FOBIJA OD FOBIJE
Posljednjih mjeseci traje agresivizacija islamsko-bošnjačkog segmenta koja se može ustanoviti u vjerskom sektoru, političkom sektoru i nacionalnom sektoru.
Na javnost se desantuje upozorenjem na proces islamofobije, odnosno stvaranje, širenje i propagiranje straha od islama. Štagod se napiše ili se javno kaže a što ne pogoduje i ne prigoduje zvaničniku islamske zajednice, nailazi na opsežne i oštre osude. Tako je na stavove jednog književnika reagovao agitprop ambasade Irana u Sarajevu ali jezikom islamske zajednice. Povodom napisa o Gluhoj Bukovici i navodnoj zloupotrebi maloljetne Mrduše Donje, mediji su optuženi za napad na islam. Proglašava se nova političko-nacionalna platforma pod oznakom Bošnjači ispravljaju kičmu. Povodom odluke EK da ne oslobodi raju viza, sirotinju raju iz BiH, sa Kosova i iz Albanije, agresivna novinarka Avaza kaže da je to uradila hrišćanska Evropa i ostavila Bošnjake u hajvan-vagonu. Takozvanim G-kolima. Islamska zajednica, povodom tuče pred nekom mostarskom džamijom u kojoj je poginio jedan vjernik, nakon molitve, pominje ubistvo muslimanke u Minhenu, od strane Nijemca i, ponovo, medije i političke pritiske na islam. Na političkoj maloj eksperimentalnoj sceni Tihić preuzima ulogu prvog u Bošnjaka i ucjenjuje, uslovljava i ne želi razgovarati sa Dodikom bez svjedoka i zapisnika čime se treba sugerisati: Ja, Bošnjak, mi Bošnjaci, pošteni smo a svi ostali lažu, varaju, i kradu. Manji potpredsjednik Republike Srpske postrojava Klub Bošnjaka i naređuje blokadu Narodne skupštine Republike Srpske. Tunjo priprema bošnjački sabor. Na vanjskom planu Bilt se označava Srbinom a Solana pokajnikom što je Nato „ispravno“ bombardovao Srbiju pa naknadno voli Srbe i Srbiju te je, stoga, dobar i glup.
Dakale, ugrubo, imamo dva uporedna procesa. Jedan je forsirani trend samosvijesti unutar islama. Drugi je politički trend agresivacije bošnjačke politike prema svima na političkoj sceni.
Oba procesa imaju za cilj da probude nacionalne i vjerske strasti i potencijale i da se krene u inicijativu koja bi trebala riješiti vjersko i nacionalno posjedovanje Bosne, zasad još uvijek BiH.
Muslimani u BiH, koje glavni akteri oba trenda zovu Bošnjacima, ili i oni sami sebe zovu Bošnjacima, stoljećima praktikuju jedan drugi islam i jedno drugo „bošnjaštvo“. Umjerenost, tolerancija, svečetiri strane čaršije, mudrost, dobročinstvo. Sada su eksponirani jednom drugom netolerantnom, posvojiteljskom, agresivnom i vjerskom i političkom bosnonazoru. U glavama običnih ljudi produkovana je kakofonija začinjena žutom trakom žrtve, nepravde, neimanja vlastite države za koju je žrtvovan mir. Čak ih i vlastiti mediji nazivaju stokom. Vjera se ne ispoljava više kao stoljećima, dok mujezin s minareta moli na sav glas, nego na radikalizovan način bogatih džamija koje izazivaju strah, bez drvenih minara i hodže koji uči za svoju mahalu.
To mora izazvati šizofrenu politizaciju i islamizaciju. Podvojenost političkih opcija i vjerskih tehnologija. Kod neukog i mikroprovincijalnog svijeta, naročito mladih bez posla, obrazovanja i perspektive, to zakonito dovodi do agresije koja nije primarno okrenuta drugoj vjeri ili drugoj naciji nego je, čak i kad je tako, uvijek okrenuta prema sebi. Ljudi pojedinci su nezadovoljni svojim nerazumijevanjem uloge u koju ih se vagonira i reaguju nagonski, refleksno, animalno.
Na žalost, za sve se okrivljuju drugi. Klasika.
Taj proces je veoma opasan. On traje od prije početka ratova u BiH. A ratovi su dio tog procesa. Bošnjaci, odgovorni na višem nivou u odnosu na provincijalne destruktore, trebali bi se zapitati šta se događa unutar islama u BiH. Tek tada se može naći odgovor i za svjetovnija pitanja kao što je politička artikulacija i realni interes.
Posljednjih mjeseci traje agresivizacija islamsko-bošnjačkog segmenta koja se može ustanoviti u vjerskom sektoru, političkom sektoru i nacionalnom sektoru.
Na javnost se desantuje upozorenjem na proces islamofobije, odnosno stvaranje, širenje i propagiranje straha od islama. Štagod se napiše ili se javno kaže a što ne pogoduje i ne prigoduje zvaničniku islamske zajednice, nailazi na opsežne i oštre osude. Tako je na stavove jednog književnika reagovao agitprop ambasade Irana u Sarajevu ali jezikom islamske zajednice. Povodom napisa o Gluhoj Bukovici i navodnoj zloupotrebi maloljetne Mrduše Donje, mediji su optuženi za napad na islam. Proglašava se nova političko-nacionalna platforma pod oznakom Bošnjači ispravljaju kičmu. Povodom odluke EK da ne oslobodi raju viza, sirotinju raju iz BiH, sa Kosova i iz Albanije, agresivna novinarka Avaza kaže da je to uradila hrišćanska Evropa i ostavila Bošnjake u hajvan-vagonu. Takozvanim G-kolima. Islamska zajednica, povodom tuče pred nekom mostarskom džamijom u kojoj je poginio jedan vjernik, nakon molitve, pominje ubistvo muslimanke u Minhenu, od strane Nijemca i, ponovo, medije i političke pritiske na islam. Na političkoj maloj eksperimentalnoj sceni Tihić preuzima ulogu prvog u Bošnjaka i ucjenjuje, uslovljava i ne želi razgovarati sa Dodikom bez svjedoka i zapisnika čime se treba sugerisati: Ja, Bošnjak, mi Bošnjaci, pošteni smo a svi ostali lažu, varaju, i kradu. Manji potpredsjednik Republike Srpske postrojava Klub Bošnjaka i naređuje blokadu Narodne skupštine Republike Srpske. Tunjo priprema bošnjački sabor. Na vanjskom planu Bilt se označava Srbinom a Solana pokajnikom što je Nato „ispravno“ bombardovao Srbiju pa naknadno voli Srbe i Srbiju te je, stoga, dobar i glup.
Dakale, ugrubo, imamo dva uporedna procesa. Jedan je forsirani trend samosvijesti unutar islama. Drugi je politički trend agresivacije bošnjačke politike prema svima na političkoj sceni.
Oba procesa imaju za cilj da probude nacionalne i vjerske strasti i potencijale i da se krene u inicijativu koja bi trebala riješiti vjersko i nacionalno posjedovanje Bosne, zasad još uvijek BiH.
Muslimani u BiH, koje glavni akteri oba trenda zovu Bošnjacima, ili i oni sami sebe zovu Bošnjacima, stoljećima praktikuju jedan drugi islam i jedno drugo „bošnjaštvo“. Umjerenost, tolerancija, svečetiri strane čaršije, mudrost, dobročinstvo. Sada su eksponirani jednom drugom netolerantnom, posvojiteljskom, agresivnom i vjerskom i političkom bosnonazoru. U glavama običnih ljudi produkovana je kakofonija začinjena žutom trakom žrtve, nepravde, neimanja vlastite države za koju je žrtvovan mir. Čak ih i vlastiti mediji nazivaju stokom. Vjera se ne ispoljava više kao stoljećima, dok mujezin s minareta moli na sav glas, nego na radikalizovan način bogatih džamija koje izazivaju strah, bez drvenih minara i hodže koji uči za svoju mahalu.
To mora izazvati šizofrenu politizaciju i islamizaciju. Podvojenost političkih opcija i vjerskih tehnologija. Kod neukog i mikroprovincijalnog svijeta, naročito mladih bez posla, obrazovanja i perspektive, to zakonito dovodi do agresije koja nije primarno okrenuta drugoj vjeri ili drugoj naciji nego je, čak i kad je tako, uvijek okrenuta prema sebi. Ljudi pojedinci su nezadovoljni svojim nerazumijevanjem uloge u koju ih se vagonira i reaguju nagonski, refleksno, animalno.
Na žalost, za sve se okrivljuju drugi. Klasika.
Taj proces je veoma opasan. On traje od prije početka ratova u BiH. A ratovi su dio tog procesa. Bošnjaci, odgovorni na višem nivou u odnosu na provincijalne destruktore, trebali bi se zapitati šta se događa unutar islama u BiH. Tek tada se može naći odgovor i za svjetovnija pitanja kao što je politička artikulacija i realni interes.
