BAJDENOVA ILI HARISOVA KARTA BiH
Ako baš ništa ne znaš o tome čije su novine i ekran, za koga rade, u kakvom su dilu, kome se ulizuju i mašu repom, pogledaj kartu BiH koju svakodnevno objavljuju zbog vremenske prognoze.
Bosna i Hercegovina, zemlja, ustavna sintagma iz Dejtona ima mnogo unutrašnjih ustavnih granica. Ustav BiH govori o entitetima, entiteti imaju svoje ustave, jedan od entiteta ima kantone/županije. I oni imaju svoje ustave.
Ustavi su svuda prve pratilje granica.
Jedino opštine nemaju svoje granice jer nemaju ustave. Opštine su područja, teritorije za odvoz smeća i administrativne takse.
Zanimljivo je analizirati geografski emotivno labilne ličnosti koje priređuju karte BiH za vremensku prognozu. U Avazu je to Harisova karta, bez ikakvih granica. Od zagraničnih gradova, mjesta i naseobina, gledajući iz Sarajeva, samo je nacrtana Banjaluka. Temperature nema u Zvorniku, Bijeljini, Trebinju... u Nezaisnim novinama, na pola strane, proširila se takođe Harisova karta BiH, sa njegovim novim sloganom „BiH Bezgranična 99,99%“. Ili BiH Trojeručica, dvije Harisove i jedna Bajdenova ruka. Na toj banjalučkoj karti ucrtane su i Bijeljina i Trebinje što je veliki decentralizovani demokratski pomak.
Ali nema granica.
Ostale novine nisam analizirao jer nisu autohtono ovdašnje ili imaju velike tiraže pa su nebitne.
BHT 1, neće valjda neka budala izmisliti i BHT 2, tradicionalno, u skladu sa najboljom evropskom i Hejzlokovom praksom, objavljuje bezgraničnu amorfnu plastelinsku karu BiH koja sugeriše da se ta zemlja, da prostiš, oblikuje i modelira iz Sarajeva.
Kada pootpadaju uši, kojima su se medijski umnjaci poklopili nakon Bajdenove posjete BiH, valjda će se osvijestiti i početi objavljivati dejtonsku, ustavnu kartu BiH.
To bio samo mali znak pažnje prema Našoj Državi.
Isto koliko je i Harisova karta BiH velika nacionalistička retorika.
Samo državna.

BIO BAJDEN
Sarajevski medijski zaušnjaci s one stvari, ostali ko popišani.
Potpredsjednik Bajden rekao da nema ništa protiv dva entiteta. Kakogod se dogovorite, samo idite u EU. Dodik ostao živ. Posljednja nada medijskih kolumnista, klonista i kolonista, koji slušaju propale, loše i sokačke političare i pišu svojim mišljenjem: Bajden će zaprijetiti Tadiću da umiri Onog Prekodrinskog.
Sarajevska politička optika zauvijek će ostati na nivou karavan-saraja, samo za promjenu konja i odmor karavana.
Posjeta potpredsjednika SAD treba da se gleda na drugačiji način.
· Veoma je značajno da je stvar na Balkanu preuzeo potpredsjednik a ne državni sekretar, koja nema takve kapacitete i kojoj ne treba dozvoliti da se razmaše pa da onda na narednim predsjedničkim izborima bude nekih problema
· Veoma je značajno što je Bajden, u govoru pred Parlamentarnom skupštinom BiH, dvaput ili triput pominjao predsjednika i sebe. Spoljnu politiku će taj dvojac uzeti u ruke a Bajden će djelovati svuda gdje Obama ne može ili ne treba da stigne
· Jedini zahtjev pred BiH, ali u vidu molbe, Bajden je postavio ovako: pridružite se EU. To nije zbog EU ili BiH nego zbog smanjenog budućeg uticaja Rusije.
· Bajden je jedino pomenuo Tihića, ne zbog unutarstranačkih izbora nego zbog toga što je jedini iz Sarajeva otišao u Banjaluku i pred Narodnom skupštinom priznao Republiku Srpsku
· Najavni intervjui američkog amb u Beogradu i američkog vojnog atašea, kao i rezultati posjete Beogradu, gdje Bajden nije pojeo Jeremića, kako su najavljivali kojoti sarajevske medijske džungle, govore o tome da je SAD stalo da sa Beogradom razvija dobre i partnerske odnose pri čemu Srbija nikad ne mora priznati Kosovo i ne mora ući u Nato.
· Sarajevo i Priština bitni su samo utoliko ukoliko Srbiji ne prave probleme oko statusa američkog partnera i lidera Balkana i stoga posebno ne zanimaju Ameriku. Na ovu turneiju Bajden je krenuo zbog Beograda i ni zbog čega drugog. Bajden je jasno rekao da je unutrašnja stvar BiH kako će se složiti mozaik. Jasno je rekao da Srbi na Kosovu ne smiju imati probleme jer onda to izaziva Srbiju i smanjuje mogućnost partnerstva sa Amerikom.
Sarajevo bi mnogo više vremena trebalo provesti čitajući Bajdena u odnosu na ono što su proveli čekajući Bajdena.

TERITORIJALNA RETORIKA
Dok je Bajden, potpredsjednik Baraku Obami, u Sarajevu, u „historijskoj posjeti“, govorio o tome da se njegova zemlja umorila od nacionalističke retorike u BiH, geografski reis Cerić, boravio je u „giometarskoj posjeti“ Srbiji, u oblasti zvanoj Sandžak, uz pokliče: Nema sile koja može rastaviti Sarajevo od Sandžaka.
Šta je, dakle, problem u BiH?
Ako kažem Srbi, da li je to nacionalistička retorika. Ako kažem Hrvat. Ako kažem Bošnjak. Da li je to nacionalistička retorika. Ako kažem da je politički interes Srba to i to, ne kažem da treba ubiti nekoga ili mu nešto oteti, ili ga depresirati na bilo kojoj osnovi. Pogotovo, ako kažem Republika Srpska. Da li je to nacionalizam­? Da li su sve zemlje koje imaju evropski narodi, nacionalističke? Da li su Finci nacionalisti pošto ih je u njihovoj zemlji apsolutna većina?
U BiH je problem teritorijalizam
U BiH su problem teritorijalne pretenzije.
Pokušaj terorističkog rušenja dva tornja BiH, dva blizanca, dva entiteta, jeste teritorijalna pretenzija, jeste nastojanje da se pokori teritorija Republike Srpske. Prazne su priče da neko sa agresorima, svojim dželatima, zločincima i genocidašima želi da živi u bratskoj jedinstvenoj zemlji. Riječ je o zemljišnom posjedu.
O teritorijalnim pretenzijama, o zemljišnom posjedu, govori i geografski reis. Njegova teza o Sarajevu koje je neodvojivo od Sandžaka, najobičniji je zahtjev za teritorijama ispostavljen Srbiji, Balkanu, Evropskoj uniji.
Nisam primijetio da se neko, od važnih integracijskih tipova u Evropi i svijetu, počešao po guzici zbog te izjave.
Geografski reis nije govorio o islamu i o muslimanima, dakle, nije govorio o vjeri. Govorio je o Sarajevu. A Sarajevo nije simbol islama, Sarajevo je simbol BiH, njen glavni grad. Geografski reis je govorio u ime BiH.
Taj njegov sandžaklijski izlet u geopolitiku nije slučajna zanesenjačka rečenica. Ponijelo ga. Nije ga ponijelo. To je dio njegovog projekta o nacionalnoj zemlji za Bošnjake koja treba da proizađe iz rata na prostoru sfrj, kao što su proistekle zemlje za Slovence, Hrvate...
Što trijezan misli, pijan govori.
Što sarajevski političari misle, reis govori?

TUMAČENJE BAJDENA
Nevjerovatno je žalosno čitati šta sve ljudi mogu da napišu povodom posjete potpredsjednika Sjedinjenih američkih država BiH, Srbiji i Kosovu. Od oda radosti čvrstoj američkoj ruci koja je potrebna BiH do iščašenja ramena Dodiku kako bi prekinuo „saradnju“ sa Rusima i prijetnje Tadiću da natjera Dodika da oladi.
Taj medijski amaterizma koji iz nedjelje u nedjelju demonstrira elementarno nepoznavanja stanja i odnosa u regionu a da o američkim transverzalama ne govorim, doveo je do poptunog političkog sljepila medijskih junaka.
Razumijem da ne mogu da uzmu u obzir sve što treba. Glava je samo jedan običan lonac od dva i po, tri ili tri i po litra i ne može u nju da stane dvadeset litara pameti. Razumijem i da je dugostoljetna geološka era felacija trajno promijenila svijest nekih ljudi pa neprestano prizivaju nekog velikog osvajača da im zapovijeda u kući.
Ne razumijem kako je tako teško uzeti u obzir samo nekoliko stvari.
· Službeni intervju američkog ambasadora u Beogradu Kamerona Mantera o posjeti Bajdena. Manter govori o dva ravnopravna partnera koji se ne slažu ali će tražiti segmente u kojima se slažu i ići naprijed.
· Srbi su potencijalni lider Balkana, ili ovog što je ostalo od Balkana nakon prijema u Nato i EU, i Amerika želi da uspostavi kontakt u skladu sa svojom politikom promjene imidža Bušovog strašila u partnera.
· Amerika, ako želi da Kosovo ostane u sadašnjem statusu ili sve više postaje država, mora biti dobra sa Srbijom. I biće. Neće se buniti čak i ako Srbija ostane pri neutralnosti u pogledu ulaska u Nato. Polupriznato Kosovo je veoma jak dugoročni adut Srbije. I Srba.
· Malom sitnom ispunjenom željom sarajevske unitarizacije koju bi podržale SAD, ne može se riješiti odnos sa islamskim svijetom. Nukleus tog odnosa nije u BiH. BiH je samo nus-produkt. Za kolektor ili za prečistač otpadnih voda.
· Da je Amerika htjela nešto drugo, stvorila bi to u Djetonu, kada nije bilo mogućnosti da Milošević i Tuđman kažu Ne, kada nije bilo Rusa na svjetskoj političkoj sceni, kada je SDS, vodeća politička snaga Srba, bila manja od makovog zrna. Naprotiv, stvorena je realna BiH. Nije slučajno da se Savjet ministara BiH zove kao i Savjet ministara EU ili Parlamentarna skupština BiH kao Parlamanetarna skupština u EU. To što neko egzaltira, ejakulira, egzorcira i orgazmira kada kaže Državna vlada ili Državni parlament, to je problem nervnog i psihološkog poremećaja u vezi sa stvarnošću a ne problem Amerike.
Jasno je da bi mnogi u BiH voljeli da Bajden naredi vazdušne udare po BiH, naročito tamo gdje su Srbi, a da na druge dijelove BiH, teški transporteri noću bacaju palete novooštampanog Ustava Države Bosne.
Stvari stoje potpuno drugačije.
Vidjećemo, kada se sve završi i kada se sve rečeno mogne lako analizirati.

MARSOVAC U NAŠEM ZASEOKU
Prošlo podne. Oće kiša, neće kiša. Sparina pritisla zemlju bezvoljom svih živih bića. Jabuke i kruške opustile lišće, pčele piju vodu iz bokala, mrtvaci se hlade lepezama ispod zaraslaog livadsklog groblja na kome su se popadali nišani i krstovi imiješali pa se ne zna ko je gdje sahranjen, ptice idu pješke raširenih krila, ljudi, neki sa zabačenim fesovima, neki sa naturenim šubarama, sjede u ladu, u vunenim čarapama sa smrdljivim opancima na odmoru, žene, neke u dimijama, zabrađene, neke sa maramama učvorenim pod bradom, neopranih kosa od prošle vršidbe na gumnu, djeca, gologuza i golokura, tjeraju muhe sa prljavih nadutih trbuščića, lokalne korporacije koje čine okosnicu ekonomije zaseoka, gledaju da li će do kraja mjeseca prodati još koju pritku za grah kuruzar ili kolac za paradajz, tikvu za plivanje, belegiju i dvije potkove, pošto stočni fond zaseoka obuhvata četiri konja zastarjele verzije buša.
U takav upareni, memljivi i ubogaljeni zaselak dolazi stariji muškarac sa glavom ispod šešira, sa obje cipele na pertle, sa tašnom boljom nego u poreznika i učitelja.
Zaseočani, sokaklije, brđani i žene sa tvrdim kavenim sjajnim mlinom među nogama, podigoše po jednu obrvu. To je carski poštar, donio je katul-ferman za onog jolpaza. Nije poštar, oni nose torbu preko ramena, doktor je, došao je da porodi neku trudnu ženu kako bi se na svijet izlegao budući prijesednik i kako bi mu mogli pjevati onu pjesmu iz prošlog vijeka: Iznad našeg zaseoka ništa se ne miče, dobro došo prijesedniče. Kaki doktor, ovde niko nije trudan već dvajest godina. To je giometar. Sad će da nam razmjeri. Giometar ima one svračije noge pa njima raklja po njivi. On nema raklje, to je neki ispodprijesednik, došo da vidi sa popom, odžom, kovačom i ukopnikom, šta će s nama. Šta ima s nama, vidiš da je i bog digo ruke. Ima on sve u tašni, sve će reći, popu pop, odži odž. A već je njegov aber poslan da mu niko ne ljubi ruke i da se ne rukuje s njim. Kako ti znaš. Tako kako ti ne znaš, eto. Mali golokuran, možda, godinu ili dvije stariji od deset, još nije pošao u školu, ustade iz prašine da piša uz trešnju. Marš, tamo, tu si našo da pišaš.
Svaka sličnost sa ovodnevnom Bosnom i Hercegovinom, pred važnu posjetu, nije ni slučajna ni namjerna.
Svaki živi stvor zna šta će reći Bajden, potrpedsjednik SAD, koga će pozvati, koga će prizvati. Kome će glavu odrubiti odmah a kome će je ostaviti, da je odrubi budući specijalni izaslanik. Već nedjeljama se licitira o tome. Jevtini provincijalni, zaseočki, sparni, poslijepodnevni političari, a i medijski neovisnici, pokazuju sav primitivizam raspolaganja detaljima o tome kako će Dodik početi priču sa Bajdenom i kako je Silajdžiću poručeno da se ne grli sa poznanikom. Onaj smrljeni Bosić zna da to znači novi krug ustavnog pakla. Kao da Bajden, i drugi važni ljudi u Americi, već mjesecima ne spavaju, samo misle na BiH, Bosnu i naše ustavne želje.
Rješivost problema u BiH upravo je obrnuta sa količinom naše predstave o vlastitoj epohalnosti, svjetocentričnosti i bujanjem nekom ispostavljenih želja.

SARAJCARIGRAD
Dobrovoljačka ulica i Tuzlanska kolona su životinjska vjersko-kriminalizovana iživljavanja svojstvena samo predcivilizacijskom dobu.
Te organizovane egzekucije u zoni gdje nije bilo borbenih dejstava nisu jednake zločinima na vojnim poprištima gdje opšta halucinantna dugotrajna pucnjava i ubijanje ljudi, pojedinačni i kolektivni um oslobodi kontrolnih mehanizama pa se događaju zločini i prema civilima jednako kao da su pod opasačem i sa oružjem u ruci. Dobrovoljačko-tuzlanski animaliarium direktan je projekt krvoločnog uma, divljaštvo sa predumišljajem, organizovanjem i planiranjem.
Sarajevske vlasti, ovdje ne mogu da govorim o bosanskohercegovačkim vlastima, za više od deceniju i po, nisu ni prstom mrdnule da istraže, mada se sve zna, i kazne te ljudoždere. Ne mogu se pravdati, jer su na tom području, i tada i sada, imali kompaktnu bošnjačku vlast.
To ponašanje je otomanski, osmanovski, osmanlijski, carigradski, imperijalni sindrom. Na osvojenoj teritoriji radim šta hoću i ne odgovaram nikome. Taj sindrom se detektuje i u javnosti i u političkim istupima: Bošnjaci grube pozicije u DEI, gube pozicije u UIO... ono, dakle, gdje bošnjačka noga jednom stane to je zauvijek otomansko. Poznat je taj sindrom svete srpske zemlje ispod zlatne srpske noge.
Da imalo ima iskrenosti u dosadnom obznanjivanju da se sa svojim navodnim agresorima, dželatima i istrebljivačima, želi živjeti u istoj, jedinstvenoj i jednostavnoj zemlji, već u prvom mjesecu, nakon Dobrovoljačke i nakon Tuzlanske kolone, odražalo bi se suđenje sa smrtnim kaznama. A nebi se sralo amerikancima i evropljanima o multietničnosti, multikulturalnosti i multikonfesionalnosti. Radi se u stvari o multietičnosti. Jedna civilizacijska etika za moju teritoriju, jedna za tvoju.
Jednako kao što bi se sve učinilo da zajedničke institucije funkcionišu na dobrobit svih, pa i Srba. Onda bi se oni, valjda, nakon deceniju i po, uvjerili da su zajedničke, državne, sarajevske institucije dobre jer koriste svima.
Ali nema.
Stoga su Dobrovoljačka i Tuzlanska jednak osvajački čin kao i zahtjev da u DEI i UIO, i drugdje, poslije Bošnjaka bude Bošnjak. A panika, kako Srbi u BiH drže sve, samo je znak da osmanova vojevanja još nisu završena.
Prizivanje Bajdena, vanzemaljskog ustava za funkcionalnu sarajevsku BiH, korištenje evropskih integracija za sarajevsku unitarizaciju... pomoćne su alatke u završetku osmanovih osvajanja.
Zavaravanje dobrih muslimana, a autohtoni bosanskohercegovački su svi takvi, predstojećim stvaranjem kalifata, islamske države na tlu BiH, Srba i Hrvata, što će za njih, navodno, obaviti Amerikanci kako bi strateški odobrovoljili agresivni i osventnički islam u svijetu, jednaka je upotreba ovdašnjeg nevinog življa kao onomad Ukrajinaca i drugih krajinaca za varšavski ili, sada, za nato pakt.

U SLUČAJU RATA SA SRBIJOM
Selmo Cikotić, ministar odbrane BiH, govorio je o demilitarizaciji. U beogradskim Nedjeljnim informativnim novinama. I rekao da je vrhunski nacionalni interes svatri naroda u BiH, ulazak u Nato. A za ukidanje vojske, rekao je: moguće je samo ako to učine i susjedi BiH. A onda je, u skladu sa svijetlom misijom ministra odbrane, od koga zavisi vrhunski nacionalni interes svatri naroda pa i sama opstojnost BiH, pokazao misaonu, filozofsku, stratešku i taktičku vojnu doktrinu u odgovoru na pitanje šta bi bilo kad bilo rata sa susjedima. Na primjer, ciknuo je Cikotić, u slučaju rata sa Srbijom, većina Srba ne bi ostala u toj vojsci ali bi ostao sasvim dovoljan broj koji bi dao legitimitet da se te oružane snage i zovu Oružane Snage BiH.
Ovako su se djeca igrala indijanaca i kauboja, u zenitu talijanskih špageta-vesterna.
Oružana sila Cikotić, d.o.o. ima svijetlu budućnost u budućim ratovima. U tu svrhu predlažem da se Jovan Divjak doživotno, a i posthumno, rasporedi u Vojnu poštu Legitimitet OS u ratu protiv susjeda.
Cikotić, siroma, nije shvatio suštinu demilitarizacije.
Cijela istorija BiH je istorija neke militarizacije, istorija pokoravanja, istorija ratovanja. Nema krvavovg jebališta u Evropi gdje nisu odvođeni da ratuju i ginu ljudi rođeni na zemlji Bosni i Hercegovini. Da li cikotići shvataju da je treći milenijum prilika da se sa tim prekine? Da li cikotići shvataju da je rat samo biznis – država daje topove, bogati daju volove a siromašni daju sinove – i da tu nema nikakvog vrhunskog nacionalnog interesa. Da li cikotići znaju da će demilitarizovana zemlja značiti mnogo više u odvraćanju bilo koga da je napadne nego zemlja sa bijednom Oružanom Silom?
Oružane snage BiH su samo modernizovana varijanta vojske sačinjene od ustaša, domobrana, četnika i partizana. Nemoguća misija. OS BiH su samo jedan od potencijalnih poligona međunacionalnog krvoprolića. Kada JNA nije mogla zagletovati stvari, neće ni te OS BiH. Sva je umjetnost u tome da zlu ne otvaramo nova igrališta nego da ih zatvaramo
Ministrujući u Savjetu ministara, Cikotić, tipični je primjerak malog, sitnog, provincijalca kome kupe odijelo, malo ga odvedu u svsijet i šapnu mu da je epohalna ličnost za poslić koji radi te da je pred njim istorijska misija na putu vrhunskog nacionalnog interesa.
Dakle, inokosna spodoba bez ikakve vizije, koncepta i predstave o tome šta radi.

BORCI POSLIJE KIŠE
Već godinama Federacija nosi teret ogromnog broja boraca za patriotizam.ba, protiv agresora na .ba, pravi spiskove članova pokreta otpora, regularnih postrojbi armije.ba, zatim velikog broja drugih naroda u patriotskoj vojsci... tako da se taj broj popeo do bankrota Federacije.
Bio sam na tim mnogim ratištima i uvijek su linije s moje strane bile tri, četiri puta brojnije od prijateljskih, bratskih i multietničkih. Nije mi mi, ni do danas, jasno kako su uspjeli namnožiti toliko boraca na spiskovima, od zlatnih ljiljana pa naniže.
Boračke organizacije i Ministarstvo rada i boraca Republike Srpske neprestano revidira spiskove boraca i invalida ali njihov broj sve više raste. Objavljeno je da je na kraju rata spisak obuhvatao 209 hiljada boraca što je, vjerovatno, realna brojka jer je sam Prvi korpus Krajine znao u jednom trenutku u rovovima, diljem frontova po BiH, imati i 120 hilljada boraca. Ostali korpusi su bili daleko manji.
Zavisi, dabome, ko se vodi kao borac.
Ali, meni se smučilo poslijeratno pokazivanje raznih rana na mišicama ili ogrebotina po glavi, od turskih i ustaških gelera, na osnovu kojih se dobila invalidska kategorija i invalidska crkavica. Smučilo mi se još onomad, gledajući, kako se gradovima i naseljima esdeesove teritorije šepure zadrigli donatori i lopovi, opasani novim žutim, iz erer jna skladišta, kožnim opasačima, kasnije natoovskim zelenim pletenim, kako nosaju razne uzije i malokalibarske automatske pištolje ko upaljače, kako švercaju sa esdeesovim direktorima državnih fabrika, kako se časte janjetinom i to šarplaninskom, neće bilo koju, kako podvode nevine maloljetnice i kako orgijaju po gradu bez obzira što nema struje i što je policijski čas. Sirotinja i budale bile su u rovovima. Čak su i studente, neobučene i nespremne za igru klikera a kamoli za pušku, vodili na najkrvoločnija i najneuređenija ratišta.
Sav taj balegarnik danas je vjerovatno na spisku boraca, sa uduplanim ratnim stažom, sa kategorijama i oreolom borca, barem kada je slava, svadba i kada se sere o ratu.
Problem je jednostavno riješiti. U Vojsci Republike Srpske, zahvaljujući starim dobrim jna tehnolozima organizovanja vojske, da je bilo po esdeesovim procedurama Vojska Republike Srpske bi još i danas, pljačkala crjepove, prozore, parkete, nužnike i divlji kupus po Posavini, postojala je jedna knjižica koja se zvala VOB-8. U njoj je zaveden svaki vojnik koji došao i otišao na liniju, u zonu borbenih dejstava, svako oružje koje je zadužio, svaku dužnost koju je dobio i čas i dan odlaska i dolaska. Svaka brigada je imala te knjižice, po četama.
Izvan VOB-8 niko nije borac.
Inače ćemo doživjeti i da nam unučad dobijaju status borca.

MULTIETNIČKI BAKIR IZETBEGOVIĆ
Bakir Izetbegović je, na sjednici oba doma Parlamentarne skupštine BiH, pitao Visokog predstavnika šta će učiniti da se provede Aneks VII Opšteg okvirnog i da se promijeni činjenica da je Bijeljina sada nulti muslimanski grad a prije rata je tamo živjelo 65% muslimana.
Ne znam koliki je domet, Tihića, predsjedničkog Esdea kandidata, jer su se bacali dometima u toj kampanji, ali domet Izetbegovića nije ni do Bijeljine.
Samo poslijepodnevni, ićindijski, baščovanski feslija iz Anikinih vreman može sjediti u etničkom sterilizatoru, Sarajevu, koji se sve više arabizira zarovima i drugom odjećom protiv ženskih pojava pred očima dunjaluka, i pitati uljuđenog Austrijanca takve stvari o Bijeljini. To je ispod nivoa pitanja samo da se nešto pita.
A osim toga, Bakir je mogao da pita babu, dok je bio živ, što žrtvova mir za maglovitu Bosnu. To što se dogodilo sa Sarajevom, sa Bijeljinom i sa svima nama, direktna je posljedica tog žrtvovanja mira. Ne pomaže više Aneks VII. Ne bi pomogao ni Treći Svjetski Rat. Bakir bi trebao da zna da, nakon tolikih zločina, povratka nema. Ni na predratna ognjišta ni na predratna vremena. Jer bi taj povratak uključivao da nema ni njega, ni hiljade drugih koje je rat izbacio na površinu a koji prije rata nisu bili ništa osim pripravnički protivnici komunizma i političkog sistema socijalističkog samoupravljanja, sitni lopovi, šibicari i kompleksaši.
Ti amaterizirani, folkolorisani, kriminalizovani polutipovi koji su dobili priliku da u ruke uzmu tuđe živote i da žrtvuju nešto veliko, mir, kao da im je ćaćevina, stvorili su i to u čemu uživa sin Bakir. Upravo zbog toga sin Bakir ne treba da bude proklet.
Razumljivo, sa Alijom, žrtvovali su i drugi, neko Srbe, neko Hrvate, neko državne i narodne pare...
Računi tog žrtvovanja se ispostavljaju.
Ako sve bude normalno, do sljedećeg rata.
Ako budemo pametniji, računi će vremenom nestati.

BAUK DEFLACIJE
Svijet je počeo da opstaje na samozastrašivanju.
Blokbasteri o velikim katastrofama bili su najava te monumentalne traume kolhoza.
Sindrom stečenog gubitka imuniteta, ptičiji grip, globalno otopljavanje, staklena bašta, sada meksički svinjski grip... estradni su jevtini kič i šund koji daju znake da se svijetom počelo upravljati na psihijatrijskoj a ne na ekonomskoj osnovi.
Čitam Martina Feldštajna, profesora ekonomije na Harvardu i nekadašnjeg savjetnika Ronalda Regana, kako kuka, na sav glas, o opasnostima od deflacije i o tome da je to nepoznata teritorija.
Profesura na Harvardu ne može da ga izvadi iz ukopa i mrlje u biografiji da je bio Reganov savjetnik. Ronald Regan, rasni filmski kauboj iz prve trećine prošlog vijeka, bio je predsjednik Amerike koji nije imao pojma. Jednom prilikom je na aerodromu u Braziliji rekao da pozdravlja narod Kolumbije kome je došao u posjetu, kada su ga upozorili: Nije Kolumbija, rekao je da pozdravlja narod Kostarike a sutra ćemo u Kolumbiju. Njegova epoha u američkoj privredi označena je kao epoha u kojoj je rođena i trijumfovala reganomika. Reganova ekonomska politika. Tada se, u stvari, zametnulo ovo finansijsko sranje kojima je sada ubalegan sav svijet. E, tom Reganu savjetnik je bio Feldštajn.
Deflacija je manjak novčane mase u opticiju. To nije samo smanjenje cijena. Mada Feldštajn u svom tekstići sugeriše da misli na smanjenje cijena. Kaže, prepričavam: smanjenje cijena, u kombinaciji sa smanjenjem kamatnih stopa do nule, može dovesti do povećžanja stvarne vrijednosti dugova što će obezvrijediti mnoge imovine jer će stvarni dug narasti i neće se moći vratiti. Feldštajn je dušu dao za direktora štamparije novca. On, i cijela plejada ekonomista i finansista, spada u soj koji je naučio ekonomisati na stvaranju lažnih vrijednosti. Oni su na tome izgradili cijeli sistem teorija, sve do postavke da je inflacija, do dvocifrenog broja, zdrava i vuče napredak. To, u suštini znači, obezvređivanje svakog pojedinca, svakog džepa za račun male grupe elitista, čak ne ni države. A to, sljedstveno znači, da cijelo društvo siromaši i odvaja komadić po komadić, svog bogatstva toj maloj grupi elitista. Tako smo i mi, pred propast SFRJ, štampali pare, inflacijom mazali sebi oči, mazali se i po guzici, uzimali kredite i jebali državu, vraćali mnogo manje. Pa smo završili u...
U čemu je tragedija ako cijene padaju a nema novca kod pojedinaca, u svakom inokosnom džepu? Ako kamatne stope padaju, znači novca ima tamo gdje ne treba da bude. Mogu kamatne stope i da budu negativne. Može se dobijati naknada za to što uzimaš kredit. Inače je taj novac na kamari bezvrijedan. Zašto ne bi oskrnavili malo kamaru zarad opšteg poticaja ekonomije i finansija a ne pljačkali svaki od milijardu ili dvije džepova. U Americi, 250 miliona džepova. FEP, finansije, ekonomija i produkcija, moraju se početi posmatrati s druge strane, potpuno naopako, jer dosadašnji sistem ekonomskih i finansijkih sistema je propao. Produkcija mora biti osnov svega. Štednja u troškovima, ubrzanje svakog pojedinačnog procesa, smanjenje broja ruku u svakoj fazi, proizvodnja velikih serija... sve u svrhu da bi pojedinačne cijene pale. To će povećati potražnju a onda će se otvarati nova radna mjesta da bi se stigle potrebe za kupnjom. Država će regulisati opšte potrebe, poreze itd., bogataše, elitiste, treba isključiti i zauvijek onemogućiti. Mora se stvoriti društvo i država za široke slojeve a ne za elitiste. Mora se stvoriti globalna socijaldemokratska osnova i potka. Inače svijet neće opstati.
Povećanje tražnje kroz državno davanje para, štampanih para, jer država ne drži pare u starim napuštenim rudnicima, nema ih, opet je osiromašenje cijelog društva zarad dobiti koju će malobrojna finansijska elita nakupiti povećanom tražnjom.
Niko se od tih harvardovaca nija zapitao zašto onaj industrijalac u Indiji proizvodi auto za 2000 $. Nije to samo što je Indijac siromašan. To je folozofija na kojoj niču divovi, Indija, Kina, Indonezija, Brazil, Rusija... oni ne pričaju o povećanoj tražnji. Rade na povećanoj i pojevtinjenoj proizvodnji, moj Harvarde.

NAŠE OSLOBOĐENJE
Stolni grad Sarajevo, prijestolnica, bosnizacija Sarajeva i sarajevizacija BiH, opšti patriotizam širokog spektra, udržavljeno novinarstvo, novinarstvo u državnom pajcu, medijsko dodvorništvo, i, naročito, samomesijanstvo sarajevskog političkog kruga, stvaraju kolektivnu psihozu kojoj podliježu i novinari. Već je evidentirano kako novinarska samosvijest, dignitet i pijedestalnost dovodi do toga da Federalni Minutaš izjavljuje: ja sam rekao Amerikancima... ili onaj iz galerije Jedan čovjek – Jedne novine, današ, piše: Tihićevo učešće u prudskom procesu je katastrofalno za BiH (otprilike)... novinari i novine se često dovode u poziciju da se ponašaju kao političke stranke.
Ne čudi, onda, što Josip Vričko iz Oslobođenja, danas polemiše sa nekim mojim izjavama. Ne čudi ali je smiješno da jedan novinar, koji ima priliku da svaki dan bude pametan, jer ga niko ne goni bičem i, jer, živi u slobodi medija, polemiše sa dnevnom izjavom ili kapitalnim stavom, svejedno, i popuje nekom iz dnevne političke mješalice.
Razlozi mogu biti:
· Ulizičko-dodvornički
· Dužničko-povjerilački ili
· Jevtino-propagandni
Nepotrebno je da jedan novinar bude advokat NATO-pakta. Ili, ako već govori o „našoj vojsci“ i „našoj zemlji“, onda bi s očekivalo da kaže i „naš NATO“ pa da sistem bude potpuno konzistentan.
Ne mislim da ja, ili bilo koji drugi politički zupčanik, treba da se bori za slobodu i nezavisnost dnevnih izjava, ili da budemo zaštićeni ko kineske pande. Mislim da novinari ne treba da se prljaju takvim polemikama, svrstavanjima, pomaganjima, podrepaštvom i prostituisanajem.
Pitanje vojske u BiH nije pitanje jedne izjave. U koordinatnom sistemu političke dugoročnosti i finansijske logistike treba gledati i zahtjeve za članstvom u NATO-u. Ako ćemo cijeli finansijski aranžman sa MMF-om potrošiti za trogodišnje finansiranje vojske, računovodstveno gledano, ne mnislim da te pare bukvalno idu u te kanale, onda je to skupa igračka za „našu zemlju“.
Ozbiljan novinar bi stvar trebao da gleda i širokom koordinatnom sistemu, mnogo širem nego dnevni političar. A ne da prijeti: NATO nije švedski stol. Da li je BiH, pri tome, švedski stol za NATO ili za bilo koju drugu asocijaciju.
A „naša vojska“ je već druga sfera.
Nešto slično kao i „naš autobus“ iz Tuzle, na zapaljivoj raskrsnici u Mostaru.

LIHTNŠTAJN ZA ZLOČINCE
Bosna i Hercegovina je miliona puta čudnovatija zemlja nego što je u svojim putopisima opisuje turski putopisac Evlija Čelebija.
Bosna i Hercegovina je raj za zločince, kao što su i neporeske zemljice oaze za bogataše.
Dok se kljakave i nakrivo nasađene Zajedničke Državne Institucije bore svim silama da deportuju, ne da uhapse ili osude, jednog i po mudžahedina, što je njihovo miomirisno ime za zločinaštvo koje su došli pokazno činiti i širiti po Bosni, krvavoj arabeski, razvijena je visokofrekventna razmjena zločinaca i osuđenika između Hrvatske i BiH.
To kako je Glavaš, neosporni nepravosnažno osuđeni zločinac nad uselotejpljenim, ukiseljenim, udravljenim, dakle poubijanim Srbima u Osijeku, dobio državljanstvo posredstvom odgovarajućeg kantona i odgovarajućeg ministasrstva Vijeća ministara, spada u nevjerovatno izrugivanje svemu što je ljudska kultura dosad stvorila u smislu socijalnog kolektiviteta i procedura ljudskog obitavanja i skupovima. Nije sporno da mu je baba zapišavala taj dio Hercegovine. Sporno je što je procedura provedena nakon uveliko odmaklog sudskog procesa. A Glavašu se nije sudilo za šverc kikiriki-kokica. Za ratne zločine.
Ili je Treći Entitet već toliko ojačao da nema potrebe da se provode ustavne promjene i ujedinjuju dva hadezea.
Jednog dana će se ovdje obresti i Vojislav Šešelj Karlovački. Takva je demokratska, širokogruda, širokobriješka, dobrovoljačaka, tuzlanska, da prostiš, Bosna i Hercegovina.
Razni Jelavići, Vukovići i Glavaši, ima još dripaca ali sam ih pozaboravljao, onemogućavaju ono malo bogatih da putuju bez vize a ne da traže veze i potplaćuju sitne službenike. Dok sadovističko ministarstvo insistira da se zbog šengenskog izbjeljenja usvoje zakoni po kojima će Sarajevo odobravati kupovinu oružja Policiji Republike Srpske, a srpski delegati to odbijaju i tako postaju „krivci i kočničari“, trebalo bi se pozabaviti ovim stvarnim razlozima za postojanje viza.
I jedna nacionalna teza: ugošćavanje, od strane BiH, onog slavonskog provincioidnog zamjenika đavola za neljudske zločine preobraćenog u klovna, direktna je uvreda Srbima.
I to je dioba BiH.

PRAVLJENA ZEMLJA
Ima nešto komediozno u genetskoj tragediji Države.ba.
Predradnik Državne policije, koja je postala državna policija samo zato što je preimenovana iz Državne Granične Službe koja je nametnuta Srbima i Republici Srpskoj pa imenovana tom pjesničkom sintagmom kako bi se uljepšali prvi teški dani nakon porođaja Velike Službe koja će spasiti Državu, kaže da nema uvid ko prelazi granicu i da nije dužan da ima uvid. To je povodom aktulenog glavašenja na zapadnoj strani .ba. Iz toga zaključujem da je Granična policija ili ogranaičena ili je doista to služba koja u tom nekom pojasu iza granice treba da vodi računa o tome ko baca plastične kese, ko balansira gume a nema prijavljene radnike i ko prevozi pčelinjake preko granice.
Ministar bezbjednosti u Savjetu ministara, telefonom je zvao jednog drugog dužnosnika i rekao mu, prevodim: kakvo sranje pravite sa tim hapšenjima mudžahedina, koga si pito, daj mi spisak svih koji to rade da im ja pomenem porodično stablo...
GlavonoutužujućiDržavniTužilac iznio svoj ljudski, karakterni i poetski stav da strani tužioci treba da ostanu u BiH. Iz čega zaključujem da on ne traba da radi ništa.
Hrvati su sjeli i poredali piljke u SuduTužiteljstvuSudskojpolicijiVisokomsudskotužiteljskomvijeću, sve BiH, i shvatili da tamo ima više stranaca nego Hrvata. Ja vidim da su, u tim institucijama Države.ba, pojeidnačno, Srbi ili Hrvati, uvijek opkoljeni.
Mogao bi ovaj čas anatomije da traje do kraja spiska državnih institucija. Dijagnoza bi se samo betonirala.
Nije, dakle, problem ove zemlje politička elita, koja je, uzgred, izabrana na izborima, nisu problem politički lideri, nije problem retorika, nije problem nacionalistička vizura... Problem je u državnim institucijama koje su pravljene u trku i priručno, samo da bi gospođa Država mislila da doista postoji.
Iako ću biti ismijan, tvrdim da političari funkcionišu fenomenalno, kakvim su sve baruštinama i septičkim jamama okruženi a koje se nazivaju državnim, zajedničkim, krovnim institucijama.

GRADNJA MULTIMEDIJALNOG ZIDA

Pošto sam jesenas nabavio deset kubika kamena i izveo sve pripremne radnje - pijesak, mješalica, cement - počeo sam gradnju multimedijalnog zida na vikendici. To je prva faza projekta. taj zid će služiti za samoudivljenije, takozvanu narcisoidnost, kao noćno rasvjetno tijelo, kao izlog za cvijeće i kao mural. Ali, glavna funkcija je razdvajanje pogleda obzirom da mi se ba tom mjesu tuje nisu primile, prije desetak godina. Glina. Druga faza je izgradnja potpronog zida od istog kamena - kamen ljutac iz Krupe na Vrbasu - umjesto starog oeobulog suvozida. O tome će blog-javnost biti blagodobno obaviještena. danas su, inače gradilište posjetili moj prijatelj Braco Kelečević i njegov kum a moj drug, Radenko tedelegat u Domu naroda Republike SRpske, Milan Tukić i narodni poslanik sa areala na kome je vikendica, Ilija Vučić, te se pohvalno izrazili o kvalitetu radova.

CECA KOMŠIĆ
Član Predsjedništva BiH, ne znam ispred koga, vjerovatno ipred Zlatka Lagumdžije, Željko Komšić, postao estradna zvijezda, kao Ceca.
Najprofitabilniji novokomponovani hit u BiH je „Šaljem, šaljem Dodika na sud“ pa je razumljivo što se svaka šuša, buša i bakiruša isporbava u tome ali što se dura te pjesme veselice uhvatio i član Predsjedništva Jedne Države, to je u sferi ozbiljnijih trauma, provincioidnosti i iskompleksiranosti.
Dodik je rekao da poziva Srbe, članove učesničke delegacije u vježbi NATOa u Gruziji, da ne idu tamo. Rekao je da BiH nema potrebe da to radi.
Na to je Komšić uputio javni poziv „državnom tužiocu“ da po članu a u vezi člana, pokrene krivični postupak i pozvao Incka, Visokog Predstavnika, da i on, brže-bolje, smijeni Dodika, zabrani mu rad, oduzme rodni list i stavi ga u kućni pritvor.
Postupak Željka Komšića moguće je svrstati u nekoliko političkih ladica:
· Neiskusan, mlad, zelen, nepremazan
· Provincijalan bez širokougaonih optičkih pomagala
· Iskompleksiran jer nema glasačku, nacionalnu i političku etablaciju kao druga dva člana Predsjedništva
· Dodvornički, ljiljanizirani, podanički, carigradski, univerzalno-ćaršijski sindrom
Ali se mora detektovati da je to, prije svega, odnos prema instituciji u koju je, nažalost, izravno, izglasovan. Komšić privatizuje Predsjedništvo BiH i stavlja se u situaciju tužioca nad tužiocima kao i u situaciju direktnog poziva na oduzimanje suverenosti BiH. To što Komšić traži od Incka je poziva na visokopredstavnički državni udar u BiH.
Mora se detektovati i Komšićev odnos prema Državi BiH. Dodik je rekao da misli da to ne treba BiH. I drugi, pa čak i uvaženi intelektualci, imaju slična mišljenja. Ne vidim da je problem transparencije mišljenja o tome šta je dobro a šta nije dobro za BiH.
Treba biti tolerantan prema političkom mišljenju.
Kao što sam ja tolerantan kada kažem da je za BiH dobro što ima Željka Komšića.

„NORMAL“ NIJE NA SKALI
Sposobnost društva da bez ikakvog spoljnjeg poticaja produkuje bunilo i da u tom bunilu bitiše decenijama, direktno utiče na imunološki i egzistencijalni sistem opstanka. Na ambalaži takvog društva bi trebalo da stoji naljepnica: Bunilo skraćuje vijek. Kao: Pušenje utiče na zdravlje.
BiH je jedno od društava koje je, na Balkanu, najistrajnije u praktikovanju samobunila. Svi ostali su se odmakli od tog pronalaska nakon kraha SKJ. Ili barem prihvatljivo glume. Jedino se BiH ponaša kao da svaki dan jede mamene krave. Uspjeh postiže čak i time što pokušava, ili uspijeva, da u bunilo uvuče i evropske zvaničnike. Pak. Ren... ili da ih optuži za vlastito bunilo.
Pod državnim bunilom smatram, najmanje, slijedeće poteze i koncepte:
· Svi bosanci u jednoj bosni
· Jedinstvo države, Sarajeva i vjere
· Deset sarajevskih zapovijesti o državi
· Alhemičarsko traganje za bosanskim Srbima
· Ukidanje manjeg beha entiteta
· Centralizacija i bližnjeg svoga
· Unitarizacija je majka multietničnosti
· Stalni signal NDU – Nametnite Državni Ustav...
U Avazu, kod drugih nisam primijetio, prostor je dobio novinar FT koji je Rena optužio da ništa nije uradio od onoga što je obećao. Taj inokosni briselski CCI kaže da je Ren, jedino, uspio primiti Bugarsku i Rumuniju u EU a da je BiH na sasvim suprotnom putu – putu samouništenja.
Ne vidim kakve veze s tim ima Ren.
Na istoj strani Avaz donosi stavove Karla Bilta sa ljepuškastim naslovom: Država se ne gradi tako da stranci promijene ustav.
Poznata je moja velika opčinjenost visokim predstavnicima i nižim doglavnicima. Ali, Karl Bilt, s kojim sam jednu dugu veče, prije deset godina, razgovarao, zajedno sa pokojnim Nenadom Baštincem, u švedskom parlamentu, pošto je već otišao iz BiH, posebna je vrsta visokih predstavnika sa preciznim ličnim informacijama, i tada je dvaput dnevno u svojoj stranci dobijao na stol informacije iz BiH, i realnim stavovima.
Ali, samoprodukovano bunilo ne toleriše takve stavove i koncepte. Bunilu više odgovara da se optuži Ren, Oli ili neki drugi, za ono što su puste želje i nerealni politički koncepti.
Samo, ne traba smetnuti s uma da političko bunilo ima svoje granice. Krajnja je na međašu na kojem je uklesano: podijeliti pa inventarisati zajedničke interese.

BOSANSKI SRBI
Uvijek sam se užasavao političkih, socioloških, ustavnih i nacionalnih amatera koje su na površinu izbacili prvi višenacionalistički izbori u BiH, još dok je bila u okrilju njenog jedinog pravog zaštitnika i garanta u historiji i povesti, SFRJ.
Kodanas se sjećam bunila u kojeg su ušli stranački idioti iz konglomerata SDSDAHDZ i koji su, prvo po kafanama pa onda na novootkrivenim skorojevićkim vjerskim praznicima, datumima i danima, i, konačno, na stranačkim i izabranim forumima i tijelima, te medijima, počeli stršljeničku kakofoniju iz svojih glava širiti među pripadnike „mog naroda“ precizirajući pri tome šta je interes tog mog naroda, kakve geografske karte su najbolje za moj narod, kako se pravi ustav, kako muslimani treba da kažu općina a pravoslavci da govore ekavicom...
Kada su se stršljenovi oteli iz glava počeo je rat...
Taj amaterizam u politici uopšte, to novoprisvojeno pravo da se svako bavi svačim temeljno je promijenilo političko stanište na način da je flora i fauna skoro trajno zagađena ljudima koji ne razumiju šta govore i ne razumiju one koji znaju šta govore.
Drug Tito, a naročito intelektualci oko njega imali su taj problem nako rata, 45. Rješavali su to tako što su sve idiote tjerali u škole, od večernjih do visokih. Za funkcionere lokalnog i pokrajinskog nivoa u Beogradu je formirana Visoka škola političkih nauka, kasnije transformisana u fakultet. Tu se su školovali predsjednici opština i komiteta, stari i mladi, tadašnji i budući. Ne da bi postali pametniji nego samo da bi znali šta znači riječ koju upotrebljavaju.
Danas, tolike godine poslije rata, naša politička scena je i dalje preplavljena idiotima.
Onaj predsjedničić stranke Naš splav, u širokim narodnim masama poznatiji kao Vodeni Ćiro, ponosi se činjenicom da je Bosanski Srbin. Nema šta drugo o sebi da kaže. Siroma, vidi se da je odgojen na truloj vodenoj sisi Zlatka Lagumdžije i sarajevskog lažnog vokabulara o triput multi.
Bosanski Srbi je ratna sarajevska i internacionalna medijska sintagma koja je cijeli jedna narod trebala da svede u okvire nekih etničkih grupa koje, eto, postoje u Bosni. A inače, u Bosni postoje samo Bosanci. Te etničke grupe se nešto malo razlikuju, slave slave, krste se, ali u suštini i to su Bosanci.
Bosanski Srbi su isto što i Lužički Srbi, što i Koruški Slovenci, što i Hrvatski Rusini, što i kninski Srbi – ništa.

ZLATNI LJILJAN AFROAZIJSKOG PORIJEKLA
Postoji ozbiljna šizofrenija u političkoj svijesti mnogih sarajevskih glava koji od BiH žele da stvore Državu Bosnu, sa jednim gazdom, jednim narodom i jednom vjerom, čvrstu, jedinstvenu centralizovanu i sarajeviziranu ali da je istovremeno pretvore u veliki karavan-saraj koji služi samo za promjenu konja, prenoćište i konzumiranje vruće čorbe.
Nakon toliko godina od rata, po BiH, kao da je karavan-saraj, još se kreću ljudi afroazijskog porijekla. To je internacionalna kovanica koja demokratizuje i humanizuje stvari mimo sve mjere, nešto kao kad nećemo da kažemo da su Meksikanci i Portorikanci sirotinjski i polulegalni problem pa kažemo Latinoamerikanci, a u stvari, prikriva činjenicu da se radi o mudžahedinima, svetim ratnicima, plaćenicima i agresivnim misionarima ratne vjere ili vjerskog rata, koji su došli u tuđu zemlju da odsijecaju glave u svrhu propagiranja političke ideologije. Sada, tek, te ljude inventarišu po BiH, privode, provjeravaju, evidentiraju. Moraju ići iz BiH, imali državljanstvo ne imali. To je obaveza iz nekog Aneksa, koliko se sjećam. Ali i da nije, radi se o muslimanskim Arkanima koji nisu trebali BiH, kao ni onaj pravi.
Istovremeno, na drugom kraju Evrope, neko osoblje Ambasade BiH, prosljeđuje zahtjev Svojoj Državi da nekom iz Narodne stranke Holandije, Država BiH dodijeli odlikovanje Zlatni ljiljan. To osoblje, ženski ambasador, preciznije, živi na Marsu i ne zna da u BiH ne postoji odlikovanje pod nazivom Zlatni ljiljan. To osoblje, dobro plaćeno od cijele poslijeratne BiH, u stvari misli da predstavlja paravojsku sa Igmana iz 93. ratne.
Temeljno pitanje je: kome trebaju afroazijci i kome treba ambasadorica BiH u Holandiji, izvjesna Miranda-Sidran Kamišalić?
Samo karavan-saraju.
Nikako evropskoj državi.
A onda je problem Republika Srpska koja, kobiva, ne dozvoljava donošenje Državnih Zakona koji će nam omogućiti med i mlijeko i bezvizni režim, kao da će to zamijeniti bezvezni režim Sarajeva u pogledu nelegalnog boravka i nelegitimnog predstavljanja BiH u Evropi.
Stara, dakle, politička postavka još važi: država se ne pravi na terenu, prije nego se napravi u glavama.

FRIDRIH EBERT O PROMJENI USTAVA

BABA SPASENIJA

O KORPORATIVNOM UPRAVLJANJU
Friedrich Ebert Stiftung, njemačka fondacija, dakle, djeluje na ovim prostorima veoma dugo i pomaže na raznim područjima, od istraživanja, dijaloga, obuke za demokratiju, izdavaštva, slobode misli...
Uvijek sam se divio tom misionarskom radu, a i drugih fondacija i organizacija iz svijeta. Na Brdovitom Balkanu, gdje se komunikacija odvija dovikivanjem s brda na brdo, ili, kada tehnologija uznapreduje, puškom a, kada bizMis uzme maha, sačekušama, nije lako djelovati u oblasti demokratije i prosvjetiteljstva.
Cijenići taj rad bio zam unezvijereno začuđen kada sam detektovao vijest da je Drug Gregorijan, svojevremeno, u garaži ohaera u Banjaluci, okupio paraslobodumne individue i kada se u toj paljansko-marginalnoj sviti našao i predstavnik FES. Ni po vlastsitom imenu, ni po imenu fondacije ne spada pod skute Druga G.
Ali, šta da se radi, padaju ideali, zašto ne bi pala i sloboda.
U martu ove godine, FES je objelodanio, među svojim mnogim publikacijama na Balkanu, i brošuru po nazivom „Buduća funkcija specijalnog predstavnika Evropske unije i misije u BiH“. Kao autori su navedeni: Ivan Lovrenović, Salih Fočo, Sevima Sali-Terzić, Slavo Kukić i Svetlana Cenić. Manje, više poznata lica. Cenić, ekonomistica, bila je u prvoj garažnoj postavi Druga G.
U jedinstvenom tekstu govori se, površno, o mnogim segmentima, baca se magla, dokazuje evropejstvo u izričaju i jeziku. Pa se, tako, kaže da tehnologija top-down, koja se dosad primjenjivala u BiH, nije dala rezultate. Treba primijeniti bottom-up. A onda dolazi međunaslov: Prioriteti u ustavnoj reformi. Među prvima je navedeno otklanjanje manjkavosti iz oblasti ljudskih prava u pasivnom biračkom pravu, ostali itd. A zatim se navodi:
· Stvoriti mehanizme za efikasnije odlučivanje u Parlamentarnoj skupštini BiH gdje će otkloniti postojeći problemi u primjeni entietskog veta tako da se to, i vitalni nacionalni interes, ne mogu koristiti kod izglasavanja propisa EU.
· Predvidjeti mehanizkme za osiguranje kulturne autonomije a ne teritorijalne separacije po etničkim osnovama.
Ne razumijem kakve veze ima buduća funkcija predstavnika EU sa prioritetima u promjeni ustava. Mada razumijem da se i šuša i buša upregla da unitarizuje BiH i da Srbe i Hrvate u BiH svede na kulturnu autonomiju. Samo se traži, dakle Benjamin Kalaj. Prijedlog koga je finansirala Fondacija Fridrih Ebert se zalaže za ukidanje entiteta i svođenje ustavnih naroda u BiH na kulturnu autonomiju.
Ja, ipak, mislim da je prioritetnije to da se unitarizuje i centralizuje sama Evropska unija kako bi mogla da nesmetano, bez etničkih teritorija, samo sa kulturnom autonomijom, odlučuje sama o sebi pa će onda, valjda, i BiH vidjeti da je tako bolje.
Inače, sve liči na angažovanje Babe Spasenije da riješi korporatzivno upravljanje u propalom Dži Emu.

UČEŠĆE BiH U VOJNOJ VJEŽBI NATO U UKRAJINI
ORUŽANA SILA BiH
Zemlje koje su bile socijalističke, naročito one koje su bile pripadnice Varšavskog pakta, vojnog krila soclagera, nose neki neobjašnjivi kompleks katoličkijeg katolika od pape. U te zemlje spadaju i mnogi otpaci Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Naročito sa zapadne strane. Doduše, ima i ponekih otpadaka od sveg svijeta i vijeka kao što je Albanija ali ta bunkeruša je posebna vrsta. U iskompleksirane naseobine spada i BiH koja svoju zakrivljenost državne istorijske svijesti demonstrira i kao redemarkaciju u odnosu na bivšu državnu majčicu.
Neobjašnjivi kompleks detektuje se neartikulisanom kandidacijom za sve evroatlantske družbe pa tako i za Nato. Nato, pak, taj ostatak dva pakta, ne bira mnogo, Hrvatska i Albanija. Kud svi Turci tu i mali Mujo. Natoističke tendencije pokazuje i reformisana i regimentirana vojna sila Bosne i Hercegovine. Poslaće neke sirotane na natoove vojne manevre u Ukrajinu. Istina, ta mala grupica u vojnom smislu ne znači ništa jer se radi o običnom okupu praćkaša čiji oružani domet je koliki i domet malog čarlija sa četvrtim dopunskim punjenjem. Ali simbolika znači mnogo. U situaciji kada Rusija ima prema Ukrajini, i drugim zemljama koje daju svoju suverenost za Nato bahanalije, poseban podpogled iz kolekcije „njet, muškarci znaju zašto“ i kada susjedna Srbija ima proklamovanu švajcarizovanu neutralnost kao cilj u zajebanciji oko Rusije, BiH ne bi trebala tražiti guzici čepa. I od sebe praviti Berlinski Zid Zapada prema Rusiji.
Od hiljadugodišnje multi-civilizacije očekivalo bi se malo više mudrosti. Ako je nema kod Cikotića, ima je kod mudraca koji su već dali svoj glas o tome kako se ne treba uključivati u mrčenje mrkih međeda jer se može dogoditi da vam istisnu utrobu kao kad slon stane na list ispod kojeg se vrti crvić. Govorio je o tome, npr, Tunjo Filipović. Savjetovao BiH. Ali nije pomoglo.
Bosna i Hercegovina je olako zaboravila da je na samoj Jaltskoj Granici i da svaki neiznijansirani potez remeti ravnotežu hoda po klizavom brvnu. Misli li neko da je Rusija, npr, kupila rafineriju u Brodu zbog toga što nema gdje prerađivati naftu.
Ovakvi potezi dugoročno dijele BiH. Onemogućavaju njen opstanak. Kolikogod to sada izgledalo kao sitnica, kao turističko putovanje pet, šest kaplara, neće tako biti kada se propusti kroz prizme i sočiva nekog poteza Rusije onda kada svi budu zaboravili na učešće Velike Vojne Sile BiH na manevrima u Ukrajini.

PLJAČKA NADLEŽNOSTI
Vlada Republike Srpske sačinila je spisak 68 prenešenih nadležnosti sa Republike Srpske na nivo BiH.
Najplodnije godine za Državu.ba bile su 2004. sa 14 nadležnosti, 2002. sa 12 nadležnosti te, ravnopravno, 2003. i 2005. sa po 10 nadležnosti.
U tim godinama je u Republici Srpskoj vlast bila u rukama Pedepea i Esdeesa. Čavić i Ivanić. Pojačanja Međunarodne Zajednice u ovogodišnjem prelaznom roku.
Treba biti pošten pa reći da je osnova za prenos mnogih od tih nadležnosti nađena u nametnutim, od strane VP i OHR, ili prisiljeno donijetim zakonima u PS BiH.
Treba, tekođe, biti pošten pa reći da je 2008. zabilježeno pet slučajeva prenosa nadležnosti:
· Državna pomoć, subvencije, podsticaji (na osnovu privremenog sporazuma o SSP)
· Promet lijekova na veliko
· Zaštita od jonizirajućih zračenja
· Tehnička regulativa, akreditacija, metrologija (na osnovu privremenog sporazuma SSP; metrologija je već ranije prenešena)
· Nešto oko javnih preduzeća – elektroprenos
Nisam baš zadovoljan ovom činjenicom ali me sretnim čini to što me Država.ba štiti od jonizirajućih zračenja – puno bolje spavam i manje se svađam sa ženom.
Šta je, dakle, cilj stvaranja gužve u šesnaestercu opozcije u Republici Srpskoj, stvaranja novih Čavića i reparacija starih, procvata nevladinih izdajnika, revitalizacije centara serviranog novinarstva, iznenadne brige bošnjačkih medija za stanje u Republici Srpskoj, genocidnoj, agresoidnoj i okupatorskoj tvorevini, ogromne želje žrtve da živi u jedinstvenoj bezentitetskoj tvorevini za svojim dželatima, novinarskog uzleta elektronskih medija koji se mogu razvrstati u dvije kategorije: tv alternativni štrajk i tv bnational geografic, upotrebe sipa, jegulja i stranih tužilaca i sudija... pljačka nadležnosti Republike Srpske kao bi, jednog dana, osvanula lijepa i gizdava Država sa svim svojim, naročito sarajevskim, atributima a Republika Srpska ostala kao lahgana i providna zmijima košuljica na kamenjaru.
Čavića, Ivanića, i sličnih tada nigdje biti neće. Čak ni veliki turski putopisac Evlija Čelebija, koji je šljive oko Banjaluke uvećavao do veličine tikava, neće ih moći pronaći i o njima zabilježiti nešto. Neće biti ni njihovih malih ličnih, narcisoidnih i kvazi prosvjetiteljskih ciljeva da budu glavni igrači umjesto onih seljaka iz SNSD.
Ako doista žele da se etabliraju kao suštinska opozicija, što odmah pozdravljam sa udivljenijem, neka ne nude kooperativnost u pregovorima o Republici Srpskoj (kao Ivanić) i odbacivanje referenduma (kao Čavić) već neka kažu da je sa prenosom, otimanjem i krađom nadležnosti završeno a da će sve ostalo bolje raditi od Esenesdea.
I da kažu kako. Narod će razumjeti.
Inače se njihova opoziciona djelatnost, i nabrojanih i nenabrojanih, može kategorizovati kao pušenje paši.

PROGOVORIO LIDER
Samooktroisani vođa svenarodnog i tronacionalnog pokreta u .ba koji je dekretizovao oslovljavanje sa Lider SDP, Zlatko Lagumdžija, oglasio se u mostarskom Dnevnom listu, u istom onom u kome je nedavno jedan drugi zlatko, Mladen Ivanić, saopštio svoje mišljenje o tome da opozicija u Republici Srpskoj treba da ima zajedničkog kandidata za člana Predsjedništva BiH i Predsjednika Republike Srpske, i rekao da prihvata fantomski Nacrt Prudskog Ustava koji predviđa četiri regije, poznatije kao Četiri Tihićeve Provale o prisajedinjenju Bihaća Banjaluci itd.
Lideru se to prihvatanje ukazalo nakon boravka u Americi gdje je shvatio da SAD, nakon što su riješile pitanje Krajzlera, moraju preuzeti lidersku poziciju u BiH i poslovima ustava.
U zagradi, poruka SAD: jedva ste se riješili Gvantanama i onih Zlatkovih deportiraca, ne petljajte se više, ko boga vas molim, s tim komunistoidom.
Dakle, u toj petparačkoj ponudi, Zlatko želi da objelodani nekoliko stvari, što namjera, što želja:
· Podrška Tihiću u ringu sa Izetbegovićem, na kulturan, ćaršijski, način putem ekonomskih regija
· Autiranje Silajdžića koga su Američani prekrižili, kako sugeriše
· Ubivanje Dodika, s kojim može biti problema ali Američani, veli, imaju načina da ga privole
· Povratak na veliku scenu jer nakon Jednoliderskog Kongresa SDP, tarot ne vidi velike događaje u Zlajinom životu
· Turio bi se u kolo, što bi rekli Šumadijci, u većinu koja bi glasala za ustavno ukidanje Republike Srpske, samo je pitanje nadoknade
Ima nekoliko sitnica na koje Lider nije obratio pažnju.
Trebao je sve to ispričati u intervjuu, svojim riječima a ne uvaljivati novinara da prepričava Zlajine istorijske odluke koje će, nesumnjivo, značiti prekretnicu u povijesti ovog područja a naročito za četiri ekonomsko-kontejnerske regije.
Čudi me da Američanima, iako je nedavno boravio u SAD i razgovarao sa Rozmari di Karlo, ej, mora slati poruke putem niskotiražnog Dnevnog lista iz Mostara, grada koji je poznat po zajedništvu i multietničnosti pa je nelogično kako višenacionalni SDP ne dobija glasove onih koji pale jednonacionalne autobuse.
Ovakve ponude, koje, doduše, praktikuju svi veliki opozicionari, Čavić, Ivanić, Mihajlica, Krsmanović... u nivou su ponuda za udaju prestarjelih seoskih cura čupavih nogu i ispucalih peta.
Politika je nešto ozbiljnija udadba.

TRANSPORTNO PAKOVANJE
DORIS PAK
Doris Pak, predsjedavajuća Delegacije Evropskog parlamenta za odnose sa zemljama jugoistočne Evrope, iskoristila je politički paket-aranžman i u BiH, u Sarajevu i u Banjaluci, obišla par punktova koji ne mogu riješiti ništa, ni bitno ni nebitno, ali je dala nekoliko upotrebnih izjava koje, takođe, ne znače ništa. I ne mogu riješiti ništa.
Bila je kod Meddžide, za koju priliku se Meddžida nije uobičajeno našminkala jer se i Pak ne šminka, i založila se za Državni Vrhovni Sud. Bila je kod Komarice pa se založila sa povratak Hrvata u Bosansku Posavinu koja se tako nikada nije zvala pa se za ovu priliku, pošto nema povratka, može zvati i Posavina Srpske. Bila je i u krugu propale fabrike Univerzal, koju je upropastio Esdees, kao i sve fabrike u kojima je postavljao svoje direktore u toku i poslije rata. Očekivao sam da će nešto reći o obnovi proizvodnje u toj nekadašnjoj velikoj jugoslovenskoj fabrici hidrauličnih uređaja. Jer, to je jednako realno kao i ustanovljenje Meddžidinog Vrhovnog Suda, kao i povratak Hrvata u Posavinu. Kad sam u Posavini, da preciziram. Nisam dosad detektovao nikakva udruženja niti zahtjeve za povratkom Hrvata u Posavinu. Poznato je da su tadašnji Bosanski Brod i to područje napustili bez borbe. Ostavili su otključane kuće i stanove i otišli preko Save, kao i Srbi u Sanskom Mostu, primjerice. Hrvati su čak odnijeli i matične knjige. Tek pred lokalne izbore su ih vratili. Volio bih, dabome, da se ljudi vrate, da ta plodna Posavina bude opet obrađena i njegovana kao što je hrvatski domaćini znaju njegovati. Ali to treba da čujemo od njih. A ne od Franje Komarice i Doris Pak koji od toga prave šatorski cirkus, samo da bi bili važni i da bi se pojavili u novinama.
Rekla je Doris da političari u Republici Srpskoj nisu u stanju prihvatiti BiH kao svoju državu, pa zato postoji Ohaer. Nije se zapitala da li je BiH u stanju prihvatiti Republiku Srpsku kao svoje bilo što. I rekla je kako Republika Srpska koči zakone koji mogu omogućiti ukidanje viza. Građani trpe zbog toga. Koliko znam, građani su, na prvim višenacionalističkim izborima u BiH, glasali za stranke koje su stvorile vlast nad podanicima koji ne mogu nikuda bez viza. Koliko se sjećam, putovali smo decenijama bez viza. Kao i sada Hrvatska, ako prebrodi zastoje u pregovorima i ako se Slovenija smiluje, opet će, preko Dežele, kao nekad, putovati bez viza. Samo su se u međuvremenu riješili 400.000 Srba, zadužili za 40 MLRD dolara, zavadili sa svima.... sitnica.
Molio bih, nakon svega: Doris, ne moraš nam svaki put dolaziti. Pošalji ponekiput samo pismo.

PROPAST KAPITALISTIČKE PRODUKCIJE
GM EVROPA------------10 FABRIKA-----54.000 RADNIKA------1,5 MIL. AUTOMOBILA
FIAT--------------------7 FABRIKA------52.000 RADNIKA-------2,2 MIL. AUTOMOBILA
KRAJZLER--------------28 FABRIKA-----54.000 RADNIKA------2 MIL. AUTOMOBILA
Radi se o uporednim podacima za 2008. godinu. I bez ostalih analiza, a naročito bez finansijskih pokazatelja o zaduženosti, kreditima, drugim obavezama i potraživanjima, moguće je zaključiti kako je američka autoindustrija propala.
Pošto je američka autoindustrija, pored čeličana, rudarstva i vojne industrije, temelj tamošnje produkcije, nekadašnjim rječnikom: industrijske proizvodnje, a pošto je čelik i rudarstvo odavno posrnulo samo što se to masovno ne detektuje jer se ne radi o atraktivnim sektorima za široke narodne mase, jasno je da je američka proizvodnja, stvaranaje novih vrijedenosti, a to znači i sistem na kome počiva, propala.
Manje je, dakle, bitno da je propao finansijski sistem.
Nije uzrok sveg zla u krahu velikog balona mutantnoidnih virusa finansijskih izvedenica i derivata bez pokrića i osiguranja.
Pogledajmo, detaljnije, ove autodivove.
GM Evropa, poznatiji kao Opel, decenijama je slovio kao reperna marka automobila koja se zasniva na američkoj tehnologiji i kvalitetu i njemačkoj organizaciji i produktivnosti. Sada propala majka Dženeral motorsa ne može da ga drži i nudi ga na poklon, besplatno. FIAT je decenijama slovio kao drugorazredna roba, automobili se nakon godinu, dvije ofucaju, kao stari mačak pred prvi maj ali je njegovo poslovanje bilo konstantno, bez velikih uspona i velikih padova. Iz gornjih podataka vidimo da je u predvečerje krize imao najveću produktivnost. Krajzler je decenijama marka propasti. Udruživanja, akvizicije, reorganizacije... i apsolutno odustvo uobzirene racionalnosti što se vidi i po 28 fabrika u sjevernoj Americi i Kanadi. To znači i 28 čuvarskih službi, sistema grijanja, videonadzora, računarskih centara, projektnih biroa, planerskih službi, ko zna koliko međusobnih troškova za gorivo, vrijeme i dostavu...
Sve je, naizgled, funkcionisalo dok nije pukao veliki finansijski balon.
Ali to nije tačno. Ta neobzirna i neracionalna produkcija, neadekvatna produktivnost u trouglu radnik – vrijeme – proizvod, upravo obrnuto, dovela je do finansijskog kraha.
Stoga upumpavanje para od strane države, bez obzira na to što država postaje i vlasnikom, što je moralni, istorijski i politički poraz kapitalizma, stvaranjue tzv. loših banaka okupljanjem svih finansijskih trulih žarišta, opet pod državnom zadužbinom, neće riješiti problem Krajzlerove neproduktivnosti. I neproduktivnosti na još hiljadu puta hiljadu mjesta u svim sektorima.
Fiatov direktor je nedavno izrekao suštinsku istinu: opstaće onaj proizvođač koji bude mogao proizvoditi šest miliona automobila. Uz adekvatan broj radnika i utrošak vremena.
Ne, dabome, onaj ko može privući najviše kapitala i onaj ko ima najveći skok akcija.
Zato se ne treba pretjerano uzbuđivati ako u proizvodnji, čak i u našoj oglednoj, dolazi do otpuštanja dijela radnika. To treba shvatiti kao štednju i svođenje onog trougla u najoptimalnije korelacije.

DOMAĆI I STRANI IZDAJNICI
Dragan Čavić, poznat po tome što je bio Predsjednik Republike Srpske i što je Miloradu Dodiku dao mandat za sastav Vlade a upamćen po tome što je izgubio stranačku bitku od onog smrljanog Bosića i istjeran iz Esdeesa, obilazi ovih dana Srpsku Judeju i pastvi propovijeda novu vjeru pod imenom Demokratska Partija - veli da se od tri opštinska odbora može sačiniti republička stranka a svojim čudodejstvijem učinio je već to da su neki gledaoci oslijepili od vjere u Depeče, Demokratsku partiju Čavić.
U Modriči, plodnoj poljodjelskoj ravnici i glavnoj uljarici u BiH, propovijedao je o tome kako su Rajko Vasić Bogumil i Maćeha Esdees, njega Čudotvornog Čavića optužili za izdaju jer sarađuje sa strancima a što, veli Prorok, nije tačno.
Ne znam za Esdees, a ne znaju ni oni za sebe, ali pouzdano mogu reći da nisam govorio o Draganu Čaviću Izdajniku.
Onaj ko radi za pare, ko je plaćenik, nije izdajnik. On je kurva. Izdajnik radi iz ubjeđenja a to što ne vidi da su ubjeđenja, ideologija i uvjerenja, potpuno pogrešna i vanvremenska, kada se činodjestvije odvije, više nije bitno.
Dakle, Čavić je dobio pare da napravi stranku. Dobio je i moralnu i nemoralnu potporu, sastaje se sa stranim zvaničnicima i to ne krije. Priča priče koje gode stranim ambasadorima i stranim platišama – Referendum o otcjepljenju je avanturizam. ITD. Čavić je unajmljen da djeluje unitaristički. On je potpisao one neistine o Srebrenici. Njegovi, Esdees, su za svoje vlasti omogućili i tolerisali Srebrenicu što će Srbe pečatiti nekoliko hiljada godina, on je potpisao papir sa brojem žrtava koji nigdje nije ustanovljen. Propagirao je, u jednom od posljednjih obraćanja pred dolazak Dodika za predsjednika Vlade, ukidanje policije Republike Srpske sa takvim žarom kao da traži onu stvar od Bruk Šilds u vrijeme kada između nje i njenih farmerica nije bilo ništa. Njegov saplaćenik i sapaćenik je i Mladen Ivanić. Izašao iz vlasti samo zato što je malo ljut na tretman vladajuće stranake. A poznato je da se iz vlasti, kod takvih srpskih podguzičarskih stranaka, izlazi samo u slučaju smrti i u slučaju krvi. Ivanić je poznat po tome što je prihvatio jedan račun za PDV što je zagovarao još Ilija Garašanin. Treći sapaćenik i saplaćenik Zdravko Fočak Krsmanović, poznatiji u širokim radničkim i socijalističkim masama kao Prva Obrva Istoka, već je lansirao svoju originalnu ideju o BiH bez entiteta i tog smrdljivog srednjeg nivoa vlasti.
Glavu dajem pod giljotinu ali neću priznati da su to izdajnici.
Izdajnike treba poštovati čak i kad im glavu skineš.
Radi se o klečećim političkim protuvama koji obavljaju isti politički projekt sa vaskovićima, bakirima, babićima, teve štrajkašima, teve kartografima, parasipašima, ohaeroidima, gregorijanidima i drugim misionarima propovijedanja homogenizovane, pasterizovane i djelimično obrane unitarizovane BiH kao Bosne Ponosne i Posne.

UBISTVO U DOBOJU
Ubistvo esdeesovog funkcionera u stranačkim prostorijama u Doboju, mali je znak sve širine Kriminalizovane Odbrane Srpstva, koju je u svoju korist smislila i praktikovala ta Srpska Demokratska Stranka, kojoj ne priliči, niti pripada, ni jedna od tih riječi koje koristi u svom nazivu.
Ubisto predsjednika opštinskog odbora Esdeesa u Doboju, još je jedan dokaz izborne pobjede na lokalnim izborima prošle godine.
Naricaljka predsjednika Stranke, Bosića, o tome da bi Republika Srpska trebala da se zamisli „kuda sve ovo vodi“ upućena je na pogrešnu adresu. Kao što je urednički promašaj u dnevniku RTRS-a stavljanje te vijesti iz kriminalnog podzemlja u prvu minutu dnevnika, prije komemoracije u Donjoj Gradini i Jasenovcu, žrtvama fašističkih logora Nezavisne Države Hrvatske. Ne treba Republika Srpska ništa da se zapita. Esdees treba da se zapita da li je vrijeme da donese odluku o samoraspuštanju. Stranka u kojoj se ubijaju predsjednici najmoćnijeg dijela strukture, u stranačkim prostorijama, od ruke lokalnog feudalca koji ima monopol na graditeljske poslove i lokacije, stranka čiji bizMismeni, umjesto laptopa nosaju pištolje, stranka koju prate tolika ubistva, do i od Riste Jugovića, da čudi kako neki genijalac nije snimio film pod nazivom „Smrtovnica sa mirisom esdeesa“, kao onaj „Vidimo se u čitulji“, treba da sama siđe sa scene i tiho ode u tamnu istoriju.
Nije čudo što se to događa u Doboju. Doboj je na susretu cuivilizacija – ozrenske, trebavske, krnjinske, posavske. Doboj je otvorena kaverna esdeesa od samog početka bosanskohercegovačkih demokratskih zbivanja sa mirisom krvi.
Doboj je oaza feudalnog ponašanja i svojatanja što je vidljivo kroz cijelu ratnu i poratnu istoriju redoslijeda lokalnih feudalaca, Ninković, Paravac... Esdees je u Doboju odavno pokazivao posebnu demokratsku sklonost ka opštinskim parama, još od kako je pružnog električara Radeka Milićevića postavio za šefa uprave prihoda u prvim danima svoje vlasti.
Sada je esdeesov odnos s parama dostigao vrhunac.
Nestalo ih je. Oni ih traže sve više a ljudima mogu da ponude sve manje. To se na tom stepenu političkog organizovanja pere krvlju.
Ubistvo je zbog para, dabome.
Bilo bi tragično da je zbog amandmana na neki član stranačkog statuta.

PRENOS NADLEŽNOSTI
KAO PROMJENA VJERE
Narodna skupština Republike Srpske je raspravljala o prenosu nadležnosti sa Republike Srpske na nepostojeći dio Bosne i Hercegovine. Pošto je u Dejtonu, vojnoj bazi, i u Dejtonskom sporazumu, njegovom dodatku-ustavu, BiH stvorena istovremeno kad i entiteti, kao spoj dva entiteta, doista neprirodno, jedne federacije i jedne kompaktne cjeline, bez atributa „država“ ili bilo čega drugog sličnog tim tvorevinama, svaki „prenos nadležnosti“ odvijao se na adresu bez imena. U vjetar.
S pomoću tih nelegalnih procedura, ešdaunizirani inostrani predstavnici i domaći unitarizovani prefabrikovani ljiljanizirani patrioti, pokušavali su stvoriti ono što bog nije stvorio u Dejtonu – državu.
Vlasti, koje su u Republici Srpskoj uslijedile poslije kraha Koalicije Sloga i odlaska Milorada Dodika sa mjesta predsjednika Vlade, sve do 2006. nosile su gaće bez gume i svitanjaka i držale ih samo jednom rukom. Da ih mogu skinuti kadgod neki ešdaun poželi da s njima ima spolni odnos obilježen kao prenos nadležnostiu.
Tako je ukinuta Vojska Republike Srpske, tako je Savjet ministara narastao do njih jedanaest. Sa tri člana. Rotirajući predsjedavajući Savjeta ministara postao je Predsjednik Državne Vlade, kako mu tepaju age sarajlije.
Opozicija, pedepe i esdees, u narodnoj skupštini Republike Srpske trijumfalno govori o tome kako je u svemu tome učestvovala i tadašnja opozicija, SNSD. Da, učestvovali smo da spasimo što smo spasiti mogli. Kada smo vidjeli da je reforma odbrane prevedena na ukidanje VRS, pokrenuli smo kampanju za demilitarizaciju BiH. Ali Čavić i Ivanić, kad pognu glavu i puste gaće, opozicija postaje nemoćna.
Problem Prenosa Nadležnosti nije samo politički problem i proces, niti problem prevare Ešdauna i sličnih domaćih i stranih izdajnika. Kao ni problem devastacije ili kršenja Dejtonskog sporazuma. To je i psihološki problem u kolektivnim i pojedinačnim transverzalama dijagnostikovan u promjeni vjere i podanaištvu kao dva veoma uspješna egzistencijalna oblika opstanka na Balkanu. Poznati su primjeri poturčavanja u BiH ili kolektivnog hercegovačkog prelaska na katoličku vjeru. Pa kad opasnost oprođe, opet na pravoslavnu.
Ali to su primjeri iz prošlog milenijuma koji je, ipak, bio srednji vijek za globaliziranu civilizaciju znanja, individue i dostojanstva.
BiH mora izaći iz tog mračnog perioda i zaputiti se civilizovanim putevima razgovora o zajedničkim interesima koji mogu biti konektabilni ili dijametralni.
A ako mogu biti suprotni onda nema govora o nekom budućem prenosu nadležnosti.
Nema govora o stvaranju nekih novih zajedničkih institucija.
Nadležnosti koje su dosada prenijete na BiH a ne pripadaju joj, i zajedničke institucije koje nisu nametnute i dogovorene u Dejtonu, doći će glave Bosni i Hercegovini.
Kad tad.

UČI ONO U ŠTA VJERUJEŠ,
VJERUJ U ONO ŠTO UČIŠ
U Republici Srpskoj je uveden eksperimentalni srednjoškolski predmet Kultura religija.
Onda se formirao pokret otpora. Kod predsjednika vlade i ministra prosvjetnih djela boravili su predstavnici triju religija i izrazili svoje protivljenje.
O tome su negdje 99. ili 2000. godine postigli sporazum ministri prosvjeta i strani nadglednici, da se u BiH proba sa tom kulturom religija u školama. U međuvremenu, BiH je otišla daleko u demokratizaciji pa se dogodilo da se Federacija Brankovića i Heće više bavi tim energoinvestima i energoinvesticijama a o kulturi religija niko i ne razmišlja. U dječijim zelenim oazicama, vrtićima, u Sarajevu uvedeno je vjersko obrazovanje, takorekući religija, islam. U Republici Srpskoj je sačinjen udžbenik i počela je nastava bez ocjenjivanja nakon koje će se održati rasprava da li ići dalje ili ne.
U čemu je, dakle, problem.
Najprije, vjerske organizacije nastoje da vladaju religijskim procesima i izvan vlastitih institucija. Žele da uvedu i provode vjerski nauk i u srednjim školama, da pišu udžbenike i da regrutuju predavače. Žele da zauzmu vjersko obrazovanje od jaslica do postdiplomskog studija. Sada su aktuelne srednje škole.
Kultura religija ili izučavanje saznanja o religijama, čista je sociologija. A sociologija nema nikakve veze sa vjerskim zajednicama. Ima, ako bi mogli postići sporazum da predstavnici komunističke partije održavaju, jednom nedjeljno, u džamijama i crkvama, propovijedi, kolokvijalno, bez ocjenjivanja, o marksizmu, lenjinizmu i dijalektičkom materijalizmu.
Vjerske zajednice žele da institucionaliziraju totalitarizam koji ne ostavlja pravo na izbor između vjere i ravnodušnosti. U tom pohodu smeta im bilo kakav civilizovan čin. Pa čak i to što je ministar prosvjete u Repubici Srpskoj Hrvat. Kada ministar govori da je potrebno da mladi znaju poneku difirencijalnu činjenicu o religijama, onda je Hrvat. Kada kaže da treba osnovati Institut za srpski jezik ili izgraditi spomene obilježje Gradina, za žrtve jasenovačkih fašističkih, hrvatskih, logora za Srbe, Jevreje i Cigane, onda ministar nije ništa. Kao da ništa nije rekao.
Religija, gospodo pod turbanima, mantijama i tunikama, nije stvar učenja. Vjera je stvar unutrašnjeg duhovnog života i doživljaja svakog čovjeka. Ne možete tražiti da čovjek pojedinac vjeruje u bogove i vjerske zajednice prije nego što počne da vjeruje u sebe. A da bi vjerovao u sebe, mora da ima znanja. Ako vjeruje a nema znanja, on je potčinjenik, podanik, rjab. Da li je to cilj.
U banjačlučkoj osmoljetki „Aleksa Šantić“ cijeli razred, na dva časa, dobija kečeve jer djeca neće da uče lalakanje himne BiH. Djeca je ismijavaju a nastavnik ludi. Nije problem u tome što je to himna Bosne i Hercegovine. Problem je što djeca ne vjeruju u nju. Ni u himnu ni u BiH.
Da li se uzima u obzir da se to može dogoditi i vjeronauci u srednjim školama, ako se bude naturala.

SARAJEVSKI STRANAČKI INTERMECO
Zanimljiv će biti pejzaž sarajevske političke scene, od sada do izbora 2010.
U dvije bošnjačke stranke, Esdea i Esbeiha, teku procesi podjela.
U prvoj, podjele se hrirurški precizno izvode u svrhu majskih izbora. U drugoj, energetika, tj. jaka struja stvara više slabih struja. U prvoj, Esdea, vele da, ako izgube izbore za predsjednika, povlače se iz stranke. To bi trebalo slati dva signala: ne želim da budem vođa podjele i: borba će biti krvava, do istrebljenja. Moguće je da se poslije izbora u Tihićevoj stranci, ne osjete podjele. Ali su izgledi slabi jer se na terenu, a i u Sarajevu, poduzelo filigransko inventarisanje svake individue, za koga je i protivčega je. Dabome, to se sve uredno javno objavljuje kako bi protivnik znao s kojom vojskom nastupam ja, kandidat. Tako deklarisani i etiketirani, obilježeni i proskribovani, ljudi neće moći lako da sjednu za astal i opet nastave jedinstveno i koheziono bez čega ni jedna stranka ne može da djeluje.
U drugoj, Esbeiha, nema izbora koji će zakrpiti podjele. Istupanje dobrog čovjeka Muniba nije samo znak podjela. Znak je da se stranka pretvorila u nešto što više nije za uljudne, predane i dosljedne političke aktiviste, sa idejom i ciljem.
Samo naizgled nebošnjačka Esdepe, i samo naizgled monolitno liderisana, izvan je opasnosti podjela. Ali ako se procesi u prve dvije stranke slože u odgovarajući mozaik, Esdepe može da pukne ili po geografiji ili po bošnjaštvu.
Ne treba ni pominjati, da fišeke sa aditivima i začinima, u širokoj lepezi ponude, drži reisul.
Optimistična prognoza, dakle, kaže da će sarajevska, bošnjačka, politička scena na izbore ići suštinski razjedinjena. Glavni cilj i podjela i homogenizacije, biće izborni rezultat kao podloga završavanju velikog posla ratne pljačke. Realna politička artikulacija Bošnjaka biće u drugom planu. I biće i dalje prepuštena reisulu. A to znači da će ostatak BiH, Republika Srpska i Ujedinjeni Čović, imati problem sagovornika. Bošnjaci će opet imati maglu umjesto realnog političkog programa a iz svega, ako se, opet, složi mozaik, može izborno profitirati Zlatko Lider.
Glavno pitanje nije kako će se završiti taj politički tucanik.
Glavno pitanje je kada će se pojaviti bošnjačka stranka sa realnim i kvalitetnim programom koga mogu podržati široke narodne mase i na osnovu koga bi se mogla kvalitetno dogovoriti održiva BiH.
Vremena nema mnogo. Jer za uspon na vlast, ili silazak do širokih narodnih masa, potrebno je, po esenesdeovoj tehnologiji, koja je veoma uspješna, dobrih deset godina.
Da li BiH ima toliko na raspolaganju?

CERIĆEVA NACIJA
Reisul Cerić je ponovo izašao sa tezom o potrebi stvaranja nacionalne države i nacionalne svijesti kod Bošnjaka. Naišao je na osudu Njihovih stranaka, tj. SDP i Naše stranke. Time se rasplamsao još jedan mali politički rat ograničenog dosega, kao oko Velike Bukovice. Kako smo se, u sretna vremena, bavili Mrdušom Donjom.
Cerić je osuđen po osnovu pretpostavljene vještačke multietničnosti koja behara i cvjeta Bosnom i Hercegovinom, skoro kao ambrozija, pa će se njegovim istupom poremetiti opšti baršunasti isprepleteni multinacionalni nerazdvojivi krvotok ovog višemilenijumskog društva i države.
Treba se zapitati da li Cerić, kada govori o Bosni misli na Sarajevsku Bosnu. Ako je tako onda i teza o stvaranja nacionalne države Bošnjaka nije problematična. Problematična je samo ako želi da Bosnu i Hercegovinu učini državom Bošnjaka. Jeste problematično ali od Cerića nije novo. Zato su i počeli rat, zato su i proveli prevarantskih referendum, oni Alijini. Zašto bi se sada SDP čudio tome, kada je bio tu i znao šta se radi. Kad već nasijeda na svoju priču o multietničnosti, nije morao nasijedati na Alijinu. Ni tad, ni sad.
Ili se možda treba zapitati o tome da li Cerić uviđa da je BiH podijeljena toliko da se treba držati Bosne i pokušati stvarati naciju za Bosnu. On je u pravu kada prigovara intelektualcima. Ali oni nisu jedina prava adresa. Muslimanska vjera ima problema sa nacijom, to je poznato, jer nacija nije visokorangirana na ljestvici vrijednosti koju treba da ima svaki musliman. S ovdašnje strane gledano, muslimani imaju dodatnih problema sa nacijom. Svježa su sjećanja o nekom drugom vjerskom i nacionalnom porijeklu. Ne vuku baš svi korijene iz Irana, Iraka i Turske. A imali su i zbunjujuće politike u prošlosti, od Jugoslovena, Bosanaca, Muslimana do, sada, Bošnjaka. Riječ Bošnjak više govori o tome odakle si a veoma malo o naciji koja iza toga stoji. I to zbunjuje ljude. To Cerić, kao učeni, kao reisul, uočava.
Treba se zapitati i o tome da li on to ne govori zato što nema ko drugi da kaže. Politička artikulacija se zabavila izborima i raskolima, pa u opštem stršljeniku, zvanom, dobrojtroćaršijonasvećetirstrane, niko nema hrabrosti da govori o nacionalnom interesu muslimana onako kako se govori o nacionalnom interesu Srba i Hrvata. MultiBosna nije dovoljno konkretan tetrapak za tako nešto. Cerić možda govori o realnosti trodjelne visokodecentralizovane BiH koja bi u EU isturila svoje federalne jedinice, više nego sebe.
Uostalom, nema potrebe da se brine zbog napada vještačkih multietničara.

SARAJEVSKI VASKRS
Nešto sarajevskih Srba se okupilo o Vaskrsu u tamošnjoj crkvi. Neki su iz toga izvukli zaključak da ih je u Sarajevu malo i da Sarajevo nije multietnički grad.
No, sarajevska crkva nije pravi pokazatelj etničke sterilizacije Sarajeva jer nikada i nije bila masovno okupljalište.
Sarajevski vaskršnji skup pokazatelj je nečega drugoga ali i iz jednog drugog razloga – vaskršnjoj molitvi prisustvovao je i Valentin Incko, Visoki predstavnik.
Visoki poluniski i niski predstavnici međunarodne zajednice izbjegavali su Srbe u BiH, tokom cijele poratne istorije. U ratu su razgovarali i pregovarali, uglavnom zato što su morali. Izbjegavali su kadgod su mogli a kad su morali da ih imaju u vidokrugu, nisu krili fekalnu gadljivost i ponašanje kao da svi Srbi maju sidu, lepru i otvorene kaverne zajedno. Iskusio sam to i kao ratnik, kada smo predavali rovove i međuprostor tadašnjim međunarodnim snagama, i kada sam bio ministar, i kasnije, kao stranački aktivist. Samo moje bečko-trebavsko vaspitanje sprečavalo me je da ih zaputim na određeno mamimo mjesto.
Ali, šta da se radi, Veliki Srbi, Milošević, Karadžić, Šešelj, Krajišnik, Brđanin... tako su predstavljali Srbe da su ih genijalno uklopili u crno-bijeli svijet međunarodne zajednice. Agresori i patrioti. Srbi i Bosanci. Zločinci i Žrtve.
Taj odnos se mogao razumjeti kada je u pitanju Esdees i njegova kamarila, kada je u pitanju vlast, poslijeratna, Republike Srpske, koja nije htjela kontaktirati sa međunarodnom zajednicom, nije priznavala Dejton, nije htjela finansisjku pomoć... ali se nije mogao razumjeti kada su bile u pitanju stotine manifestacija koje se tiču isključivo civila, civilnih žrtava, zajednice, vjere, tradicije.
Na godišnjici obilježavanja pogubljenja srpskih civila nikada se, i nigdje, niko ne pojavljuje od međunarodne zajednice. To je nevjerovatno poniženje za Srbe u BiH. Međutim, to je i politika. Međunarodna zajednica time pokazuje da su ovdje Srbi nepoželjni. Možda je i razumljivo kada neko želi da otjera Srbe sa svih područja na koja su došli bježeći od Turaka. Ali nije razumljivo da želi da ih otjera sa mjesta na koje su prvo stigli sa Dnjepra, Dnjestra ili odakle već.
Stoga je gest Valentina Incka, pored toga što je diplomatski, i sažaljevački, pokajnički, ne u vlastito nego u tuđe ime, potvrđivački i demistificirajući.
I zakašnjeli čin.
Nikoga više nije briga što Sarajevo nema Srba.

SUD BiH

POJAS ZA MEDDŽIDU
Ušlo pravo u uši.
Meddžida Kreso, predsjednica Suda BiH, požalila se novinarima, za vrijeme radnog doručka, kako je država demonstrirala svoju nebrigu za svoj časni sud. Savjet ministara nije razmatrao dokapitalizaciju Časnog Zemljanog Suda pa je u pitanju provođenje programa Mijenjam Stranog Sudiju. Jer, ove godine Časni Stranci završavaju svoje angažmane u pravu bez granica i ograničenja pa ih moraju zamijeniti domaće sudije a za njih trebaju pare. Iz te činjenice i ponašanja Savjeta ministara Meddžida Kreso je zaključila da je država digla ruke od svega. A ova godina je presudna za opstanak Suda, kaže.
U svoju odbranu navela je činjenicu da se Sud BiH sastoji od 7 sudija Hrvata, 15 sudija Srba i 17 sudija Bošnjaka.
A onda je zaprijtila da će u posjetu Časnom Zemljanom Sudu BiH doći Doris Pak a očekuje se i dolazak potpredsjednika SAD Džozefa Bajdena. Ne znam za Doris Pak ali Džozef Bajden je prošle godine, zajedno sa suprugom, zaradio samo 269 hiljada $ pa ne treba očekivati da čovjek može pomoći.
Predsjednica Časnog Zemljanog Suda nije uobzirila nekoliko bitnijih činjenica od te da li je, ili nije, Savjet ministara unio u dnevni red nešto o Sudu.
Prvo,
Nije bitno koliko sudija Hrvata, Srba i Bošnjaka ima. Bitno je što ima stranaca. Ali ni to nije bitno. Bitno je koliko kojih osuđenika ima. Kome sudi sud, časna predsjednice? Ne znam zašto ali Srbi, naročito oni čiji su rođaci civili izginuli u ratu, imaju osjećaj da se nikome za te zločine ne sudi.
Drugo,
Svaki sud a naročito Zemljani sud, nije sud koji treba naklonost Države, Savjeta ministara ili nekog još manje stvarnog, nego naklonost onih koji vapiju za pravdom. Samo tražioci pravde mogu sudu dati legitimitet. Ako je pravda zadovoljena za sve.
Treće,
Pošto sud postoji radi vapijućih tražilaca pravde, a nametnut je bez saglasnosti dva entitea i tri konstitutivna naroda, ne pomaže dalje uzdanje u Doris pak i Džozefa Bajdena.
Mada mogu da razumijem da Meddžida Kreso, Predsjednica Suda BiH, misli da je sud stvoren radi nje, radi Doris Pak, radi Bajdena, radi Ešdauna...

KATASTROFALNA RASPRODAJA BANAKA
Onaj ko imalo razumije tokove novca u jednoj ekonomiji, investicije i strateško finansiranje, razumije da država koja je jedina odgovorna za ekonomiju i ekonomsko stanje, jer, kada je kriza, svi štrajkuju pred vladom, niko ne štrajkuje pred tržišnom ekonomijom, pred privatizacijom ili pred berzama, mora imati kompletan instrumentarij uticaja na ekonomiku – od zakonodavne i izvršne vlasti, do monetarne i regulativne u svakom pogledu. U taj spektar spada i bankarstvo.
Domaće budale u BiH, potaknute inostranim lopovima i lobistima, među prvim reformama na koje su pali jeste reforma banakrskog sektora. Poletjeli su razni kretenoidi da prodaju sve banke bilo kome. Misleći da je to reforma. Da je to uradio Zdravko Krsmanović iz Foče, ja bih rekao da u Foči još nisu sazanali da postoje banke, ali to je, među ostalim, uradio jedan progresivni demokrat i demokratski ekspert Mladen Ivanić.U prvom naletu izgledalo je da se banke prodaju bilo kome, slučajnim privatnicima. Ali nije baš bilo kome. Kasnije su banke pokupovali, u drugoj, zamaskiranoj ruci, važni igrači bližeg i daljeg dijela Evrope.
Uglavnom, BiH i Republika Srpska su ostale bez bankarstva.
Sada postoji samo komercijalno, konfekcijsko bankarstvo. Pljačkaško bankarstvo koje zarađuje na depozitima, kreditima, lizingu i na ostalim varijacijama poslovanja sa stanovništvom. Razvojno bankarstvo mora da koristi usluge tih banaka stranih gulikoža. Budžeti se takođe stokiraju u bankama stranih gulikoža. BiH godišnje gubi ogromne količine manipulativne vrijednosti budžetskog kapitala jer to što dobije kao kamatnu protivvrijednost, mrvica u o odnosu na bankarsku korist od raspolaganja novcem.
Jasno je da moralna strana bankarstva ne postoji. Isprazniće vam džep a ako ništa nemate, odnijeće vam i postavu od džepa. Zato se ne može očekivati da bilo koje banke, osim državnih, podrže privredu u ovakvim krizama kako bi se sačuvala radna mjesta.
Sada je bankarstvo veliki problem. Ne samo zbog pljačke stanovništva i dizanja kamata na već ugovorene kredite, kao što to radi proskribovana Unikredit banka. Već i zbog potencijalne opasnosti da se propast centrale bilo gdje u Evropi, prelije ovdje i unakazi nas potpuno. Osim toga, sada nema sredstava da BiH ili entitet, kupi neku banku i tako u ruke dobije važan instrument. Da smo mi budale, jasno je po tome što su sve velike evropske države pune državnih banaka, državnih telekoma, državnih fabrika automobila.
Konfekcijsko bankarstvo nije dovoljno za tržišnu ekonomiju.
U narednih deset godina ovdje mora nastati opštekorisno, da ne kažem državno ili enititetsko bankarstvo. Ili ćemo biti izbrisani kao ekonomski prostor.

IVANIĆ ZA KAPITULACIJU REPUBLIKE SRPSKE
Banjaluka postaje važno mjesto za razgovore sa marginalcima.
Američki ambasador je boraveći u opsežnoj posjeti glavnom gradu Republike Srpske razgovarao sa predsjednikom skororegistrovane, jedvapostojeće partije Dragana Čavića, Demokratske partije. Sa njim je razgovarao i novi VP Incko, za vrijeme prog dolaska u taj BauštelBanialuka.
Šef delegacije MMF za Opštu okvirnu zemlju BiH, izvjesni Kostas Hristu, takođe je boravio ovdje, u prvim razgovorima oko aranžmana u BiH. Tek treba ići u FBiH, bože sakloni. Kostas se sastao i sa Mladenom Ivanićem, liderom Pedepea.
Sve to nije bitno za opštu političku sliku. Kurtoazno je da se važni međunarodni faktori sastaju sa širokim spektrom ličnosti.
Bitno je, međutim, šta najveći dio iz tog širokog spektra priča, zahtijeva i predlaže inostranim faktorima.
Ivanić, na primjer.
Prema novinskim vijestima, Ivanić je iznio mišljenje da bi glavne aktivnosti MMF trebalo usmjeriti na uvođenje reda u trošenju budžetskog novca i onog ostvarenog privatizacijom Telekoma Srpske.
Pošto je pomenuo Telekom Srpske, očito je mislio i na budžet Republike Srpske.
Vidi se da su Ivanićevi preci živjeli pod Otomanskom imperijom. U prvoj ugradnji genetska šasija sadrži zahtjev za Pašom u Stambolu.
Ivanić, u stvari traži da legalne institucije Republike Srpske kapituliraju i da im se uvede visoki predstavnik za trošenje novca. Na taj način stavlja van snage i Narodnu skupštinu koja usvaja budžet Republike Srpske, sa svim njegovim stavkama i koja može da ga kontroliše u svako doba. On stavlja van snage i sve kontrolne mehanizme i institucije Republike Srpske.
Taj demokratski progres je nevjerovatno raširen virus, od zaštite javnih nužnika od fikslanih kasa do instaliranja MMF-a kao glavnog kontrolora trošenja sredstava u demokratskoj nezavisnoj zemlji. Ivanić bi, kao doktor i profesor ekonomije, trebalo da zna šta je MMF, kakva mu je funkcija, kakve su posljedice njegovog djelovanja, koliko može da zadire u ekonomski i politički suverenitet bilo koje zemlje, pa i BiH. Odnosno, Republike Srpske.
Ovakvu ekonomsku glupost niko nije provalio još od Karadžićeve reforme Po šumama i gorama, kada je predložio da svaki borac Vojske Republike Srpske dobije, jedan kroz jedan, deset dunuma šume.

MMF, DOBRI DUH
Svjetska ekonomska kriza, koja se neovlašteno tako predstavlja, radi se o američkoj produkcionoj i finansijkoj krizi koja se proširila svijetom kao azijski pileći grip, revitalizuje duhove primitivnog kapitalizma kojeg su poslije Drugog svjetskog rata, iz boce pustili pobjednici, bez SSSR, nakon višemjesčnih nagodbi u Breton-Vudsu. Ti duhovi su, dabome, dobro smišljen sistem koji je pet decenija cijeli svijet držao u mreži pokorenja i heroinske ovisnosti o dugovima. Suština tog sistema je da se sve zemlje, naročito siromašne i one u razvoju, kao da one nisu siromašne, drže u trajnom stanju zaduženosti, pod hipotekom, da stalno vraćaju kamate a da glavnicu stalno imaju nad vratom ili o rasplodnim kesicama. Otprilike, onako kako su se banke ponašale prema siromašnim amerikancima koji su uzeli kredite da kupe kuće koje su dali pod hipoteku.
Ta konfiguracija primitivnih kapitalističkih institucija obuhvata Međeunarodni Monetarni Fond i Svjetsku banku kao nosioce finasijskog terorističkog hardvera ali treba računati i na čitav niz drugih institucija koje u svom nazivu imaju riječi svjetska ili međunarodna – WTO i slično. Ako neka zemlja nije htjela da se povinuje amerikaniziranom internacionalnom iskapitaliziranju i deprofitalizaciji, ta mreža organizacija ih je ucjenjivala – ne možeš biti član, ne možeš biti pridruženi član, nemaš prava najpovlaštenije nacije, nemaš ovo, nemaš ono, dođite juče...
Jedan od revitaliziranih instituta KKK Kapitalizma je i MMF. Unazad deceniju i više, krahom hladnog rata i krahom SSSR, MMF je bio pao onoj stvari za uši. Jačanje Rusije i amerikanizirana kriza oživjeli su i MMF. Krotitelji svijeta su, brže-bolje, požurili da u MMF ubrizgaju velika sredstva i poduzeli široku kampanju ponude ubogaljenima za povoljne kredite i stend-baj aranžmane. Tako su se obreli i u BiH.
Istovremeno, Opšta Okvirna Zemlja BiH, kakva takva, bog da joj dušu prosti, pokušava da donese zakon o zaštiti domaće proizvodnje. Kurkulas, šef delegacije Evropske komisije u BiH, ekspresno upozorava da to nije u skladu sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, to urušava tržišni liberalizam, to stvara zapreke, to nije duh Junajt, junajt Jurop Tota Kutunja...
To malo bosanskohercegovačke proizvodnje ako ne održimo, nemamo šta tražiti nigdje, ni u Evropskoj uniji ni u Ujedinjeni oazama, zukvištima i bujadarama. A nije vidljivo kako će ta, malo protekcionirana, domaća proizvodnja ugroziti veliku i moćnu EU.
Šta je, dakle, suština?
Golguz i dužan.

NE ZABORAVITE MI ČAVIĆA
Partija demokratskog progresa, Srpska demokratska stranka i Srpska radikalna stranka Bosanskog Novog, razmatraju projekt ujedinjavanja u opozicioni blok kako bi na sljedećim izborima izbjegli crnogorsku situaciju da je Milo jak ko crna zemlja a opozicija iskajišana u pet kolona razbijene vojske. I još jedan razlog su naveli: potrebna je jaka opozicija koja će natjerati vlast da radi bolje zrelije i pametnije.
Za Čavića su rekli da je mladi i nedokazani junoša i da mora sam da ide na izbore kako bi se tamo provjerio i odradio pripravnički staž. To je dnevnopolitički prevod Bosićeve izreke: ma, goni ga u pizdu materinu.
Taj koncept ujedinjavanja opozicije već je negdje smišljen pa ga sad samo ovi razrađuju na dodatnim časovima popodnevne nastave. I prevode u pakovanje za svoj pojedinačni interes. Ivanić je, na primjer, već kandidovao sebe za jednu od funkcija – ili član PBiH ili Predsjednik Republike Srpske. Jer, nakon ovog mandata Ivanić neće biti nigdje. Lažni car Mihajlo Mali, takođe podržava koncept protiv srpskorepubličkog Mila jer u tome vidi probitak za sebe. Red bi bilo da se i on kandiduje za neku veliku funkciju. Četiri godine tatrljanja iz zadnje klupe Narodne skupštine dosadilo je i njemu samom. Bosić tu prolazi najtanje. Onako neubjedljiv, teško može da se predloži za bilo šta osim za poslanika.
I ja podržavam koncept ujedinjenja opozcije. Samo, nemojte mi zaboraviti Čavića. Dajte ga makar za nosioca zajedničke opozicione liste za Narodnu skupštinu pa neka bude šef poslaničkog kluba. Zajednička lista bi se mogla zvati Lisje žuti. Sudeći po onih sedam posto u koje spada sva opozcija, kako nekidan objaviše, pjesnička sintagma Branka Radičevića, ko dušu je dala za zoloupotrebu u političke svrhe.
Podržavam koncept jer je lakše poraziti turke na buljuke, na jednome mjestu. Umjetnički dojam je mnogo veći a posljedice poraza takve ujedinjene opozicije su mnogo razornije. Nakon izbora 2010., dvije godine bi jedni drugima vadili oči zbog toga ko je kriv za poraz. One oči koje ostanu od vađenja tokom predizbornog dogovora ko za šta i gdje.
Za početak, i za temeljnu pripremu platforme, elaborata, studije izvodljivosti i pokazatelja profitabilnosti, predlažem da temeljmo razmotre šta su sve, pojedinačno, i zajedno, izgubili tokom tri prethodna izborna procesa.
Dobro dođe za vezu sa stavrnošću a i da znaju s čim će u svatove.

ČLANOVI PREDSJEDNIŠTVA R BiH
LOVOSTAJ ZA KAPITALCE
Ministarstvo inostranih poslova Svena Alkalaja, koje, u slobodnom vremenu, šest časova nedjeljno, honorarno radi i za BiH, odlučilo je da povede diplomatsku akciju kako bi se zaštitili članovi Ratnog Predsjedništva Ratne, dakle, nepostojeće BiH. Članove, predsjedništva, Ejupa Jugosloverna Ganića i Stjepana Lulu Kljujića, treba zaštititi od sudova Srbije jer je protiv njih podignuta optužnica za Sarajevsku Dobrovoljačku, pa će se u tu svrhu obilaziti strane ambasade i moliti za učešće u humanitarnoj akciji Spasimo Dobre Duše Stjepana i Ejupa. Dobrotvornu akciju su organizovali izvjesni Zoran Perković, Jasmina Pašalić i Davorka Ištuk, sve uposlenici alkalajisanog ministarstva i sve poštovaoci lika i djela dvojice sarajevskih marginalaca koji sada dobijaju status kapitalaca u nacionalnom parku, pa ih se ne može odstrijeliti nego samo fotografisati za emisije Politički opstanak.
Problematično je takvo djelovanje jednog ministarstva BiH. Ali obzirom da to spada u zajedničke institucije, nije me briga. Što više ovakvog djelovanja bude, to će odumiranje biti brže.
Problematično je, prije svega, to što nakon toliko vremena, od 92., ta BiH, zajednička, ravnopravna, multietnička, da prostiš, nije poduzela ništa za zločine koji su se dogodili pred njenim nosom i pred televizijskim kamerama. Nego još želi da nam plasira priču o patriotizmu, o odbrani od agresora. Trebalo je, to je bilo jasno i tada jer je rađeno po istom receptu kao sa pripadnicima JNA u Hrvatskoj i Sloveniji, pobiti vojsku koja se povlači i napušta legalne kasarne i prostore i tako izazvati krvoproliće. Agresora već imamo u ruci, razmišljali su, samo još da padne krv.
Sada te male miševe, pušače, ne samo lula, željne velike scene i „državne“ politike, foteljaškog podguzičja, nezasluženog društvenog i istorijskog položaja, ljubitelje vlasti i demonstratore amaterizma u politici i u ratu a, u stvari, bezočne krvločne uzurpatore otpadaka vlasti, treba zaštiti od sudova. Ta amaterska bagra mirno podnosi to što je Fikret Abdić u zatvoru, u drugoj zemlji. Ali kada se dirne u njihova djela, iz druge druge zemlje, onda treba pokrenuti sav diplomatski kor da ih zaštiti. Da li to znači da su i tada bili na sisi tog diplomatskog kora?
Usrana je zemlja u kojoj se u velike, zaslužne i izvanpravne političare i članove Ratnog Predsjedništva BiH a, stvarno sarajevske paravojske, promovišu Ejup Ganić i Stjepan Kljujić.

BiH, ENTITETI
U PITANJU SU VIJEKOVI
Najrealniji od visokih predstavnika, Karl Bilt, nekidan je izjavio da će entiteska konstrukcija BiH ostati na snazi još dugo.
A u Sarajevu su Američani kupili prostor za ambasadu, Rusija će graditi svoju ambasdu, udruga arapskih zemalja, pojedinačno, takođe imaju ambasade, Iran, Turska, Saudijska Arabija...
BiH, sa svojim resursima i dostignućima ne zaslužuje ovakvu pažnju. Ovdje nisu smješteni ni bankarski i berzanski čvorovi, ovdje nema brzih transportnih željeznica, ovdje nema softverskih dolina i čuda, nema jake vojne sile, nema harvardskih i kembridžskih naukovina, nema automobilske industrije koja je otporna na recesiju, nema lansiranja dalekometnih raketa, nema uranijumskih postrojenja. Ovdje dvije veće trećine BiH, nemaju čak ni za penzije.
Pa šta je, onda, toliko privuklo strane ambasadne ulagače?
Odgovor je dao sam Karl Bilt.
Zima će biti duga i teška, što bi rekli Indijanci.
Kolikogod se Balkan, brdusine, nekad plemenskosrpske i plemenskohrvatske, uglavnom plemenskoslavenske, nekad turske, nekad austrougarske, nekad hitlero-kolaboracionističko-fašističke, doimao glibom, u materijalnom i duhovnom smislu, kao da, ovdje, ispod, površinske zemljine kore, djeluju zmijska klupka i spletovi negativnih energija unazad nekoliko milenijuma, on je i važna raskrsnica, predsoblje u čekaonica geostrateških i geopolitičkih solitera Evrope.
Kakvegod se mješalice upotrebljavale u istoriji, kakogod se slagale kockice podijeljene ili ujedinjene Evrope, kudgod išli kineski ili berlinski zidovi, Balkan ostaje važan. Uvijek kao zaprljano predsoblje, nikad kao vaćni sjajni salon.
Ne važan za ulaganje, izgradnju, industrijalizaciju ili opštu pažnju, tetošenje i uvažavanje, nego samo onako kako sam rekao. Jednima je to samo jedna važna tačka koju treba držati na privremeno zauzetoj teritoriji. Drugima je to čekaonica za ulazak u Evropu ili osvajanje Evrope. Trećima je to protivteg za neke druge čekaonice i predsoblja. Nije zalud Prudska trojka iz Drugog svjetskog rata, na Jalti, podijelila Balkan na pola i na dvije ineresne zone. Nije to bila nimalo ideološka podjela, niti kakav sporazum kapitalizma i komunizma.
I tako će ostati u predstojećoj borbi civilizacija, slavenske, azijske i arapske. Stotinama godina. Ko zna koliko ćemo puta još renovirati Ćupriju na Drini.
Shvatio je to Karl Bilt, ne samo zato što je pametniji jer je sa sjevera, nego i zato što je bio svjedok jedne od Jalti koja se, umjesto nekadašnje, za cijelu FNRJ, sada odvijala na prostoru Opšte Okvirne Zemlje BiH. Što su veći civilizacijski susreti i odmjeravanja konkretna istorija se više koncentriše. Dobija veću lokalnu specifičnu težinu.
Kako naši i njihovi zajednički organi i institucije, mislim na BiH, ne mogu promijeniti tok stvari, ostaje nam jedino borba za ekonomsko i socijalno jačanje.
Tako ćemo mi, i slijedeće generacije, lakše prolaziti brdovitom istorijom.