ČEKAJUĆI BAKIRA

Otomanska imperija, imperija jašuće sablje, jašuće vjere i sepetarskog poturčavanja, ostavila je samo jednu stvar na Balkanu, a i tu katastrofalno tragičnu. Ostavila je Zaustavljeno Vrijeme.
Bakir Izetbegović, Sin Oca Svoga, inače Član P, dao je naizgled neinventivnu izjavu o Slučaju Kosovo iz ugla BiH. To je jedna od onih prostonaivnih izjava koje je praktikovao Otac Sina Svog. Kad ga slušaš, sažaliti se, a onda, nakog stotina takvih bezazlenih izjava, na površinu izbije sva podmuklica, taložena generacijama i stoljećima, otkako je otišla Otomanska imperija, i izjavi da će za BiH žrtvovati mir.
A izjava Sina Oca Svog teče ovako. Ne možemo sada priznati Kosovo jer bi unutar BiH napravili svađu, takozvanu dževu, ali ćemo sačekati još malo i taj problem će se riješiti.
Nije mogao bolju dijagnozu da da. Nekidan sam obrazložio tezu da muslimanski politički, intelektualni i vjerski krem neprestano vodi narod na sitnišićardžijski način. Šićardžijski za sebe. Dok vrijeme i trendovi idu posve drugom stranom, drugom brzinom i drugim smjerom. A Napaćeni Narod uvijek strada.
Sad je Sin Oca Svoga još razradio tu moju tezu. Sačekaćemo Malo. U svakoj božijoj istorijskoj prilici, muslimansko vođstvo će promovisati tu politiku. Otkako je otišla Otomanija. Kao da još malo čekaju da se vrati. Kao što Srbi neće propustiti ni jednu priliku da prvi reaguju, tako će muslimani uvijek Sačekati Malo.
Šta to, praktično, znači. Znači neinventivnost. Neodlučnost, odsustvo Stava i Cilja. Čekanje da neko drugi obavi posao za njih. Endeha, Nato, Organizacija Islamskih Zemalja, Turska, Venecijanska komisija, Brisel, Ohaer...
Sadašnji Sarajevski Politički Krug, čiji je Bakir jedan od Nus Proizvoda, Preovlađujuća Patoka, već dvadeset godina ne pokazuje nikakvu političku i društvenu incijativu, osim što čeka da neko, jednom, obavi tu Unitarizaciju. Ta Unitarizacija nije mogla da se obavi u Dejtonu, jer bi izazvali veliku svađu, zato ćemo Sačekati Malo. Kao da čujem Oca Sina Svog kako objašnjava raji nakon povratka iz Dejtona.
To što se povremeno lansira istrebljivačka parola da Bosna treba da bude bošnjačka, kao Hrvatska hrvatska, Slovenija slovenačka... to nije politička ideja. To je bolest. I to što generišu mržnju prema Srbima, a u zadnje dvije, tri godine i prema Hrvatima, to takođe nije politički program. Mržnja je korov Bosne i Hercegovine, nešto kao međunacionalna i međuvjerska ambrozija.
Mogu da javno obavijestim Bakira da ću i ja Sačekati Malo.
Da se BiH raspadne.
A onda Sin Oca Svog i cijelo Sarajevo, mogu u paketu priznati i Kosovo i Republiku Srpsku.

BOSIĆ, A LAŽE

Čujem da je kod Onog Tmarina, koji sve utakmice dobija sa 1 : 1, gostovao Bosić, predsjednik Esdesa. Tmarin ga neovlašteno pitao šta misli o mojoj opaski o antisrpskom konformizmu esdeesovih guzica u partnerskim foteljama u zajedničkim organima. A Bosić se, kažu, pravio budala pa pitao je li to onaj koji je na tenkovima osvajao releje srpske radio televizije.
Pošto je Esdees Genetska Partija Lažova, lagali su Srbe i 3LPM, dozvoljavam da je normalno da lažu i o meni. Njihovi umjetnici su po Banjaluci, pred sami rat, kad mi je trebalo jebati mater jer nisam htio da se upetljam sa njihovim kriminalcima a radio na Sarajevskoj tekleviziji, pustili laž da je moja žena muslimanka. Kad nisam glavu izgubio. Spasio me odlazak na ratište. MIJS. Im jebem esdeesovsku.

Meni je Rašo Sa Planine slagao, kao i svakom borcu, da imam deset dunuma šume koje mogu da uzmem poslije rata, pa sam iz rata došao 1999. jer se nisam mogao odlučiti kojih deset dunuma da
uzmem, da li bukvih, da li jasenik, da li rastik. Pa kad sam se oslučio, dok sam ogradio, jebiga.
Dozvoljavam da je normalno da lažu, ali svejedno bih, ako ponovo počne rat, prvo pobio esdeesovce a onda išo u pravi rat ko čojek.
Nu. Bosiću. Kako stoji stvar sa tim relejima.
Pošto je Vaša SRT poistovjetila međunarodne snage sa SS Hitlerovim divizijama, i još nešto rekla o Luiz Arbur, tadašnjoj Glavnoj Baki Haškog Tribunala, SFOR je dao uzbunu i okupirao releje SRT-a. Krajišnik Momčilo, veliki ljubitelj medija, naredio je da se neki uređaji skinu sa releja i da se sakriju u šume. Samo je Esdees više volio šume od partizana, STJ.

Onda sam ja došao za ministra informacija. Nijednu drugu budalu nisu mogli da nađu za to mjesto. Naslijedio sam vječno pjanu Šiljegovićku. Esdeesovku, dabome.
Situacija je bila očajna. Paljanski Esdeeosovski Srbi počeli da se kurče poslije rata. SFOR ne da releje, Krajišnik ne da opremu, OHR uvodi supervizora za SRT.
Onda smo vodili uljudnu akciju da Krajišnik vrati tu opremu. Ja nisam bio uljudan. Ja sam prijetio. Onda bi SFOR dao releje a Republika Srpska bi dobila Supervizora na SRT-u. I dao je. Meni u ministarstvo je donio elaborat o funkckonisanju i tehničkom stanju svakog releja kojeg su bili okupirali. Sa snimcima i mjerenjima. I uručili mi Ka Vladiki.
E, tako je, Bosiću, tvoj Esdees radio posao za Republiku Srpsku. Jebo vas onaj ko vas zametnu. Onaj ko vam je nacrtao da se zovete Srpska Demokratska a ni Stranka nikad bili niste.
Jesam vozio tenkove. Ali u ratu, dok su Tvoji, Bosiću, pljačkali, pljačkali, pljačkali. Pljačka vam materna, što reče Pero Simić.
Još od tada Erteeres ima povremeno problema sa srpstvom. Kao sinoć kada su pustili američki film o Srbima. A Američani vole Srbe kao i General Kaster Indijance.
ZTJ Republike Srpske povremeno se zagubi. Ne zna gdje živi. Zato i puste film koji niko od uređivačkog osoblja, ako tako nešto postoji za filmski program, ako postoji filmski program, nije gledao.
Ali je zato konstantno zadovoljavanje vlastitih predstava o ljepoti. Pa je dnevnik pretvoren u redeničko najavljivanje gospodja. Dok jedan drugu, treću, četvrtu i irgeta koji radi prilog, iznajvaljuju, eto vremenske prognoze. Da ne govorim da za dvadeset godina nije odnjegovana garnitura novinara koji bi bili reperi profesionalnog javnog novinarstva. Da staneš pa da se zamisliš, da li da mu ideš u emisiju.
Tvoja Esdees bi, Bosiću, meni trebala da da zahvalnicu. Dvaput sam stvorio Erteeres. Prvi put kada sam formirao studio u Banjaluci koji je emitovao za cijelu BiH, što ni jedan regionalni studio nije uradio nikada, i koji je tvoja Esdees i polunjena Erteers, koristila sve donedavno, dok im nisu napravili zgradu. Drugi put, kada sam vratio releje SRT-a od SFOR-a.
Kad već Erteeres neće da me pozove ni na neku bijednu godišnjicu. Ne mora na okruglu. Zahavalnica od vas bi dobro došla. Kao melem. A tako srpski zvuči.

UZJEB MEDIJA
Ne znam zašto su se mediji uzjebali kad je februar prošao. Čak i mart, koji nosi škart.
Sve je počelo na Mrakovici kada im je neko, ko se stalno obraća sa Šefe i ko se ubi zaklinjući se u stranku, pogrešno izmislio i dojavio glavne teme koje su jedva pomenute.
Onda je na, osnovu zaključaka sa Mrakovice, u Banjaluci zakazan sastanak rukovodstva Esenesdea sa nekim ministrima i čelnicima javnih preduzeća ili njihovih segmenata. Danima ranije došao je papirnati poziv učesnicima. Tri tačke u tri termina. EPRS. Gubici električne energije, sa naglaskom na Elektrokrajinu. Zdravstvo, stanje u investicijama i uopšte, sa naglaskom na KBC BL. Geodetska uprava sa naglaskom na takse i stanje.
Ne razumijem kako od tolikih silnih izvora bliskih i Ludom Ali, mediji nisu dobili taj papir.
Onda su počeli da izmišljaju. Ministri idu pod giljotinu. Dodik na plafonu Palate objesio sataru od 475 kila. Visi o koncu. Glavu donose razni ministri. Škrbić. Kovačević. Milovanović. I ministrica Rešić.
Takvu najavu daje i ZTJ, Zvanična Televizija Javnosti Republike Srpske. To me čudi. Dosad je bilo normalno da lažu oni koji dobijaju pare od Vlade. Ili oni koji ne dobijaju, pa lažu namjerno. Nude se.
Onda se danas na kisocima pojavio Eurobljuc. Novina s posebnim ljubaznim potrebama prema ministru Škrbiću. Ministar Kovačević podnosio ostavku, nudio, tražili mu, zaprijetili mu.
Da nisam bio na tom sastanku, možda bi i sumnjao u Izvor Blizak. Međutim, niko nije pominjao ni ministra, ni ostavku, ni travku, ni javku. Osim ako Daljinsko Očitavanje nije šifra za Ostavku.
Mediji u BiH, pa i u Republici Srpskoj, sljedstveno, odavno nisu više ni carski, ni spahijski, ni režimski, ni plaćenički. Postali su plastični kič surogat čaršijske politike. Mediji i njihovi vlasnici i nadmedijci, postali su neregistrovane političke stranke sa anarhoidnim političkim programima. Postali su nenavođene kratkodometne rakete sa neizdržljivim smradom unutrašnjeg sagorijevanja. Postali su poligoni iskompleksiranih i umišljenih Ko Medijaša, izokrenuta slika turske čaršije nakon odlaska Otomanske imperije sa Brdusina.
Neobjašnjiva je potreba medija da se potpuno izmisli neki politički čin.
Ali, da bi koliko, toliko, racionalizovao ponašanje Komedija i Nevinarstva, obznanjujem Prvi Tomanov Medijski Zakon: Što je opozicija gluplja, mediju su luđi.

REIS I CERIĆ,
SARAJEVO I BAŠČARŠIJA,
BOŠNJACI I OSTALI

Davutoglu, mali turski profesor i inodjelnik, naprosto je smiješan sa svojim izljevima ljubavi prema Saraju, Otomanskoj Stabilnosti i važnosti Bosne za tursku politiku Nula problema sa susjedima. U usporedbi sa izvjesnom geoprotuvom poznatom kao Reisoglu.
Reis Cerić, Posttraumatski Reisni Sindrom, ispričao je u nekim novinama zanimljivu priču o Hrvatskoj, Srbiji i Bosni. Nakon što im je otkrio u kakvoj su sramoti, Hrvatska i Srbija su se hitno sastale da razmotre opcije svog samoukidanja. Zasada se najveći spor vodi oko toga da li i jedna i druga zemlja da pristupe Austrougarskoj ili da se zapute Putinu.
Reisul kaže da je posve prirodno za Srbiju reći Srbija i Sandžak, za Hrvatsku Hrvatska i Dalmacija ali za Bosnu i Hercegovinu reći Bosna i Hercegovina potpuno je rogobatno, negeografski i antibošnjački.
Hercegovina je pokrajina a Bosna je Država, veli Reisoglu. Hercegovina je nula, velim ja. Kad tamo nema Bošnjaka. Odnosno, Bosanaca.
Reisoglu kuka dalje. Bošnjaci danas nisu ničiji. Bošnjaci u Bugarskoj, u Rumuniji, dobro, tamo ih nema, greška, Bošnjaci na Kosovu, Bošnjaci u Crnoj Gori, Bošnjaci u Makedoniji. A i ovi ovdje nemaju svoju državu kao što je ima Danska i Kopenhagen. Usuđujem se reći. Doklegod imaju Aliju, Harisa, Zlatagana, Reisoglua, neće imati državu.
Muslimani, dobri ljudi i vjernici, previše dugo kroz istoriju dopuštaju da sokačka elita vodi kalkulativnu politiku samo u svojim uskim, sokačkim, čaršijskim interesima. Vremena, obično, odu na neku drugu stranu. Kasno je sada da Valter postane musliman a Alija Partizan. Bakir Zvezda.
Ta kalkulativna politika je koštala muslimane rata i velikih žrtava Nizašta. Samo zato što je bolesni Alija htio da ostvari svoju Deklaraciju a prateća kamarila u tome vidjela priliku da postane društvena, patriotska i državna krema. O muslimanima kao naciji i dalje niko nije vodio računa. Preimenovanjem u Bošnjake, nije se dobila nacija. A državu, pak, ne može dobiti niko osim nacije.
Ovo što priča, a vjerovatno i radi, i propagira Reisoglu, samo je potcjenjivanje muslimana. Njima se opet nudi krajputica u vidu Bosne za Bošnjake a u pokrajini Hercegovini može da ostane nešto sirotinje raje koja Bosnu smatra svojom željom, težnjom i čežnjom.
Vjerujem da Reisoglu shvata da se to sa Bosnom za Bošnjake i pokrajisanje Hercegovine, ne može ostvariti dernekom. A ni ratom. Zato je opasnost njegove teorije i teritorije mnogo veća.
Taman je toliko lud da i njega kandidujemo za Predsidetelja Serbije. Kud svi turbani tu i reisulov.

DEMOKRATSKA
LISTA ZA POTOK

Konačno je jauknula vijest. Banjalučka opozicija, kako to trijumfalno zvuči, i zveči, dogovorila se oko formiranja koalicije Zajedno za Banja Luku. STJBL.
Konzorcijum čine pijemontalna Pedepe, Esdees, Čava Depe, Endees, poznatija kao Saće, Srpska radikalna stranka Svodne, Srpska napredna stranka Lijevče Polja i Srbačko – nožičke ravni i Nova socijalistička partija Miljevine. A postoje izgledi da se Koaliciji Za Banju Luku pridruži i Demokratska lista za Potok, Asocijacija za Grab, Pokret za Šehitlujke te Alternativa Sitnice.
Za početak, učinili su ključni pretpotez. Čava Depe se preselila u Petra Kočića, poniž Baba Ruže. I Esenesde je u Petra Kočića, 5. Misle, Pero voli pobjednike.
Predstoji ključni potez. Koga izvesti pred streljački stroj. Ko će mu staviti povez. Ko će ga pitati za posljednju želju. Koga prejebati da bude kandidat.
Iz sažaljenja moje dželatske duše izbija želja da im pomognem. Da im uobličim politički program. Držeći se njihovih dostignutih standarda Nudiguzi & Potopnici. U verziji Potopnici.
Dakle. Glasajte za Koaliciju Zajedno za Banju Luku jer je Banjaluka potpuno propala. Nekidan sunce sija a radijatori vreli. Banjaluka je propala jer nije u mandatu asfaltirano ni osam stotina kilometara opštinskih puteva. Glasajte za Kolaciju za Banju Luku jer je Banjaluka već mandatima jednosmjerna. Vrbas stalno teče nizvodno. Ta tortura jednoumlja se ne može izdržati. Široka i ambidemokratska čokorska duša vene u takvoj Banji Luki. Ako pobijedi K za Banju Luku, Banja Luka će biti regija u okviru BiH. To bi mogao da bude slogan Pokreta za Obrve i Miljevinu. Ako pobijedi K, banjo lučka djeca će ići na izlet u Novi Grad gdje je boravišna kuća Mihajlice Malog Radikala, poznatijeg kao Pička Jedna.
Ozbiljno. Konglomeratorijum nabrojanih političkih akterčića banjalučke opozicione scene možda nije shvatio Osnove Političke Borbe. Opozicija nije izmišljena da ruši vlast i dođe na njeno mjesto. Opozicija je zamišljena kao alternativa biračkom izboru. A da bi to i postala, mora ubijediti birače, narod, da ima bolji program od onih za koje su oni glasali.
Nije dovoljno postaviti table Snijeg u BL pripada SNSD-u.
Takvo potcjenjivanje birači neće oprostiti. Nisu oni ludi da ne znaju da bi snijeg padao i da vladaju lemeši i crtala.

АЛАХ УЕКБЕР

АЛАХ УВЕК БРЕ
Senznacionalistička novina Avaz kuka nad sudbinom malih Srebreničana koji vjeronauku moraju da uče na ćirilici jer se to pismo prvo uči u devetoljetkama u tom dijelu Republike Srpske. Kao i u drugim dijelovima. Mali Srebreničani, potomci Žrtava Genocida, moraju da uče jezik onog naroda čiji su pripadnici počinili najveći zločin nad njihoviom precima. Jer se u nižim razredima osnovne škole preferira samo jedno pismo. Veli Ahvaz.
Vidim. Vidim. Problem je što Potomci Žrtava moraju da žive u Republici Srpskoj. Ali, to je Vama Vaša Borba Dala. Izgubljen je rat za granicu na Drini. Zato je u BiH ostao Onaj Narod Čiji Su Pripadnici... Čiji Pripadnici Nisu Trebali Da Budu Ovdje.
Stvar bi mogla da se okrene. Srbi, školske vlasti Republike Srpske, moraju da obrazuju djecu, potomke, onih koji su za BiH žrtvovali mir i doveli do rata u kome je izginulo sto hiljada ljudi. Nizašta. I potomke onih koji su razbili Jugoslaviju koju su Srbi toliko voljeli. A.
Što se mene tiče, djeca u Srebrenici, niti bilo koja druga djeca Potomaka, ne treba da uče ćirilicu. Ni prvo. Ni drugo. Neka uče samo islamsku vjeronauku. Tako ćemo nekoliko decenija unaprijed biti načisto. Mada ne razumijem šta će djeci vjeronauka dok još ne znaju ni da pišu.
Nu. Nije najveći problem što Avaz kukunacionališe nad sudbinom Malih Srebreničana. Glavni problem nastaje kada vjeroučitelj, ili neki dužnosnik, objašnjava problem. Nemamo ništa protiv ćiriličnog pisma, ali nam smeta da se to poistovjećuje sa srpstvom, te se nadamo da od naredne školske godine nećemo imati sličnih problema, budući da je postignut načelan dogovor da se djeci bošnjačke nacionalnosti omogući učenje bosanskog jezika, rekao je, tim povodom, izvjesni efendija Peštalić.
Dakle, efendija P ima nešto protiv srpstva. Ćirlica nije problem. Djeca pišu Alah Uekber ćirlicom bez problema. A i zašto bi bilo problema. Islam je, koliko sam razumio, univerzalna vjera. Ima je na svim meridijanima i šarafima globusa. Za nju nisu prepreke jezici i pisma. A ni teritorije. Samo su Srbi i Srpstvo prepreka. Naročito onomad, nisu svi htjeli da prihvate Islam. Danas se Djeca Potomaka ne bi bavila ćirlicom. Odmah bi učila ona izvrnuta slova turska. Kao što će učiti Jezik Bosanski. Duša me moja boli kada dođe vrijeme da djeca shvate da su učila taj Jezik Bosanski, jezik zemlje koje nema. A kad još razumniji među njima otkriju da je to u stvari srpski jezik kojeg su efendije nazvale bohsasnki.

EFIKASNOST
JAVNIH
PREDUZEĆA

Paljanski Esdees trajno je deformisao srpsku svijest o javnim preduzećima. Vježbajući tu svijest u ratu, kada su direktori državnih preduzeća, naslijeđenih od komunizma, pušili lokalnim, regionalnim i paljanskim čelnicima Esdeesa, i utrkivali se u tome, kome će da svrati Šef, čiji će biznis da se zakači za njih, samo da bi zadržali položaj, upropaštavajući, pri tome, sve, od elektromotora do brenda, čitavi kordoni destruktivaca su u javnosti stvorili predodžbu o javnom preduzeću kao o javnoj kravi muzari koju može da, istovremeno, jebe i muze Ko Oće, i radnik, u interakciji sa portirom, i direktor koji će u BGD osnovati vlastito preduzeće pa sam sebi prodavati svoju robu i tako se bogatiti, preuzimajući, u isti kratki mah, cijelo preduzeće. Oni sa više patriotozma radili su to za nekog Esdeesovca.
Formiran je tada poseban kadrovski soj kojem je jedini cilj da direktoruje i šefuje u Javnom Preduzeću. Njih nepogrešivo dešifruje to što se bilo kome važnijem obraćaju sa Šefe. To je znak, prvo, da mu je sisa ostala kod Esdeesa, drugo, da bi, za taj svoj položaj, i rođenu majku, za invalidnu nogu, izvukao iz groba i šutnu je u dupe, pred šefom, ili šefovima.
Soj Šefitelja je, uz to, s nepopravljivom lakoćom, sklon mijenjanju dresova. Ko kurva novih gaćica.
Tako se mijenjaju vlasti a Šefitelji ostaju. Prvo po brlogu prošire glas On Je Naš. Kad niko nije smio da dočeka Šefa, On je. STJ. Kad niko nije znao da Šef dolazi, čak ni Šef, On je znao. KTJ.
Vremenom se Šefitelji razmnožavaju. Uče jedni od drugih kao Merkati. I, baš kao oni, imaju samo dva pravila. Ne udaljavaj se od Šefa. I Stalno Osmatraj.
U međuvremenu, prošire glas da se bez njih izbori ne mogu dobiti.
I tako postaju Međedi Mikulićevog Bugojna.
Ako ih neko bocne šilom u dupe, organizuju pune autobuse protestanata, šta autobuse, vozove, dolaze u parkove, na izlete, pod nadvožnjake. Traže Predsjednika i Samo Predsjednika. Oni junaci iz Vlasenice formirali kružni logor zbog smjene nekog Šumogazditelja. Kao da ih napada Sedam Plemena Indijanaca. U centru logora Veliki Manitu Gazdinstva i Šire okoline. Bez Osmaka. Niko ne može u logor, Osim Predsjednika. Upravo je formirana SAO Gazdinstvo.
Feudalci još pomrli nisu.
Biće posla za Chadio Special Pollicyman. The 's.
Kružni Logori u Javnim Preduzećima zaustavli su vrijeme na mnogim mjestima prije deset, petnaest ili dvadeset godina. Šefitelji i Gazdinstvenici su iskoristili zavjetrinu. Dok se Oni bore za Republiku Srpsku, mi ćemo da se sidrimo, pričvršćujemo i etabliramo. Dobro, oni ne znaju šta znači Etablirati, ali znaju da to provedu.
Sada je, pak, došlo vrijeme da se sva stopala podignu na stepnik na koji se popela Republika Srpska. Tako neće moći da ostanu u svom Feudu. Moraće da prestanu da rade za klanove i lokalne i regionalne ulogorene protuve. Moraće da rade za Republiku Srpsku.
Taj sindrom se mora iskorijeniti jer je već zahvatio i dio Vladine administracije, neki načelnici opština su pljunuti direktori šumskih gazdinstava. Svaka ušija zabit sanja da postane Vlasenica.
Kordoni Štetočina neće više moći da vladaju pomoću Šefe i Kako Stoji Naša Stranka.
Da vam otkrijem jednu tajnu sa Mrakovice. A. Kaže moj drug Mile da je problem Esenesdea što se na jednom mjestu skupilo mnogo dobrih ljudi. I jest. Dok su se svi dijelili, Esenesde se okupljao. To uključuje toleranciju, slobodoumnost, raznovrsnost. Sve je OK. Ali ne smije da se izgubi efikasnost. Dobro, ja sebe nisam ubrojao u te dobre. Osim ako me Kompanjija ne izabere za Najdobricu Dogodine.
Doći će vrijeme kada će Vlast morati da vodi kadrovsku politiku precizno kao njemačka konstrukcija zupčanika. Kao Bošova proizvodnja pumpi visokog pritiska. Iz kadrovskih koncentričnih krugova odabraće se najoptimalniji kandidat. Sjedi, Kandidatu. Bil volio biti direktor. Bi, brate. Imaš Zadatak koji se zove Vrhunska Efikasnost. Ako ne ostvariš nećeš više biti direktor ni svog Ladnog Groba.
A ove farse sa ADU, Agencija za državnu upravu, Državnu Opravu, STJ, treba ukinuti. Inače će budale početi da traže i Messija na konkursu.

LEŠINARI SE VRAĆAJU
NA MJESTO SVOG ZLOČINA

Sarajevo, prije dvadeset godina najveće okupljalište bjelosvjetskih probisvijeta, plaćenih i instaliranih, ili honorarnih i samoprozvanih špijuna, ratnog hijenskog šljama svih vrsta, uličnog i kazamatskog taloga koji svoje trotoarske ili mafijaške klike pretvaraju u Vojne Jedinice, Apslutno Apsolutno novinara kojima je, umjesto pasoša, bila odštampana plastificirana podsjetna karta na kojoj je pisalo Pazi, Srbi uvijek Black, Muslims uvijek Flowers, u rat je ušlo kao grad bratstva i jedinstva. I tog, šestog, aprila. A onda je sa bratstvenojedinstvenih tornjeva blizanaca, Mome i Uzeira, zapucala Patriotska liga.
Sve ostalo je Sarajevska Laž. Opsada. Agresija. Snajperi.
Srpske snage su u svojoj potpunoj vojnoj nadmoći načinile klasičnu srpsku grešku iz spektra Sindroma Karadžić & Milošević. Umjesto da gađaju vitalne komunikacije, tramvaje, objekte i slično, trebale su utvrditi srpsku liniju i čekati.
Onako kako su radili, samo su davali povoda onima iz prvog pasusa da ostvare karijere superšljamovaca.
Danas, nakon tih dvadeset godina, izvjesna količina lešinara se skupila ponovo na mjestu zločina. Ne srpskog. Vlastitog zločina. Ne znam šta u tom Sarajevu radi Učtivi Šveđanin, kada ga Službeno Žrtveno Srajevo otvoreno ne podnosi.
To je pokazala i Florens Artman, napavši ga na ulici. Kako i pristoji Uličarki. To je taj Drilovani Šljam koji je došao u Sarajevo sa onim karticama i uputstvima.
Gospa Uličarka je u Hagu pokazala kako je instruisana. Tamo se nije bunila što dovode samo Srbe. Sad je našla da optužuje Evropu, i Bilta, što je dopustila krvoproliće nad njenim i njenih gazda ljubimcima.
A Evropa je tako nagužena u Lisabonu, od njenih ljubimaca, da se kladim da su pustili neka se ratuje. Uličarka Artman, i drugi ovdje nepomenuti šljam, kao da nije čula za čuvenu Alijinu epsku o Žrtvi mira za usranu BiH.
Dobro je da je danas Haris Pašović, Novonacionalni Reditelj Žrtve, pravio Crvenu Plastičnu Komediju u Saraju.
Dobro je da se izvjestan broj lešinara skupio na mjestu svog medijskog zločina.
To je znak da Fama Žrtve ne može još dugo da traje.
Već u Zagrebu ne prolazi ministar inostranih ambasadora. Ne jebe ga Milanović ni za ič. I ta ignorancija će se širiti. Saraj se pretvara u najveći autistični grad Evrope. Mada oni misle Turske.
Upamtiće kad će im opet Bilt doći. A ni Amanpur nije došla ne zato što je imala posla. Više to nije profitabilna destinacija. Ona je svoje pare odradila. Artmanova je došla jer nema više kud. Vucibatina. Ne bi ni Bone, ba. Možda je bio Petar Lujković. Nisu javili.

JEVTINI PERFORMANS ŽRTVE
Političko Sarajevo je opet u zanosu. Dvadeset godina od početka opsade.
A stvari stoje posve drugačije. To je dvadeset godina otkako je Alija Izetbegović naredio da se zbog Bosne i Hercegovine žrtvuje mir. Da se gologuz krene u rat za koji se nije bilo ni opremljeno, ni spremno, ni naučeno. Muslimani su tako prilježno služili Jna da su samo oficiri, proizvedeni radi nacionalnog pariteta, znali nešto o ratu i oružju jer su morali polagati za činove.
I tako su, nakon Naredbe Oca Alije, Patriotska liga, Ćele, Cace, Šušani i Mušani, krenuli u rat protiv Srpskog Agresora. Pošto je Srpski Agresor sam sebe opkolio u Sarajevu, najlogičnije je bilo ostatke opkoljenog Srpskog Agresora, a njih je bilo dovoljno za deset godina Opsade, 160.000, tamaniti kao da je rat stvaran, kao da se nije pod Opsadom Agresora. Usput, inscenirati razne pokolje i čekati Vazdužne Napade Kone Nate.
Sada je Reditelj Žrtve, Haris Pašović, od Alijine odluke Da se žrtvuje mir i da se Gologuz krene u rat, načinio performans a Sarajevo pretvorio u instalaciju koja bi pomoću 11.541 stolice trebala dokazati da je Srpski Agresor pobio toliko građana Sarajeva.
Laž. Potpuna Laž.
Kao i što je sve što je muslimanska, bošnjačkla strana radila u ratu. Incenirana su asfaltna kvoprolića po Sarajevu da bi međunarodne snage intervenisale protvi Srba. Jer ta vojska, Usrana Armija BiH, nije bila sposobna nizašta. Da nije bilo Hrvata, Hrvatske Vojske, danas niko ne bi pričao o Žrtvi. Rat bi bio vrlo brzo gotov.
Kao što je laž da je ono dvoje zaljubljenih na mostu na Miljacki ubila srpska strana, kao što je laž da nisu našli Avdu Palića, kao što je laž da je ubijeno 200.000 muslimana i silovano 50.000 muslimanki. Kao što je laž i sam Silajdžić i StopostoBiH. Kao što je Opsada laž. Kogod je htio, izašao je iz Sarajeva. A, osim toga, kako to da ta Silna Patriotija i ARBiH, za tolike godine rata nije krenula u herojski proboj. Agresor Noćas Mora Pasti.
Zašto bi krenuo. Svima je odgovarala ta Predstava Čekajući Karadžića. I Čaršiji, i Patriotiji, i Aliji, i Strancima. I Kristijan Amanpur.
Čudi me kako se zna koliko stolica treba da bude a ne zna se koliko je Srba pobijeno u Kazanima i po kazamatima Sarajeva. Kao das niste imali nijednog Batka.
Laž sa stolicama je Amanpurizirana Predstava za svijet. Beskonačno Oreolisanje Žrtvom. Podgrijavanje Mržnje kao glavnog jela, i salate, Bosne Usrane. Definisanje Podjele. Kič kao odraz uvlačenja muslimanskog naroda u suludu avanturu unaprijed izgubljenog rata. Stvaranje Trajne Samoće kao černobilskog oklopa za pošten muslimanski svijet Bosne i Hercegovine.
I Farsa. Od Agresora kupiti stolice.

MUDIS
DIREKTNO
PO MUDIMA BiH

Kreditni Giljotinaši, izvjesna agencija Moody's, snizlia kreditni rejting BiH na dno B ljestvice. Neki kažu da je to samo ladica više od rejtinga Grčke. I da samo što nije propala Vaša Država.
Ja, pak, mnijem da je normalno da je rejting taj Donji B. B ka BiH. Da se Vaša Država zove Aska i Vuk, rejting bi bio A.
E, tako se, otprilike, neki novinari i neki političari, a njih nije malo, razumiju u kreditne rejtinge i njihovo čitanje.
Propast je na vidiku. Čekaju nas demonstracije, rušenja, paljevine, Ateve ima cjelodnevni program uživo a reporteri se javljaju iz najzabitijih sela i podbrađene babe, po redu, pitaju Kada ćete vi organizovano na ulice.
Prije svega, i učenicima ekonomske škole na popravnom, jasno je da kreditni rejting nije rejting krize niti rejting bankrota. Ako je neko na Dnu B, ni izbliza nije u istom položaju kao Grčka. Grčka ima zaduženost, potrošnju i neefikasnost daleko iznad svih drugih zemalja. BiH ima neefikasnost ali nema zaduženost i potrošnju kao Grčka.
Kreditni rejting je Rejting Gulikoža. Oni su formirali sebi agencije da ih upozori da ne daju lovu tamo gdje se ne može oblizniti. I da mogu da uvrću muda, malo ti ga dignu, malo ti ga spuste.
BiH, pak, i ne treba da ima kreditni rejting. Jer to nije država, nije ništa. BiH je međunarodno priznati prazan prostor između Hrvatske i Srbije, kao slive neke rijeke. Bosna je sliv rijek Bosne. A i to se, u donjem toku, otima. Kako sliv neke rijeke može da ima kreditni rejting.
BiH nema kreditnih potreba. Osim za razgovore sa Ememefom. Sve ostalo Republika Srpska odlučuje i uzima za sebe.
Ipak, radi sigurnosti, Republika Srpska treba imati pripremljene projekte vlastite Narodne Banke, Vlastite Valute i vlastitih zakonskih procedura u slučaju da se Kreditni Rejting Vaše Države posve zgrči.

JEBO VAS
ONAJ KO VAM
NAPRAVI IGRALIŠTE

Dobro je da nekad i neki fudbalski sudija dobije po ušima. Fudbal napreduje brzinom svjetlice a oni stoje na mjestu. Naročito ovi iz Vaše Države. Pod pokroviteljstvom Komita Za Stabilizaciju.
Isto kažu iz Haotičnog Većeg Entiteta. Samo iz drugog razloga. Da dokažu da su Srbi divljaci.
Ruku na srce, ne znam kome je trebalo da se igra taj Kup Kralja Bosne u fudbalu. Treba se izdvojiti iz tog Saveza za incidente i igrati ligu Republike Srpske a u Evropska takmičenja neka ide Ko Oće. Borcu je bolje da četiri puta godišnje ovdje ugosti Partizan, Zvezdu, Dinamo i Hajduk, nego da se zajebava sa nepotrebnim takmičenjima i sudijskim bilmezima. Imali bi ogromnu posjetu, razvijali bi odnose koji su poželjni i potrebni, igrali bi sa velikim timovima, publici bi priuštili užitak čak i kad bi gubili.
Kažu da je taj međašni sudac iritirao gledaoce. Dobro, to nije razlog da mu razbiju glavušu, niti to branim. Ali je ljekovito.
Krv na glavi malog ćele simbolika je prisilnog zajedništva.
Kada sam se kao posljednji ministar informacija u Vladi Republike Srpske, borio protiv zajedniške televizije, tada male BHT, rekao sam da ne treba praviti igrališta i poligone za nove sukobe. Sada je krv na glavi auttriktera to i uočigledila.
A, nekako istovremeno, krv i na Glavuši Behatea. Izgubili prava na ligu šampiona. Sljedeće godine će prenose srijedom imati ona dva smiješna klovna sa Obeena. Tragedija. Em, tu dvojicu je teško slušati, em, Država ponižena, em, nedostajaće nam stručni konsultanti, STJ.
Erteeres dala saopštenje kako će sama odsad rješavati ta prava a kako dosad niučemu nije učestvovala.
Jest vam trebalo godina da skontate da ste naguženi. Bolje je ponekad i Vasića poslušati, bez obzira šta kaže kompanjija.
Dabome da Erteeres treba sama da kupuje programe. Pa, koliko ima para, toliko i programa. Ali su barem kupljeni za Našu Državu a ne za Vašu Državu. I Vaše Gubitke.

ARSEN I MANCINI
Mancini treba veoma brzo, i prije kraja prvenstva, da spakuje kofere i napusti psihijatrijsku kliniku otvorenog tipa pod imenom Mančester Siti. Inače će ga nakupovane prilude zgaziti i pomiješati sa blatom da će mu trebati nekoliko godina da se oporavi. A to bi bilo šteta nakon velikih uspjeha sa Interom pa i sa Sitijem, dok nije počela kupovina koju on nije mogao kontrolisati. Pri tome ostavljam rezervu. Ako je on doveo Onog Mlatotelija, onda i treba da ga zgaze.
Sitijev tim, sa Balotelijem koji je talentovana nekontrolisana priluda trajne kategorizacije, sa Džekom, Vašim Dijamantom, koji se paunizira terenom i čeka da mu šansa padne pred noge a ne umije učestvovati u igri i pokazati aktivizam, sa Tevezom koji ode za nečijim kolima, ko ćoravo kuče, i tako obiđe pola svijeta, pa se opet vrati na teren kao da ništa nije bilo, i sa igračima skupljenim radi njihove želje za parama i radi slabljenja konkurencije, kao što je Samir Nasri, nije tim za prvaka Engleske.
Tim se gradi. Kao i igra. Tim se ne kupuje. Inače bi Kinezi imali i fudbalske timove u svojim trgovinama.
Mancini je, pri tome, jedan nesretan stručnjak. Kada je načinio pobjednički Inter i doveo ga do stabilnog prvaka, onda su ga otjerali i doveli neke druge tipove među kojima je i Murinjo, koji je iskoristio njegov rad i igrače i odskočio dalje. Danas je Inter tim mojih vršnjaka.
Donio je nesretnu odluku dolaskom u Siti, za njega kao prefinjenog stručnjaka, prije je neki manji, siromašniji, klub koji gradi svoje igrače i gradi tim na dugi rok. Niko sa onim igračima Sitija i onim parama ne može biti prvak Engleske.
Na drugoj strani je Arsen Venger koji se popeo do trećeg mjesta u Premijer ligi. To je ravno odlasku na Mont Everest bosih nogu. Njemu je na početku sezone otišlo nekoliko igrača na kojima je građena koncepcija tima i filozofija igre. Bio je u situaciji da mu navijači igraju bekove. I danas se osjeti taj devastacijski udar. Ostao mu je samo Van Persi a Volkot u takvoj situaciji ne daje koliko može i ne napreduje koliko bi trebao. Arsenalova igra nema više one pasove. To je, sada, klasično englesko loptanje, što je nepopravljiva šteta za fudbal.
Novi stadion koji su gradili uništio je njihove šanse za prvaka u dobrih deset godina.
Zbog svega toga, Venger bi trebao da ostane u Arsenalu. A Mancini da pobjegne što prije.

PSI
OKO
MESARE

Turska, balkanska, čaršija zadržala se danas, pored nekih ćenifa po zabitima i pišalištima Mehmeda Osvajača, još jedino u dobrom dijelu medija Vaše Države ali i u medijima u Republici Srpskoj. To su, prije svega, oni mediji koji su uvijek protiv vlasti ali su za malo para Vlade Republike Srpske, spremni da prime islam. Do ujutro.
U medijima sjede, stoluju, nad robovima, novinarima i sirotinjom rajom, sokački i čaršijski begovi i viđeniji ljudi, AUK, koji takozvanu javnu riječ koriste za muške jetrvske poslove, da nekom ga viknu, da nekoga javno skrše, da oblate, da diskvalifikuju, da cenzurišu, da poraze u poslovima za račun drugih, da nekoga kandiduju a nekoga proskribuju. Pri tome se neprestano predstavljaju, Na Svećetir Strane, prijateljima. Podvode javne ličnosti pod vlastitu cirkusku šatru, daju im priznanja pa ih onda promovišu u uručioce priznanja. Taj medijski begovski agregat je potpuno suprotan glavnom liku iz vica Kad Cigo postane ministar, konja postavi za pomoćnika. Njihov vic je Kad konj postane ministar, Cigu uzme za ljubavnicu. Rafaela Kara, mnijem.
Mediji su postali avlije porodičnih obračuna i osveta. Poligoni tračeva i galerije Naših Izvora bliskih ovome i onome. Postali su protočni reketaški računi za pisanje ili nepisanje. Postali su diskvalifikativi u mrtvom predizbornom vremenu.
Djelatnost medija u Republici Srpskoj utoliko je destruktivnija što je opozicija jalovija.
Da bi zadržali svoj pedigre, i tako pobjegli od avlijanera, da bi postali rasa, počinju da glume opoziciju, da glume političke stranke. Njima je, jadnicima, neko, uz malu šaku para, protitrao jajca i saopštio da su faktor izbora, da oni mogu da mijenjaju političku klimu i mozaik. A da imalo prate stvari i činjenice, znali bi da se najveći dio birača opredjeljuje za stranku i kovertira glas, mnogo ranije, prije kampanje, prije godine izbora, i ne na osnovu njihove čaršijske djelatnosti.
U taj arsenal čaršijskih instalacija spada i eklatantan primjer Ateveovog izvještavanja o sjednici Izvršnog odbora Esenesdea. TV Dževrije donijela je uvjerljiv iskaz o tome šta je bilo na toj sjednci. Koja je trajala nekoliko sati i sigurno nisu ni glavne ni sporedne teme bile one koje su višekratni plaćenici saopštili. Ateve je htjela da kaže da se Izvršni odbor najveće stranke na Balkanu bavi šumskim gazdinstvima, šumokradicama i taksama geodetske uprave. Što nema nikakve veze sa istinom. Osim, toga, za to ne treba sjediti satima na nekom sastanku i u tolikom broju.
TV Dževrije se pokazala upućenom baš kao pseto oko mesare. Ako mu, kroz prozor, baciš koščicu pilećeg krila, u njegovoj glavi se stvori slika da je unutra pojeden slon.
Čaršijaneri malo veće mašte od Atevea, garnirali su svoja umovanja svađama među liderima Esenesdea, ostavkama i slično.
U pse oko mesare, da se razumijemo, spadaju i oni koji su informisali Ateve o pouzdanim temamama koje su carovale na Mrakovici.
Valjda će vladini umotvori sada znati da medijima ne treba davati pare. A naročito ne treba potkupljivati već potkupljene. Sfinge ko sfinge. Kurve ko kurve.
Najbolji odnos s medijima nije seksulani odnos. Već latentni odnos neprijateljstva niskog intenziteta. Uživajte, u transparentnosti, demokratiji i nezavisnosti. A sa vlašću ni za ruku ni pod ruku. U takvom odnosu mediji su društveno najproduktivniji. I najvitalniji, jer će preživjeti samo sposobni za informacije. Zna li iko koliko je dosad raznih faktora spašavalo Ateve. Inače bi davno bila u staretinarnici propalih ideja.
U takvom odnosu sa medijima, vlast, što uključuje i vladu, jakako, ima najbolju poziciju. Ne dira u medije. I ne petlja se s njima. A one koji su otvoreno protiv, ignoriše ih, ne daje im legitimitet svojim pojavljivanjem. Informacije koje će biti u opticaju sigurno su dobro sažvakane. A ne ovako. Naš Izvor Blizak Esenesdeu. Ili se radi o našem izvoru bliskom Ateveu. A i to će se otkriti.
Za tu etiku odnosa zaduženi su pretežno mediji. Vlast, od pamtivijeka, ima prava na sva sredstva. Vlast poteže i za ratovima pa može i sa medijima kako hoće. Ako mediji sebi ne postave ljestvice i granice, ako ne izgrade etičke putokaze prema vlasti, ostaće uvijek Čaršija. Kurve i Jetrve.

GODINA SITNOĆE
Nikad se neće doznati da li Šezdeset osmu više priželjkuje neka vlast ili njeni studenti. Kako je to bilo divno vrijeme studentskih protesta i demonstracija. Na novom Beogradu. Pa se, onda, zaleti komunistička milicija pa ubije Boga u studentima. Ne Boga, tad je bio Ateizam, ubije Petokraku u njima. A na bojištu, kao nekada protiv mrskog Franka u Španiji, ostane više cipela nego što je bilo studenata. Vlast, narodna i lijepa, fer borac, sve utovari u kamione i istovari u Studentskom gradu na Novom Beogradu. Prethodno Veljko Vlahović održao nadahnute besjede. Ali milicija je djelovala, bez obzira na to. Onda se pojavio Tito i titro im malo mudanca. Studentima. Tako je Revolucija otišla u Kurac.
Danas, nema studenata. Postoje unije, skupštine, parlamenti. Ali, sve je to razbijeno. Pojavili se kupovni fakulteti, studira svako. A u Revoluciji ne učestvuje svako. I šta bi se revolucionisalo kad svi hoće da budu pravnici i ekonomisti. Neko mora da potkiva i konje. Da ne kažem da neko mora da bude i konj.
Ali vidim, neki studenti na Banjalučkom univerzitetu prijete ulicama, parkovima i travnjacima ako se ne iskorijeni korupcija na tom Univerzitetu. Di si bija kad je grmilo. Kako se toga baš sad sjetiše kad treba izabrati rektora. Očito je protest, i prostor u medijčićima, insceniran. Veliki peškir o korupciji a onda, ispod, fusnota, objašnjenje, evo starog koruptivnog rektora evo novog, esdeesovca, čistokrvnog. Valjda, kada je na Istočnom Sarajevu izabran esdeesovac, može i u Banjaluci.
Čudna vremena došla. Godina Sitnoće. Pet studenata prijeti ulicama. Šezdeset mašinovođa posjetili park Mladen Stojanović. Izvjestan broj mladića otpuštenih iz Oružanih Snaga BiH, svi mogu volu rep iščupati, hoće velike penzije od Države zato što su nekoliko godina u Oružanim Snagama, STJ, drkali kurac. Ateveu pala gledanost jer su svi otišli na ulice da učestvuju u protestima koje oni najavljuju. Lagumdžija u zvanične posjete prima strane ambasadore. I Neželjka Komšića. Molim strane ambasadore da odu iz BiH, da i Lagumdžija malo putuje. Sitnoća Ministra Inostranih Poslova. Doći će vrijeme kad će se reći da je Kalaj bio bolji.
Usitnila i opozicija. Ko prvi smije pomenuti kandidata za gradonačelnika iz opozicije. Usitnili i mediji, ono što ih je još ostalo, ne istražuju više ko će pobijediti na lokalnim izborima nego zavađuju. Sitni tiraži.
A nakon Velikih Godina Unitarizacije, i Ohaer i Supervizija broje sitno. Najradije bih sada rekao da i BiH broji sitno. Ali, ubi me patriotizam.
Biće ovo, do kraja, Godina Sitnoće.

BAGATELA
SRBIJANSKOG
OTPADA

e-Petar Zluković iz e-Govnina, koji ima kompleks zajebanih žena, izluđuje ga ministrica pravde u Vladi Srbije a sada i Meri Vorlik, ambasadorica SAD u Beogradu. Mora da ga je, kad je bio mali, neki odrasli curetak mjesecima šutirao nogom u dupence. Pred velikom rajom.

Ipak, Čovečuljak je fenomen. Dospio je u propast sa e-Govninama za samo četiri godine. Brže nego što je Yugu trebalo na putu za Ameriku, brže nego što su propale neke priručno formirane novine za jednokratni medijski serbijanski seks.

Otkako sam zapazio to portalče, otkako me počeo pominjati i reklamirati, Zluković sedi na trotoaru i prosi. Fala braćo, drži tata. Udelite e-Novinama, ubacite u Kasicu Lukovicu. Ugrožena je nezavisnost i delatnost.

A šta je, u stvari, taj Portuljak tog Čovečuljka i prateće bulumente.

Jedan obični Srpski Čir koji svjedoči o teškoj bolesti ispod kože koja tinja u kulja u opštem svijestnom haosu nesretnosti sluđene zemlje od raznih Šešelja, Gospodin Legija, Vukova koji mijenjaju ćud ali nikad Danu, Sloba, Mira i raznih Rasprednjaka. U tom potkožnom gnojnom tkivu Serbije živi i Zluković. Misli da je Vesnik Nove Serbije. Kao i svaki marginalac, krajputaš, kompleksaš i nastranik sladostrasnik u svojoj minornosti.

Imitirajući ismijevanje i kritiku, forsira neko vještačko suočavanje sa prošlošću, zaštitu žrtava a komadanje zločinaca na način da cijelu Srbiju i sve Srbe nabije na Kolac Krivca.

To počinje da biva ludilo.
Ludilo jer nema sistema i nema činjenica.
To je lešinarenje nad vlastitim drobom.

Lešinarenje, jer se nekim zlim vremenom pokušava dokazati sadašnje i trajno Zlo Serbije.

U tu svrhu se mjesecima prenosi šta je pisala Politika prije neznamkolikogodina. U tu svrhu je taj Portuljak postao muslimanski žrtveni žrvanj nad Srbima i u Republici Srpskoj. I nad svim drugim Srbima. Uglavnom, Srbi su u raspadu Jugoslavije sve pojebali. Što nisu mogli pojebati, pobili su genocidno. Što nisu genocidno pobili živo su pojeli. I, danas slobodno hodaju i smiju se Suočenim Zlukovićima u vrat, ne želeći da se suoče sa svojom navodnom krivicom. Ne želeći da se sami podvuku pod omču i načmare na šiljat grabov kolac.

Fala braćo, drži tata, nešto se ne čuje u zadnje vrijeme. Neka američka fondacija zavrnula slavinu za objavljivanje onog što je pisala Politika. I još mu, takođe neki američanski protočni račun blokirao neku hiljadicu dolara udjelice i uprosice. Kao da je to neki štos objaviti šta je pisala Politika. To postoji u svakoj prašnjavoj arhivi, čak i u Narodnoj biblioteci onog obožavatelja Nitkolaidisa. Za to ne trebaju dolari. Plaćeni su za nešto drugo, očito, a Politikom se prekrivaju. I, kao da je, uopšte štos objaviti šta je neko pisao prije dvadeset godina. Kao da je samo Politika nešto užasno pisala. Pisala je cijela Jugoslavija.

Ali, Ženski Kompleksaš Zluković je negdje načepio američku ambasadoricu. Nježno, kao što to umije slonovski srbijnaski kretenoid. Mislio je da će biti mirna kao i Sneki. Trebao je da pita Nas Odovuda. Mi znamo kako jebu ambasadori. Imamo čitav Medeljejev amb jeb sistem elemenata.

Ambasadorica Meri je tamo negdje rekla Gotovo.
Sad e-Petar vidi šta je demokratija.
Piši Petre, ne daj Meri.

Ali ova tužna storija i ispovijest o četverogodišnjoj propasti Portuljka i Petruljka, inače Sarajevskog Nosioca Velikog Barjaka Kotline, samo je genetski skener načina prodaje srbijanskih nevlastnih, građanskih, europejskih, mondijalnih, bezličnih, slobodumnjaka a, u stvari, slaboumnjaka.

Na svaku šaku dolara izvrate i mozgić i dupence pa im, poslije promaja odozgo nadole. I odozdo nagore, što je smrdljivo do zla boga.

Piši Petre, ne daj Meri.

BORIS BRISELSKI,
SULEJMAN VELIČANSTVENI
I TAČI IREDENTISTIČKI

Tužno, jučer, gleda Boris u Briselu. Kako, koji Boris. Boris Mac Mac. Tutnuli mu u ruke neku dječiju staklenu kuglu kao priznanje Savjeta Evrope. Istu dječiju zvečku primila je i izvjesna Sojhajr Belhasen. Vjerovatno Sojka Hajra. Ona je iz Tunisa, Predsideteljica Međunarodne federacije za ljudska prava. A nagrada se zove Sjever – Jug. Đe Me Nađe. Jebe me i Sever i Jug.
Tužno gleda Boris jer zna da je mala staklena kugla Katul Ferman. Farsična nagrada za sve zasluge u zamajavanju Serbije dok se Kosovo usamostaljuje. Te, imamo stupove spoljne politike, mada ste pomislili Kulture, te, imamo neutralnost, te, imamo Ruse, te, nećemo sa radikali i nazivaocem Gospodina Legije, te, pregovaramo oko pečata, te, kurčimo se oko fusnotu, te, Nikada, ali Nikada, nećemo priznati jednostrano otkosovljenje. A to što ćemo, u međudobu, priznati Kosovo i s njim pregovarati, to jebeš sada kad su izbori i kad je pala nagrada.
Priznanje Borisu je gniječenje crvenog luka ispod podočnjaka Serbije. Da joj se oči malo zavlaže. Da joj se stuži. Kako je naš Boris primljen u Selu Briselu, u Belom Svetu, kao Čkalja nekada na Putu oko sveta, dok ga je u zemlji čekao Crni sneg. Nagrađaju ga ka vladiku. Šalju poruku pred izbore. Zna Brisel da je za Serbe bolja blaga rakija od ljutu rakiju. Mac Mac. A Serbija isto ima ljudska prava, ona za koja se zalaže Sojka Hajra. Pa garantuje za Šešelja kad dospije na slobodu u Ostatak Serbije. Otkako je on u Hagu, otkrnjilo se mnogo. Garancije za Šešelja bi trebale biti poen vlastima. Da bi neki Vojvodin simptomatizer uglasio koji glas Deesu.
Farsično je priznanje Borisu u Briselu, dok mu je Serbija puna Turaka. Prikazuju se turske serije ko da si u Anadoliju. Ušle u šljivike, u ćuvike, u šikare, na bogaze, u magaze, pod četiri vode, a i tamo gde su rode, u povaljanu travu tvrdom guzom čobanica sa Jastrepca, Rtnja i Zlatara, u jasenje, izašle na tri putića, opasno otimaju Srblje od Pinkača, Kurira i e-Serbije.
Sulejman Veličanstveni opet među Srbima. To je onaj Demokratski Sulejman, malo mu nedostajalo da primi Briselsku Staklenu Lopticu, koji je podavio svoju djecu, brata i njegovu djecu, da mu ne ugroze prijestolje, da bi na miru mogao da umre Prirodnom Čadorskom Smrću, 1566. Kod Sigeta. Siget je stara turska, otomanska, reč.
Dometi Sulejmana Veličanstvenog koncentrisani su u najveće dostignuće Otomanske Stabilnosti, Danku u krvi. Nabijanje na kolac samo je osebujnija interpretacija.
Sirotinja Serbija nema vremena ni dinara da čita i uči istoriju. Sulejman je sada ljubavna priča. U sirotinjskoj Serbiji se prima ko uš na logoraše. Prethodno je Serbija pripremljena kordonima Umetnica, Pevaljki, mnijem, čije su dveri mrduše donje i titruše gornje, uz nešto malo potpevavanja, zavijanja i aralaukanja. Ceca, jebote. Poslije došla Pinkuša. Cela Serbija na Audiciji kod Pinka. Svakodnevni Kič.
Takva Serbija, pod šljivama, pod šljivovicom, dušu je dala za Turske Serije. To je Novi Val Kulture. Dok se Turci vraćaju iz Nemačke, preko Serbije, Turske Serije napreduju na Sever. Ako ih ne zaustavi Samostalna Vojvodina, neće niko.
Ako Borisa pozovu na još jedno priznanje u Brisel Selo, dogodiće se da se snimi i serija pod imenom Tači Iredentistički. Veliki Čadori, postrojene vojske Crnokosovaša, Serbi sa Severa, na čelu Sloba, jašu u kordonima i sabljare nad nevinim Šiptarima, a u pozadini Krvi, Slobode i Crveno Crnog ljubav Mladog Iredenta i u tri zida ograđene unuke Nosačice Titove Štafete. Baka Štafetaljka daje unuku Mladom Iredentu, malo plače preko izboranog lica ali svojim sitnim rukama na sipljiva prsa privija veliku crvenu limenu petokraku, zagledana u daljinu koju prekriva Kosovska Stabilnost.
Tužno gleda Boris u Briselu. Pogledati Politiku 35340, naslovna strana, u dnu. Gore Šešelj, dole Boris.

BOLJI ESDEES
JMM. Esdees je počeo da izdaje Bilten. Bolja Banja Luka. Oni Banjaluka pišu odvojeno mada je Vuk rekao da se piše kao što se govori. Savremeno, nema šta. Bilten. Dobro nisu počeli po manastirima da prepisuju žitija, STJ. Ili da od Oružanih Snaga BiH iznamjmljuju prašnjave geštetnere pa da umnožavaju taj Bilten.
Tražio sam u svojoj bogatoj izbornoj biblioteci, i interneteci, bilo kakvu stavku o uticaju Biltena na Izbore. Nema.
U tom Biltenu piše Srpska se brani jedinstvom a urušava kriminalom.
Mislim da oni to dobro znaju. Samo su malo pomiješali stvari. Urušava se jedinstvom a brani kriminalom.
Kada je Radovan Karadžić provodio jedinstvo u Septembru 93, sve je prštalo od odbrane Republike Srpske. To Jedinstvo je okupilo takve protuve da ih i danas pamtim. Kao da nije Bilo jednom nego Bilo sto puta.
Kada je Brat Radovan poslao ljubavno pismo vojnicima Vojske Republike Srpske sa referendumskim pitanjem Da li ste za Mene ili za ogavnog generala Mladića, to je bilo takvo jedinstvo da se i mojoj Osamdesetčetvorki cijev naježila iznutra.
Kada je Esdeesova policija 97. otvorila Zapadni front kod Prnjavora, bilo je to takvo očitovanje srpskog jedinstva da je i Milošević zaplakao u grobu. Dobro. Nije tad još bio u grobu ali tako se kaže. Kako se on nije toga sjetio.
A kada je Esdees imenovao direktore komunističkih i radničkih fabrika u toku rata, to je bio vrhunski kriminal nad radničkim znojem. Samo zato što su za tim borvercima, punionicama, kalupima i linijama radile osvjedočene komunjare.
Kada je za vrijeme totalitarne vlasti Esdeesa nafta švercovana vozovima a marke i dinari voženi traktorskim prikolicama i u velikim vrećama za brazilsku kavu, to je bilo takvo jedinstvo... pardon, opijen sam Esdeesovim Jedinstvom... to je bio takav kriminal da se guverneri Karadžićeve Narodne Banke nisu stigli ni potpisati na kliše za štampanje Lake Love.
Kada su iz Bratskog Beograda u banjalučku Gospodsku ulicu dovožene palete novooštampanih dinara da bi se od Bratskih Srba kupile Devize, Devize, a njima uvalili bezvrijedni Ulošci Nizadupe, to je bio takav kriminal od koga je Al Kaponeu u grobu spao šešir sa glavuše.
Kada je poslije rata procvjetao esdeesov Centrex, bio sam ubijeđen da se kriminal podvukao i pod stećke.
Sačuvaj me bože esdeesovog jedinstva i borbe protiv kriminala.
Dabogda Bolji Bio.

SOCIJALPREZENTACIJA
ŠIROKIH SLOJEVA

Vrijeme je za novu ideologiju.
Kretenoidni liberalni fondaterijanci, kapitalisti koji svijet, ili njegove bitne dijelove, shvataju, i prema njemu se tako ponašaju, kao svoje privatne fondove za liberalno i neoliberalno iživljavnje, uništili su desnicu kao ideološku potku.
Ortodoksni ljevičari, defektoidi koji su vlast masa suprakoncentrisali u vlastitu i vlast vlastite mašinerije, ušli u zamku klasne borbe na svim paralelama i meridijanima, Proleteri svih zemalja, ujedinite se, Amerika i Engleska biće zemlja proleterska, Amerika i kanada biće zemlje udruženog rada, uništili su Ideju Lijevog Čovjeka.
A neoliberalizatori, deregulatorijanci, sorošijanci, militarijanci i bankarski koncentratori pristupili su i uništenju lijeve konfiguracije. Tako je nestala radnička klasa, radništvo, rad, a nastale usluge, virteulni poslovi koji disperziraju ideje, svijest i ideologiju kao neki nevidljivi heroin. Kao da je došlo vrijeme kraja ideologija.
Ta disperzija, granulizacija, homogenizacija, pasterizacija svijesti, ideja i ideologija, vlastitog pojma o koordinatnom sistemu i egzistencijalizmu uopšte, zahvatila je sve, od hipoketarnog inokosnika u Americi do nobelovaca ekonomije.
Jozef Štiglic, analizirajući nastavak puta SAD i Evrope prema Dnu, eurekacijski izjavljuje Naprednije oporezivanje, koje bi preraspodijelilo dohodak od vrha prema sredini i dnu, smanjilo bi nejednakost i povećalo broj radnih mjesta.
Ne vjerujem da je Štiglic plaćen od neoliberalizma za ovakvo zamagljivanje, vjerujem da je i njegova svijest disperzirana u mjeri u kojom ne može da obuhvati postojeći svijet i potrebu njegovog prerazmještaja već njegovo krajnje dostignuće jeste samo fasadiranje. Da okrečimo ovu stranu ulice.
Iz istog arsenala su i optužbe Njemačke da svojim rastom, zaposlenošću i izvozom od bilion eura, postaje prijetnja Evropskoj Uniji. Rad je postao opasnost.
Kao što isporezivanje milijardi dolara od onih koji zarađuju ekstra i supra profite, šta zarađuju, jednostavno uzimaju, neće riješiti probleme širokih deegzistencijalizovanih slojeva stanovništva, tako ni usporavanje rasta Njemačke neće riješiti probleme onih koji malo rade, malo šparaju i malo se organizuju.
Ta Evropa, kolijevka i ljevice, i socijaldemokratije, nama danas i ovdje, najprihvatljivije ideologije, već je shvatila da, pod najezdom kordona kapitalpancera, gubi tlo za socijaldemokratiju. I traži njenu preorijentaciju. Konstatuje neoliberalnu hegemoniju nad socijaldemokratijom. Kasno se sjetila monstruozne konstatacije Margaret Tačer Ne postoji nešto što se zove društvo. Socijalna pravda djeluje kao sirup za kašalj na Sidu. A ekološka industrija ne može da se ubroji u potpornjeve socijaldemokratije.
Klasična, stopedesetgodišnja baka, Socijaldemokratija, ne može da zaštiti najveći i jedini vitalni sloj društva. Široki sloj osiromašenih, dezorijentisanih i deegzistencijalizovanih.
U taj sloj ne spadaju više samo radnici iz nekadašnje, zaboravljene, engleske industrijske revolucije, već i osiromšeni seljaci koje je zaobišao ruralni razvoj a razvoj seoske ekonomije još nije nastupio, već i Mali Privrednici, kako ponižavajuća nomenkaltura, već isamoradni borci za koru kruva i opstanak porodice, sitni administrativci i nezaposleni po svim osnovama ili zaposleni samo do prve raskrsnice.
Za sve njih je potrebna nova ideologija.
Ali ona ne može nastati deklaracijom, proglasom i sljedećom kućnom numerom Internacionale.
Za početak, potrebna je Socijalprezentacija Širokih Slojeva. I njihovog položaja, interesa, opstanka i uloge uopšte.
Površno gledajući, to zahtijeva objedinjavanje političkih stranaka koje se deklarišu kao socijaldemokratske, narodne, demokratske, socijalističke, progresivne i ujedinjavajuće ili masovne.
Ali, to neće biti lak put. Prijeći će ga Socijalprezentacija u ovom vijeku. To je sigurno. Zajedno sa formiranjem novih ekonomskih ploča na zemljinoj kori i vraćanjem rada na Veliku Egzistencijalnu Scenu Pojedinca, Nacije i Države. Običnog, neeksploatativnog rada, rada za pojedinca i društvo istovremeno.

KAKO JE
BATA CANE
JEBO NOVINARSTVO

Razumijem da sam u opasnosti da pišem o nečem i o nekima za šta i koga najveći dio ljudi uopšte ne zna šta je u i ptanju i ko su likovi, kao i da ih to uopšte ne zanima. Ali, slučaj je zanimljiv za kratku sudiju o novinarstvu.
Pošto su novinari umislili da su Svete Krave Indijske, ali da im vimena imaju dvadesetčetiri sise, ko Honda ventila, Sunce Ti Jebem, mnogi događaji ostaju van redakcija, stolova za vijesti i Dens Latin Talk Šokova. Događaji koji su, u stvari, Sedmice Anatomije mrtvog novinarstva. Ne časovi. U tim događajima i procesima glavne uloge igraju oglašivači, velike banke, koncerni, strani faktori, tajne službe, neformalne družbe i, veoma rijetko, sudske tužbe.
Novinari su se umislili nedodirljivima. Oni predsjedniku republike, bilo kojem, mogu da rade šta hoće. A njima neko ne može reći ni Šta Sereš Ti Tamo.
Pri tome su ostali na marginama svih događaja, procesa i trendova. Ispali iz kolosijeka. Samo su rijetki zadržali energiju da seriozno prate događaje u nekoj oblasti, da imaju kontakte sa važnim ljudima, da imaju koordinatni sistem vrijednosti, da nikad nisu pomenuli Izvor Koji Je Želio Da Ostane Anoniman. Čak i jedan Čavić, ma šta Čavić, i Borenović, znaju više o mnogim oblastima od novinara.
Sama činjenica da rade za gazdu, svodi novinare na najamnike. Bez obzira da li je gazda Kirba Njakos 3600 sec ili Hipnotičar koji ih bezbolno i neprimjetno navede na Apsolutno, Apsolutno Felacio. Na najamnike u ciglarstvu, u rudniku, na građevini, u voćnjacima.
Kada je propao komunizam propalo je i novinarstvo. Danas postoje mediji kojima ne trebaju novinari. Neoliberalizam, naročito Neoliberalizam Balkanskih Drekavaca, asocijacija na sintagmu Azijskih Tigrova, ne dopušta postojanje novinara kao samosvojnog aktera informacione i komunikacione sfere. Ta sfera je preskupa da bi se u nju pustio neki nezavisni intelektualoid sa završenom žurnalistikom ili, još gore, pravom.
Da li je iko primijetio sa kakvom je lakoćom Ona Amanpur postala novinar. Kao što je i Sinemaskop Kurava postala rediteljica.
Stane Subotić Cane, biznismen, Naše Gore List, tužio Nacional. To je onaj tjednik čiji je vlasnik
pitao bombu Buš Puki a bomb rekel Bum. Cane je tužio u serijama. Sudovi osuđivali Nacional u redenicima. Onda, pošto je Puki Pukel, a Puki je isto postao novinar u Rartnim Naplavinama, shvativiši to kao što je i Mara shvatila da Ga ima kad je čula pjesmu Jebla Mara Devet Govedara, novi vlasnici Nacionala su se nagodili sa Canetom. Ima da se javno odreknu deset godina pisanja protiv Caneta, protiv duvanske mafije, protiv njegovog, i Nekih Crnogoraca, šverca cigareta, da sve to izbrišu za fajlova, mejlova, sajtova, infova i da objave intervju sa Canetom, da objave jednu njegovu pjesmu za djecu, da ne objavljuju presude protiv sebe a Cane će da obustavi dalji seks David Protiv Jazavca pred zemljanim sudovima.
Oni koji su pratili tih deset godina Nacionala znaju da je to plasirano kao Istraživačko Novinarstvo, da je to razotkrivalo, raskrinkavalo, objelodanjivalo, transparentiralo, sve u 3LPM. Do istraga po Italiji za Milu Đukanovića, za udruženo zločinačko ilegalno dumagijanje. I sve tako do unedogled. A nigdje ništa.
Sada su Gazde pljunule na to i samo razmazale po tepihu. Pošto tepih nije bijel.
E. Dragi moji novinari, naročito vi koji mislite da je tiraž od 2.400 samo skraćenica od tiraža 2.400.000, i vi čija je tetka prvoj komšinici rekla da ste novinar, i vi koji niste vidjeli ni f od fakulteta, i vi koji završavate Kupovne Kolegijum Blokove, i vi iz Ratnih naplavina, i vi svi koliko vas ima, PVM, tako umire novinarstvo koje nije ni rođeno.
U slučaju Cane Prči Nacional pominju se scenariji u kojima su učestvovali poznati političari, obavještajci, medijstvenici. Ali to je sve nebitno. Može da bidne a i ne mora. Bitno je da je neki Bizmismen ubio cijelu jednu redakciju i njenih spektakularnih deset godina. Samo zato što je imao pare, i živce, da se sudi i što to Novinarstvo nije imalo Činjenice a imalo je Gazde.
Ipak, Novinari, one prave pišem malim slovom, mogu da budu mirni. Tih Bizmisnena, Canetova, malo je. Inače, kad bi ih se, Novinare, počelo tužiti, pušilo bi se sve do Čenobila.

IZDAJNIČKI
KONFORMIZAM
ESDEESA

Srpska Demokratska Stranka je već godinama u velikim problemima. Prošlo je njihovo zlatno doba Poklanjanja i Davanja kad je, uz akorde njihove Ode Srpstva Čupavih Prsa, u ruke Sarajeva i Stranaca odlazilo sve što je bilo kome palo napamet kao Državna Stvar. Neću da budem Esdeeosofob. I Ivanić je davao i kapom i gaćama. Priznat je i genocid. Njihov Čavić je to uradio. Neka ostane zapisano da se nikad nisu odrekli te njegove izjave. Sada bi da se revidira odnos prema Karadžiću. Prvo prema Čaviću, braćo. Ili, bratijo.
U velikim, dakle, problemima sa političkom orijentacijom.
Esenesde je borbu za Republiku Srpsku poveo ustavnom, dejtonskom, zakonskom i međunarodnom argumentacijom. Esdeesovo srbovanje slaninom i bijelim lukom, i pečenjem vola od strane Popa Teslićkog, otišlo je u istoriju.
Istovremeno, njihova organizacija počiva na četverouglu Bosić, Babalj, Mićo, Obren. Od njih četvorice samo Bosić misli na Esdees. Ostali misle na sebe. Obren misli na pet hiljada muslimanskih glasova koje mu isporučuju kao sigurnu prednost u svakim dobojskim izborima. Mićo je odavno SAO Bijeljina i ima veze sa Esdeesom samo malo više nego ja. Babalj je više sa Hadžićem nego sa bilo kojim drugim Esdeesovcem, uključujući i Šarovića.
U takvoj situaciji Esdees donosi svoju Dvoglavu Novu Politiku koja podrazumijeva:
• Nula problema sa Sarajevom i sa Strancima
• Decentralizaciju Republike Srpske.
U Stanišića Selu promovisana je politika nezamijeranja, neiritiranja, neizazvivanja, neprovociranja i nečačkanja Sarajeva i Stranaca i politika fiskalne i finansijske decentralizacije Republike Srpske.
Shvatio sam da se u Esdees vratio Šarović. Vidim, vratio se i Cicko Cjelica. Onaj što kaže da sam ja bio u Esdeesu pa sa njihovim znanjima i tajnama otišao kod Dodika. EMB. Ali nisam shvatio kad se Gandi vratio u Esdees, STJG. Gandijevsko.
Zašto Esdeesoglu želi Nula problema sa S&S. Pa, zato što nema šta da kaže i što im je podguzni konformizam draži od svakodnevne borbe sa sarajevsko-internaconalnim aždajama koje vatru suču po pet kopalja unaprijed i po sedam kopalja u visove. I zato što su se, na osnovu partnerstva sa Esenesdeom, dokopali nekih pozicija u zajedničkim organima. Pa bi, sada, da ne čačkaju Age Sarajlije. Valjda, da se ne naljute i ne proglase ih smetalištem.
Bilo bi korektnije da su svoju gandijevsku politiku promovisali prije formiranja Savjetodavnog Udruženja Ministara sa Vitezom Okrugle Naušnice na čelu.
A što se tiče decentralizacije Republike Srpske. Ona je, što se tiče Esdeesa već odavno provedena. Republika Srpska je, kada se uzmu u obzir Esdeesove opštine, već konfederacija. Mićo i Obren su se toliko decentralizovali kao da je jedan sa Ozrena a drugi sa Trebave.
Ozbiljno. Moj dragi Esdeese, decentralizacija i regionalizacija Republike Srpske, i ostale vaše sao-demokratije, možda mogu doći na dnevni red kada Republika Srpska bude samostalna. Federalna država u BiH. Ili samostalna izvan BiH.
Dotad, mirno spavajte.