1754.
IVO JOSIPOVIĆ
PREUZEO KARADŽIĆEVU
RETORIKU
Gdje su sada Kurtschevi Analniticari. Kao onomad, 2006. kad su fekalirali
kako je Dodik, i Esenesede, pobijedio jer je preuzeo Karadžićevu Retoriku. A Karadžić
je, opet, imao retoriku u 3LPM. Sa brabonjcima.
Sad, kada je Svileni Ivo napao najumjerenijeg Srbina, takođe Svilenog
Pupovca. Napao ga na pasja preskala, na najcrnji nacionalistički način. A
dočekuje Starina Novače. Milanović. Ja sam zvao Pupovca u Vladu, da bude
predsjednik spoljnopolitičkog odbora, da ga spolnopolitički naguzimo, da ide na
Kosovo, da predstavlja Hrvatski Ustav. STJ.
Sa Pupovcem sam, jedanput, pred crkom u Petrovcu, ne Bosanskom, jer ne
postoji Alija Milošev, progovorio par rečenica i uljudno primjedbovao da blaga
politika neće ništa donijeti jer nema Srba u Hrvatskoj. Donijeće, donijeće,
kaže akademizovani Pupovac.
Dobro, mislio sam. A nisam rekao.
A onda Skladatelj uzvraća Nekladatelju. Čovjeku koji nije za
Kladarevolušn. Govori tako nacionalistički da je i Milanovića sramota.
Šta se, u stvari, događa.
Ivo Jospipović je predsjednik svih Hrvata. To više nije predstavnik
multivitaminske euorpske socijaldemokratije, koja ni tamo ne opstoji, nego
predstavnik i predsjednik države koja se bori za vazduh. I nema vremena da se
zajebava tamo sa nekim serbskim novinama i Serbskim Gandijima. Koji nisu spederi,
kao Mahatma.
Ivo Josipović je predsjednik države koja je ušla u EU. Što stepen kurčenja
diže na nekoliko ljestvica iznad. Jer, sve europske, unijske, države ultranacionalne
su.
Ivo Josipović je shvatio da Hrvatska može opstati samo kao hrvatska
država jer joj predstoji teška borba protiv bankrota, protiv stoglave aždaje
euorpskog tržišta, protiv hiljadu glavića međunarodnog finansijskog predatora. U
toj borbi Novice Serbske i Pupovac samo smetaju. Kad imaš Džakulu imaš i vreću.
Nije tačno da je Josipović napao Pupovca zato što ovaj potonji neće da
slavi Oluju.
Napao ga je jer je osjetio, u ovo toplo ljetno vrijeme, zapah etnički
čiste ambrozijske nacionaliziranosti. Novi vijek će biti vijek jakih
nacionalnih država. To, podsvjesno i animalno, osjećaju čak i političari koji
nose svileni donji veš. Mi, koji uopće ne nosimo donji veš, to smo osjetili
mnogo ranije. „BiH ne postoji“.
Nu. Da se vratim na Karadžićevu retoriku koju je, kobiva, preuezo Dodik
i Esenesde.
To je isti proces kao i u Hrvatskoj. Kao i u Srbiji, koja je glasala za
nacionalne dveri Nikolića i Dačića. Samo što je Nezavisna Socijaldemokratija
Republike Srpske to prva shvatila. Pa onda su shvatili Cerić i SPK, pa Dva
Hadezea, pa Birači Srbije, pa sada Josipović.
Nema to, u Srbiji, veze sa Miloševićem. Kao što Josipović nema veze sa
Tuđmanom. Ni Dodik sa Kuradžićem.
U prvom slučaju radilo se o nacionalnom divljaštvu. U ovom, drugom, radi
se o Nacionalnom Opstanku.
Svašta ćete vi još, nacionaliziranog, čuti. Prije nego što nespremnima
spadne donji veš.
