JAD I BEDA
LJUBITELJA BOSNE
Na nekom beogradskom smortalu pojavio se tekst Pogled iz Srbije: Zašto volim Bosnu a Avaz, poteci, požuri, našao autora i načino sa autorom razgovor.
Autor je publicista i muzičar. STJ. Izvjesni Damjan Pavlica.
Slušam seljane u Debeljacima, ponad Banjaluke, čuče, pred prodavnicom, i piju Jelen, muškarci znaju zašto, tužni, jedan stalno pljucka predase, onaj sa drvenom nogom iz rata u Hrvatskoj, sjedi na kladiću a tu ispruženu drvenjaču rezignirano tuče štapom, brko se odmakao da prdne pa čeka da se vrati u društvo, i on pokisao, Čaprdan, vječni sjebant, ponavlja Jebeš ga, ako je Pavlica tako reko, gotovo je.
Ko vam je taj. Ne znaš ko je Pavlica. Publicista i muzičar. Rekao da Srbija nije majka bosanskim Srbima. Oće da rekne da je Bosna naša majka. Jebo takvu majku koju moreš jebat.
Sarajski kompleksaši, opterećenici svakim, i najmanjim tragom ljubavi koja dolazi iz gnijezda njihovog omiljenog bivšeg agresora, i srbijanski intelektusralci okupljeni oko malih „ali bitnih“, veli Paklica, trapova, Pičanika i e–Govnina, godinama generišu taj čudni patološki ljubavni dvougao. Oni urbani livadići u bgd pocrkaše zalažući se za zajedništvo, suživot, suseks, sujeb, ali samo u Brdusiji koju zovu bosnom. Nejasno je zašto se ne zalažu za suživot na Kosovu, MMJ. A oni čaršijaneri u Saraju, ubiše se tražeći i najmanji trag svoje potvrde i omiljenosti kod agresorskih probisveta, đilkoša i trlababalandžija, skraćeno drkadžija.
Stoti put zaključujem kako je simptomatična ta boljka, srpska i srbijanska. Ta onanistička, vještačka, nekrofilska, ljubav prema bosni kao pojavni oblik opozicionarstva Celoj Srbiji i njenom četništvu, genocidištvu i fašizištvu. Pri čemu za sve to treba naći, izmisliti i proskribovati i aktere. Pa je, tako, Ćosić, univerzalni dežurni fašist za svaku budalu. Pa i za Paklicu. Publicist i muzičar. Onanist i guzičar. Dajte mu, u Avazu, stubac dvaput dnevno, JVO. Paklica važno izjavljuje kao je Službeni glasnik izdao Bosanski rat pa je, dakle, zvanična, državna, Srbija stala iz Ćosića i njegovog fašizma.
A onda izvodi salto genijale. Nikada Srbi iz Srbije nisu išli u bosnu nego su oni iz bosne išli u Srbiju. Srbija, jelte, onda, nije Matica. Čekaj, valjda agresori dolaze odanle, nije moguće da agresori idu odavle.
Nejasno je kako takvog patološkog sindroma sluđene sljubljenosti sa bosnom nema u Hrvatskoj. Koja je, onomad, ne tako davno, bila učvorena sa bosnom SU16. Sve u šesnest. Biće da tamo nema tako jevtinih budala i guzičara kao u mondijalističkoj Srbiji usranih provincijalnih gaća.
LJUBITELJA BOSNE
Na nekom beogradskom smortalu pojavio se tekst Pogled iz Srbije: Zašto volim Bosnu a Avaz, poteci, požuri, našao autora i načino sa autorom razgovor.
Autor je publicista i muzičar. STJ. Izvjesni Damjan Pavlica.
Slušam seljane u Debeljacima, ponad Banjaluke, čuče, pred prodavnicom, i piju Jelen, muškarci znaju zašto, tužni, jedan stalno pljucka predase, onaj sa drvenom nogom iz rata u Hrvatskoj, sjedi na kladiću a tu ispruženu drvenjaču rezignirano tuče štapom, brko se odmakao da prdne pa čeka da se vrati u društvo, i on pokisao, Čaprdan, vječni sjebant, ponavlja Jebeš ga, ako je Pavlica tako reko, gotovo je.
Ko vam je taj. Ne znaš ko je Pavlica. Publicista i muzičar. Rekao da Srbija nije majka bosanskim Srbima. Oće da rekne da je Bosna naša majka. Jebo takvu majku koju moreš jebat.
Sarajski kompleksaši, opterećenici svakim, i najmanjim tragom ljubavi koja dolazi iz gnijezda njihovog omiljenog bivšeg agresora, i srbijanski intelektusralci okupljeni oko malih „ali bitnih“, veli Paklica, trapova, Pičanika i e–Govnina, godinama generišu taj čudni patološki ljubavni dvougao. Oni urbani livadići u bgd pocrkaše zalažući se za zajedništvo, suživot, suseks, sujeb, ali samo u Brdusiji koju zovu bosnom. Nejasno je zašto se ne zalažu za suživot na Kosovu, MMJ. A oni čaršijaneri u Saraju, ubiše se tražeći i najmanji trag svoje potvrde i omiljenosti kod agresorskih probisveta, đilkoša i trlababalandžija, skraćeno drkadžija.
Stoti put zaključujem kako je simptomatična ta boljka, srpska i srbijanska. Ta onanistička, vještačka, nekrofilska, ljubav prema bosni kao pojavni oblik opozicionarstva Celoj Srbiji i njenom četništvu, genocidištvu i fašizištvu. Pri čemu za sve to treba naći, izmisliti i proskribovati i aktere. Pa je, tako, Ćosić, univerzalni dežurni fašist za svaku budalu. Pa i za Paklicu. Publicist i muzičar. Onanist i guzičar. Dajte mu, u Avazu, stubac dvaput dnevno, JVO. Paklica važno izjavljuje kao je Službeni glasnik izdao Bosanski rat pa je, dakle, zvanična, državna, Srbija stala iz Ćosića i njegovog fašizma.
A onda izvodi salto genijale. Nikada Srbi iz Srbije nisu išli u bosnu nego su oni iz bosne išli u Srbiju. Srbija, jelte, onda, nije Matica. Čekaj, valjda agresori dolaze odanle, nije moguće da agresori idu odavle.
Nejasno je kako takvog patološkog sindroma sluđene sljubljenosti sa bosnom nema u Hrvatskoj. Koja je, onomad, ne tako davno, bila učvorena sa bosnom SU16. Sve u šesnest. Biće da tamo nema tako jevtinih budala i guzičara kao u mondijalističkoj Srbiji usranih provincijalnih gaća.
