BORO I RAMIZ, KIMO I MEVLUT
Savjet Evrope poslalo je svoja dva skauta, rendžera i selektora činjenica u BiH da, kao izvjestioci, inventarišu stanje i o tome referišu mudrom Savjetu.
Mevlut Čavašolu, čiji preci su u Evropu ušli sabljom sa krvavom mašnicom, i po tom osnovu u Savjetu Evrope bi trebalo biti i potomaka Džingis Kana, i Kimo Sasi, Finac, ovdje su boravili i djelovali protiv ustavnog uređenja zemlje. Prvi je izjavio da Republika Srpska potkopava državu BiH a drugi da treba revidirati entitetsko glasanje.
Obojica su, dakle, konstatovala da treba uvrnuti muda Republici Srpskoj u kojoj žive Finci, Turci, Eskimi, Tasmanci, Čileanci i nešto (baš zbog njih) Srba.
Čavašoglu, Čavićoglu, Čavoški, kako li bi, zaključak je donio na osnovu toga što u Republici Srpskoj još postoji ombudsman. A pošto postoji i na Državnom Vrhu, to je podrivanje države jer Država odlučuje. Tako su u Turskoj, onomad postojali Jermeni koji su podrivali državu pa ih se ukinulo kao običnog ombudsmana.
A Finac je kao argument iskoristio jasnu odluku većine. Dakle entitesko glasanje je smetnja da odluku donese jasna većina. Ne razumijem zašto se onda Finska čupala iz sastava Rusije kad je tamo uvijek postojala najjasnija odluka kristalno jasne većine. Šta će im Država, Nokija i jezera, kad jasnu odluku uvijek može da donese jasna ruska većina?
Molim Savajet Evrope da nam ne šalje plaćene, naučene ili već baždarene izvjestioce.
Što nam niste poslali po jednog Flamanca i Valonca.
Ili po jednog Baska i Katalonca.
Mada je razumljivo što se jedan Čavašoglu bori za Bosansku Državu. Ali nije jasno što to treba finim Fincima.

ZAR I TI, SINE INCKO
Tihi Austrijanac, sa imenom dobrog, smjernog katolika, Valentin, izjavi pred kraj četrnaestog bosanskohercegovačkog ljeta gospodnjeg od Dejtona, na samom početku njenog prvog milenijuma: Ova zemlja ima budućnost, još samo moram pokušati proniknuti u vašu logiku.
Ne uspoređujem i ne poistovjećujem, samo hronologizujem – u logiku Ove Zemlje pokušavali su da proniknu Dubrovčani, Mađari, Sveta stolica, Turci, Kalaj, koji je o Srbima i Srbiji knjige pisao, tvrdeći da je proniknuo u sva saznanja pa kad je došao u AustroBiH, sam je svoje knjige zabranio, uzoriti red Trapista koji je samo radio i šutio, fašisti, Moša Pijade, komunisti Samostalne Radionice Branka i Hamdije, Milošević, Holbruk... čak i kraljičin indijski dreser slonova Ešdaun.
I svi su prdnuli u sepet.
Da bi neka zemlja imala budućnost, ili barem sadašnjost, potrebno je nekoliko sitnica: Pobjeda, umjetnost pobjede i njenog održavanja i podgrijavanja, dobrovoljno i kolektivno podaništvo državi, višegeneracijsko zajedničko uspjehovanje u pobjedi (ne radi se o pobjedi u ratovima, pobjeda je u ekonomskom napretku, u kulturi, u jeziku, u demokratiji, u slozi...), jasno, dobronamjerno i prihvaćeno liderstvo (u nizu, kao kakva kraljevska loza), hijerarhijsko ustrojstvo, međunarodna validnost...
Ništa od toga Ova Zemlja nikada nije imala. Nema ni sada. Ova Zemlja to nikada neće ni imati. Jedinog lidera koji ima legitimitet, i glasovni i stvarni, Ova Zemlja proglašava, iz stolnog grada, već godinama, kriminalcem, banditom i mafijašem. A do lidera je, možda i najlakše doći.
Mislim da nije stvar u tome da se pronikne u logiku. Stvar je u tome da se ona obrne. Da li Ovu Zemlju treba silom držati na okupu pa onda milenijumima pokušavati proniknuti u njenu nepostojeću logiku i tako ići na ruku onima iz plitke mutne Unitarne Miljacke koji će vam odmah reći: Ima logiku, to je Naša Zemlja, ili osloboditi unutrašnju logiku.
Zemlja, gdje su ljudi spremni promijeniti ime i vjeru da bi im guzica ostala u turu a glava bez obraza, gdje su spremni vaditi oči jedni drugima, najbolje u logorima, po mogućnosti kraj velike rijeke, veličati istorijske koljače kao svoje pradjedove, pokrštavati i poturčavati, ratovati za druge i uvijek biti protiv vlasti, nema nikakvu unutrašnju logiku.
Poznat je stari vic o piscu crvene knjige Politički sistem socijalističkog samoupravljanja, Edvardu Kardelju.
Sjedi Kardelj na trijemu svoje skromne komunističke vikendice, na sončanoj strani Alp, a seljanin vodi kravu putem ispred. Šta je bilo. Bolesna, ne jede, vodim je veterinaru. Ne, nikako. Vrati se kući i probaj je napojiti toplom vodom. Seljanin posluša ali drugog dana opet naiđe putem, sa kravom na priuzi. Nije pomoglo. Nije, moram veterinaru. Ne, nikako, probaj je napojiti ledenom vodom. Seljanin posluša ali trećeg dana opet naiđe putem sa kravom i priuzom. Zar nije. Nije, veterinar... Ne, nikako, vrati se i probaj je nahraniti suvom dobro zasoljenom i isjeckanom kukuruzovinom. Seljanin posluša. Četvrtog dana naiđe putem sam. Kardelj ozaren poskoči. Ozdravila. Nije, crkla. Šteta, imao sam još toliko ideja.
To Kardeljevo pronicanje u logiku zemlje u čijem sastavu je bila i Ova Zemlja, završilo se, takođe, u sepetu.
Pocrkaćemo, Incko.

ANEKSIJA DEJTONA
Sarajevska Unitaristička Miljacka već godinama vrši presiju na Ameriku, SAD, da dođe ovdje i da, barem, jednog blizanca zla odvedu u pustinju i objese a da dekretom ukine entitesko glasanje, ili, za početak, entitete, imenuje Državnu Vladu umjesto Špirića, Državnog Predsjednika umjesto tročlanog vankelovog predsjedništva i od tri nacije stvori jednu vjeru i nešto amorfnog naroda koji bi se mogli zvati Bosanci.
Amerikanci se godinama bore i odupiru, kao punica koju zet izbacuje kroz prozor na petnaestom spratu, šalju signale, Montgomeri, Mejer, o tome da se ne može biti protiv Dejtona, da se može razmotriti pitanje referenduma, da nacionalizam, u koji spada i mutna i plitka Unitarna Miljacka, vodi ka raspadu... Došao je i Potpredsjednik da kaže da BiH može u integracije sa dva entiteta, mimo svih očekivanja Unitarne Miljacke, jučer došao i zamjenik pomoćnika i rekao da SAD podržavaju entitetsko uređenje... ali bošnjačke stranke, i dio stranih izdajnika, ne odustaju.
Na sceni je pokušaj Nevidljive Aneksija BiH. Ne znam koja je ovo po redu. Najprije je tročlani Savjet ministara transformisan u osmočlani. Zatim je unitarizovana vojska i ukinuta vojna nadležnost Republike Srpske, što je u narodnim pjesmama opisano kao Reforma Odbrane. Onda je pokušana ešdaunizacija policije i ukidanje policijske nadležnosti Republike Srpske. Prethodno je Miljenik Ivanić dao pare od pedevea na jedan račun. A onda je i SIPA preimenovana od čuvara ćoškova u Ageniciju za Istrage i Dodika. Sada se pokušava popisati Gregorijanova Imovina u BiH pa da se vidi koja zukvišta, eventualno, mogu dobiti entiteti.
Nekom zemljom se vlada pomoću marionetske vlade i tajnih službi, pomoću finansijskih institucija, pomoću kvinslinške vojske i centralizovane policije, pomoću oktroisanih stranih plaćenika sudija i tužilaca, pomoću oduzete, anektirane imovine. I pomoću nezavisnih medija.
Sve to ne traži ni jednog jedinog upitnika.
Glavno pitanje je, samo, zašto se bošnjačke sarajevske stranke produkuju kao saradnici nevidljivog okupatora, kao podvodači i makroi svoje vlastite zemelje, kao mračne tuneldžije srednjeg vijeka.
I kako ne vide da im je Unitarna Bosna podmetnuta.

Sastanak 75 lastavica, u Debeljacima, šest kilometara od centra Banjaluke, prvog septembra, pred odlazak u Afriku. Ova godina je dobro prošla kako je loše počela. U mojim gnijezdima bila su dva legla sa ukupno osam mladih. proljetos se vratilo veoma malo lastavica jer ih je negdje, vjerovatno, pokosilo nevrijeme. No, perje se spremilo za daleki put. Još koji dan ishrane insektima i - put pod krila. I pjesma dragoj: Odlaze nam laste, ostajemo sami...

KRIMINALCI IZAŠLI IZ SMRTOVNICE
Dobro je poznata genijalna beogradska medijsko-naslovnička provala: Vidimo se u smrtovnici. Ništa bolje, ni knjige, ni filmovi, ni plicijski izvještaji, ne odslikava i ne dočarava život i djelo zavađenih bandi na beogradskom mafijaškom asfaltu.
Danas su kriminalci otišli mnogo dalje. Sišli su sa smrtovnica i popeli se u prve minute informativnih emisija i na naslovne strane uglednih dnevnih novina.
Svi mi drugi sišli smo u balegarnik.
U Beogradu je, jučaer, uhapšen neki poznati istočnosarajevski kriminalac i to ga je odmah popelo na medijski jarbol.
RTRS je prvih šest-sedam minuta dnevnika posvetila tom otpadniku, primitivcu i nikogoviću. Sa direktnim uključenjima, anketama građana, istorijom bolesti i uspjeha, hronologijom smrtovnica...
Doista je nerazumljivo ponašanje medija, i urednika.
Ne postoji ni jedan razlog da se u dnevniku i na naslovnicama, pomene taj smrdljivac jer
· Gledaoce to ne zanima. Anketa koju su pokazali to potvrđuje a kada bi pokazali sve što su snimili, vidjeli bi da su ispali glupi, sa naglaskom na urednika.
· Pretplatnici to ne traže a kriminalci, ako se to emituje radi njih, ne plaćaju pretplatu. Kakva je logika neku sirotinju goniti sudom za šest maraka pretplate da bi mu plasirao sedmominutnu storiju o zmijolikom kriminalcu?
· U konkurenciji sa događajima tog dana ta storija ne može izdržati utakmicu.
· Pravljenje zvijede od kriminalca trajno deformiše društvo.
U čemu je, onda, problem?
U sniženom pragu civilizacije, morala, profesije i odgovornosti.
I nesretni urednik televizije, i drugi urednici, podsvjesno, smatraju da je para sve a društvo nije ništa, da je opljačkana para probitačnija od male zarađene na radnom mjestu za koje i inače nemaju kvalifikacije, da su svi koji bilo šta javno rade kriminalci i korupcionaši pa da među njih, ravnopravno, spada i Zmijoliki, da je sve podložno pljački i da je sve stvoreno zbog pljačke.
Tome su ih, u njihovim jazbinama na Palama, u Širokom, na Bašćaršiji, naučili oni koji su stvarali Modernu BiH, poštenjačine iz SDSDAHDZ. Ti urednici smatraju da su kažnjeni što moraju da rade svoj posao za platu a nije im, kao i svima, dok su u ushićenju doživljavali Šefove, omogućeno da dođu do opljačkanih para. Oni se dive ubicama. I zavide im. To je znak trajne deformacije društva koje se vratilo u predcivilizacijske vrljike i bogaze i koje misli da je vrhunski užitak čučati iza živice i srati a što se danas demonstrira pišanjem uz drvo u centrima velikih gradova Moderne BiH.
Kriminalce, istočnosarajevske i svesrpske, stvorili su inkubatori Karadžića i Miloševića.
Dvije decenije od tada, oni su zauzeli njihova mjesta, na naslovnicama i u dnevnicima.
A mediji su dobili slobodu.

UMJETNOST POBJEDE
Bošnjački sabor je jedna aktuelnih bošnjačkih tema. Pored teme o teoriji zavjere Srba i Hrvata. Pored genijalnog spasonosnog rješenja u partnerstvu sa nekom sablasnom plitičkom udrugom Đapić-Jurišić. Pored neprovjerenog pokušaja korištenja vojnog helikoptera u vjerske svrhe. Pored pokušaja da zadrugar bude ministar bezbjednosti.
Bošnjački sabor jeste neposredni produkt političkog autizma, provincijalizma, samoproglašene potcijenjenosti ili realne marginalizacije, beskompasne amorfnosti i politsocijalintelektualnog kompleksa, dakle dnevni problem, ali je i produkt pobjede, stvarne, poklonjene ili umišljeno prisvojene. Dakle, trajni bošnjački problem.
Bošnjačka kolektivna klima neprestano, još dok je rat trajao, forsira pobjedu kao vlasništvo i osobinu kolektiviteta muslimana, kasnije Bošnjaka. Pobjeda je u formiranju Države, pobjeda je u Patriotizmu, pobjeda je u činjenici o agresiji, pobjeda je u činjenici o genocidu, pobjeda je u formiranju Oružanih snaga BiH, u centralnoj državnoj koncepciji Države, pobjeda je u forisranju statusa žrtve...
Pobjeda nije mogla da se izdejstvuje nad Srbijom ili Hrvatskom. Ali je pobjedu moguće predstaviti kao pobjedu nad Srbima i Hrvatima u BiH. Upravo to se i demonstrira svih ovih godina. Nad Hrvatima u zadnje vrijeme.
Takvo prezentovanje, propagiranje i poimanje pobjede, u neskladu je sa činjenicama pa je bošnjačka politička artikulacija ostala bez političkog programa, realnog, validnog, kvalifikovanog i onog koji može obezbijediti potrebnu podršku konretnog čovjeka-glasa a ne nebeskih magli i epohalnih očekivanja.
Bošnjačka politika, politika bošnjačkih stranaka, u neprestanom je lutanju, od prividne multietničnosti do zeleneih trotoara, od filozofije žrtve do filozofije narodnjaštva, od fundamenta do Brisela, od unitarizma do klijentelizma... interes Bošnjaka, nacionalni i kolektivni, politički i dugoročni, nije nigdje zastupljen a pri tome nije moguće unitarnu državu predstaviti i razumjeti kao interes tog naroda.
Ideja o bošnjačkom saboru je znak o tome.
Ali je i znak o tome da pobjeda ne može da bude samoproglašena, da ne može da bude poklonjena i da ne može da bude prisvojena. Čak i ako se to dogodi, pobjeda se mora njegovati.
Ako ni toga nema, i nema sposobnosti za to, kolektivitet se nalazi pred prošašću, sporom i dugoročnom ali neizbježnom.
Iamo primjere i velike i male. U susjedstvu, problemi Hrvatske su najvećim dijelom u strukturnoj podlozi poklonjene i nametnute pobjede hrvatske nacije u stvaranju države. U svijetu, problemi Zapada, Amerike, su u nemogućnosti da se njeguje pobjeda nakon raspada SSSR-a.
Neke sposobnosti kolektiviteta ne silaze sa liste zahtjeva, još od pećinskih grupa oko vatre, kada je shvaćeno da vatru treba njegovati i da uništenje tuđe vatre nije pobjeda.