OSAM MISLILACA

ISPOD FORMALINA

Osam hrvatskih mislilaca raznih profila uputilo je pismo javnosti o krizi u BiH. Samo me poštovanje prema nekim od njih sprječava da kažem Osam tamburaša. Zasmetalo mi je što govore o krizi u BiH a ne govore o propasti Hrvata. Ali, ne pišem ovo zarad Hrvata. Pišem zarad Srpskog pitanja kod hrvatskih intelektualaca, zarad Republike Srpske i zarad pogodnog uzora za čas anatomije nad intelektualcima čiji nalazi su jednaki i za sve druge intelektualce. Opširno je da prenosim cijelo pismo Osam mislilaca. Stoga ću samo dati i komentarisati najkarakterističnije izvatke.

Dva HDZ-a nemaju nikakvu povijesnu vjerodostojnost ni politički kapital kojim mogu potraživati pravo na monopol zastupanja hrvatskih nacionalnih interesa.

Sve je to formalno uredu. Ali kakvu vjerodostojnost ima SDP za monopol na Državu, na multietničnost, na etiketu „i hrvatske stranke“, ili SDP i SDA na bošnjačko predstavljanje. Ovdje se, međutim, ne radi o dva HDZ-a. To je klasična sarajevska skretnica sa prave teme. Koliko razumijem, radi se o Hrvatima u BiH. O njihovom položaju i opstanku. Dva HDZ-a, ili juče, a možda i sutra, jedan, samo su slučajno na licu mjesta, i da je neka druga stranka na njiovom mjestu opet bi glavno pitanje bilo Popast Hrvata.

Bilanca njihova dvadesetogodišnjeg vladanja u ime Hrvata je porazna.

Malo je sranaka, među svim narodima u BiH, pa i okolo, čija bilanca nije porazna. Nema je. Bila jednom jedna bilanca. Bilancu ima SNSD samo zato jer je postratna stranka a na valsti. Ne znam zašto hrvatski intelektualci pišu protiv dva HDZ-a a ne pišu protiv glavnog uzročnika svih zala u BiH. Nakon rata. Da ne pokrećem pitanje prije i za vrijeme rata. Zašto mislioci sebi ostavljaju legaju u Sarajevu.

Rezultati HDZ-ove politike u Republici Srpskoj, pak, ravni su narodnoj katastrofi.

HDZ nije mogao ništa da učini u Republici Srpskoj. Jer u Republici Srpskoj nema Hrvata. A za nestanak Hrvata iz Republike Srpske krivci su i Srbi i Hrvati. Kao i Srba iz Hrvatske. Stvari su uvijek višedjelne, dragi moji mislioci. SNSD je učinio nešto za Srbe u Federaciji, Drvar, tek pošto su se oni vratili tamo. Ne razumijem zašto mislioci govore o HDZ-u i Srbima kada je tema Propast Hrvata u Federciji.

Savez vodećih hrvatskih stranaka sa SNSD-om i SDS-om kroz antagoniziranje sa Sarajevom i Bošnjacima još jedna je HDZ-ova avantura sa nesagledivim posljedicama.

Ne radi se o antagoniziranju sa Sarajevom i Bošnjacima. Radi se o uništavanju Hrvata koje je počelo mnogo prije nego što je došla ova kriza i što su se našli HDZ i SNSD. Počelo je i kada proces ukidanja Republike Srpske. Gdje su tada bili mislioci. Tada nije bilo saveza sa četnicima Dodika i Bosića. Gdje su bili mislioci kada je prvi put kandidovan Komšić. Svima je to izgledalo kao uspavanka u bijelom satenu. Cvjetni put kao sveopštem raju uz čibuke, nargile i lule. Samo neka nema šubara. Gdje su bili mislioci kada se ribalo hrvatske lidere kao kupus u jesen. Kada se Čovića tužilo i sudilo svakog drugog petka. Dali su intelektualci izašli i rekli: da li je baš za sve kriv ili se radi o konceptu. Gdje su bili kada su mu razbijali stranku. Da li je to rađeno za vjerodostojnost Hrvata.

Mnogi od njih imaju monopol na predubjeđenja prema Srbima. Jebali ih Srbi. Kao što nisu svi Hrvati Franjo, tao nisu ni svi Srbi Draža. Jergović pogotovu. Kada je moj roman ušao u uži izbor za Ninovu nagradu izasrao je neki tekstuljak o tome kako u konkurenciji nema Vuka ali ima nekog Dodikovog. Koštogledam, trljao je ruke ne bili dobio nagradu pa da onda šest mjeseci piše o srpskom političkom nasilju nad književnošću. Tako i sada razmišljaju o običnoj političkoj saradnji dvije stranke, jedne hrvatske, druge srpske, izvlačeći zaključak o katastrofičnosti.

Sve sam bliži sintagmi Osam tamburaša.

Način na koji se želi obesnažiti monopol HDZ-ova nespojiv je sa dobrim namjerama i pozitivnim demokratskim uzusima.

Nabrajam redom: profesor ekonomije, književnik i pjesnik, knjževnik i novinar, politikolog, pisac i novinar, romanopisac, političlar, inžinjer. Ne vidim među njima generalića, slikara naivca, hlebinca, dudeka. Gdje su u dželata dobre namjere. Gdje je kod tamničara nacija pozitivna demokratska praksa. I šta uopšte to znači. Postoje samo pozitivni pravni propisi. A demokratija je demokratija. Ili nije. Demokratija nije praksa. Ljekarska je praksa.

Surovo makijavelističko poigravanje hrvatskim elementom.

Zar je tako teško reći Hrvatski narod. Hrvati. Jer sutra će svaki element doći na taj nakovanj. Kakav makijavelizam, kakvo poigravanje. A i mi se držimo Hrvata, onih, političkih, koji to hoće, jer nas je strah da sutra i mi ne dođemo u tu poziciju. Mi iz SNSD. Neću da govorim u ime Srba. A bilo smo već na panju. Samo to gospsoda intelektualci, ni ovih osam, ni hrvatski, ni srpski usranci, čast nekima, nisu vidjeli, kurcom mrdnuli ni element pomenuli.

...U manjinskim hrvatskim sredinama, kakva je i sarajevska, koja, međutim, u simboličko-političkom smislu ima veliku nosivost.

Kao da se radi o Osam Deputata Sarajeva. Mislioci propagiraju dalji manjinski mazohizam zbog simboličko-političke nosivosti. Vidio sam svakojake nacionalne romantičarolije, nebeske kočije, prekogranične sanjarije, ali ovo nisam vidio. Ovoga u političkoj teoriji nema. Ni kod utopista.

Onima kojima se ova zemlja ne sviđa, najbolje bi bilo da odu iz nje.

Propovijeda fra Luka Markešić, Haenve. U mnogo žešćem i drskijem obličju tako se, ima nekoliko godina unazad, obraćalo ne onima nego Srbima. Pa Osam mislilaca, čak niti jedan, nije ni repom mrdnulo. Čak su neki bili uz Markešića odranije. Sad im ne valja. Nije glavno pitanje što fra Marksistešić nosi sarajevske fermane Hrvatima kojima se ova zemlja ne sviđa. Glavno pitanje je kako niko nije primijetio i prije, za Tita, da se ova zemlja ne sviđa nekima. Da li slučajno, i Srbima i Hvatima, u pojasu Hercegovine. I još glavnije je pitanje kolika je sukrivica u stvaranju Marškešića. U stvaranju ideje i zemlje u kojoj cijele nacije mogu da se marškaju. Marš napolje, pizda ti materna ustaško-četnička. I to ćemo dočekati. Mada mislioci ne vjeruju. Oni misle.

No, da ne budem puna kaca žgaravice. Dobro je da mislioci dižu glas. Nemaju ga jakog za zajedničko javno pismo. Za to je potrebno tvrdih i sadržajnih muda. Ali, dobro je. I pojedinačno mogu pomoći. Samo, moraju izaći iz svojih dugih lepršavih svilenih gaća, koje zamišljam kao šalvare. Moraju izaći iz betonumlja sarajeva i svog vlastitog. Moraju izaći iz civilizacijskog kesona i pogledati i prema ovima i prema onima. A ne samo prema Sarajevu, zbog simboličko-političke velike nosivnosti. Možda nisam mislilac ali ovu sintagmu ne umijem drukčije prevesti nego kao klanjanje, rukoljub, niskotur.