IMA PROLJEĆA
U KOJIMA CVJETAJU
SAMO KRV I NAFTA
Savremeni istjerivači vještica i kurvi ne nose više sa sobom, u mrklim noćicama, kante rastopljenog katrana i vreće guščijeg perja. Nose, upo bijela dana mobitele, kamere i fotoaparate pa progonjenika, krvavog i razgoljenog, umotaju u vrele piksele i razapnu ga na mrežu.
Šta se promijenilo od pećinskog izgona naovamo. Umjesto krečnjačkih, u rukama su itekamenice. A očnjaci, krv i trijumfalistički grimasarijum mase, identični su kao i nekad u praskozorje.
Mogu i da vjerujem da je Gadafi bio diktator. Uostalom, kad ti iz dvije tri prijestolnice u svijetu, i iz Sienena, stignu poruke da si diktator, slobodno utamniči svoje političke protivnike, pobij neko opoziciono selo i slično, i da to ne uradiš, i da nikad nisi uradio, oprati se nećeš.
Ali, sa zanatske tačke, ne mogu da prihvatim da se diktatura ruši krvoločnim divljaštvom, da se demokratija uvodi mlazevima krvi i koltovima sa municijom kalibra devet milimetara, tako svojstvenim libijskoj sirotinji iz pustinje koju je Gadafi višedecenijski torturisao i otimao im imovinu, žene, djecu, naftu i kivi.
Istorija društvenog razvoja jasno kazuje. Kako dođeš na vlast, tako ćeš i otići. Gadafi to, vjerovatno, nije znao. A sad je kasno da pročita ovo na blogu.
Oni koji su inspirisali Arapsko Proljeće, kako to poetski revolucionarno zvuči, znaju. Niko nije imao namjeru da Gadafija i Režim prisili na slobodne izbore, prelazni period, pluralizaciju. Izabrana je Ruljokratija. Horde stranih plaćenika. Sve se vidjelo u tim pikselima. Nove uniforme na dijelovima rulje, Najkice od trista dolara, mješavina najsavremenijeg oružja, pikap-horde sa instaliranim teškim mitraljezima, materijalno tehničko sredstvo koje caruje gradskim gerilskim bojištima već nekoliko decenija, svuda gdje su permanentni ratovi programirani, naučene fraze o tome da Gadafi mora da ode da bi došla demokratija.
Na kraju, i na početku, sekretarka dobija mejl.
A australijski političar važno poziva prelazne vlasti da se upluralizuju i da nikoga ne ostavljaju van demokratije i vlasti. JMM.
Snimke i slike na kojima Gadafi moli da ga ne ubiju a oni mu niklovanim koltom pucaju u stomak i u glavu, konačan je poraz Libijskog Naroda. On je samo molio da mu sude. Oni to nisu razumjeli. Možda su podsvjesno znali da nema spiska za optužnicu, spiska diktatorskih zlodjela. Ta oktroisana pravda je nekad smiješna. Skraćuj optužnicu Mladiću, umrijeće neosuđen, iz čega se zaključuje da je važno da ga se osudi na da se pravduje. Kao što je važno i da se Gadafi ubije a ne da se razobliči diktatura i nađu dokazi.
Taj narod je poražen mada nije ni učestvovao u ratu, ni kao strana ni kao postranica.
Svaka demokratija počinje suđenjem. Barem dirigovanim. Tamo gdje se ušminkana rulja slika sa mrtvim diktatorom, nema Demokratije a nije bilo ni Diktature.
Ta Čaušeskuegzekucija je već viđena nebrojeno puta pa je se mora uzeti u osobine ljudskog roda uobličenog u nademokratisane mase, bez obzira na kojoj tački ljudske kugle se nalazila.
Instrumentalizacija afričkih Ojlprimavera tako se otkriva kao najkrovločnije tranžiranje ljudskog mesa u kojoj nedostaje samo kanibalizam.
Libijskom narodu, nažalost, ne može se obećati nikakva primavera, barem dok će cvjetati nafta iz bušotina. Kad je nestane, možda im i dođe demokratija. Koja im tada neće trebati.
U KOJIMA CVJETAJU
SAMO KRV I NAFTA
Savremeni istjerivači vještica i kurvi ne nose više sa sobom, u mrklim noćicama, kante rastopljenog katrana i vreće guščijeg perja. Nose, upo bijela dana mobitele, kamere i fotoaparate pa progonjenika, krvavog i razgoljenog, umotaju u vrele piksele i razapnu ga na mrežu.
Šta se promijenilo od pećinskog izgona naovamo. Umjesto krečnjačkih, u rukama su itekamenice. A očnjaci, krv i trijumfalistički grimasarijum mase, identični su kao i nekad u praskozorje.
Mogu i da vjerujem da je Gadafi bio diktator. Uostalom, kad ti iz dvije tri prijestolnice u svijetu, i iz Sienena, stignu poruke da si diktator, slobodno utamniči svoje političke protivnike, pobij neko opoziciono selo i slično, i da to ne uradiš, i da nikad nisi uradio, oprati se nećeš.
Ali, sa zanatske tačke, ne mogu da prihvatim da se diktatura ruši krvoločnim divljaštvom, da se demokratija uvodi mlazevima krvi i koltovima sa municijom kalibra devet milimetara, tako svojstvenim libijskoj sirotinji iz pustinje koju je Gadafi višedecenijski torturisao i otimao im imovinu, žene, djecu, naftu i kivi.
Istorija društvenog razvoja jasno kazuje. Kako dođeš na vlast, tako ćeš i otići. Gadafi to, vjerovatno, nije znao. A sad je kasno da pročita ovo na blogu.
Oni koji su inspirisali Arapsko Proljeće, kako to poetski revolucionarno zvuči, znaju. Niko nije imao namjeru da Gadafija i Režim prisili na slobodne izbore, prelazni period, pluralizaciju. Izabrana je Ruljokratija. Horde stranih plaćenika. Sve se vidjelo u tim pikselima. Nove uniforme na dijelovima rulje, Najkice od trista dolara, mješavina najsavremenijeg oružja, pikap-horde sa instaliranim teškim mitraljezima, materijalno tehničko sredstvo koje caruje gradskim gerilskim bojištima već nekoliko decenija, svuda gdje su permanentni ratovi programirani, naučene fraze o tome da Gadafi mora da ode da bi došla demokratija.
Na kraju, i na početku, sekretarka dobija mejl.
A australijski političar važno poziva prelazne vlasti da se upluralizuju i da nikoga ne ostavljaju van demokratije i vlasti. JMM.
Snimke i slike na kojima Gadafi moli da ga ne ubiju a oni mu niklovanim koltom pucaju u stomak i u glavu, konačan je poraz Libijskog Naroda. On je samo molio da mu sude. Oni to nisu razumjeli. Možda su podsvjesno znali da nema spiska za optužnicu, spiska diktatorskih zlodjela. Ta oktroisana pravda je nekad smiješna. Skraćuj optužnicu Mladiću, umrijeće neosuđen, iz čega se zaključuje da je važno da ga se osudi na da se pravduje. Kao što je važno i da se Gadafi ubije a ne da se razobliči diktatura i nađu dokazi.
Taj narod je poražen mada nije ni učestvovao u ratu, ni kao strana ni kao postranica.
Svaka demokratija počinje suđenjem. Barem dirigovanim. Tamo gdje se ušminkana rulja slika sa mrtvim diktatorom, nema Demokratije a nije bilo ni Diktature.
Ta Čaušeskuegzekucija je već viđena nebrojeno puta pa je se mora uzeti u osobine ljudskog roda uobličenog u nademokratisane mase, bez obzira na kojoj tački ljudske kugle se nalazila.
Instrumentalizacija afričkih Ojlprimavera tako se otkriva kao najkrovločnije tranžiranje ljudskog mesa u kojoj nedostaje samo kanibalizam.
Libijskom narodu, nažalost, ne može se obećati nikakva primavera, barem dok će cvjetati nafta iz bušotina. Kad je nestane, možda im i dođe demokratija. Koja im tada neće trebati.
