SVI ČETNICI
U JEDNOJ DRŽAVI

Karavansaraj svaku priliku koristi za fašizaciju Srba. Najnovija je nekakva rehabilitacija Draže Mihajlovića koju je pokrenuo nadležni sud u Beogradu.
Vapaj kojeg odašilje Saraj ide za tim da digne novu antisrpsku uzbunu. Oni u Bgd rehabilituju fašistu i kolaboracionistu a BiH i Hrvatska šute. Samo što ne kažu da su Oni svi fašisti. Ne samo Slobo i Radovan.
Ako ostavim po strani to da uzbunu diže Karavansaraj, danas postkomunistički zelen a inače nikad uvjerljivo komunistički, neka mala mjesta su imala više narodnih heroja nego Sarajevo komunista, Šekovići, naprimjer, a o Krajini da ne govorim, Krajina je sve od sebe dala, pet brigada, tri momaka, dvije djevojaka, a Valter Perić ne može da sve to sam nosi na svojim plećima, taman da je bio Džemaludin Perić, jer želi, Karavansaraj, da sitno ušićari blateći Srbe, cijela panika potpuno je bespredmetna.
Dražu je pojela istorija, Ozna i zemljica čjornaja, negdje oko Beograda. To što ga Srbija rehabilituje ne govori ništa o bosni, Saraju, četništvu, kolaboracionizmu, omiljenoj sarajskoj srpskoj agresiji i navodno pomahnitalom fašizmu u Srbiji.
Srbija prekopava kosti Čiča Draže jer ne zna šta će sa sobom, kud će sa sobom i koga će sa sobom. Jer raznobojni Dinkići, Jovanovići, Krkomrkići, pa i Nic i Mac, nemaju neki putokaz koji može izdržati povetarac a kamoli Košavu Na Dunavu.
Ali. Jedna mnogo važnija stvar je. Raspadom moje zemlje SFRJ na, između ostalih, Vašu Državu, nije se raspala i zajednička istorija i pedljarnik vrijednosti. Nestala je. I ta istorija i njena ratna i poratna mjerila. Čiča Draža nije više Naš. Sad je samo Njihov. Kao što je i Alija samo Vaš. Nekad je bio i Dobričin. Kao što je Handžar Divizija sada samo Vaša. Nekad je bila minorna podrepfašistička satnija. Gore bjelogardejci, malo dolje domobrani, tu, kod Vas Handžarlije, na Kosovu neki Bali, ne sjećam se više, sve skupa šaka govana. Ali sada više nije tako. Sad je Alija ideolog Islamske Republike. Prije je bio samo komunistički progonjenik.
Mijenjaju se stvari. Nema više Olimpijskog Grada. Sada je to Mala Anadolija. Pustite Čiča Dražu. Vaša Država je nezavisna, otela se agresiji, opatriotisala se. I kao takva, nema više reference da nekog naziva Četnikom i Fašistom. Da bi se nekog tako imentovalo, moraš biti Partizan, u najmanju ruku. Ne mislim na Partizan crno-bele boje.
Zato šuti Hrvatska. Jer joj je u krilu ostao Stepinac, Pavelić, Broz, Bakarić, Gotovina... ima toga dozlaboga. Koga zanima Tuđi Draža. A BiH šuti zato što ne postoji. Imati Predsjedništvo i Konsultantski Ministarski Kružok, ne znači imati i Državu.
Imate i ovdje dovoljno Četnika, pošto ste Srbe proglasili tom vrstom, ostavite Čiča Dražu Čedi Jovanoviću i drugima. Možda ga lično zarobi i odvede u Hag.
Inače, taj Draža, kojeg je izdao Kalabić, onaj s bradom i bez naočara, meni lično ne znači ništa iako mi je jedan djed Nosilac Partizanske Spomenice a drugi Borac Jugoslovenske Vojske sa ogromnom ljubavi prema Kralju. Nas dvojica nemamo ništa zajedničko. On škiknuo u komunizmu, ja se u komunizmu rodio. Meni komunizam sve dao, njemu sve uzeo. Mada nije tako, sve sam uradio sam, kao što je i on sam sebi uradio streljanje.
Ali ostaje činjenica da je Komunizam stvorio sve a da je protiv sebe imao i tog Dražu. Sve, pa i Bosnu i Hercegovinu. Ali pošto komunizma više nema, zabole me Kvrgan Ban za Dražu. Skoro kao i za Saraj.
Umalo da zaboravim. Karavansaraj bi morao mnogo više da ukiva u zvijezde komunizam nego što mrzi Srbe Četnike, uključiv Dražu.

DRMA MI SE,
DRMA,
ŠUBARA I SRBIN
U SARAJU

napesničeni kolumnist, izvjesni Mijović, pokazuje jučer, povodom Kalabić Instalacije u Parlamentarnoj skupštini Brdusije, svu širinu, toleranciju i srboljupstvo, toliko ukorijenjeno u samom Saraju da izbija kroz cijelo njegovo biće, ne samo kroz slova i retke teksta, kroz podlakticu, šaku, bradu.
Kalabić se malo instalirao što u svjetskim parlamentima nije nikakva novina. Parlament je parlaonica. Pričaonica. Tamo se ne piša O d kolonj. To nije intelektualnica čime odiše flaširano Sarajevo.
Svojevremeno je u Narodnoj skupštini legendarni Kralj I Otadžbina, Mrva Prstojević, dvogledom osmatrao poslanaike Esdeesa i u replikama iznosio šta je tako doznala KOS, Kraljevska Obavještajna Služba.
Ni tadašnji ortodoksni, netorzioni, nefleksibilni, centreksirani Esdees nije zamjerio Mrvi ni stoti dio koliko sada Vlavaz Kolumnist Kalabiću.
Situacija jest provokativna. Kalabić u Saraju. Šubara u Saraju. Srbin u Saraju.
Vlastavaz kaže da je to opet ukazanje Čobana u Saraju. Kao što su bili Karadžić i Krajišnik. Papci.
Jasno je da on, i Avaz, Srbima tepaju sa Čoban. Ima tu i poetskijih tepanja. Zločinac. Krvolok. Fašist. Kalabićevi su Predčobani tukli Sarajevo. Ciglu Po Ciglu. A, eto, Kalabić se malo zajebava. U Državnom Parlamentu, STN. Mada ne znam da je Sarajevo toliko tučeno. Možda i jest pa su se Srbi od tih kanonada bacali u Kazane. Šta bi se reklo za Derventu ili Lipik, u onoj državi. Ko je tukao Doboj. Sigurno Kalabić sa svojih položaja u Štrpcima. Iz štale u koju želi da ga smjesti Vlastavaz.
Na žalost sarajskih intelektusralaca s flašicama, još će vama Kalabići uzimati Državnih Para. Mada neće dugo. Države na Balkanu, osim Srbije, traju po pedeset godina.
A i tačno je da Jazavac, David i Kalabić nisu za Saraj. Za Saraj su samo Prestolonasljednik Ferdinand, Ba Bono, Kristijan Amanpur, Andjelina Džoli.

MAC MAC SRBI

Nekidan je glavni Protagonist Neodljive Kandidature Srbije, u daljem tekstu Boc Boc, objašnjavao potrebu da se redizajniraju i omekšaju Srbi. Bilo je to na predizbornom skupu pa je i objašnjenje bilo zabavno. Sa dalekosežnim namerama. U tu svrhu Boc Boc je redizajnirao prastari vic o Srblju i rakiji.
Veli, tri grupe eksperimentalnih miševa piju viski, votku i rakiju. Oni sa viskijem tako, oni sa votkom nako a oni koji su popili rakiju odmah se uhvate za rešetke laboratorijskih kaveza i počnu da viču Mac Mac. Cenjeni Desovci se smeju. E, vidite, smešno vam, jelde. A nije smešno, kaže Boc Boc. U tom smislu.
Mislim, ipak da je Boc Boc previše redizajnirao miševe i rakiju. Dotle da je lagao Srbiji.
Vic ide ovako. Čim su popili po čašicu, nulatričicu, rakije, jedan miš je zaurlao Gdje je mačka da je jebemo na najperverzniji način, ja podrep a vas dvojica u uši. Nijedan svedok nije čuo Mac Mac.
Ustanovljujem da su Srbi skalirani na Rakijske Srbe, Mac Mac Srbe i Boc Boc Srbe. Prevaljen je dug put, od filozofije I Karlovac i Karlobag, preko I Kosovo i EU, do I miš i rakija.
U nekontrolisanom begu od seksa nad mačkom, izgleda da se nije zaustavilo na odgovarajućoj stepenici.
Srbija, danas ne zna šta bi. Nije moguće i Boc i Nic. A da li će biti dobro ako je Boc ili ako je Nic. Možda bi Srbija rado pobegla pod Dac Dac ali ovaj nema dovoljno snage za to.
Biće dobro ako se u tom begu od perverzitiranja Mace ne stigne dotle da će Mačke tražiti rakijskih miševa al miševa nigde biti neće.

JAD I BEDA
LJUBITELJA BOSNE

Na nekom beogradskom smortalu pojavio se tekst Pogled iz Srbije: Zašto volim Bosnu a Avaz, poteci, požuri, našao autora i načino sa autorom razgovor.
Autor je publicista i muzičar. STJ. Izvjesni Damjan Pavlica.
Slušam seljane u Debeljacima, ponad Banjaluke, čuče, pred prodavnicom, i piju Jelen, muškarci znaju zašto, tužni, jedan stalno pljucka predase, onaj sa drvenom nogom iz rata u Hrvatskoj, sjedi na kladiću a tu ispruženu drvenjaču rezignirano tuče štapom, brko se odmakao da prdne pa čeka da se vrati u društvo, i on pokisao, Čaprdan, vječni sjebant, ponavlja Jebeš ga, ako je Pavlica tako reko, gotovo je.
Ko vam je taj. Ne znaš ko je Pavlica. Publicista i muzičar. Rekao da Srbija nije majka bosanskim Srbima. Oće da rekne da je Bosna naša majka. Jebo takvu majku koju moreš jebat.
Sarajski kompleksaši, opterećenici svakim, i najmanjim tragom ljubavi koja dolazi iz gnijezda njihovog omiljenog bivšeg agresora, i srbijanski intelektusralci okupljeni oko malih „ali bitnih“, veli Paklica, trapova, Pičanika i e–Govnina, godinama generišu taj čudni patološki ljubavni dvougao. Oni urbani livadići u bgd pocrkaše zalažući se za zajedništvo, suživot, suseks, sujeb, ali samo u Brdusiji koju zovu bosnom. Nejasno je zašto se ne zalažu za suživot na Kosovu, MMJ. A oni čaršijaneri u Saraju, ubiše se tražeći i najmanji trag svoje potvrde i omiljenosti kod agresorskih probisveta, đilkoša i trlababalandžija, skraćeno drkadžija.
Stoti put zaključujem kako je simptomatična ta boljka, srpska i srbijanska. Ta onanistička, vještačka, nekrofilska, ljubav prema bosni kao pojavni oblik opozicionarstva Celoj Srbiji i njenom četništvu, genocidištvu i fašizištvu. Pri čemu za sve to treba naći, izmisliti i proskribovati i aktere. Pa je, tako, Ćosić, univerzalni dežurni fašist za svaku budalu. Pa i za Paklicu. Publicist i muzičar. Onanist i guzičar. Dajte mu, u Avazu, stubac dvaput dnevno, JVO. Paklica važno izjavljuje kao je Službeni glasnik izdao Bosanski rat pa je, dakle, zvanična, državna, Srbija stala iz Ćosića i njegovog fašizma.
A onda izvodi salto genijale. Nikada Srbi iz Srbije nisu išli u bosnu nego su oni iz bosne išli u Srbiju. Srbija, jelte, onda, nije Matica. Čekaj, valjda agresori dolaze odanle, nije moguće da agresori idu odavle.
Nejasno je kako takvog patološkog sindroma sluđene sljubljenosti sa bosnom nema u Hrvatskoj. Koja je, onomad, ne tako davno, bila učvorena sa bosnom SU16. Sve u šesnest. Biće da tamo nema tako jevtinih budala i guzičara kao u mondijalističkoj Srbiji usranih provincijalnih gaća.

U Trebinju sam jučer novinarima, i drugim zainteresovanim, predstavio svoju novu knjigu iz Edicije Politički ljetopis pod naslovom Podijeliti sve što se može podijeliti. Donosim predgovor knjizi.

PODIJELITI SVE
ŠTO SE MOŽE PODIJELITI
Predgovor

Postoje zrnca koja se pojave pred kraj jednog dugog
vremena kada naiđe spoznaja da je neka epoha završena. Ne dogode se, niti se
pojave, neki posebni istorijski znaci i činovi, već saznanje jednostavno nastupi,
kao neko veliko godišnje doba. Spoznaja prvo, apsurdno, dođe do običnog, neukog
svijeta. A potom do učenih i mislenih pojedinaca i radikalnih i agresivnih
grupa.
Dođe jednostavno i obično, kao što jedno jutro osvane
u magli a drugo u predsunčanoj rosi. To nam pomaže da shvatimo da se velike
epohe ne završavaju, a druge ne počinju, velikim istorijskim prekretnicama,
ratovima i krvima. U nekoj dubljoj analizi došli bi do toga da se sve to i
događa zato što nismo vidjeli te obične nenajavljene znakove. Ili ih nismo
dobro razumjeli niti im dovoljnu pažnju posvetili.
Velike epohe se završe, za nepovršne posmatrače, mnogo
prije krvi, ili mnogo poslije prividnih pobjeda i poraza. Najčešće, taj
završetak nema mnogo veze sa pobjedom ili porazom. I, najčešče je, pobjeda poraz a poraz pobjeda.
Sada je došlo doba da se spozna da je završena Velika
Balkanska Epoha Zajedništva.
Mnogo je života, krvi, ideala, obraza i imetaka
potrošeno u borbi za tu epohu i još mnogo više za njen kraj.
Epoha je obuhvatala južnoslavenske prostore,
sadržavala mnoge idealističke i slobodarske projekcije i žrtve, imala velike
neprijatelje, u dvije carevine i u, namjanje, dva velika pokolja i krvoprolića,
jedno višestoljetno, drugo višegodišnje.
Dugo se opirala, Velika Epoha Zajedništva, i svoj
zenit, opet apsurdno, dočekala pod komunizmom koji se, da bi je njegovao,
pretvarao u samoupravni socijalizam sa ljudskim, radničkim likom. Dabome, da to
nije uspjelo jer je Kraj Epohe već bio zapisan.
Sada je ostalo da se to zajedništvo instalira u Bosni
i Hercegovini koja nikad nije bila ni njegova kolijevka ni njegov grob. Ono
Ovdje nikada nije zaživjelo kolikogod teatarska transparentnost to prividno
pokazivala unazad nekoliko socijalističkih humanih decenija.
Ovdje se zajedništvo ne može odnjegovati ni silom.
Sila nikada nije gradila epohe. One su se, kada dođe vrijeme, i kada prezriju, samo
urušavale i samourušavale silom.
Zajedništvo Ovdje ne može da uspije jer je uvijek neko
jači i uvijek onaj ko je jači zajedništvo shvata kao svoju pobjedu i tuđi
poraz, poniženje i podaništvo.
Bosna i Hercegovina je ostala međunarodno priznata
Praznina između Srbije i Hrvatske. Nije opstala voljom svojih živitelja, svojih
nacija, svoj narod nema, niti je iko do njih vidi u budućnosti kao svoju viziju
Slobode.
Predugo se na Balkanu traga za Slobodom da bi neko na
nekom prostoru Mržnje, danas, o tome imao iluzije. Na prostorima mržnje iluzije
su konvertibilne, direktno razmjenjive za ropstvo.
Međunarodno priznata Praznina između Srbije i Hrvatske
može opstati samo podijeljena. Permanentna podjela je njeno trajanje. To
odgovara dvjema od triju nacija i odgovara njenim, bosanskohercegovačkim,
presudnim susjedima, Srbiji i Hrvatskoj. U podjeli su sigruni za svoje
sunarodnike i ne moraju potezati za međunarodno neprihvatljivim aktivnostima. U
svakom drugom slučaju, u slučaju totalitarnog jedinstva, ropskog jedinstva,
građanskog totalitarizma, Srbija i Hrvatska ne mogu ostati neutralne. A to bi,
na ovaj ili na onaj način, uništilo Prazninu.
Podjela Bosne i Hercegovine mora biti, i jedino je
moguća, po nacionalnim granicama. Dejtonski mirovni sporazum je osnova za
trajne, dugotrajne, podjele i uslov opstanka. Svaka druga aktivnost vodi u novi
rat u kome će nestati ono što se danas zove Bosna i Hercegovina. Snage koje misle
da mogu talo lako autirati Dejtonski Opšti okvirni sporazum za mir moraju da
uzmu u obzir činjenicu da su oko Praznine Hrvatska, koja ima neospornu podršku
Zapada i Vatikana, i Srbija, koja je najveća i najmoćnija zemlja na Balkanu, i
koja, takođe, ima međunarodnu podršku koja nije zanemariva.
Još nešto treba imati na umu. Međunarodni Krojači,
koji su tako vješto izveli dešnitovanje Socijalističke Federativne Republike
Jugoslavije, dopustili su da u BiH traje rat upravo onoliko dugo dok se nisu
iskristalisale nacionalne granice. Prije Opšteg okvirnog sporazuma za mir bile
su već stvorene Republika Srpska i Muslimansko-hrvatska federacija. Da su
krojači htjeli Totalitarno Jedinstvo, niko se ne bi mogao tome oduprijeti.
Vjerovatno bi neki narodi u toj bici nestali, potpuno, ili sa ovih prostora.
Dakle, BiH je u Opšti okvirni sporazum za mir ušla sa nacionalnim šavovima.
Njene unutrašnje granice su međunarodno priznate i garantovane. Pošto se nije
moguće boriti protiv cijelog svijeta, treba poštovati te od svijeta priznate
granice.
Stoga, podjela za koju se zalažem, nije djelatnost
protiv Opšteg okvirnog sporazuma za mir, nije protiv BiH i nije protiv drugih
nacija u BiH. Mada dopuštam da dnevna, providna i agresivna propaganda
propovijeda drukčije.
No, kada govorim o podjeli, govorim za dobro Bosne i
Hercegovine.
Nakon definitivne dejtonske samostalnosti, nakon
čišćenja Praznine od genetske neustavne modifikacije koju su proveli brojni visoki
predstavnici na osnovnu Bonske deklaracije, otvaraju se mogućnosti validnog,
federativnog ili konfederativnog zastupanja i ostvarenja ineteresa Republike
Srpske kao i mogućnosti podjele Federacije BiH, na način da doista postane
Bošnjačko – Hrvatska.
Pojmovi podjela i samostalnost ovdje se ne uzimaju u
svojim nezavisnim i krutim tumačenjima
nego se moraju uzimati u obzir kao ustavne kategorije.
Tek na osnovu kvalitetne dejtonske, ustavne, podjele i
samostalnosti, moguće je napredovati na unutrašnjem i vanjskom planu putem
traženja zajedničkog interesa i legitimnog dogovaranja njegovog ostvarivanja.
Ali i putem legitimne i ustavne zaštite vlastitih interesa bez destrukcije
tuđih.
Ako se ne može Podijeliti SŠSM Podijeliti, BiH neće
opstati ni kao Praznina. Putevi Nezavisnosti ili pripajanja Srbiji i Hrvatskoj,
otvoriće se kao prirodne i prinudne mogućnosti.
Što se tiče Republike Srpske, mislim, za nju je opcija
broj jedan, svakako, Dejtonska Samostalnost. Broj dva je Nezavisna
Samostalnost. Tek kao opcija Broj tri može biti pripajanje Srbiji. To je i
najnepovoljnija opcija jer bi se ovaj prostor razvodnio u Virtuelnim Regionima
Srbije. Republika Srpska bi tada postala jedna od Regionalnih Okrajina Srbije.
Ali put označen strelicom Podijeliti sve što se može
Podijeliti, neće biti kratak i lak pa druge opcije neće tako brzo doći na
dnevni red.
U ovom ljetopisu, koji je sedmi po redu, osmu godinu,
dakle, iz dana u dan pišem tekstove koji održavaju filozofije naslova mojih
ljetopisa, a prvi je bio BiH ne postoji, govorim o bitnim odrednicama
Filozofije Podjele, koja je i Filozofija Opstanka, i za BiH, i za Republiku
Srpsku i Srbe Ovdje, a koje se mogu imenovati kao Identitet Srpske, Bosna
usrana, Sarajevski Politički Krug, Turska i Neoosmanizam, Izmećari,
Internacionulčine, Destrukcija i Deregulacija... i donosim suptilne i grube argumente
za taj proces koji nije nimalo jednostavan i koji traži toleranciju, ustavnost,
civilizovanost i proceduralnost.
Pri tome uživam u neshvatanju i divljaštvu koje to
neshvatanje produkuje prema meni.

Naslovna strana knjige Politički ljetopis za 2011.

PODIJELITI

SVE ŠTO SE MOŽE

PODIJELITI

VRATIO SAM SE! ROMEL.

Kada je Hitlerov tenkist Romel, feldmaršal i izdajnik, cijanidjadnik, krenuo da provodi arapsko proljeće, na Sjeveru Afrike, dabome, tamo gdje su nafte i naftna polja, bio je Tenkist Čudo. Osvojio je pustinju i tukao Ingleze ko rasadu. Iako je imao manje tenkova od njih. Ali je protviavionske topove velikog kalibra inovirao pa im spustio cijevi i tukao tenkove ubojitim osamdesetdvomilimetarskim granatama na veliku daljinu. Inglezi, pak, nisu znali šta će. Pa su promijenili trenera. Došao je Montgomeri. Romel je nešto pobolijevao pa se javio porodičnom ljekaru i uzeo bolovanje. Montgomeri je napravio veliki reljef cijelog sjevera Afrike, postavio makete i zastavice, linije i formacije i noćima hodao oko tog umanjenog bojišta. Kada je krenuo i načinio prve uspjehe, zaustavivši se u miniranom pijesku, Hitler je nazvao direktora Porodične medicine i rekao Ukini bolovanje Romelu. Romel je stigao u Afriku a njegova vojska je bila poljuljana u moralu.
Pošto su Nijemci bili tehnicisti, imali su i razrađen sistem veze pa je Romel znao da kampanja za pobjedu mora da ima slogan i da slogan mora da dođe do svakog birača. Pardon, vojnika. Uzeo je olovku i napisao Vratio sam se! Romel. Poruka je otišla do nekoliko desetina hiljada starješina i vojnika i izazvala nevjerovatan pozitivan efekt u moralno-voljnoj komponenti demokratske fašističke borbe za proljeće i naftu.
Nu. Bio je samo jedan detalj kojeg slogan nije mogao zamijeniti. Romel je imao mnogo manje tenkova nego Montgomeri. Onda je Montgomerijev kompozitor spjevao pjesmu Kad su Australijanci krenuli. I krenuli su sjeverom, obalom. Romel šalje esemes Hitleru Da se povučemo a Hitler njemu Da se ni pomakao nisi. Romel prebacuje tenkove na sjever, na obalu, da zaustavi Australijance, a Montgomeri mu ga dolazi u slabine južnije.
Uglavnom. Romelu je ostalo na kraju tridesetak, ili tako nekako, tenkova, zarobljeno je na desetine hiljada Nijemaca. Montgomeri postao Vitez, dugo komandovao Natom a Romel je uhvaćen u zavjeri protiv Hitlera i dobio demokratsku proceduru. Ili popij cijanid ili presuđujemo izdaju i vješamo za mudanca. Cijanid zer gut.
Romelov slogan ima veze sa izborima.
On je postupio kao političar koji ima stabilno biračko tijelo i kojeg su poljuljalji tamo neki usrani esksterni faktori i opozicionari. On je svom biračkom tijelu poslao konkretnu poruku. Baš onakvu kakvu su oni očekivali. Nije im poslo neka vaseljenska sranja. Za Kukasti Krst i slobodu nafte. NPR. Za Hitlera i pustinjski pijesak, Spremni. I pijesak i nafta. ISL.
Slogan Vratio sam se! Romel. genijalan je ali nije imao dovoljno terenske organizacije. Nije imao dovoljno tenkova.
I u izbornom ratu je skoro tako. Možeš imati i najbolji slogan ali ako nemaš dovoljno opštinskih odbora, a oni nemaju dovoljno mjesnih odbora, neki Montgomeri ti zađe s juga.
Pošto sam već odavno na Isturenom Izbornom Mjestu, poljski krevet, poljski telefon, zalihe mesnih narezaka i slično, obilazim neku noć oko Izbornog Reljefa. Vidim u nekoj šikarici makete Čavićevih. U nekom zukvištu, bujadištu, šta li je, skupilo se nešto Pedepeovaca. Nemaju ni tenk. Samo sjede na panjevima.
Znam da su izbori dobijeni. Ostalo je još samo da izgube oni koji ne znaju ko je pobijedio.
A sa nekog zvučnika mog prislušnog sistema čujem slogan iz Srbije. Dobro za sve. Nekako mi poznato. Pogledam na zid ispred sebe. A na njemu plakat Esenesdea iz 2004. Dobro za sve.
Dobro. Tad smo radili sa agencijama. Dok nisam rekao da stranka koja sama sebi ne zna da skuje slogan, ne treba da se bavi tim dodatnim izbornim djelatnostima pod šifrom Pobjeda. Od 2006. imamo svoje slogane. Moja kuća, Srpska. I mrežu odbora. Pet hiljada mjesnih odbora. Njima, javnosti i biračima, poslaćemo i ove godine Našu Poruku. Naš Slogan. Univerzalizacija tipa Dobro za sve, nije dobro ni za koga. Šta ako Radikali, Naprednjaci i Koštuninci imaju više tenkova.
Čizna tebra, osnovni slogan je Organizacija, organizacija, organizacija a može i originalan slogan.

DVIJE CIVILIZACIJE
U MALOJ BARI

Od sada će epohalne vijesti, Made in Naseobin, odlaziti u svijet i na turskom jeziku. Dobro, kad kažem Svijet, mislim na Tursku. Recimo, stara Četnička Želja, Gori Baščaršija. Ministar se danas naprimao ambasadora. Mislim, Ministar ambasadora i čaršijskih poslova. I svakako, svakako, vijest o novoj društvenoj mreži Apsolutno, apsolutno.
U Sarajevo je stigla Anadolija. Novinska agencija Turske. Palo je i presijecanje vrpce. Neugledah da je zelena. A mislio sam da je vrijeme da se odbace te komunističke simbolijarije pa da se, svako sebi, prihvatimo kockaste vrpce, zelene vrpce, plave vrpce.
Čitav kordon makazičara postrojio se pred tužnom trakom.
Nisam shvatio šta će tu Ef Cer, on ima svoju Minodoliju i nije uobičajeno da prisustvuje rađanju konkurencije.
Nu. Nakon Al Džazire, Davutoglua, Dževrije... stigla je i Anadolija.
Sada bih mogao da primijenim proseruckani pledoaje i da kažem kako to znači novi iskorak u pravovremenom i objektivnom informisanju Vaših Bratskih Naroda i šire javnosti, od Afganistana do Kamengrada. Kao, Bosna izlazi u svijet na novi način, na bosanskom, srpskom, hrvatskom i turskom jeziku. Neki će od te multietničnosti da padnu u trans a neki da dobiju proljev.
Dabome, realni pledoaje mnogo je jednostavniji. Ovdašnji pripadnici Sarajevskog Političkog Kruga biće informisani da Turskoj mnogo znače. Neizmjerno. A javnost u Turskoj biće informisana o Bošnjačkoj Bosni, o Saraj Bosni, o tome kako je ovdje sve Sarajevsko. Osim Fikreta Abdića.
Vizija Malog Ministra Velikih Regiona, ostvaruje se, tako, na najtelepatskiji način. Anadolija je teleportirana u Saraj a Saraj je odlepršao doliju, u Anadoliju.
Ne treba ni da podsjećam Cijenjene Dušmane i Cjenjenije Prijatelje da je ovo mali korak u ostvarenju Davutogluove strategije a veliki korak u realizaciji moje politozofije PSŠSMP. Podijeliti Sve Što se Može Podijeliti.
Političko i vjersko Sarajevo se definitivno okreće od Evrope, ne ostavljajući joj ni leđa ni guzicu. Odlazi. Stvara se ovdje istureno odjeljenje Civilizacije Blistoka. Bliski Odbljesak Otomanske Stabilnosti. Naspram Civilizacije Evrope.
Jer, u Republici Srpskoj, ruska kompanija najavljuje nove investicije u iznosu većem od stopedeset miliona eura.
Ralika je drastična. Braća Rusi kupili krš od rafinerije. Ja je ne bih uzeo ni na kilu. Uložili rubljičke vagonima. I opet će, eto sreće. Pa ipak ja, ni oni, ne mislim da smo Baš Braća. Interes. Teritorijal. Sfera. Uticaj. Poštujemo Velesilu.
Ovi drugi, sa Blistoka i dalje, mnogo bogatiji, toliko bogati da sam u jednom trenutku zanosa mislio da će donijeti deset, dvadeset, svježih naftnih bušotina i pokloniti Braći Kalesije, Zavidovića i Gradačca, donijeli Novinsku Agenciju na babine. Sad se sjetili da zarađuju na vijestima iz Bosne. U Četnike za vrijeme Reforme Borisa Kidriča.
Čudni su putevi bratski, civilizacijski i agencijski.