2112.
PARADA
PRČA I KIČA
 

Dabogda ti Ava Karabatić bila žena, Stanija ljubavnica, Vendi svastika, Maja Nikolić svekrva a Ekrem gej honorarac.

Pa da vidiš kako Guja Krsno Ime Služi.

Te Zvijezde Rijalitija već mjesecima okupiraju pažnju gledateljstva u toj mjeri da su neki studiji obustavili emitovanje Sulejmana Pičastvenog a sve druge budale u regionu su otišle na visinske pripreme.

Mnogi božiji analitičar zbori i rastvara o sociloškom fenomenu, o novim horizontima suprakomunikacijske ere, o konačnoj pobjedi života nad televizijom, o orvelizaciji, o ohaerizaciji individualne svakodnevice, o manipulaciji ljudskim sudbinama i kolektivnim emotivitetima. O PLM.

Rijaliti šou nije sociloški fenomen. Rijaliti kao pojava i sve ono što je u paketu s njim. To je samo dno zemljane rupe poljskog nužnika. Kolikogod se društvo, dakle, pralo i praznilo, dno ostaje usrano. Do tog otkrića su došli neinvetivni, nekreativni i neinteligentni poslenici kratkoročne zarade u dugoročnoj upotrebi gledališta. Koje, sa razvojem i napretkom televizije, tone sve dublje u ono septično dno. A onda su zaštitili svoje ideje i prodaju ih marginalcima po balkaništima tranzicijskih kaljuga.

Nu. To je njihov problem. Naš problem je naša oploditeljska sposobnost za takve Dnoideje.

Ta oploditeljska sposobnost i prijemčivost ideja koje su, navodno, nastale u Holandiji, tradicionalnoj dnevnokulturošloškoj sredini za jednu drogu s nogu, nije novi fenomen. Kao ni kod drugih kulturolegaja. To je samo izvođenje na svjetlo dana najnižih i najzatamnjenijih naslaga ljudske pojedinačne i kolektivne ličnosti.

Ovdje, pak, na Balkanu, koji je svojevrsna klupkovina isprepletnih materničnih polipa, višedecenijske imele i nikad prekinute crijevne pantljičare, Rijaliti otkriva naš sokački mentalitet.

Svaka ona Stanija, Ava, Simona, samo su laboratorijski elementarno čisti uzorci Svakodnevne Individue koja nije Kič Receptor nego Esencijalni Kič u svojoj svakodnevici.

Razumljivo. Zbog te činjenice ne može se biti protiv Kiča, Prča i Rijalitija. Ne može se tražiti zabrana jer je to isto što i paljevina knjiga, gasna komora i kulturološki jasenovac.

Sokački mentalitet tranzicionog balkaništa, bakalništva i plakališta, najpogodniji je za rijaliti instrumentarijum. Sokaklije su kroz cijelu povijest civilizacije uspjeli stići samo do grupnog nivoa kolektivnog kulturaliteta.

To je, u svojoj bolesti, egzibicionizmu i kavezicionizmu, sokak je civlizacija, pojedinac je u kavezu, pokazala i ona Avazuša, šlaufara, koja, kažu, danima, pred raskrčenim prozorima izvodi svoj goli ležeći aerobik. Ona se pokazuje sokačkoj grupi, ona je ćorkan, ne na ogradi mosta već na prozoru. Ona je preteča jedne od budućih razvojnih faza Rijalitija u kome će svi da hodaju gologuzi i prde direktno u objektiv.

Bez obzira što se Rijaliti kao razotkrivanje najnižih slojeva ljudske septičke kulturološke svakodnevice ne može zabranjivati i dekretisati, borba protiv nekreativnosti, neinventivnosti i opšteg kretenibiliteta televizije nije nedopuštena i nije cenzorijum, diktatura i tortura.

Za pojedinca, dok televizije ne shvate da su dio kulture a ne rupture, to znači samo jedno. Ako ničim drugim nemaš da se baviš u životu, sjedni pred plazmu, kao znak napretka civilizacije, i vrati se u pećinu. Liži staro dobro septičko zemljano dno.