SARAJEVO ZAUVIJEK
PROPUSTILO ŠANSU
Treći put Hrvati u BiH pokušavaju sa riješe svoj položaj. Prvi je, pojednostavljeno, bio HVO, drugi, Hrvatska samouprava i treći, sada, sa HNS-om i svime pripadajućim.
Bez obzira što je problem Hrvata lociran u Federaciju BiH, to je i problem Sarajeva, odnosno Sarajevskog Političkog Kruga ili sarajevske bošnjačke političke artikulacije. Problem je lociran u Federaciju stoga što je Federacija u Dejtonu ušla u BiH kao država muslimanskog i hrvatskog naroda, a Republika Srpska kao država srpskog naroda. Političkom neopreznošću Hrvata, njihovog političkog vođstva, Hrvati su ispali iz kolosijeka dvojne ravnopravnosti u Federaciji a kasnije i trojne ravnopravnosti na nivou BiH (slučaj građanina Komšića). Političkom akcijom Sarajeva i dijela međunarodnih imperatora i kolonizatora, ustanovljen je nelagalni i nedejtonski sistem konstitutivnosti svih na cijeloj području BiH. Time je poništena činjenica da su Hrvati i Muslimani u BiH unijeli ravnopravnu Federaciju a Srbi Republiku Srpsku. Sudije Hrvati i Srbi su, poznato je, bili protiv te odluke u Ustavnom sudu BiH. Političko Sarajevo je na taj način htjelo od BiH stvoriti Bosnu, jednovjersku, jednonacionalnu i jednosarajevsku državu u kojoj bi Srbima i Hrvatima radilo ono što sada radi Hrvatima u Federaciji. I mnogo više i mnogo gore.
Jasno je da Političko Sarajevo, koje sada predvodi razjareni Esdepe, smatra da je posao sa dekonstitucijom Hrvata završen pa je tako, odmah nakon instaliranja Komšića u prvom mandatu, sačinilo operatvini plan djelovanja na izborima i uspostavljanja sadašnje vlasti.
Hrvati su, dabome, činili niz grešaka i nisu nikada propustili šansu da propuste šansu. U tome su slični mnogim ranijim Srbima. Olako su pristali da se sa Sarajevom bore za Državu, misleći da će na taj način ukinuti Genocidnu Srpsku i riješiti se Srba a preko Posavine spojiti se sa Hrvatskom na još jednom području. Nisu na vrijeme shvatili igru Sarajeva. I zaboravili su staro, i političko, upozorenje: Sve što radiš, sebi radiš, kolikog ti se čini da radiš drugima.
Sa Republikom Srpskom koja je nezadovljna nametnutim i odmetnutim institucijama i nadležnostima BiH i zajedničkih instiutucija, i koja sve to što nije deset dejtonskih nadležnosti BiH, shvata kao teret i kao kočnicu i želi da ih revidira ili da ih se riješi, i sa zahtjevima Hrvatskog Narodnog Sabora, dakle, Hrvata u BiH, Sarajevo se više ne može nositi.
Pokušaji izvjesnih sarajevskih objašnjenja u tome da igru igra Beograd i da će, čim se riješi Kosova, tražiti otcjepljenje Republike Srpske, pa su tako i hercegovačke ustaše nasjele na programe drinskih četnika, samo su odraz davnašnjeg zarobljenog uma. Više se nema koga plašiti Srbijom, Velikom Srbijom, secesijom, separatizmom, ratom. Jer se pominje i činjenica da Bošnjaci neće mirno gledati kako im se Država raspada, mada nigdje nije ustanovljeno da je ta država bošnjačka, i neće dozvoliti da budu Pojas Gaze ili slično.
I ta ratna opcija je zarobljeništvo davnašnjeg sarajevskog političkog uma. Promovisao ju je Alija Izetbegović i, sada se to vidi, nanio najveću štetu Muslimanima. Nikakve mogućnosti za rat nema. Niti se u tom bačenom grahu može naći dobitak za Bošnjake i za Državu. Neću da budem prorok ali iz eventualnog novog rata ni malo b ne bi izlašlo od Bosne i Hercegovine.
Sarajevo je imalo dvije velike istorijske šanse.
Jednu, nelegalnu i tajnu, prećutno obećanje u Dejtonu: Samo potpišite pa ćemo nakon rata ukidati Republiku Srpsku i ispunjavati sve vaše želje.
Drugu, civilizacijsku, novomilenijumsku, svjetloevropsku. Da bude generator stvaranja demokratske, ravnopravne, tronacionalne multibogomdane BiH, kakve nikad nije bilo na ovim prostorima. Da ustanovi jedan demokratski doborovoljni konsenzusorijum i da bude obrazac, i ustavni i ljudski i institucijski, nove Evrope koja tek treba da se rodi.
Sarajevo se, istorijski uslovljeno, prirodno, očekivano, opredijelilo za prvu šansu. I time upropastilo drugu.
Sada je BiH, izranjavana, nepriznata iznutra, neuvažena s vana, bačena u kavez krvožednim lešinarima (vidi Fifa i Uefa), interesnim klikama, geostrateškim akterima, ambicioznim karijeristima i tajnim nagodbama.
Iz tog pakla Sarajevska BiH nema izlaza.
Druga dva naroda, naročito Republika Srpska, okrenuće se svom pojedinačnom napretku i putu.
Političkom Sarajevu i Sarajevskom Političkom krugu, i nažalost, Bošnjacima, narodu, koji s ovim nemaju mnogo veze, osim glasovne i izborne, ostaje nepriznata namjesnička vlast nad jednim dijelom teritorije Federacije. A to je bilo i na početku pakla.
Gdje si bio, nigdje, šta si radio, ništa.
Treći put Hrvati u BiH pokušavaju sa riješe svoj položaj. Prvi je, pojednostavljeno, bio HVO, drugi, Hrvatska samouprava i treći, sada, sa HNS-om i svime pripadajućim.
Bez obzira što je problem Hrvata lociran u Federaciju BiH, to je i problem Sarajeva, odnosno Sarajevskog Političkog Kruga ili sarajevske bošnjačke političke artikulacije. Problem je lociran u Federaciju stoga što je Federacija u Dejtonu ušla u BiH kao država muslimanskog i hrvatskog naroda, a Republika Srpska kao država srpskog naroda. Političkom neopreznošću Hrvata, njihovog političkog vođstva, Hrvati su ispali iz kolosijeka dvojne ravnopravnosti u Federaciji a kasnije i trojne ravnopravnosti na nivou BiH (slučaj građanina Komšića). Političkom akcijom Sarajeva i dijela međunarodnih imperatora i kolonizatora, ustanovljen je nelagalni i nedejtonski sistem konstitutivnosti svih na cijeloj području BiH. Time je poništena činjenica da su Hrvati i Muslimani u BiH unijeli ravnopravnu Federaciju a Srbi Republiku Srpsku. Sudije Hrvati i Srbi su, poznato je, bili protiv te odluke u Ustavnom sudu BiH. Političko Sarajevo je na taj način htjelo od BiH stvoriti Bosnu, jednovjersku, jednonacionalnu i jednosarajevsku državu u kojoj bi Srbima i Hrvatima radilo ono što sada radi Hrvatima u Federaciji. I mnogo više i mnogo gore.
Jasno je da Političko Sarajevo, koje sada predvodi razjareni Esdepe, smatra da je posao sa dekonstitucijom Hrvata završen pa je tako, odmah nakon instaliranja Komšića u prvom mandatu, sačinilo operatvini plan djelovanja na izborima i uspostavljanja sadašnje vlasti.
Hrvati su, dabome, činili niz grešaka i nisu nikada propustili šansu da propuste šansu. U tome su slični mnogim ranijim Srbima. Olako su pristali da se sa Sarajevom bore za Državu, misleći da će na taj način ukinuti Genocidnu Srpsku i riješiti se Srba a preko Posavine spojiti se sa Hrvatskom na još jednom području. Nisu na vrijeme shvatili igru Sarajeva. I zaboravili su staro, i političko, upozorenje: Sve što radiš, sebi radiš, kolikog ti se čini da radiš drugima.
Sa Republikom Srpskom koja je nezadovljna nametnutim i odmetnutim institucijama i nadležnostima BiH i zajedničkih instiutucija, i koja sve to što nije deset dejtonskih nadležnosti BiH, shvata kao teret i kao kočnicu i želi da ih revidira ili da ih se riješi, i sa zahtjevima Hrvatskog Narodnog Sabora, dakle, Hrvata u BiH, Sarajevo se više ne može nositi.
Pokušaji izvjesnih sarajevskih objašnjenja u tome da igru igra Beograd i da će, čim se riješi Kosova, tražiti otcjepljenje Republike Srpske, pa su tako i hercegovačke ustaše nasjele na programe drinskih četnika, samo su odraz davnašnjeg zarobljenog uma. Više se nema koga plašiti Srbijom, Velikom Srbijom, secesijom, separatizmom, ratom. Jer se pominje i činjenica da Bošnjaci neće mirno gledati kako im se Država raspada, mada nigdje nije ustanovljeno da je ta država bošnjačka, i neće dozvoliti da budu Pojas Gaze ili slično.
I ta ratna opcija je zarobljeništvo davnašnjeg sarajevskog političkog uma. Promovisao ju je Alija Izetbegović i, sada se to vidi, nanio najveću štetu Muslimanima. Nikakve mogućnosti za rat nema. Niti se u tom bačenom grahu može naći dobitak za Bošnjake i za Državu. Neću da budem prorok ali iz eventualnog novog rata ni malo b ne bi izlašlo od Bosne i Hercegovine.
Sarajevo je imalo dvije velike istorijske šanse.
Jednu, nelegalnu i tajnu, prećutno obećanje u Dejtonu: Samo potpišite pa ćemo nakon rata ukidati Republiku Srpsku i ispunjavati sve vaše želje.
Drugu, civilizacijsku, novomilenijumsku, svjetloevropsku. Da bude generator stvaranja demokratske, ravnopravne, tronacionalne multibogomdane BiH, kakve nikad nije bilo na ovim prostorima. Da ustanovi jedan demokratski doborovoljni konsenzusorijum i da bude obrazac, i ustavni i ljudski i institucijski, nove Evrope koja tek treba da se rodi.
Sarajevo se, istorijski uslovljeno, prirodno, očekivano, opredijelilo za prvu šansu. I time upropastilo drugu.
Sada je BiH, izranjavana, nepriznata iznutra, neuvažena s vana, bačena u kavez krvožednim lešinarima (vidi Fifa i Uefa), interesnim klikama, geostrateškim akterima, ambicioznim karijeristima i tajnim nagodbama.
Iz tog pakla Sarajevska BiH nema izlaza.
Druga dva naroda, naročito Republika Srpska, okrenuće se svom pojedinačnom napretku i putu.
Političkom Sarajevu i Sarajevskom Političkom krugu, i nažalost, Bošnjacima, narodu, koji s ovim nemaju mnogo veze, osim glasovne i izborne, ostaje nepriznata namjesnička vlast nad jednim dijelom teritorije Federacije. A to je bilo i na početku pakla.
Gdje si bio, nigdje, šta si radio, ništa.
