BORCI POSLIJE KIŠE
Već godinama Federacija nosi teret ogromnog broja boraca za patriotizam.ba, protiv agresora na .ba, pravi spiskove članova pokreta otpora, regularnih postrojbi armije.ba, zatim velikog broja drugih naroda u patriotskoj vojsci... tako da se taj broj popeo do bankrota Federacije.
Bio sam na tim mnogim ratištima i uvijek su linije s moje strane bile tri, četiri puta brojnije od prijateljskih, bratskih i multietničkih. Nije mi mi, ni do danas, jasno kako su uspjeli namnožiti toliko boraca na spiskovima, od zlatnih ljiljana pa naniže.
Boračke organizacije i Ministarstvo rada i boraca Republike Srpske neprestano revidira spiskove boraca i invalida ali njihov broj sve više raste. Objavljeno je da je na kraju rata spisak obuhvatao 209 hiljada boraca što je, vjerovatno, realna brojka jer je sam Prvi korpus Krajine znao u jednom trenutku u rovovima, diljem frontova po BiH, imati i 120 hilljada boraca. Ostali korpusi su bili daleko manji.
Zavisi, dabome, ko se vodi kao borac.
Ali, meni se smučilo poslijeratno pokazivanje raznih rana na mišicama ili ogrebotina po glavi, od turskih i ustaških gelera, na osnovu kojih se dobila invalidska kategorija i invalidska crkavica. Smučilo mi se još onomad, gledajući, kako se gradovima i naseljima esdeesove teritorije šepure zadrigli donatori i lopovi, opasani novim žutim, iz erer jna skladišta, kožnim opasačima, kasnije natoovskim zelenim pletenim, kako nosaju razne uzije i malokalibarske automatske pištolje ko upaljače, kako švercaju sa esdeesovim direktorima državnih fabrika, kako se časte janjetinom i to šarplaninskom, neće bilo koju, kako podvode nevine maloljetnice i kako orgijaju po gradu bez obzira što nema struje i što je policijski čas. Sirotinja i budale bile su u rovovima. Čak su i studente, neobučene i nespremne za igru klikera a kamoli za pušku, vodili na najkrvoločnija i najneuređenija ratišta.
Sav taj balegarnik danas je vjerovatno na spisku boraca, sa uduplanim ratnim stažom, sa kategorijama i oreolom borca, barem kada je slava, svadba i kada se sere o ratu.
Problem je jednostavno riješiti. U Vojsci Republike Srpske, zahvaljujući starim dobrim jna tehnolozima organizovanja vojske, da je bilo po esdeesovim procedurama Vojska Republike Srpske bi još i danas, pljačkala crjepove, prozore, parkete, nužnike i divlji kupus po Posavini, postojala je jedna knjižica koja se zvala VOB-8. U njoj je zaveden svaki vojnik koji došao i otišao na liniju, u zonu borbenih dejstava, svako oružje koje je zadužio, svaku dužnost koju je dobio i čas i dan odlaska i dolaska. Svaka brigada je imala te knjižice, po četama.
Izvan VOB-8 niko nije borac.
Inače ćemo doživjeti i da nam unučad dobijaju status borca.
Već godinama Federacija nosi teret ogromnog broja boraca za patriotizam.ba, protiv agresora na .ba, pravi spiskove članova pokreta otpora, regularnih postrojbi armije.ba, zatim velikog broja drugih naroda u patriotskoj vojsci... tako da se taj broj popeo do bankrota Federacije.
Bio sam na tim mnogim ratištima i uvijek su linije s moje strane bile tri, četiri puta brojnije od prijateljskih, bratskih i multietničkih. Nije mi mi, ni do danas, jasno kako su uspjeli namnožiti toliko boraca na spiskovima, od zlatnih ljiljana pa naniže.
Boračke organizacije i Ministarstvo rada i boraca Republike Srpske neprestano revidira spiskove boraca i invalida ali njihov broj sve više raste. Objavljeno je da je na kraju rata spisak obuhvatao 209 hiljada boraca što je, vjerovatno, realna brojka jer je sam Prvi korpus Krajine znao u jednom trenutku u rovovima, diljem frontova po BiH, imati i 120 hilljada boraca. Ostali korpusi su bili daleko manji.
Zavisi, dabome, ko se vodi kao borac.
Ali, meni se smučilo poslijeratno pokazivanje raznih rana na mišicama ili ogrebotina po glavi, od turskih i ustaških gelera, na osnovu kojih se dobila invalidska kategorija i invalidska crkavica. Smučilo mi se još onomad, gledajući, kako se gradovima i naseljima esdeesove teritorije šepure zadrigli donatori i lopovi, opasani novim žutim, iz erer jna skladišta, kožnim opasačima, kasnije natoovskim zelenim pletenim, kako nosaju razne uzije i malokalibarske automatske pištolje ko upaljače, kako švercaju sa esdeesovim direktorima državnih fabrika, kako se časte janjetinom i to šarplaninskom, neće bilo koju, kako podvode nevine maloljetnice i kako orgijaju po gradu bez obzira što nema struje i što je policijski čas. Sirotinja i budale bile su u rovovima. Čak su i studente, neobučene i nespremne za igru klikera a kamoli za pušku, vodili na najkrvoločnija i najneuređenija ratišta.
Sav taj balegarnik danas je vjerovatno na spisku boraca, sa uduplanim ratnim stažom, sa kategorijama i oreolom borca, barem kada je slava, svadba i kada se sere o ratu.
Problem je jednostavno riješiti. U Vojsci Republike Srpske, zahvaljujući starim dobrim jna tehnolozima organizovanja vojske, da je bilo po esdeesovim procedurama Vojska Republike Srpske bi još i danas, pljačkala crjepove, prozore, parkete, nužnike i divlji kupus po Posavini, postojala je jedna knjižica koja se zvala VOB-8. U njoj je zaveden svaki vojnik koji došao i otišao na liniju, u zonu borbenih dejstava, svako oružje koje je zadužio, svaku dužnost koju je dobio i čas i dan odlaska i dolaska. Svaka brigada je imala te knjižice, po četama.
Izvan VOB-8 niko nije borac.
Inače ćemo doživjeti i da nam unučad dobijaju status borca.
