e-BASARA
Moglo bi izgledati da je alarmna lampica e-Govnina dojavljivač najvećeg srbijanskog problema sa podanicima. Problema olakog samonaturanja fesa i na glavu i na dupe, pri čemu je fes simbolikum prihvatanja tuđih a gaženja svojih vrijednosti, konstantno, iz generacije u generaciju.
Ali nije tako kako izgleda. Fesimizam je zahvatio i političku i intelektualnu supstancu. Političku, razumije se, ne treba objašnjavati jer se svi podanici bave politikom na najvišem nivou. Pa su malo zapostavili reprezentaciju u fudbalu.
Intelektualci uglavnom imaju fes na ustima. Otkako je Sloba naguzio Dobricu u fantazmagoričnom romanu Daleko je Srbija, intelektualci se ne usuđuju izaći na poprište ni iza betonskog zida a kamoli bez štita.
Onda intelektualnom i kvaziintelektualnom scenom počinju da caruju razni nevladini odvladnici, institutatori, instalateri, dojavljivači, književnici, emisionari.
Književnici. Svetislav Basara svakodnevno u Danasu, sandžačkom listu koji izlazi u Beogradu, i koji svakog dana Srbiji prenosi poruke: Kosovo koči odnose Srbije i Albanije, Beograd greši podcenjujuću Budimpeštu, Nema novih para za Srbiju... pisucka, o koječemu, Cenjenom Publikumu, o Čitluk Sahibiji, o NSPM, o književnim staronjama, o Gospodaru... svima dijeli lične savjete... Dobro, to su kolumne. Nešto kao puštanje kolumni. Ja Jebem Sunce, on Deli Savete. I podjebava. Simpatično.
Onda u jednom od Glasnika Danasnika, na naslovnoj i na dvije nutarnje, vijest i prikaz knjige Svetislava Basare pod nazivom Majn Kampf. Roman.
Šta radi Majn Kampf u romanu. Prikazivač objašnjava u detalje. Čekam Sajam knjiga da nabavim to sranje. Ali prikazivač je dovoljan. Sve čega se Srbija dotakla, sve čega se bilo ko dotakao u Srbiji, fažizam je. Srpski fašizam je močvarni, ustajali, smrdljivi ali efikasni mehanizam sveopšteg uprosečavanja, kako bi se u smrad potonulo još dublje, veli prikazivač.
Pošto iz Saraja neprestano teče fažizam prema Srbima, a i Hrvatima, ustašstvo nije dovoljno, sad bi trebalo biti jasno da je Fašizacija Srba i Srbije Projekt.
Za taj Majn Serbija Fažizam Projekt potrebno je naći i domaće graditelje. Crnotravce. Oni koji iznutra crno zidaju.
Svako vrijeme, a srbijanska naročito, nosi jednu debelu naplavinu ljudi, odljudi, podljudi, priljudi, koji su gori i od gubara, i od zlatica, i od ušiju, i od stjenica, i od parazita svake vrste, koji sjede oko vatre, griju se, hrane se, oblače se, kao i svako u društvu. Ali ne rade ništa korisno, ništa za svoju kuću, za njen zemljani ili cigleni pod, ni vrata da zatvore, ni drva da donesu, samo razvikuju, gdjegod mogu i svakome ko naiđe, kako je kraj vatre ledenica, kako nema drva, kako će se zgasti, kako su oni to već zborili ali Gospodar nije slušao, a ni Cenjeni Publikum. Usput, oni razvikuju i da je to demokratija, da su to zapadne vrednosti, suludo je sarađivati sa onim najvećim selima na Istoku, to nisu stubovi a i da jesu, bolja su zapadna klizava i sluzava brvna iza kojih, i kad ih prijeđeš, prepužeš, preližeš, Za Srbiju nema para. Bolje je biti u Nato paktu nego dobar sa Rusijom. Nato pakt je bombardovao jednu evropsku prijestolnicu na samom kraju Dvadesetog veka. Rusi su, onomad, ginuli da je oslobode. Dobro, to je Rusiji koristilo. Ali ljudska krv ne treba da se zaboravi zbog sranja potomka poturčenih komunista. Kao ni krv onih koje je bombardovao Nato pakt. Vrijeme, dabome, uvijek ide naprijed. Nema vrat da bi se okrenulo i barem katkad pogledalo unatrag. Ono će u svom hodu naići i svakud i kudgog. Možda i na Nato pakt. Ali o tome neka tada odluči vrijeme, vrijeme su ljudi, nacija, država, stranke, književnici, srbljanoići i nesrbljanovići. Ne treba o tome svakog dana seruckati, basarati, kandirati, prije vremena i ubijati u pojam.
Taj pokret unutrašnje i vanjske fašizacije, genocidacije i srebrenizacije Srbije i Srba neosporno je jedan od procesa rastakanja Evrope. Ili barem njenih okrajaka. To je vjerovatno turski projekt. Potrebno je stvoriti javno mnijenje i opštu svijest u kojoj će ljudi reći Bolje je da smo Turci nego Fašisti. Evo, mire Zi Zu ratnike, što mi ne možemo, dobri su Turci.
A i Basarine književnarije i tekstovi su puni turcizama. I on je dio Projekta.
Da nije malo preterano, da nije teorija zavere pala na tebe. Nije. Kad Basara u Srbiji vidi fašizam, mogu i ja u njemu da vidim Turčina.
Moglo bi izgledati da je alarmna lampica e-Govnina dojavljivač najvećeg srbijanskog problema sa podanicima. Problema olakog samonaturanja fesa i na glavu i na dupe, pri čemu je fes simbolikum prihvatanja tuđih a gaženja svojih vrijednosti, konstantno, iz generacije u generaciju.
Ali nije tako kako izgleda. Fesimizam je zahvatio i političku i intelektualnu supstancu. Političku, razumije se, ne treba objašnjavati jer se svi podanici bave politikom na najvišem nivou. Pa su malo zapostavili reprezentaciju u fudbalu.
Intelektualci uglavnom imaju fes na ustima. Otkako je Sloba naguzio Dobricu u fantazmagoričnom romanu Daleko je Srbija, intelektualci se ne usuđuju izaći na poprište ni iza betonskog zida a kamoli bez štita.
Onda intelektualnom i kvaziintelektualnom scenom počinju da caruju razni nevladini odvladnici, institutatori, instalateri, dojavljivači, književnici, emisionari.
Književnici. Svetislav Basara svakodnevno u Danasu, sandžačkom listu koji izlazi u Beogradu, i koji svakog dana Srbiji prenosi poruke: Kosovo koči odnose Srbije i Albanije, Beograd greši podcenjujuću Budimpeštu, Nema novih para za Srbiju... pisucka, o koječemu, Cenjenom Publikumu, o Čitluk Sahibiji, o NSPM, o književnim staronjama, o Gospodaru... svima dijeli lične savjete... Dobro, to su kolumne. Nešto kao puštanje kolumni. Ja Jebem Sunce, on Deli Savete. I podjebava. Simpatično.
Onda u jednom od Glasnika Danasnika, na naslovnoj i na dvije nutarnje, vijest i prikaz knjige Svetislava Basare pod nazivom Majn Kampf. Roman.
Šta radi Majn Kampf u romanu. Prikazivač objašnjava u detalje. Čekam Sajam knjiga da nabavim to sranje. Ali prikazivač je dovoljan. Sve čega se Srbija dotakla, sve čega se bilo ko dotakao u Srbiji, fažizam je. Srpski fašizam je močvarni, ustajali, smrdljivi ali efikasni mehanizam sveopšteg uprosečavanja, kako bi se u smrad potonulo još dublje, veli prikazivač.
Pošto iz Saraja neprestano teče fažizam prema Srbima, a i Hrvatima, ustašstvo nije dovoljno, sad bi trebalo biti jasno da je Fašizacija Srba i Srbije Projekt.
Za taj Majn Serbija Fažizam Projekt potrebno je naći i domaće graditelje. Crnotravce. Oni koji iznutra crno zidaju.
Svako vrijeme, a srbijanska naročito, nosi jednu debelu naplavinu ljudi, odljudi, podljudi, priljudi, koji su gori i od gubara, i od zlatica, i od ušiju, i od stjenica, i od parazita svake vrste, koji sjede oko vatre, griju se, hrane se, oblače se, kao i svako u društvu. Ali ne rade ništa korisno, ništa za svoju kuću, za njen zemljani ili cigleni pod, ni vrata da zatvore, ni drva da donesu, samo razvikuju, gdjegod mogu i svakome ko naiđe, kako je kraj vatre ledenica, kako nema drva, kako će se zgasti, kako su oni to već zborili ali Gospodar nije slušao, a ni Cenjeni Publikum. Usput, oni razvikuju i da je to demokratija, da su to zapadne vrednosti, suludo je sarađivati sa onim najvećim selima na Istoku, to nisu stubovi a i da jesu, bolja su zapadna klizava i sluzava brvna iza kojih, i kad ih prijeđeš, prepužeš, preližeš, Za Srbiju nema para. Bolje je biti u Nato paktu nego dobar sa Rusijom. Nato pakt je bombardovao jednu evropsku prijestolnicu na samom kraju Dvadesetog veka. Rusi su, onomad, ginuli da je oslobode. Dobro, to je Rusiji koristilo. Ali ljudska krv ne treba da se zaboravi zbog sranja potomka poturčenih komunista. Kao ni krv onih koje je bombardovao Nato pakt. Vrijeme, dabome, uvijek ide naprijed. Nema vrat da bi se okrenulo i barem katkad pogledalo unatrag. Ono će u svom hodu naići i svakud i kudgog. Možda i na Nato pakt. Ali o tome neka tada odluči vrijeme, vrijeme su ljudi, nacija, država, stranke, književnici, srbljanoići i nesrbljanovići. Ne treba o tome svakog dana seruckati, basarati, kandirati, prije vremena i ubijati u pojam.
Taj pokret unutrašnje i vanjske fašizacije, genocidacije i srebrenizacije Srbije i Srba neosporno je jedan od procesa rastakanja Evrope. Ili barem njenih okrajaka. To je vjerovatno turski projekt. Potrebno je stvoriti javno mnijenje i opštu svijest u kojoj će ljudi reći Bolje je da smo Turci nego Fašisti. Evo, mire Zi Zu ratnike, što mi ne možemo, dobri su Turci.
A i Basarine književnarije i tekstovi su puni turcizama. I on je dio Projekta.
Da nije malo preterano, da nije teorija zavere pala na tebe. Nije. Kad Basara u Srbiji vidi fašizam, mogu i ja u njemu da vidim Turčina.
