SOCIJALPREZENTACIJA
ŠIROKIH SLOJEVA
Vrijeme je za novu ideologiju.
Kretenoidni liberalni fondaterijanci, kapitalisti koji svijet, ili njegove bitne dijelove, shvataju, i prema njemu se tako ponašaju, kao svoje privatne fondove za liberalno i neoliberalno iživljavnje, uništili su desnicu kao ideološku potku.
Ortodoksni ljevičari, defektoidi koji su vlast masa suprakoncentrisali u vlastitu i vlast vlastite mašinerije, ušli u zamku klasne borbe na svim paralelama i meridijanima, Proleteri svih zemalja, ujedinite se, Amerika i Engleska biće zemlja proleterska, Amerika i kanada biće zemlje udruženog rada, uništili su Ideju Lijevog Čovjeka.
A neoliberalizatori, deregulatorijanci, sorošijanci, militarijanci i bankarski koncentratori pristupili su i uništenju lijeve konfiguracije. Tako je nestala radnička klasa, radništvo, rad, a nastale usluge, virteulni poslovi koji disperziraju ideje, svijest i ideologiju kao neki nevidljivi heroin. Kao da je došlo vrijeme kraja ideologija.
Ta disperzija, granulizacija, homogenizacija, pasterizacija svijesti, ideja i ideologija, vlastitog pojma o koordinatnom sistemu i egzistencijalizmu uopšte, zahvatila je sve, od hipoketarnog inokosnika u Americi do nobelovaca ekonomije.
Jozef Štiglic, analizirajući nastavak puta SAD i Evrope prema Dnu, eurekacijski izjavljuje Naprednije oporezivanje, koje bi preraspodijelilo dohodak od vrha prema sredini i dnu, smanjilo bi nejednakost i povećalo broj radnih mjesta.
Ne vjerujem da je Štiglic plaćen od neoliberalizma za ovakvo zamagljivanje, vjerujem da je i njegova svijest disperzirana u mjeri u kojom ne može da obuhvati postojeći svijet i potrebu njegovog prerazmještaja već njegovo krajnje dostignuće jeste samo fasadiranje. Da okrečimo ovu stranu ulice.
Iz istog arsenala su i optužbe Njemačke da svojim rastom, zaposlenošću i izvozom od bilion eura, postaje prijetnja Evropskoj Uniji. Rad je postao opasnost.
Kao što isporezivanje milijardi dolara od onih koji zarađuju ekstra i supra profite, šta zarađuju, jednostavno uzimaju, neće riješiti probleme širokih deegzistencijalizovanih slojeva stanovništva, tako ni usporavanje rasta Njemačke neće riješiti probleme onih koji malo rade, malo šparaju i malo se organizuju.
Ta Evropa, kolijevka i ljevice, i socijaldemokratije, nama danas i ovdje, najprihvatljivije ideologije, već je shvatila da, pod najezdom kordona kapitalpancera, gubi tlo za socijaldemokratiju. I traži njenu preorijentaciju. Konstatuje neoliberalnu hegemoniju nad socijaldemokratijom. Kasno se sjetila monstruozne konstatacije Margaret Tačer Ne postoji nešto što se zove društvo. Socijalna pravda djeluje kao sirup za kašalj na Sidu. A ekološka industrija ne može da se ubroji u potpornjeve socijaldemokratije.
Klasična, stopedesetgodišnja baka, Socijaldemokratija, ne može da zaštiti najveći i jedini vitalni sloj društva. Široki sloj osiromašenih, dezorijentisanih i deegzistencijalizovanih.
U taj sloj ne spadaju više samo radnici iz nekadašnje, zaboravljene, engleske industrijske revolucije, već i osiromšeni seljaci koje je zaobišao ruralni razvoj a razvoj seoske ekonomije još nije nastupio, već i Mali Privrednici, kako ponižavajuća nomenkaltura, već isamoradni borci za koru kruva i opstanak porodice, sitni administrativci i nezaposleni po svim osnovama ili zaposleni samo do prve raskrsnice.
Za sve njih je potrebna nova ideologija.
Ali ona ne može nastati deklaracijom, proglasom i sljedećom kućnom numerom Internacionale.
Za početak, potrebna je Socijalprezentacija Širokih Slojeva. I njihovog položaja, interesa, opstanka i uloge uopšte.
Površno gledajući, to zahtijeva objedinjavanje političkih stranaka koje se deklarišu kao socijaldemokratske, narodne, demokratske, socijalističke, progresivne i ujedinjavajuće ili masovne.
Ali, to neće biti lak put. Prijeći će ga Socijalprezentacija u ovom vijeku. To je sigurno. Zajedno sa formiranjem novih ekonomskih ploča na zemljinoj kori i vraćanjem rada na Veliku Egzistencijalnu Scenu Pojedinca, Nacije i Države. Običnog, neeksploatativnog rada, rada za pojedinca i društvo istovremeno.
ŠIROKIH SLOJEVA
Vrijeme je za novu ideologiju.
Kretenoidni liberalni fondaterijanci, kapitalisti koji svijet, ili njegove bitne dijelove, shvataju, i prema njemu se tako ponašaju, kao svoje privatne fondove za liberalno i neoliberalno iživljavnje, uništili su desnicu kao ideološku potku.
Ortodoksni ljevičari, defektoidi koji su vlast masa suprakoncentrisali u vlastitu i vlast vlastite mašinerije, ušli u zamku klasne borbe na svim paralelama i meridijanima, Proleteri svih zemalja, ujedinite se, Amerika i Engleska biće zemlja proleterska, Amerika i kanada biće zemlje udruženog rada, uništili su Ideju Lijevog Čovjeka.
A neoliberalizatori, deregulatorijanci, sorošijanci, militarijanci i bankarski koncentratori pristupili su i uništenju lijeve konfiguracije. Tako je nestala radnička klasa, radništvo, rad, a nastale usluge, virteulni poslovi koji disperziraju ideje, svijest i ideologiju kao neki nevidljivi heroin. Kao da je došlo vrijeme kraja ideologija.
Ta disperzija, granulizacija, homogenizacija, pasterizacija svijesti, ideja i ideologija, vlastitog pojma o koordinatnom sistemu i egzistencijalizmu uopšte, zahvatila je sve, od hipoketarnog inokosnika u Americi do nobelovaca ekonomije.
Jozef Štiglic, analizirajući nastavak puta SAD i Evrope prema Dnu, eurekacijski izjavljuje Naprednije oporezivanje, koje bi preraspodijelilo dohodak od vrha prema sredini i dnu, smanjilo bi nejednakost i povećalo broj radnih mjesta.
Ne vjerujem da je Štiglic plaćen od neoliberalizma za ovakvo zamagljivanje, vjerujem da je i njegova svijest disperzirana u mjeri u kojom ne može da obuhvati postojeći svijet i potrebu njegovog prerazmještaja već njegovo krajnje dostignuće jeste samo fasadiranje. Da okrečimo ovu stranu ulice.
Iz istog arsenala su i optužbe Njemačke da svojim rastom, zaposlenošću i izvozom od bilion eura, postaje prijetnja Evropskoj Uniji. Rad je postao opasnost.
Kao što isporezivanje milijardi dolara od onih koji zarađuju ekstra i supra profite, šta zarađuju, jednostavno uzimaju, neće riješiti probleme širokih deegzistencijalizovanih slojeva stanovništva, tako ni usporavanje rasta Njemačke neće riješiti probleme onih koji malo rade, malo šparaju i malo se organizuju.
Ta Evropa, kolijevka i ljevice, i socijaldemokratije, nama danas i ovdje, najprihvatljivije ideologije, već je shvatila da, pod najezdom kordona kapitalpancera, gubi tlo za socijaldemokratiju. I traži njenu preorijentaciju. Konstatuje neoliberalnu hegemoniju nad socijaldemokratijom. Kasno se sjetila monstruozne konstatacije Margaret Tačer Ne postoji nešto što se zove društvo. Socijalna pravda djeluje kao sirup za kašalj na Sidu. A ekološka industrija ne može da se ubroji u potpornjeve socijaldemokratije.
Klasična, stopedesetgodišnja baka, Socijaldemokratija, ne može da zaštiti najveći i jedini vitalni sloj društva. Široki sloj osiromašenih, dezorijentisanih i deegzistencijalizovanih.
U taj sloj ne spadaju više samo radnici iz nekadašnje, zaboravljene, engleske industrijske revolucije, već i osiromšeni seljaci koje je zaobišao ruralni razvoj a razvoj seoske ekonomije još nije nastupio, već i Mali Privrednici, kako ponižavajuća nomenkaltura, već isamoradni borci za koru kruva i opstanak porodice, sitni administrativci i nezaposleni po svim osnovama ili zaposleni samo do prve raskrsnice.
Za sve njih je potrebna nova ideologija.
Ali ona ne može nastati deklaracijom, proglasom i sljedećom kućnom numerom Internacionale.
Za početak, potrebna je Socijalprezentacija Širokih Slojeva. I njihovog položaja, interesa, opstanka i uloge uopšte.
Površno gledajući, to zahtijeva objedinjavanje političkih stranaka koje se deklarišu kao socijaldemokratske, narodne, demokratske, socijalističke, progresivne i ujedinjavajuće ili masovne.
Ali, to neće biti lak put. Prijeći će ga Socijalprezentacija u ovom vijeku. To je sigurno. Zajedno sa formiranjem novih ekonomskih ploča na zemljinoj kori i vraćanjem rada na Veliku Egzistencijalnu Scenu Pojedinca, Nacije i Države. Običnog, neeksploatativnog rada, rada za pojedinca i društvo istovremeno.
