четвртак, 29. март 2012.

BAGATELA
SRBIJANSKOG
OTPADA

e-Petar Zluković iz e-Govnina, koji ima kompleks zajebanih žena, izluđuje ga ministrica pravde u Vladi Srbije a sada i Meri Vorlik, ambasadorica SAD u Beogradu. Mora da ga je, kad je bio mali, neki odrasli curetak mjesecima šutirao nogom u dupence. Pred velikom rajom.
Ipak, Čovečuljak je fenomen. Dospio je u propast sa e-Govninama za samo četiri godine. Brže nego što je Yugu trebalo na putu za Ameriku, brže nego što su propale neke priručno formirane novine za jednokratni medijski serbijanski seks.
Otkako sam zapazio to portalče, otkako me počeo pominjati i reklamirati, Zluković sedi na trotoaru i prosi. Fala braćo, drži tata. Udelite e-Novinama, ubacite u Kasicu Lukovicu. Ugrožena je nezavisnost i delatnost.
A šta je, u stvari, taj Portuljak tog Čovečuljka i prateće bulumente.
Jedan obični Srpski Čir koji svjedoči o teškoj bolesti ispod kože koja tinja u kulja u opštem svijestnom haosu nesretnosti sluđene zemlje od raznih Šešelja, Gospodin Legija, Vukova koji mijenjaju ćud ali nikad Danu, Sloba, Mira i raznih Rasprednjaka. U tom potkožnom gnojnom tkivu Serbije živi i Zluković. Misli da je Vesnik Nove Serbije. Kao i svaki marginalac, krajputaš, kompleksaš i nastranik sladostrasnik u svojoj minornosti.
Imitirajući ismijevanje i kritiku, forsira neko vještačko suočavanje sa prošlošću, zaštitu žrtava a komadanje zločinaca na način da cijelu Srbiju i sve Srbe nabije na Kolac Krivca.
To počinje da biva ludilo.
Ludilo jer nema sistema i nema činjenica.
To je lešinarenje nad vlastitim drobom.
Lešinarenje, jer se nekim zlim vremenom pokušava dokazati sadašnje i trajno Zlo Serbije.
U tu svrhu se mjesecima prenosi šta je pisala Politika prije neznamkolikogodina. U tu svrhu je taj Portuljak postao muslimanski žrtveni žrvanj nad Srbima i u Republici Srpskoj. I nad svim drugim Srbima. Uglavnom, Srbi su u raspadu Jugoslavije sve pojebali. Što nisu mogli pojebati, pobili su genocidno. Što nisu genocidno pobili živo su pojeli. I, danas slobodno hodaju i smiju se Suočenim Zlukovićima u vrat, ne želeći da se suoče sa svojom navodnom krivicom. Ne želeći da se sami podvuku pod omču i načmare na šiljat grabov kolac.
Fala braćo, drži tata, nešto se ne čuje u zadnje vrijeme. Neka američka fondacija zavrnula slavinu za objavljivanje onog što je pisala Politika. I još mu, takođe neki američanski protočni račun blokirao neku hiljadicu dolara udjelice i uprosice. Kao da je to neki štos objaviti šta je pisala Politika. To postoji u svakoj prašnjavoj arhivi, čak i u Narodnoj biblioteci onog obožavatelja Nitkolaidisa. Za to ne trebaju dolari. Plaćeni su za nešto drugo, očito, a Politikom se prekrivaju. I, kao da je, uopšte štos objaviti šta je neko pisao prije dvadeset godina. Kao da je samo Politika nešto užasno pisala. Pisala je cijela Jugoslavija.
Ali, Ženski Kompleksaš Zluković je negdje načepio američku ambasadoricu. Nježno, kao što to umije slonovski srbijnaski kretenoid. Mislio je da će biti mirna kao i Sneki. Trebao je da pita Nas Odovuda. Mi znamo kako jebu ambasadori. Imamo čitav Medeljejev amb jeb sistem elemenata.
Ambasadorica Meri je tamo negdje rekla Gotovo.
Sad e-Petar vidi šta je demokratija.
Piši Petre, ne daj Meri.
Ali ova tužna storija i ispovijest o četverogodišnjoj propasti Portuljka i Petruljka, inače Sarajevskog Nosioca Velikog Barjaka Kotline, samo je genetski skener načina prodaje srbijanskih nevlastnih, građanskih, europejskih, mondijalnih, bezličnih, slobodumnjaka a, u stvari, slaboumnjaka.
Na svaku šaku dolara izvrate i mozgić i dupence pa im, poslije promaja odozgo nadole. I odozdo nagore, što je smrdljivo do zla boga.
Piši Petre, ne daj Meri.