уторак, 05. мај 2009.

ZLATNI LJILJAN AFROAZIJSKOG PORIJEKLA
Postoji ozbiljna šizofrenija u političkoj svijesti mnogih sarajevskih glava koji od BiH žele da stvore Državu Bosnu, sa jednim gazdom, jednim narodom i jednom vjerom, čvrstu, jedinstvenu centralizovanu i sarajeviziranu ali da je istovremeno pretvore u veliki karavan-saraj koji služi samo za promjenu konja, prenoćište i konzumiranje vruće čorbe.
Nakon toliko godina od rata, po BiH, kao da je karavan-saraj, još se kreću ljudi afroazijskog porijekla. To je internacionalna kovanica koja demokratizuje i humanizuje stvari mimo sve mjere, nešto kao kad nećemo da kažemo da su Meksikanci i Portorikanci sirotinjski i polulegalni problem pa kažemo Latinoamerikanci, a u stvari, prikriva činjenicu da se radi o mudžahedinima, svetim ratnicima, plaćenicima i agresivnim misionarima ratne vjere ili vjerskog rata, koji su došli u tuđu zemlju da odsijecaju glave u svrhu propagiranja političke ideologije. Sada, tek, te ljude inventarišu po BiH, privode, provjeravaju, evidentiraju. Moraju ići iz BiH, imali državljanstvo ne imali. To je obaveza iz nekog Aneksa, koliko se sjećam. Ali i da nije, radi se o muslimanskim Arkanima koji nisu trebali BiH, kao ni onaj pravi.
Istovremeno, na drugom kraju Evrope, neko osoblje Ambasade BiH, prosljeđuje zahtjev Svojoj Državi da nekom iz Narodne stranke Holandije, Država BiH dodijeli odlikovanje Zlatni ljiljan. To osoblje, ženski ambasador, preciznije, živi na Marsu i ne zna da u BiH ne postoji odlikovanje pod nazivom Zlatni ljiljan. To osoblje, dobro plaćeno od cijele poslijeratne BiH, u stvari misli da predstavlja paravojsku sa Igmana iz 93. ratne.
Temeljno pitanje je: kome trebaju afroazijci i kome treba ambasadorica BiH u Holandiji, izvjesna Miranda-Sidran Kamišalić?
Samo karavan-saraju.
Nikako evropskoj državi.
A onda je problem Republika Srpska koja, kobiva, ne dozvoljava donošenje Državnih Zakona koji će nam omogućiti med i mlijeko i bezvizni režim, kao da će to zamijeniti bezvezni režim Sarajeva u pogledu nelegalnog boravka i nelegitimnog predstavljanja BiH u Evropi.
Stara, dakle, politička postavka još važi: država se ne pravi na terenu, prije nego se napravi u glavama.