1915.
BAŠAR EL ASAD
I VAŠAR EL SAD

Na Bliskom Istoku ništa ti nije blisko. Jer, ništa nije onako kako izgleda. Sve je promjenjivo čak i kad traje decenijama. I kad porodična loza nasljeđuje demokratiju.

Proljetna Pješčana Oluja prošla je mnogim zemljama, s kraja na kraj Sjevera Afrike. Trenutno je u malom zastoju u Siriji. Ili nema kante, ili nema lopate. Ili nema para, ili nema oružja.

Svjetski analitičari se puobijaše dokazujući kako to bez one stvari nije moglo. Kao kad je Sveti Ivan Zlatousti dobio nadimak.

Nije moglo bez Nacionalnog Interesa SAD.

Kud Nebeska Demokratija prođe sretna će se zemlja zvat.

Ali se stvari nikad neće završiti.

U štagod upreš analizu, u kojigod dio svijeta, u bilo koju zemlju koja je imala posjetu Neidentifikovane Leteće Demokratije, sve je u haosu, sve je nedefinisano, sve nenapredno.

Egipat i Libija su skorašnje stvari. Isto je i u povratku nekliko decenija nazad.

Bašar El Asad je održao emotivni govor naciji u nekom domu kulture. Ponudio i prijedloge i rješenja. Sa Zapadne Strane stiglo je nekoliko horskih pjesmica. Uprava Napolje.

Neki analitičari bojažljivo ističu da je ovo prvi korak Asadove pobjede. Najava odbrane Sirije. Ali Blistok je Blistok. To nije tema za kladionice.

Jasno je da je Sirija sračunata na dulji rok. A i nije tako naivno ranjiva kao što je bila Libija. Uz iscrpljivanje Sirije, ide u paketu i iscrpljivanje Irana. A kome je cilj iscrpljivanje Irana. Pita učiteljica Malog Đokicu. Treba Veliki Odmor da se nabroji.

Zato. I u ovom vijeku Blistok. Kao i u prošlom.

Sve ovo pišem zbog BiH. Jasno je da će Veliko Sranije, ovdje, da traje dugo. Bolje da se podijelimo, najprije u Federaciji, pa onda i trojno.

Inače, nećemo živi dočekati plodove Nebeske Demokratije. Kao ni oni ubogalji koje sam pominjao. I koje nisam.