. Kao što je Sarajevo i srpsko, i argentnisko, i mongolsko.
Zato se SNSD i prije 2006. obratio biračima sloganom Budućnost Srpskoj, poslije smo imali Naprijed Srpska, Prvo Republika Srpska, Moja kuća, Srpska, Srpska zauvijek. Obratio se ljudima kod kojih je vlast. I opet dobio. I dobio sve izbore između 2006. i ove godine.
Čovićev HDZ je, za sada, u Posavskoj županiji ukupio 41,19%, u Srednjebosanskoj 21,73%, u Hercegovačko-neretvanskoj 33,83%, u zapadno-hecegovačkoj 51,65%, u Livanjskoj 26,09% i to su rezultati svuda za prvo mjesto.
SNSD je i veći uspjeh postigao u šest izbornih jedinica za Narodnu skupštinu – ukupno 40 poslanika, za sada. Imamo i najveći broj poslanika u Predstavničkom domu PSBiH. Ali sve karte dajemo na glavni izvor vlasti – u Republiku Srpsku.
Činjenice o HDZ i SNSD čine rasprave o sarajvlasti izlišnim.
Sklapanje neke Nove Alijanse, međusobno češkanje jajca, avnoja i valtera, između SDA i SDP, prijetnje Čoviću kako ne može da ucjenjuje i kako je neprihvatljiv ako priča o Trećem Stolnom Entitetu a ulizivanje Dodiku, Tihić: „bez koga nema vlasti“, iako Dodik već ima Entitetčinu, klasično je sarajevsko bošnjačko četveroobrazje.
Češkao bi i sto jaja samo da je u vlasti Zlaja.
SNSD će se i dalje držati izvora vlasti. Republike Srpske. Moj, lični, prijateljski prijedlog, takav je i Čoviću. Vlast u četiri županije jača je i validnija nego vlast na nivou nefunkcionalne Federacije ili Trule Naseobine.
Njih jednostavno treba pustiti nek se vlaste.
A onda će, jednog dana, da pukne vijest: Državni premijer i sva Državna vlada, oprostite što govorim jezikom sarajcentralista, otputovale su u zvaničnu i oprošrajnu posjetu u Banjaluku, iz koje će produžiti u Stolni Mostar. Čime je zatvoren sarajfestival malih i eksperimentalnih scena vlasti.