SAD DOBRA I TRI NARODA
Šta znači teza da o hrvatskoj teritorijalnoj jedinici moraju da se dogovore tri naroda.
A tu tezu u posljednje vrijeme plasiraju i diplomatski krugovi u Sarajevu ali i čaršijski ekspertalni objašnjivači događaja na Hrvatskom Narodnom Saboru, Izetbegović, Komšićbegović, Lagumbegović...
Kad odlučujem da nekog zgazim, odlučujem sam, a kad nekoga treba da uvažim kao i sve ostale, onda moramo da odlučimo svi.
To je ta otomansko-džingiskanovska mirisna nota demokratskog povjetarca na stepama krvovlasti nad narodima i nacijama.
Nekoliko činjenica, kao otvoreno pismo čaršijskom pogledu na Svijet Granica u BiH, čaršijskom tuzemnom i pridruženom inozemnom:
• Unutrašnje trograničje u BiH je već uspostavljeno. Između Srba, Hrvata i Bošnjaka. Za što nije trebala ničija saglasnost ni dogovor. Uspostavilo se. Samo od sebe. Zato što je BiH takva. Ako neko ne vidi te granice onda to nije problem granica nego viditelja. Uspostavljene su i političke, i ekonomske, i ljudske, i životne granice. Vide se i osjećaju kao kad prelaziš sa Grenlanda u Saharu. Granica je, na primjer, i izbor Komšića, i prvi i drugi put, granica je Hrvatski Narodni Sabor, granica je Zakon o referendum, granica je Platforma…
• Ni o čemu dosad nisu odlučivala sva tri naroda u BiH. Svako je odlučivao za sebe. Bilo je, doduše, i nekih pokušaja dvoodlučja. Učvorivanje nekih zastava. Vašingtonski sporazum. Neka od tih odlučja su bila dobrovoljna, neka prisilna, ali su uvijek bila prevarantska, jalova i nagužujuća. Kako to da tri naroda u Ustavnom sudu BiH nisu trebala da se saglase kada je uvođena konstitutivnost svih svuda.
• Pošto jedan narod, njegova politička i vjerska artikulacija, neprestano nastoji da odlučuje sam i samo on, nije ostalo prostora za odlučivanje tri naroda jer je to insistiranje na jednoodlučju stvorilo tolike antagonizme da se više nema oko čeka složiti u BiH.
• Insistiranje da se o granicama teritorijalne hrvatske jedinice slože sva tri naroda jeste insistiranje na Statusu Nepromjenjivosti.
• Insistiranje da se u razgovor o granicama teritorijalne hrvatske jedinice uključi i teritorija Republike Srpske jeste stvaranje opšteg zla u BiH i onemogućavanja bilo kakvog rješenja hrvatskog nacionalnog i teritorijalnog pitanja.
• Izborni kolonijalizam koji se primjenjuje prema Hrvatima, u izboru Komšića i u Domu naroda FBiH, ne zahtijeva saglasnost tri naroda. To je stvar razvlašćivanja Sarajstambola. To nije čak ni stvar dogovora Hrvata i Bošnjaka u Federaciji. To je stvar vraćanja prirodnog prava jednoj naciji.
• Sve što je nakon Dejtona, otuđeno od entiteta bez dogovora tri naroda i dva entiteta, Ova strana, znate vi dobro koja, vratiće kad tad.
• Političke snage u Republici Srpskoj koje podržavaju odluke i nakane Hrvatskog Narodnog Sabora, ne čine to zato što žele pošto poto da uđu i uživaju o dogovoru tri naroda. Radi se o civilizacijskom, evropskom, demokratskom dostignuću ravnopravnosti koja se mora podržati ako se želi ići putem napretka i savremenosti.
• Unutrašnje dejtonske granice u BiH su čvršće od vanjskih. Naročito granice Republike Srpske jer je repubkika Srpska potpisala te svoje granice. Vanjske granice BiH Republika Srpska nije nikome potpisala.
• Federacija BiH je u Dejtonu ostavljena desetožupanijska a Republici Srpskoj su dozvoljene specijalne paralelne veze sa Srbijom. Zato što je ostavljena mogućnost hrvatskog ujedinjenja i teritorijalizovanja u Federaciji. I zato što je ostavljena mogućnost razlaza u BiH.
Dakle, prošlo je vrijeme sakrivanja iza tri naroda, igranja žmirke kadgod nekom narodu treba uvrnuti muda ili skinuti gaće, prošlo je vrijeme multietničnosti kojom se izvikivalo kadgod je trebalo za Našu Bosnu Ba žrtvovati mir.
I molim Izetbegovića i Komšićbegovića da u krupnim, ma, i u sitnim, pitanjima ne pominju Republiku Srpsku, naročito ne njene granice niti njenu saglasnost ili nesaglasnost za nešto. Nije ih Republika Srpska ni birala tamo gdje su.
Šta znači teza da o hrvatskoj teritorijalnoj jedinici moraju da se dogovore tri naroda.
A tu tezu u posljednje vrijeme plasiraju i diplomatski krugovi u Sarajevu ali i čaršijski ekspertalni objašnjivači događaja na Hrvatskom Narodnom Saboru, Izetbegović, Komšićbegović, Lagumbegović...
Kad odlučujem da nekog zgazim, odlučujem sam, a kad nekoga treba da uvažim kao i sve ostale, onda moramo da odlučimo svi.
To je ta otomansko-džingiskanovska mirisna nota demokratskog povjetarca na stepama krvovlasti nad narodima i nacijama.
Nekoliko činjenica, kao otvoreno pismo čaršijskom pogledu na Svijet Granica u BiH, čaršijskom tuzemnom i pridruženom inozemnom:
• Unutrašnje trograničje u BiH je već uspostavljeno. Između Srba, Hrvata i Bošnjaka. Za što nije trebala ničija saglasnost ni dogovor. Uspostavilo se. Samo od sebe. Zato što je BiH takva. Ako neko ne vidi te granice onda to nije problem granica nego viditelja. Uspostavljene su i političke, i ekonomske, i ljudske, i životne granice. Vide se i osjećaju kao kad prelaziš sa Grenlanda u Saharu. Granica je, na primjer, i izbor Komšića, i prvi i drugi put, granica je Hrvatski Narodni Sabor, granica je Zakon o referendum, granica je Platforma…
• Ni o čemu dosad nisu odlučivala sva tri naroda u BiH. Svako je odlučivao za sebe. Bilo je, doduše, i nekih pokušaja dvoodlučja. Učvorivanje nekih zastava. Vašingtonski sporazum. Neka od tih odlučja su bila dobrovoljna, neka prisilna, ali su uvijek bila prevarantska, jalova i nagužujuća. Kako to da tri naroda u Ustavnom sudu BiH nisu trebala da se saglase kada je uvođena konstitutivnost svih svuda.
• Pošto jedan narod, njegova politička i vjerska artikulacija, neprestano nastoji da odlučuje sam i samo on, nije ostalo prostora za odlučivanje tri naroda jer je to insistiranje na jednoodlučju stvorilo tolike antagonizme da se više nema oko čeka složiti u BiH.
• Insistiranje da se o granicama teritorijalne hrvatske jedinice slože sva tri naroda jeste insistiranje na Statusu Nepromjenjivosti.
• Insistiranje da se u razgovor o granicama teritorijalne hrvatske jedinice uključi i teritorija Republike Srpske jeste stvaranje opšteg zla u BiH i onemogućavanja bilo kakvog rješenja hrvatskog nacionalnog i teritorijalnog pitanja.
• Izborni kolonijalizam koji se primjenjuje prema Hrvatima, u izboru Komšića i u Domu naroda FBiH, ne zahtijeva saglasnost tri naroda. To je stvar razvlašćivanja Sarajstambola. To nije čak ni stvar dogovora Hrvata i Bošnjaka u Federaciji. To je stvar vraćanja prirodnog prava jednoj naciji.
• Sve što je nakon Dejtona, otuđeno od entiteta bez dogovora tri naroda i dva entiteta, Ova strana, znate vi dobro koja, vratiće kad tad.
• Političke snage u Republici Srpskoj koje podržavaju odluke i nakane Hrvatskog Narodnog Sabora, ne čine to zato što žele pošto poto da uđu i uživaju o dogovoru tri naroda. Radi se o civilizacijskom, evropskom, demokratskom dostignuću ravnopravnosti koja se mora podržati ako se želi ići putem napretka i savremenosti.
• Unutrašnje dejtonske granice u BiH su čvršće od vanjskih. Naročito granice Republike Srpske jer je repubkika Srpska potpisala te svoje granice. Vanjske granice BiH Republika Srpska nije nikome potpisala.
• Federacija BiH je u Dejtonu ostavljena desetožupanijska a Republici Srpskoj su dozvoljene specijalne paralelne veze sa Srbijom. Zato što je ostavljena mogućnost hrvatskog ujedinjenja i teritorijalizovanja u Federaciji. I zato što je ostavljena mogućnost razlaza u BiH.
Dakle, prošlo je vrijeme sakrivanja iza tri naroda, igranja žmirke kadgod nekom narodu treba uvrnuti muda ili skinuti gaće, prošlo je vrijeme multietničnosti kojom se izvikivalo kadgod je trebalo za Našu Bosnu Ba žrtvovati mir.
I molim Izetbegovića i Komšićbegovića da u krupnim, ma, i u sitnim, pitanjima ne pominju Republiku Srpsku, naročito ne njene granice niti njenu saglasnost ili nesaglasnost za nešto. Nije ih Republika Srpska ni birala tamo gdje su.
