IZTOK OSTAJE U SKOKU,
POD KROVOVIMA,
ŽIVOT SE NIJE POKAZAO
Nobjašnjivo je teško kad odlaze momci one Jugoslavije, kad umiru sportski heroji, javni heroji, radni heroji. Mnogo teže nego kad je umrla sama Jugoslavija. Ponekad bih volio da ne doživim takve vijesti.
Došao sam u Banjaluku nešto prije Iztoka Puca. On je stigao kao dječak, sedamnaestogodišnjak, poslije osamdesetdruge, čini mi se. Bilo je to vrijeme Jugoslovenskog sporta. Partizan Bjelovar, Aero celje, Metaloplastika Šabac, banjalučki Borac, Marijan Beneš satro Koena... Iztok je bio visok, tanak, crnokos. Crnokosi Slovenac. Skroman, tih, kao da je iz skromne porodice, iz neke njihove sirotinje došao, nikad se nije dizao, šepurio, nikad grimase na licu ni zadovoljstva ni protesta. Nije imao one banjalučke begovske sportske odbojnosti koju su mnogi nosili u sebi a neki je i vježbali u javnosti. Imao je božiji skok i brzu ruku tako da se činilo da se samo ruka produži do mreže. Putanju lopte se teško moglo vidjeti. I gol. Dok se vrati na parket, vrati se i ruka.
Poslije je Iztok otišao na Zapad. A sa Zapada došao rat. Postigao je velike uspjehe. Bolje da je otišao. U Banjaluci nije mogao pokazati sve što ima u duši i u rukama. Nije to moglo ni u bilo kojem jednom klubu. Za Puca je bilo malo jedan klub i jedna reprezentacija.
Život je, ipak, kao i milion puta oko nas, bio nepravedan prema Pucu. Puc nije ništa tražio od njega. Nepravedno je to što je život zatražio od Puca.
Neka ostane vječno u svim očima koje su ga gledale, u uvijek punoj banjalučkoj spotskoj dvorani, taj usporeni, pepeljasti, paški i slovenjgradečki, lagani let i doskok.
Za mene, Puc će uvijek ostati u skoku, sa rukom i loptom negdje pod krovovima banjaluičkog Borika.
POD KROVOVIMA,
ŽIVOT SE NIJE POKAZAO
Nobjašnjivo je teško kad odlaze momci one Jugoslavije, kad umiru sportski heroji, javni heroji, radni heroji. Mnogo teže nego kad je umrla sama Jugoslavija. Ponekad bih volio da ne doživim takve vijesti.
Došao sam u Banjaluku nešto prije Iztoka Puca. On je stigao kao dječak, sedamnaestogodišnjak, poslije osamdesetdruge, čini mi se. Bilo je to vrijeme Jugoslovenskog sporta. Partizan Bjelovar, Aero celje, Metaloplastika Šabac, banjalučki Borac, Marijan Beneš satro Koena... Iztok je bio visok, tanak, crnokos. Crnokosi Slovenac. Skroman, tih, kao da je iz skromne porodice, iz neke njihove sirotinje došao, nikad se nije dizao, šepurio, nikad grimase na licu ni zadovoljstva ni protesta. Nije imao one banjalučke begovske sportske odbojnosti koju su mnogi nosili u sebi a neki je i vježbali u javnosti. Imao je božiji skok i brzu ruku tako da se činilo da se samo ruka produži do mreže. Putanju lopte se teško moglo vidjeti. I gol. Dok se vrati na parket, vrati se i ruka.
Poslije je Iztok otišao na Zapad. A sa Zapada došao rat. Postigao je velike uspjehe. Bolje da je otišao. U Banjaluci nije mogao pokazati sve što ima u duši i u rukama. Nije to moglo ni u bilo kojem jednom klubu. Za Puca je bilo malo jedan klub i jedna reprezentacija.
Život je, ipak, kao i milion puta oko nas, bio nepravedan prema Pucu. Puc nije ništa tražio od njega. Nepravedno je to što je život zatražio od Puca.
Neka ostane vječno u svim očima koje su ga gledale, u uvijek punoj banjalučkoj spotskoj dvorani, taj usporeni, pepeljasti, paški i slovenjgradečki, lagani let i doskok.
Za mene, Puc će uvijek ostati u skoku, sa rukom i loptom negdje pod krovovima banjaluičkog Borika.
