ZAR I TI, SINE INCKO
Tihi Austrijanac, sa imenom dobrog, smjernog katolika, Valentin, izjavi pred kraj četrnaestog bosanskohercegovačkog ljeta gospodnjeg od Dejtona, na samom početku njenog prvog milenijuma: Ova zemlja ima budućnost, još samo moram pokušati proniknuti u vašu logiku.
Ne uspoređujem i ne poistovjećujem, samo hronologizujem – u logiku Ove Zemlje pokušavali su da proniknu Dubrovčani, Mađari, Sveta stolica, Turci, Kalaj, koji je o Srbima i Srbiji knjige pisao, tvrdeći da je proniknuo u sva saznanja pa kad je došao u AustroBiH, sam je svoje knjige zabranio, uzoriti red Trapista koji je samo radio i šutio, fašisti, Moša Pijade, komunisti Samostalne Radionice Branka i Hamdije, Milošević, Holbruk... čak i kraljičin indijski dreser slonova Ešdaun.
I svi su prdnuli u sepet.
Da bi neka zemlja imala budućnost, ili barem sadašnjost, potrebno je nekoliko sitnica: Pobjeda, umjetnost pobjede i njenog održavanja i podgrijavanja, dobrovoljno i kolektivno podaništvo državi, višegeneracijsko zajedničko uspjehovanje u pobjedi (ne radi se o pobjedi u ratovima, pobjeda je u ekonomskom napretku, u kulturi, u jeziku, u demokratiji, u slozi...), jasno, dobronamjerno i prihvaćeno liderstvo (u nizu, kao kakva kraljevska loza), hijerarhijsko ustrojstvo, međunarodna validnost...
Ništa od toga Ova Zemlja nikada nije imala. Nema ni sada. Ova Zemlja to nikada neće ni imati. Jedinog lidera koji ima legitimitet, i glasovni i stvarni, Ova Zemlja proglašava, iz stolnog grada, već godinama, kriminalcem, banditom i mafijašem. A do lidera je, možda i najlakše doći.
Mislim da nije stvar u tome da se pronikne u logiku. Stvar je u tome da se ona obrne. Da li Ovu Zemlju treba silom držati na okupu pa onda milenijumima pokušavati proniknuti u njenu nepostojeću logiku i tako ići na ruku onima iz plitke mutne Unitarne Miljacke koji će vam odmah reći: Ima logiku, to je Naša Zemlja, ili osloboditi unutrašnju logiku.
Zemlja, gdje su ljudi spremni promijeniti ime i vjeru da bi im guzica ostala u turu a glava bez obraza, gdje su spremni vaditi oči jedni drugima, najbolje u logorima, po mogućnosti kraj velike rijeke, veličati istorijske koljače kao svoje pradjedove, pokrštavati i poturčavati, ratovati za druge i uvijek biti protiv vlasti, nema nikakvu unutrašnju logiku.
Poznat je stari vic o piscu crvene knjige Politički sistem socijalističkog samoupravljanja, Edvardu Kardelju.
Sjedi Kardelj na trijemu svoje skromne komunističke vikendice, na sončanoj strani Alp, a seljanin vodi kravu putem ispred. Šta je bilo. Bolesna, ne jede, vodim je veterinaru. Ne, nikako. Vrati se kući i probaj je napojiti toplom vodom. Seljanin posluša ali drugog dana opet naiđe putem, sa kravom na priuzi. Nije pomoglo. Nije, moram veterinaru. Ne, nikako, probaj je napojiti ledenom vodom. Seljanin posluša ali trećeg dana opet naiđe putem sa kravom i priuzom. Zar nije. Nije, veterinar... Ne, nikako, vrati se i probaj je nahraniti suvom dobro zasoljenom i isjeckanom kukuruzovinom. Seljanin posluša. Četvrtog dana naiđe putem sam. Kardelj ozaren poskoči. Ozdravila. Nije, crkla. Šteta, imao sam još toliko ideja.
To Kardeljevo pronicanje u logiku zemlje u čijem sastavu je bila i Ova Zemlja, završilo se, takođe, u sepetu.
Pocrkaćemo, Incko.
Tihi Austrijanac, sa imenom dobrog, smjernog katolika, Valentin, izjavi pred kraj četrnaestog bosanskohercegovačkog ljeta gospodnjeg od Dejtona, na samom početku njenog prvog milenijuma: Ova zemlja ima budućnost, još samo moram pokušati proniknuti u vašu logiku.
Ne uspoređujem i ne poistovjećujem, samo hronologizujem – u logiku Ove Zemlje pokušavali su da proniknu Dubrovčani, Mađari, Sveta stolica, Turci, Kalaj, koji je o Srbima i Srbiji knjige pisao, tvrdeći da je proniknuo u sva saznanja pa kad je došao u AustroBiH, sam je svoje knjige zabranio, uzoriti red Trapista koji je samo radio i šutio, fašisti, Moša Pijade, komunisti Samostalne Radionice Branka i Hamdije, Milošević, Holbruk... čak i kraljičin indijski dreser slonova Ešdaun.
I svi su prdnuli u sepet.
Da bi neka zemlja imala budućnost, ili barem sadašnjost, potrebno je nekoliko sitnica: Pobjeda, umjetnost pobjede i njenog održavanja i podgrijavanja, dobrovoljno i kolektivno podaništvo državi, višegeneracijsko zajedničko uspjehovanje u pobjedi (ne radi se o pobjedi u ratovima, pobjeda je u ekonomskom napretku, u kulturi, u jeziku, u demokratiji, u slozi...), jasno, dobronamjerno i prihvaćeno liderstvo (u nizu, kao kakva kraljevska loza), hijerarhijsko ustrojstvo, međunarodna validnost...
Ništa od toga Ova Zemlja nikada nije imala. Nema ni sada. Ova Zemlja to nikada neće ni imati. Jedinog lidera koji ima legitimitet, i glasovni i stvarni, Ova Zemlja proglašava, iz stolnog grada, već godinama, kriminalcem, banditom i mafijašem. A do lidera je, možda i najlakše doći.
Mislim da nije stvar u tome da se pronikne u logiku. Stvar je u tome da se ona obrne. Da li Ovu Zemlju treba silom držati na okupu pa onda milenijumima pokušavati proniknuti u njenu nepostojeću logiku i tako ići na ruku onima iz plitke mutne Unitarne Miljacke koji će vam odmah reći: Ima logiku, to je Naša Zemlja, ili osloboditi unutrašnju logiku.
Zemlja, gdje su ljudi spremni promijeniti ime i vjeru da bi im guzica ostala u turu a glava bez obraza, gdje su spremni vaditi oči jedni drugima, najbolje u logorima, po mogućnosti kraj velike rijeke, veličati istorijske koljače kao svoje pradjedove, pokrštavati i poturčavati, ratovati za druge i uvijek biti protiv vlasti, nema nikakvu unutrašnju logiku.
Poznat je stari vic o piscu crvene knjige Politički sistem socijalističkog samoupravljanja, Edvardu Kardelju.
Sjedi Kardelj na trijemu svoje skromne komunističke vikendice, na sončanoj strani Alp, a seljanin vodi kravu putem ispred. Šta je bilo. Bolesna, ne jede, vodim je veterinaru. Ne, nikako. Vrati se kući i probaj je napojiti toplom vodom. Seljanin posluša ali drugog dana opet naiđe putem, sa kravom na priuzi. Nije pomoglo. Nije, moram veterinaru. Ne, nikako, probaj je napojiti ledenom vodom. Seljanin posluša ali trećeg dana opet naiđe putem sa kravom i priuzom. Zar nije. Nije, veterinar... Ne, nikako, vrati se i probaj je nahraniti suvom dobro zasoljenom i isjeckanom kukuruzovinom. Seljanin posluša. Četvrtog dana naiđe putem sam. Kardelj ozaren poskoči. Ozdravila. Nije, crkla. Šteta, imao sam još toliko ideja.
To Kardeljevo pronicanje u logiku zemlje u čijem sastavu je bila i Ova Zemlja, završilo se, takođe, u sepetu.
Pocrkaćemo, Incko.
