OKOVATI ŠPIRIĆA
SDA je nedavno donijela odluku o blokadi Savjeta ministara. Radikali. Pa im je onda neko iz AmAmb, ili slične institucije, rekao da to ne čine pa su olambavili svoj politički stav. Malo je Sadović brljao po Direkciji Za Topčagića a onda je manji potpredsjendik Republike Srpske, Adil Osmanović, izjavio: ne želimo blokirati SM nego želimo blokirati Špirića. Znajući da je i Tihić iz Politike Republike Srpske, kao i Poslanik Tarik, izgleda da Esdea strategiju vode srpskanski kadrovi te stranke.
U isto vrijeme, Špirić je optužen da je kupio neki audi i da se na njemu ne vidi da košta toliko koliko je plaćen. Tužilaštvo BiH je naložilo da se izuzmu zapisnici sa pet posljednjih sjednica. Iz toga sam zaključio da je Savjet ministara držao sjednice o tome da li će kupiti poršeovog, folskvagenovog ili pak to Q auto. Došlo je do ozbiljnih podjela među ministrima pa i opstanak države je u pitanju. Stoga se, zaključujem, uključilo Tužilaštvo BiH koga ljubitelji basni vole da zovu Državno Tužilaštvo. Tako je, kako je dobro primijetio Špirić, pored Dodikove vlade, Brankovićeve vlade, sada okriminalizovana i Špirićeva vlada u liku Savjeta ministara. I triling, naravno.
Kako sam odrastao u komunizmu, slušao sam razne bajke o naddruštvenim moćima i uzurpacijama. Jedna od njih je da su viđeniji udbaši za vrijeme informbroa i golog otoka, partijske drugove slali na golokameno ljetovanje da bi mogli da obljubljuju njihove lijepe žene, zdrav seoski element sa oblinama grčkih skulptura i tvrdoćom jablaničkog granita. Ne vjerujem u to, jer su putnici za golootočje sami kupovali karte svojim izjašnjavanjem, na partijskom sastanku o tome da li su za KPJ ili za Rezoluciju Informbiroa i Kominternu. Ko je rekao KPJ, sačuvao je drugaricu.
Da li ove dvije epizode imaju bilo kakvu vezu.
Nemaju. Na goli otok se išlo zbog svojih iluzija i platonske ljubavi prema Staljinu To je bio častan zatvor: Volim više Staljina nego Tita. Na Stub Srama, danas u BiH, ide se samo zato što pokušavaš da radiš svoj posao a što veliki brat nagradi pa kaže: uzmite mu ogrlicu za imunitet.
Tužilaštvo BiH je pod direktnom palicom Nevidljive Uprave koja kriminalizaciju provodi iz različitih razloga, za tri institucije ali sa istim ciljem, da se tijesto smekša i da se lakše mijesi. Tužilaštvo ima stravičnije metode od Udbe i KPJ. Oni se ponašaju kao Ameri prilikom potrage za oružjem za mosovno uništenje. Predstava sa izuzimanjem zapisnika, koji nisu nikakva tajna, samo je kan-kan za javnost. Bilo bi dobro kad bi imali pravu obavještajnu službu pa da, za pedeset godina, objavimo ko koga i za koga u tom Tužilaštvu i oko njega.
Inventar koristi iz ovog noćnog kluba dug je za ovaj tekst.

GOVOR OBAME
Sjedinjene Američke Države su na velikoj prekretnici straha i egzistencije.
O tome ne svjedoči krah autogiganata ili slom finansijskog krvotoka.
O tome svjedoče Američani koji su došli na inauguraciju Obame i Obama koji je govorio kao da je Sudnji Dan. Masovnost je, u istoriji i sadašnjici, uvijek znak velike društvene opasnosti a izrazi pojedinačnih lica zborila su o kakvoj se nesigurnosti, ličnoj i pojedinačnoj radi. Masa koja je došla, htjela je da čuje govor kakav je održao Obama, kolikogod je realna banalizacija da je taj govor pisao neko drugi ili cijeli tim saradnika. Ali govorio je Obama, da nije mislio tako promijenio bi govor.
Govor Obame, ipak, nije bio na nivou očekivanja mase i Sjedinjenih Država. Niti na nivou situacije u kojoj se nalazi društvo (treba razlikovati američku državu i američko društvo, država je jaka a društvo je slabo) mada je jednom jasno pomenuo da je „strah da Amerika propada jasno uočljiv“, ali nije on to izrekao a na drugom: „naša ekonomija je veoma slaba“. U jednom pasusu je pričao kao da je u našim lokalnim izborima, na mitingu u Kalinoviku: „Izgradićemo ceste i mostove, električne mreže i digitalne linije, iskoristićemo energiju sunca, vjetra i zemlje da bi napunili svoje automoblile.“
Obama je pominjao pretke, ideale naših predaka, osnivačke dokumente, putovanja okeanima, udarce biča, Konkord, Normandiju, naše osnivače, našu istoriju, snijeg umrljan krvlju kod glavnog grada... tokom cijelog govora, do kraja. To je znak da je opterećen mesijanskom ulogom koja mu je dodijeljena i od koje je načinjena velika predstava, umjesto dodjele oskara, upriličena je dodjela mandata. To je znak da mu je lakše govoriti o prošlosti nego o sadašnjosti. Međutim, Obama nije na nivou spasioca, niti to može biti bilo ko, da je na njegovom mjestu. Nije problem Amerike, kao što površno kaže Obama: „To su posljedice pohlepe i neodgovornosti ali i našeg kolektivnog neuspjeha da napravimo teške izbore.“ Jer, stanje je strukturalno, nukleativno generisano. Nije samo Buš upropastio stvar, sjetimo se Regana pa dalje. Svi predsjednici poslije Kenedija birani su da budu na tom mjestu a da, u stvari, neznaju gdje su. Kikiriki, nafta, holivud. Da je stanje loše pokazuju ujedinjena i zakamenjena lica bijelaca i crnaca koja su do kraja odslušala govor mada najveći dio njih nije imao mogućnost da to razumije.
Kao što stanje nije samo površno teško tako je i izlaz koji Obama nudi baš površan: „Svakom živom stvoru obezbijedimo šanse i mogućnosti“, „Bogomdano obećanje da smo jednaki, da smo slobodni i da svi zalužujemo šansu da u potpunosti budemo srećni i živimo u blagostanju“.
Jednake šanse i mogućnosti nisu više dovoljne.
Na dva odvojena mjesta Obama kaže: „Da smo spremni da još jednom preuzmemo vođstvo“ i „Amerika mora da igra svoju ulogu u vođenju tog istog čovječanstva u eru mira.“
A nakon toga: „Svijet se mijenja i mi se moramo mijenjati sa njim“.
To je jaka rečenica ali je protivrječna prethodnim dvjema.
To svjedoči o tome da Barak Obama još ne zna gdje je.
Tvrdnja da će Irak prepustiti Iračanima je poželjna u realizaciji ali to neće spasiti Ameriku kao što je nije spasila ni okupacija Iraka. No, generalno, o spoljnoj politici je govorio očigledno i sa novimama. O ekonomiji i strukturi krize nije rekao ništa. A ako je tačno da će u timu ostaviti one fosile koji su pojeli imovinu i šanse miliona Američana, onda je potpuno promašio.
Apsurdno je ali tačno: najveći znak krize je ujedinjeni izbor crnog čovjeka za predsjednika.
Nesigurnost je izbrisala sve podjele i nepodnošljivosti.
Ovaj vijek neće biti lak za Ameriku.

Sreća da je Obamin mandat, ili dva, u tom toku mala dionica.

VOZ ZA BRATISLAVU
Nije vijest da je otišao Lajčak.
Vijest je da je ostao Gregorijan.
Kao što nije čudo da je izabran crnac za predsjednika amerike već je čudo da kako je mogla biti izabrana ona smlata iz Teksasa.
I još u tom stilu: Lajčak odlazi nezavršena posla, nije organizovao refrendum koji mu je najbolja referenca.
Lajčak odlazi, u stvari, uopšte nezavršena posla jer se u BiH posao i nije mogao završiti a to su znali i oni koji su ga poslali ovamo. Znali su jer su prethodno sve radili da se posao ne završi.
Sada je potrebna mudrost koja će nas vratiti sudnjem danu Dejtona i učiniti ono što je moguće na njegovim temeljima. Lajčak je uspio dovesti BiH do zida, pred realnost i to je njaveća dobit i za njega i za BiH. On će svoje mjesto ministra inostranih poslova iskoristiti. Za BiH nisam siguran. Jer, uporedite, i u Evropi se kaže parlamentarna skupština kao i kod nas, kaže se savjet ministara kao i kod nas, i Evropa je sastavljena od dijametralnih cjelina kao i... a čitavo poslijeratno vrijeme sarajevske snage i dio međunarodne zajednice, pa i te Evrope, govorili su o Državnoj Vladi, o Premijeru Državne Vlade, o Državnom Parlamentu, o Državi i odnijeli nam petnaest godina. Sada smo opet na početku, da vidimo da li možemo uvažiti sve ili nećemo uvažiti ništa.
Stoga je Lajčak povukao dobar potez još kada je odustao od izmjene procedura u parlamentarnoj skupštini BiH i onda se ušutio shvativši da to neće ići i da on ne može biti suprotni Švarcšiling. I sada je povukao dobar potez prihvativši realnost ministra inostranih poslova, ostavivši BiH mogućnost da i ona prihvati realnost.
Evropa mora hitno, ne čekajući da se zatvori Ohaer, osnovati ovdje svoje jako partnersko predstavništvo kako bi BiH pogurala prema integracijama. Ako je iskren prijatelj BiH, mada u gepolitici ne postoje prijatelji kao ni među makroima kavaliri.
Bih mora donijeti svoje izmjene ustava i federalizovati se na temeljima dejtonskih unutrašnjih granica. Inače će pola zemlje i jedan narod kliziti u nepovrat. Ovdje svi moraju da se uvažavaju ali i da gledaju svoja a ne tuđa posla.
Neka se Lajčak ne brine, BiH neće ostati mrlja na njegovoj karijeri. Tu mrlju su zaradili oni prije njega. On je došao da konstatuje stanje kliničke smrti Sarajevske Bosne, Pedijeve Bosne, Bosne sa Miljacke.
Njega su poslali u Bosnu a one je otišao iz Bosne i Hercegovine.

SDA & DEI
SRBI SU GLAVNI PROBLEM U BiH
Slučaj DEI, Direkcija za evropske integracije, koja je ostala bez direktora i postala rovovska linija u borbi za nadmoć, otkriva svu nemogućnost reformisane BiH. Reforme, kako ih vidi Sarajevo, znače samo premiještanje pozicija u Sarajevo, u prvoj fazi, i u ruke Bošnjaka u drugoj fazi. Niko ne želi da poštuje za BiH sveti princip Trojne Rotacije. Nego: ono što se jednom zauzme to ostaje moje do kraja istorije.
Sarajevo smatra da Direkcija za evropske integracije treba pripasti Bošnjacima jer je pripadala Bošnjacima.
To nije politički argument. To je nacionalni argument.
Bakir Izetbegović, iz SDA, govorio je o tome nakon odluke nekog organa njegove stranake da blokira rad Savjeta ministara. On kaže, prema novinama: Nacionalni balans već je dobro poremećen u institucijama BiH, i to u korist Srba. Trebali bi neke stvari prepustiti Bošnjacima a ne da zauzimaju i dalje pozicije. Na takav način nećemo moći graditi državu. Srbi dobro znaju da to nije realno i da to ne možemo dopustiti, ne možemo im predati sve poluge u državi.
Međutim, on nije rekao: Stav SDA je... ili: Mi u SDA to nećemo dopustiti... On je govorio u kolektivno ime što se jedino može razumjeti, pošto je stalno pominjao Srbe, da je govorio u ime Bošnjaka.
Teško mi je reći čovjeku sa bradom da laže ali tu je šta je. Netačnom tvrdnjom da je nacionalni balans u državi poremećen u korist Srba, Bakir Izetbegović samo stvara strah od Srba. Jer, nena u starom gradu ne zna šta su balansi i šta ko drži ali zna šta je „u korist Srba“.
Čitajući besjedu B. Izetbegovića, može se zaključiti da su Srbi u neviđenoj političkoj najezdi, da ih, kao stanovništva, ima 80 ili 90% i da drže svu vlast, od šumara do Ohaera. Pa hoće još i mjesto putara na 14. kilometru prema Živinicama.
Zašto Bakir Izetbegović, a mi znamo da on zna pravo stanje, plaši ljude u BiH, muslimane, Srbima?
Zašto neprestano govori o tome da Mi nećemo dozovoliti, da Ohaer treba da reaguje prije nego što Mi reagujemo (onomad, kada sam ga optužio da prijeti ratom)?
Očito mu je to ostalo u nasljeđe od oca Alije. Mi.
Reformisana ešdaunovska BiH je propala, ide se ka zvaničnoj i institucionaliziranoj federalizaciji i zato je Bakir nervozan, zato se množe protivnici Prudskog sporazuma, mada javno zbore da su za. Potrebno je mobilisati mase protiv Srba i u tom kolektivizacijskom haosu onemogućiti normalne dogovore. Potrebno je, usput, i skrenuti pažnju sa propasti Federacije koja je pokazna laboratorijska vježba o tome kako bi izgledala Reformisana Bosna.
Ništa Srbi ne drže u BiH osim onoga što im pripada. Sljedeći na mjestu predsjedavajućeg biće Hrvat i ne vidim u čemu je problem što je sada tu Srbin.
Ako hoćemo državu, lijepu, multi, in, demokratsku, evropsku, moramo se naučiti da na neku poziciju čekamo osam godina. Takav je red.

SLUČAJ VUKOVIĆ
SVAŠTA U TARIKOVOJ BAŠTI
Pošto BiH i Hrvatska nisu u zategnutim odnosima da bi jedna drugoj demonstrirale moć države na svojoj teritoriji, Slučaj Vuković valja shvatiti kao ozbiljnu stvar. Mada je moguće da se pokaže potpuno suprotno, kao predstava bez realiteta.
Kakogod se završi, Slučaj Vuković dijagnosticira nekoliko nivoa leukemije bosanskohercegovačkog društva pri čemu rak nije zahvatio samo koštanu srž i kičmenu moždinu nego i kožu na guzici.
Prvi nivo. Kod ministra Tarika svega ima. Onako zblanut čovjek, ministar bez sistema i nedorastao osrednjem komunlanom preduzeću za velikih kiša ili snjegova, prosto mami neradnike, amatere, probisvijete, folirante, klaniste... u svoje okruženje.
Drugi nivo. Ministru kome se to dogodilo mora se automatski dogoditi i ostavka. A ne da onako nebulozno izjavi kako je dotični Vuković bio blizak američkim obavještajnim strukturama a da ga niko za to nije pitao niti to ima ikakve veze. Čak i da to Sadović samo misli, treba ga otjerati sa tog mjesta. Sadovića, mislim.
Treći nivo. Izuzetno glup ministar znak je da je zemlja u Velikoj Nuždi. Tako nešto se ne izjavljuje po novinama nego se rješava bez javne sramote a pomoćnik se povuče javno zbog porodičnih razloga da oni koji to treba da znaju, da je otišao, mogu da grizu one dvije poslastice pod sobom kad sjede.
Četvrti nivo. Nije slučajno Tarik Sadović postao ministar. Kad izmislite ministarstvo da bi ukrasili Državu, praveći od rage lipicanera za bečki dvor, morate izmisliti i ministra jer ni jedna profesionalna osoba neće da bude tolika budala da radi taj posao bez preduslova.
Peti nivo. BiH mora omogućiti onima koji hoće, a imaju potrebu, da organizuju svoje institucije za zaštitu ustavnog poretka. Mislim prije svega na Republiku Srpsku. Ostali ko hoće. Država BiH ne može to da organizuje na zajedničkom nivou jer je sama Društvo sa ograničenom odgovornošću. Pokušaj sa OBA/OSA je uskisla ideja na samom startu jer su se ratni ultranacionalistički obavještajni slugani SDSDAHDZ, čak i pljačkaši i zločinci, a najprije neprofesionalci i nepotisti, provukli u službu i rade samo za neznamkoga i ponešto za sebe. U BiH već dvadeset godina niko ne školuje bezbjednjake, obavještajce i kontraobavještajce pa je smiješno imati institucije u kojima oni, neškolovani, rade.
Republika Srpska mora imati institucije koje će provjeriti deveto koljeno svakog javnog dužnosnika, i onog koji radi javni i onog koji radi tajni posao. Podrazumijeva se da on mora biti školovan profesionalac. Ulažući pare i očekivanja u zajedničke institucije, gubi se ugled i resursi. Društvo se razgrađuje. Vlast postaje bobičava, narod bi rekao da ima trihinelozu, jer se kriminalne i plaćeničke protuve uvlače u javne strukture na osnovu izbornog legitimiteta. To je korak do gubitka imuniteta na bilo kakvu društvenu boljku koja se automatski pretvara u neizlječivu.
Kao što je neizlječiv Sadović od sindroma stečene nesposobnosti da bude ministar. Čak i u Savjetu ministara.

EVROPSKA UNIJA I BiH
ŠTA JE PRIORITET ZA BiH
Ministar inostranih poslova Slovenije savjetovao je BiH da konkretnim potezima na nivou vlade i parlamenta, pokaže da joj je Evropska unija doista prioritet.
Šta, međutim, Evropska unija treba da pokaže prema BiH? O tome niko ne zbori, ni mlađani ministri inostranih poslova, ni EU.
Da li je Evropska unija takav raj da se za nju treba boriti zatvorenih očiju, bez zahtjeva za pretpristupnu pomoć i dobru volju i bez pitanja šta je preče?
Bosna Hercegovina nije zemlja blizu granica Rusije, kao Ukrajina, pa da je naročito važna vladinim organizacijama EU i NATO. A i sačuvaj nas bože takave važnosti. BiH je zanimljivija pijedinačnim tajnim službama nego javnim evropskim integracijama. Ako BiH drže permanentno rastrzanom i lako upravljivom onda utiču na dva susjeda koji uvijek gledaju na BiH posebnim okom. A onda upravljaš i Balkanom. Da nije tako EU bi ovdje odriješila dobru volju i pomogla ekonomiju. Jer, u EU se ne integriše golguz a ni poderanih gaća.
Dakle, ne pokazuje EU nikakav interes osim ako Ešdaunove nebuloze smatramo interesom da se reformiše BiH kako bi se ljepša udala za nekog europskog probisvijeta.
Drugo, EU ne pokazuje ni neki integracijski i unutrašnji uspon da bi se to u svijesti kandidata dešifrovalo kao bespogovorni magnet za integracije.
Dvadest prvi vijek će biti vijek država a ne integracija. Ima zanimljivih slika iz susreta Putina i Julije u Moskvi. Prvo, Julija je došla u dveri Romeu. Drugo, ko ti pušta plin moraš ga poštovati. Treće, integracija ne može da obezbijedi plin. Četvrto, umjesto da se Putin klanja, makar i blago, jednoj napuderisanoj dami ruralne oreolne frizure, ona se klanja njemu, čiji izraz lica sugeriše hladnoću kao da su mu kosti lobanje s vana a ne iznutra.
Dakle, Država.
Prije evropskih integracija, BiH mora riješiti svoje probleme. Ili će stvoriti decentralizovanu strukturu sa jakim autonomijama i pravima na samoodređenje svakog naroda koji to želi ili će istorijski bankrotirati i raspasti se. Snage betoniranog centralizma uzdaju se da će na putu ka EU i u samoj EU, kroz standarde i druga priručna sredstva, denacionalizovati živalj i druga dva naroda pretvoriti u manjine a onda slobodom religije stvoriti uniteističku ortodoksiju sa evropskom polisom osigurnja. Evropa ne umije da rješava podjele i nacionalne težnje. Da umije ne bi Baskija bila problem Španiji, ne bi Belgija bila podijeljena a Francuska i Njemačka bi bile ujedinjene u Frankrajhland.
BiH svoje probleme ne može riješiti dok ne stvori uslove da se na političkoj sceni na svim bosanskohercegovačkim stranama pojave postratne stranke i postratne političke opcije. Oni koji generišu Čavićeve demokratske stranke, Cenićkine ekspertize, kao i netakodavno demokratski progres, makartističke istrage subdržavnih tužilaštava i sudova, upravo sprečavaju da se pojave nove snage za novi početak BiH. Radi upravljivosti.
Nije pitanje prioriteta EU.
Pitanje je spašavanja BiH.

PRAZNINA ZAJEDNIČKIH PRAZNIKA
Bosna i Hercegovina grčevito traži obilježja koja će potvrditi da postoji. Tekst himne i zajednički praznici trebali bi biti katalizatori opšteg izliva oduševljenja što se živi u BiH i što se živi zajedno za koljačima, žrtvama i agresorima, paliteljima, silovateljima i istrebiteljima. To zaključjujem iz energije koja se troši da bi se došlo do tih stihova i zakona.
Mislim da BiH kao raj zajedništva, egzaltacije i jedinstvenih simbola, vidi još samo posebna vrsta daltonista koji ne razlikuju države od područja.
Himna BiH nikome ne treba. Samo što to uljudni delegati i domovi ne žele da javno kažu. Političko vaspitanje im nalaže da se ponašaju komformistički i u skladu sa prljvaom maticom na kojoj plovi Država.
Jer, prilikama u kojima bi se svirala i pjevala himna, neće prisustvovati masovno žiteljstvo pa za te male grupice službodužnosnika nije potrebno tragati za pjesmicom, stihovima i riječima, koje, kada se isperu kroz sve objektivne mreže za otklanjanje iritacije pripadnika tri naroda i ostlih, dva entiteta i ostalog (mislima na distrikt Brčko), jednu ambasadu i ostale, neće značiti ništa osim što će imati izgled rubikove kocke koju je slagao konj.
Za masovnu upotrebu također ne vidim mogućnosti. Osim na utakmicama Ćirinih Šinova a pošto se te utakmice nikada neće igrati u Banjaluci ili Trebinju, himna će uvijek biti Njihova.
Što se tiče praznika, stvar je još katastrofičnija. Oni datumi koji su bitni za RR BiH, Ratnu Republiku, nisu više bitni nikome a naročito pripadnicima Druga Dva Naroda.
Oni praznici i datumi koje je ustanovio komunizam, samoupravni socijalaizam i partizani, bačeni su pod noge Alijinim ratnim pokličom: Za BiH ću žrtvovati mir. I suicidnom željom za sakatom referendumskom nezavisnošću i samostalnošću. Pričati sada o ZAVNOBiH-u samo je podcjenjvački prema partizanima koji su se borili za zajedništvo, bratstvo i jedinstvo a protiv fašizma i koljaštva njemačkih strijeljanja i ustaških logora. Jer, oni koji o tome zbore, sve to, pa i bratstvo i jedinstvo, bacili su pod noge, strijeljali, popljuvali i ismijali.
A i kada se odrede neki zajednički praznici oni će biti ili Naši ili Njihovi. Ovdje više ne postoji veliko Naši i bezazsleno i neutralno Njihovi.
Vjerski praznici ne mogu biti zajednički ni državni. Zajednički, jer su vjere dovoljno različite a državni jer ovo nije vjerska država niti država vjera.
Stoga je sve to uzaludan posao.
Možda bi, jedino, mogla da se ustanovi sezonska himna BiH. Recimo za jesen/zima 09: U Hrvata i Bošnjaka i Srbina, ove zime nema plina.

REZOLUCIJA O SREBRENICI
NE TREBA SE IGRATI SREBRENICOM
Parlament Evropske unije, na prijedlog Dajane Valis i Jelka Kacina, Slovenca, usvojio je rezoluciju kojom se 11. juli proglašava Danom sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici.
Dabome, islamski fundamentalisti, instrumentalizovane organizacije majki i žena, ljubitelji preuređenja BiH u Bosnu i svakovrsni političari likovaće zbog ovoga, kako ga vide, još jednog priznanja da vode ispravnu politiku Posvajanja Države Bosne. Potomci žrtava od te rezolucije i Dana sjećanja neće imati ništa, njih će, u njihovoj žali za rodbinom, sustići sudbina praznog budžeta Federacije.
U rezoluciji se upotrebljavaju laži ili, barem, nepotvrđene činjenice: „snage bosanskih Srba 11. jula 95. pod rukovodstvom Ratka Mladića i naredbama Radovana Karadžića, počinile masakr nad više od osam hiljada ljudi.“ Simtpomatično je upotrebljavati sintagmu „pod rukovodstvom“ jer to može značiti i da je gen. Mladić sam komandiovao jedinicama ili, pak, potpisao naređenje o izvršenju komande vrhovnog komandanta. To nije dokazano i niko nikada nije spominjao mogućnost postojanja dokaza o tome. Takođe, niko nikada nije spominjao mogućnost da je Karadžić, niti bilo ko drugi, naredio organizovano strijeljanje civila u Srebrenici. Broj od više od osam hiljada žrtava nije ustanovljen osim što su esdeesove vlasti za Čavićeva mandata priznale takav papir.
Evrpopa nema pravo da laže da bi to snage bosanskih Bošnjaka koristile za novo slaganje Rubikove Bosne.
Djeluje ironično da se Evropa sada sjeća žrtava Srebrenice, nakon što je dozvolila da se na području bivše SFRJ organizuje divlji ultranacionalistički, kriminalizovani građanski rat, nakon što je mirno slušala da će se zarad neke BiH žrtvovati mir.
Evropa, niti bilo ko drugi, ne smije da prešućuje žrtve drugih. I Hrvati su preživjeli genocid. I Srbi su preživjeli genocid. Na području sa koga su ljudi ubijani u Jasenovcu na beskonačnoj traci kao što se danas proizvode automobili, izdvajati za Dan sjećanja samo jedan lokalitet, može da bude podloga za nove zločine. Za nove podjele. Za nove odbojnosti.
Evropa nema pravo da ne zna da su ovdje, tokom čitave istorije, svi zločini povezani. Neka se vajni predlagači obavijeste o tome kako su baš toliki zločini počinjeni na istoku, i prema muslimanima i prema Srbima, kakva je bila istorija tog područja u Drugom ratu, pa sve do gradnje Ćuprije, pa dalje u istoriju.
Znam da će mnogi reći da istorija nije razlog za zločine, da osveta nije način civilizovanog života. Slažem se. Ali, i ja i svi mi živimo ovdje i od toga ne možemo pobjeći. Zločin će uvijek stići novi zločin. Većina je ovdje svjedok da ni totalitarno komunističko gletovanje od skoro pola vijeka nije pomoglo.
Evropa neodgovorno izdvaja jedan zločin i tako održava generator zločina na površini. Dugoročno.
Kratkoročno, ta rezolucija će dalje podijeliti BiH i učiniti je manje mogućom.

LOKALNI IZBORI
ILUZIJE I TRENDOVI
Malo, malo pa gubitnički izborni i politički autisti lansiraju tezu kako su pobijedili na lokalnim izborima, kako njihov rejting raste i kako se sav narod zaludio njihovim političkim programom. A za SNSD kažu da gubi, da bi danas osvojio manje od trideset poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Najveći pobjednik među tim autistima su SDP, SDA a priključuju se i PDP i SDS.
Nekidan je štampa donijela jedan takav izliv postizborne halucinacije.
Uzdržavam se dugo od javne analize lokalnih izbora da ne bih nekim strankama davao besplatne časove za izbore i političku analizu. Ali, neke stvari ipak moram reći:
· Savez nezavisnih socijaldemokrata je pobjednik lokalnih izbora u BiH
· Savez nezavisnih socijaldemokrata i dalje u usponu
· Broj glasova na loklanim izborima ne može se jednostavno dijeliti sa brojem glasova potrebnim za poslanika da bi se dobio broj poslanika 2010.
Donosim dvije tabele koje mogu pomoći a koje je pripremio naš stranački ekspert.

Dakle, ako analiziramo SNSD i SDA, dvije najjače stranke na proteklim izborima vidimo da SNSD ima 41 načelnika (Brčko je još neriješeno), računajući i dvije koalicije sa daleko manjom strankom, a SDA ima 36. SNSD ima više načelnika od 63 opštine a SDA manje od skoro dvaput više opština. Sličan odnos je i u glasovima. SDA je osvojila samo oko 33.000 glasova više iz daleko veće glasničke baze. To znači da je njena relativna snaga daleko manja, među svojim direktnim konkurentima to je slabija straanka a time ima i manji uticaj na trendove, kreaciju i realizaciju politike.
41 načelničko mjesto SNSD na slijedećim opštim izborima 2010. obezbjeđuje 45 poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Dabome, to ne stoji na tacni, za to je potrebno organizovati kvalitetan izborni proces.
Samohvaljeni SDP osvojio je 9 načelničkih mjesta. Ima tu i velikih i potpuno mikroskopskih opština. Ali bitno je to da je SDP dobio izbore tamo daleko od Sarajeva, gdje slabi uticaj sarajevskog unitarizma i bosanizma a dijelom i zbog borbe između SDA i SBiH te zbog totalnog kraha ovog drugog. 9 načelnika SDP ne znači da je ZL na nekom rejtingu a rejting lidera je presudan za opšte izbore.
PDP nije osvojio ni jedno načelničko mjesto. Nema stranke bez jake lokalne vlasti. Nije stranka samo lider i nešto osoblja koje ide na napoj kod Vlade Republike Srpske. Rejting lidera PDP je u silaznoj putanji, nakon gubitka predsjedničkih izbora i to bi se trebalo odraziti na broj poslanika 2010.
SNSD je osvojio 492 odbornička mjesta od 3129 u BiH. SDA je osvojio 524 odbornička mjesta ali SNSD ima više mandata u Federaciji nego SDA u Republici Srpskoj kao i više u Brčko distriktu pa se Savez nezavisnih socijaldemokrata mora smatrati pobjednikom i u odborničkoj utrci.
SDP i SDS imaju po 314 odbornika. Nije slučajno što imaju isti broj. I jednom i drugom to je znak da stranka gubi strukturu. SDP ima manje odbornika u Republici Srpskoj nego SNSD u Federaciji što Zlatkovu stranku svodi u federalne torove a njena orijentacija je oduvijek bila uzimanje velikog kolača u Republici Srpskoj, onog koji je nedostupan klasičnim bošnjačkim strankama. U federalnom toru njihove šanse se drastično smanjuju. PDP 148, SBiH 178. SBiH je osvojio četiri načelnička mjesta a PDP nijedno. Odbornici bez načelnika znače samo da su lokalni ljudi tih stranaka dobili glasove svojih familija i poznanika ili po nekom drugom osnovu a ne po osnovu ugleda stranke. Ugled stranke se temelji na kombinaciji osvojenih načelnika i odbornika.
Znam da strani analitičari-špijuni, na službi u domaćim institucijama ili stranim predstavništvima, žele da vide nešto drugo iz ovih dviju tabela. Ali, taj grah se ovih godina ne baca.
Mogu još samo reći da politički i ekonomski trendovi kako u BiH tako i u Republici Srpskoj idu na ruku Savezu nezavisnih socijaldemokrata. I da na ovim lokalnim izborima nismo uknjižili 10-15% skoro sigurnih glasova.

ŠUME SRPSKE
PO ŠUMAMA I GORAMA
OVE PLJAČKE PONOSNE
Direktor Instituta za društvene i ekonomske studije iz Bijeljine, a društvene i ekonomske studije na bijeljinskom području prvi put se spominju prije dolaska Rimljana na ova područja i poslužile su tim mrskim okupatorima za pravljenje puteva, cigle i eksploataciju rude te regrutaciju gladijatora kao posebne ekonomske grane, izvjesni Aleksa Milojević, esdeesovac, direktor prve kriminalizovane direkcije za privatizaciju koja je naivne Srbe Republike Srpske opljačkala za neku taksu koju su ljudi, u bijedi i nemaštini, uplaćivali u kancelarijama po opštinama čekajući u ponižavajućim redovima kao za vrijeme Milke Planinc, izjavio je da bi šume Republike Srpske trebalo da prestanu biti vlasništvo Republike Srpske i da postanu vlasništvo opštine na čijoj teritoriji se nalaze. Šikare nije spominjao.
Glavno pitanje je za koji kriminalizovani lobi radi Aleksa Studija Milojević?
Jer, šume su jedan od najljepših mafijaških biznisa. Nemaš problema sa ovisnicima, dugovanjima, ne švercaš je preko ove granice ili one granice, nego legalno kradeš, oni ti daju f-trupac, to je trupac za furnir a pišu ti ga kao rudno drvo, drvo za potpronjeve u rudnicima. Milina božija. Još da imamo toliko rudnika, koliko rudnog drveta. Ili, ti njima obezbijediš trupce za pilane a oni tebi svakog ponedjeljka deset posto gdje kažeš. Može i utorkom. Samo ne pitaj koliko oni zarade. Ali ne treba znati te detalje. Čim su te pilane izumjeli esdeesovci, znaj da je u pitanju pljačka.
Samo je Radovan Karadžić pokušao spasiti srpske šume pa je svakom borcu obećao poslije rata uknjižiti po deset dunuma šume. No, Radovan je lupao i o drugim stvarima, o operi na Palama, o igralištima za golf na Manjači, o najvoljenijim ovčicama-opštinama koje se izgube od stada...
Sada, kada je javno preduzeće Šume Srpske počelo da uvodi standarde, procesure, korporativno upravljanje, Aleksa Privatizacija, predlaže direktni odlazak u feudalizam – svaka opština mala austrougarska. Tako je i austrougarska halapljivo prigrabila srpske, muslimanske i hrvatske šume kalajisane BiH a zauzvrat školovala Petra Kočića u Beču. Može li neko zamisliti da načelnik Srpske Foče, onaj sa brkovima na mjestu obrva, postane vlasnik Fočanskih Srpskih Šuma, ne bi ga svladali ni Rafi, Hejz i Ingliš u K-1 ringu.
Srpske šume su doista spale na niske grane. Pored tolikih pljačkaša kroz istoriju, od venecijanskih i turskih do austrijanskih koji su osnovali ŠIP a.d. i pravili pruge preko brda gdje ni danas Serbi ne hode, do Karadžićevih donatora i članova koji nisu išli na ratište ali su organizovali golosijek i po skupe pare prodavali drva porodicama boraca koji su na ratištima, došle su dotle da ih i opštinski pacovi hoće da pljačkaju.
Sad mi je jasno zašto u nekim opštinama kažu: obezbijedi mi podršku šumskog gazdinstva, sigurno ću pobijediti na izborima. I zašto su neke partije ideološki proširene do posljednjeg panja.
Šume Republike Srpske su temelj budućeg ekonomskog razvoja, da o biologiji i ekologiji ne govorim. To su naše čeličane, naftne bušotine, automobilski divovi i silicijske doline. A Aleksa Institut, jedan je običan crv potkornjak.

BRČKO DISTRIKT
KONCENTRACIJA JADA
Rafi Gregorijan, veliki vezir Brčkog i Distrikta, iznio je spasonosnu ideju za formiranje vlasti u Brčkom: koncentraciona vlada. Taj Rafispas je stigao nakon izdajničke odluke SDA da ne želi činiti većinu sa Esdeesom, odnosno sa onim što je ostalo od Esdeesa. Ali, da ne obrazlažemo sve lokalne tračeve, ključ cijelog projekta je da se SDP uvuče u vlast i da se tako Đapo abolira za propast utrošenih budžeta. Đapo bi, u sretnoj kombinaciji, bio predsjednik skupštine BD.
Pored Rafispasa, političkom bućkurišu u Brčkom doprinose i lokalni lideri, svih nacionalnosti i kapitaloispovijesti, koji su međusobno uvezani profitnim interesima pa onda to omotavaju u oblande stavova od kojih se više ne vidi šuma ni šumska uprava.
Mjesto Distriktora pripada Srbima a SNSD je najbolja ponuda na tom tržištu. SNSD ima vremena da čeka da se pokaže da Rafi Gregorijan nije zadužen za postizborne koalicije u formiranju vlasti. Ni za koncentracione vlade.
SNSD ima vremena i da čeka da se pokaže sva jad i bijeda Brčko Distrikta jer je dosadašnja Đapina vladavina dovela dotle da sve što je srpsko u Brčkom ne prosperira nego nazaduje. Fudbalski klub Jedinstvo dobija usranih 30.000 maraka godišnje i da nije finansijske pomoći iz Republike Srpske propalo bi. A ne dobija u Distriktu više zato što ga „drže Srbi“ i što igra u ligi Republike Srpske. Tako je i sa geografskim područjima. Tamo gdje su srpska naselja Vlada Republike Srpske treba da asfaltira ulice umjesto da to radi vlast koja ima ogroman budžet. Čitav Đapin mandat je protekao u nastojanju da se džamija u Brčkom gradi na srpskoj zemlji. Sve velike investicije su otišle na muslimanska podruja. O tome niko ne želi da govori, samo je cilj da se Brčko etablira u Ustav BiH, kao posebna država, kao Vatikan u Italiji. Sveta stolica Rafi Gregorijana.
Ako Gregorijan želi da bude dobročinitelj, Rafi Tereza, neka objelodani utrošak i lokaciju budžeta u posljednjim godinama i neka jamči da je sve prošlo bez pljačke pa neka onda formira vladu kakvu želi.
Ovako, nad distriktom se magle viju kako bi se izmaglili i ponovo na scenu doveli Dedejići i Đape a Dragan Pajić SNSD neka bude lutka na koncu.
Rafi Gregorijan se ovom djelatnošću, i to treba otvoreno reći, uključio u operaciju otimanja Brčkog od Republike Srpske. A i usput, da malo spašava i SDP kako bi ga ojačao za izbore 2010. Jer u Brčkom ima para.
Cijeli ovaj proces je pouzdan znak da srpska politička scena u Brčkom mora ojačati po receptu Republike Srpske. SNSD mora imati veći uticaj i za stolom moraju sjediti oni koji imaju političku snagu i muda a ne kokalnu kalkulaciju, orahe i sumnjive rabote. I, naravano, bez Rafija.

AMERICAN AMBASADORS
KAKO UKOLIJENČITI LIDERE
Povodom istorijskog događaja u regionu, zamjene glavnokomandujućeg nato-snaga u BiH, u Sarajevu će se skupiti i američki ambasadori iz regiona. Vijesti kažu da će doći ambasadori iz ZGB, BGD i ovdašnjeslužbujući, i razgovarati sa liderima političkih stranaka. Vijesti, takođe, kažu da će se odazvati PDP Ivanić, HDZ Čović, SDA Tihić i ZDP Zlatko a neće se odazvati Dodik. Za Harisa Silajdžića nije utvrđeno da li je pozvan.
Američki i drugi ambasadori u BiH, a evo, vidim, boljka se širi kao neka vrsta ambasadorske bruceloze i na komšijske ambasade, ustoličili su praksu da komuniciraju sa liderima političkih stranaka i sa strankama uopšte. Tog diplomatskog običaja nema nigdje na svijetu, ni kod drugih živih bića. To daje za pravo političkim strankama iz BiH da otvore svoje ambasade u važnim zemljama PIK-a. Tako će komunikacija da se oobostrani i dofrekventuje. Kad mogu ambasadori s nama, što mi ne bi mogli sa njihovim predsjednicima.
Ozbiljno, ne znam šta ambasadori imaju da razgovaraju sa liderima političkih stranaka. Jer, to je odmah stavljanje na jednu stranu, ili na stranu jedne političke opcije. Ovdje su, na političkom tržištu, sve stranke jednake, čak i ona u vlasništvu Mihajljice. Američki ambasadori ali i drugi, amaterski ambasadori, trebalo bi da znaju o strankama, programima i liderima sve, bez nekog posebnog razgovora. Imaju službe, javne i tajne, dostupni su im javni mediji i tajni papiri i doušnici. Ako ne znaju, onda nisu za taj posao.
Znamo svi da nije po srijedi razgovor o tome kako su proveli nove godine. Potrebno je upravljati BiH na način da se to ne vidi. To je najlakše s pomoću lidera jer se njima može zavrnuti uvo, može se lider ukolijenčiti, čak i pripeti na priuzu ili dvije. Sa demokratski formiranim institucijama to teško ide jer je transparentno. Ovako, okupiš lidere, za javnost se malo slikaš a onda im prijetiš. Imao sam takva iskustva: Vi ćete biti kao turski dio Kipra, ja vam obećavam. Mogu da vam objasnim neke stvari, rekao sam, ali mi smo već sada grčki dio Kipra.
Politički je nekorektno razgovarati sa četiri, ili bilo koja druga četiri lidera, tri, pet itd. Stranke i lideri imaju svoju diplomatsku nedodirljivost jer su predstavnici birača i ni na koji način nisu obavezni da slušaju ambasadore, niti ambasadori treba da zalaze u taj demokratski zabran. Osim ako sutra ili prekosutra ambasador Barelistana ne pozove na razgovor predsjednika britanski laburista, lidera dakle, tad ću popustiti.
Čudi me kako u Sarajevu nije rodonačelnik, pronalazač i glavni laboratorijski eksperimentator ambasadorskih razgovora koji upravljaju zemljom i sudbinama – Piter Galbrajt, veliki ljubitelj Srba, fašizma i ruže vjetrova. Makar kao specijalni savjetnik za nacionalni interes grupi ambasadora.

FEDERALNA TELEVIZIJA
JAVNI UTICAJ OHR
Dom političkih stranaka u Parlamentu Federacije donio je prije novih godina, izmjene određenog zakona po kome konkurs za izbor upravnog odbora FTV raspisuje nadležna parlamentarna komisija a bira ga sam Parlament. O tome još treba da se izjasni Dom Konstitutivnih Naroda Parlamenta Federacije.
Nakon novih godina Ohaer je izdao portparolski katil-ferman u kome se kaže da dotične izmjene nisu prihvatljive za Kancelariju visokog predstavnika jer predstavljaju direktan uticaj na javni emiter. Kobiva, amandmani, tj. izmjene, nisu u skladu sa „državnim zakonom“, ovaj zakon bi FTV stavio pod direktnu kontrolu političara, to nije prihvatljivo za EU...
Ohaer nastavlja da se prema svima ponaša kao prema Esdeesu.
FTV je vlasništvo Federacije BiH i s njim država nema ništa čak i pod uslovom da država ima „državni zakon“.
U Parlamentu Federacije BiH ne sjede političari nego delegati, poslanici, predstavnici koje je na direktnim izborima birao narod.
Teško je reći zašto direktni narodni predstavnici nemaju pravo da raspisuju konkurs i biraju upravni odbor neke televizije koju gleda narod koji je njih birao.
Ohaer nije ovdje da nadgleda provođenje javnog servisa nego Opšteg okvirnog sporazuma za mir i nije ovdje da bude glasnogovornik EU. Kada BiH priđe blizu Evropskoj uniji onda će ona kroz poglavlja koja otvorimo i zatvorimo tražiti da mijenjamo svoj zakonski odnos prema medijima, ako je to evropski standard ili uslov demokratije. A mislim da nije.
Po kom to standardu neidentifikovana odmetnuta i samoproklamovana grupa koja sebe naziva regulatorna agencija za telekomunikacije ima nadležnost nad javnim emiterom-podstanarom pa i nadležnost nad direktno biranim delegatima Parlamenta FBiH? Po istom onom po kojem su privatne Fed imale nadležnost nad finansijskim tržištem Amerike pa je ono dobilo otvorene kaverne?
Parademokratska opsjena o samoregulatorima, o nezavisnim regulatornim tijelima i agencijama je karadabićevska kulisa iza koje se krije namjera, i djelo, da se direktno vlada medijima i bilo čime drugim. Konkretno: pitanje je da li bi sadržajem i buckom programske crne rupe od 3.600 sekundi ohaerov jurišnik Rafi mogao da vlada na način da se blati Republika Srpska i, naravno, Dodik, da je upravni odbor izabran i imenovan u Parlamentu. Tada bi taj UO i odgovarao Parlamentu. Ovako, odgovara RAK-u i Ohaeru, koji se tu petlja bezakonito. Sam Ohaer, pak, ne odgovara nikome. Kad je to PIK, ili neki drugi nezakoniti organ, razmatrao djelovanje Kancelarije visokog predstavnika i ocjenjivao taj rad? Ko je ovdje nedodirljiv a želi da upravlja zemaljskim poslovima? Ni RAK, Regulatorna agencija za komunikacije, ne odgovara nikome. U svakom društvu onaj ko ne odgovara nikome i nije prema bilo kome odgovoran, ne može da radi ozbiljne društvene poslove. Čak ni da prodaje kokice ili bostan jer mora platiti komunalnu taksu i porez.
Parlamenti u BiH moraju da imaju svu vlast. To je jedino dostignuće demokratije koje možemo praktikovati iako smo neuki, divlji i neartikulisani. Ohaer i Eraka su dostugnuća austrougarske monarhije.
Uostalom, neka KVP objavi popis država evropske unije i način imenovanja direktora i upravnih tijela državnih televizija, sa posebnim osvrtom na ulogu parlamenta.

RASPAD SAD
PROPAST ZAPADA
Izvjesni ruski profesor, inače nekadašnji saradnik Kagebea, tamo su svi, koji nisu bili u Sibiru, bili saradnici KGB, iznio je čvrstu prognozu o raspadu Sjedinjenih Američkih Država. I to 2010.
Vijest je zanimljiva, naročito za ljubitelje geografije Virovitica – Karlovac - Karlobag pa je i obišla svijet kao i konkretne stavke o tome kako Teksas sa okolinom ide Meksiku, Aljaska se vraća Rusiji a Atlantski Entitet će pripasti Evropskoj Uniji. Vjerovao sam profesoru sve dok nije pomenuo Evropsku Uniju. Taj dio teorije nije realan jer će neko sve upropastiti na referndumu. Ko’ što gledam, Holandija.
Neće se Amerika tako raspasti. Jer nastala je u krvi pa se samo u krvi može i raspasti. A to nezajažljivom kapitalu nije potrebno. Amerika će istrunuti iznutra, u sklopu Propasti Zapada, svakako ne do 2010.
Inače, Ameriku moram smatrati Zapadom, mada nema nikakave veze sa tim pojmom jer nema kulturu zapada, uopšte, pismenost, vjeru, slikarstvo... nema ljudske norme i vrijednosti Zapada, nema zapadni odnos prema Kapitalu. Amerika je, što bi rekao Haris Silajdžić, entitet nastao na genocidu ali ne Harisovom lažnom nego na stvarnom. Na istrebljenju Indijanaca.
Amerika je dio Zapada i po tome što se nekontrolisano širi što neumitno vodi u propast. Tako je propalo Rimsko Carstvo. Tako je propalo Carstvo Aleksandra Makedonskog. Tako je propalo Carstvo Džingis Kana. Tako je propalo Carstvo Adolfa Hitlera.
U nekontrolisano širenje Zapada Amerika se uključuje demokratskim osvajanjem istorijske linije Beograd – Bagdad – Afganistan ali i geostrateškim džeparenjem zemalja Istoka i sveg drugog otpada po svijetu. A Evropski Zapad se uključio kao izvođač grubih radova u širenju Evropske Unije koja je često predsoblje NATO-pakta, koji je, pak, institucionalizacija nekontrolisanog osvajanja svijeta.
I formiranje Evropske Unije u današnjim koordinatama i sa današnjim performansama, znak je Raspada Zapada. Izgubljena je ideja zapadnog svijeta a preuzeta ideja proždrljivaca koji su formirali društvo na istreblenju i na nezajažljivom kapitalu.
Katalizator Propasti Zapada, pored neobuzdanog siledžijstva SAD, jeste i geotektonski sukob civilizacija, slavenske, žute i muslimanske. Zapadna je već zakasnila da se uključi u taj sukob, a učešće u njemu je uslov opstanka, jer nema ko da okupi zapadnu civlizaciju. Istrebljivači i halapljivci to ne mogu a Evropa je felacijskim odnosom prema nekadašnjim svojim otpadnicima, ostala bez legitimiteta što je, legitimitet, sama suština Zapada.
Kako će se stvar završiti, nemoguće je predvidjeti. Možda to generacija koja je na sceni neće doživjeti. Ali u ovom vijeku će se završiti, to je moguće predvidejti. Možda čak dođe i do podjele tog američkog entiteta na manje županije ali suština je u tome da će se raspad dogoditi iznutra, zbog trulenja samih temelja tog društva, bolje reći, tog totalitarnog sistema. Jer, SAD su samo jedan totalitarni režim kapitala i sile. Kenjati o ljudskim pravima i donositi demokratiju posljednjom tehnologijom tipa Beograd/Bagdad ili pak na zanatski manje savršen način kao što je to u kosovskom slučaju, ne može biti rigips ploča unutrašnjim sistemskih poremećaja koje zakonito dovode do propasti, kolikogod to izgledalo kao citat Karla Maksa.

ADIL OSMANOVIĆ I DAN REPUBLIKE SRPSKE
ZLOČIN I KAZNA
Bio je dan Republike Srpske i krsna slava, Sveti Prvomučenik Arhiđakon Stefan. Pjevana je nova himna, bila svečana akademija, prigodni govori, odlikovanja i lente. Bio svečani prijem, bile ugledne zvanice. Bio Rafi Gregorijan.
Ali nije bio potpredsjednik Republike Srpske Adil Osmanović.
Što se mene tiče može da ne bude ni potpredsjednik ali je, ako je imalo za Bosnu i Hercegovinu, trebao da bude. Kad je na toj akademiji i na prijemu bilo i onih koji nisu ništa učinili za Republiku Srpsku, mogao je biti i Adil Osmanović.
Adil nije, dabome, bitan u cijeloj političkoj priči u Bosni Hercegovini uopšte. Bitan je koliko je i glasova dobio. A dobio je koliko i mnogi odbornici diljem Republike Srpske. To je, možda i tužna činjenica, ali za nju je kriv njegov nekadašnji predsjednik stranke Alija Izetbegović koji je izdao naredbu: Za BiH žrtvovati mir.
Adil Osmanović može da bude autist, da se isključi iz svega što je Republika Srpska, može da sjedi u Sarajevu ili gdjegod, samo da navede zadnju poštu da mu se plata šalje, ali ne može od toga da pravi politički slučaj. Svojim odsustvovanjem Osmanaović se izjasnio za podjelu BiH. Ako ne prihvata Republiku Srpsku, bez obzira što je njen potpredsjednik, on ne prihvata ni Bosnu i Hercegovinu. A to je podjela.
S druge strane, radi ljudi koji su ga birali, on mora da bude na akademiji i na prijemu. Čak i ako ne poštuje Republiku Srpsku koja mu daje platu, treba da poštuje običnog čovjeka koji je glasao za njega a mogao je za boljega.
Adil Osmanović bi trbalo da zna, mada mu neće pomoći, da je rat takav istorijski događaj koji se nikad ne osvrće za sobom, nikad ne ravna put kojim je prošao i nikad ne ispravlja nepravde onih koji su započeli i vodili rat. Tako se ni ovaj naš rat neće osvrtati i praviti BiH koju želi Adil Osmanović i ini unitaristi.
No, ne treba imati političkog sluha, treba imati zdravog razuma pa shvatiti jednostavnu stvar: Republika Srpska je srpska a nije i srpska, i hrvatska i muslimanska. To su htjeli svi koji su projektovali i izvodili radove rata. A takvih nije bilo samo među Srbima.
A to što kao potpredsjednik Republike Srpske sjedi Adil Osmanović nije volja ni srpskog ni bošnjačkog naroda u Republici Srpskoj nego volja stranaca koji su neovlašteno mijenjali Dejtonski sporazum i izmišljali apsolutnu nulu u mjehuriću ključale vode, kao što su od tri ministra načinili Savjet ministara, kao što su izmislili SIPU, DGP, RAK...
Međutim, iako je Adil Osmanović izmišljen i nametnut, ja ga uvažavam kao potpredsjednika Republike Srpske. Samo što to različito doživljavamo, ja kao zločin za Dejton a on kao kaznu za sebe.

GASPROM
NJET
Rusi su na prelazu iz osme u devetu godinu trećeg hrišćanskog milenijuma uveli dvije nove mode. Direktori velikih firmi u direktnom televiziijskom prenosu izvještavaju predsjednika vlade o stanju u poslovanju a to čini i predsjednik vlade kad ga predsjednik države pozove. I uveli su obustavu snabdijevanja plinom Europu i MZ Ukrajinu.
Tako je tavarišć direktor Gasproma otišao kod Putina i izvijestio ga a onda je Rusija izvijestila Evropu da je prethodno Ukrajini ukinula plina pa će sada i njoj, Evropi.
Mala zemlja Ukrajina našla se u vrtlogu velike plinovite svjetske politike kada je naivno shvatila da je propast Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika direktna karta za raj. Besplatna. Pa je pohrlila u ruke raznim paktovima a naročito NATO-paktu, demokratiji, unutrašnjem haosu i velikiom geopolitičkim igrama. Putin je čekao neku godinu, dok nije odnjegovao junošu za prijesto kako bi imao vremena da okolnoj dječurliji pominje mamicu. A Amerika i Evropa su shvatili da je padom Berlinskog zida pala i Rusija i da je nestao i hladni rat.
Ukrajina je prilično smiješna zemlja. Mogu da uzmem energiju od baćuške. Mogu da ne platim energiju. Mogu da flertujem sa NATO-paktom.
Ne može i NATO i PLIN. A sve besplatno.
Publikovan je, davno, vic o sfrj i bugarskom graničaru u vrijeme kad je Tito Rusima, Varšavskom paktu i Informbirou, pominjao mamicu. Jugoslovenski graničar hoda u novim čizmama i jede čokoladu a bugarski goljo, samo što ne nosi praćku, gleda u čokoladu kao u proviđenje. Vojnik JNA počinje. Ja imam čokoladu. Ja imam Ruse. Jebo Ruse, mi možemo imati Ruse kadgod hoćemo. Al’ onda nećeš imati čokoladu.
Da je obavještajna služba Ukrajine došla do ovog vica, ne bi danas pravili plinske probleme i sebi i svima. Nisu shvatili da mogu imati Amerikance kad hoće al’ onda nema plina.
A Evropa. Oni su ostali bez plina, onako usput, ponižavajuće. Kao nusprodukt ukrajinske deplinacije.
Evropa je dobila prvi žuti karton. Dabome, neće zbog toga propasti, čak i ako nikad više ne dobije plin. Ovo joj se samo opomena da se igra igra na centralnom terenu a ne na ukrajinskom i da ne bude politička biletarnica NATO-pakta. Evropa nikako da shvati potrebu da mora da bude samostalna i jaka a ne da sluša Ameriku i kad zna i kad ne zna šta da radi. Biće preskupo čekati na jaku i samostalnu Evropu, tek kad Amerika padne.
Neki površni analitičar će reći da će se svi budući ratovi voditi zbog energije. Svi su se ratovi uvijek i vodili zbog energije a samo su neke usputne budale pokušavale da vode i svoje ratove.
Zbog ruskog plina neće biti rata.

BIH
ELEGANTNA PODIJELJENOST
Pitali su me novinari šta mislim o izjavi Čeha Jana Pelikana o tome da treba razmotriti opciju upravljane ili kontrolisane podjele zemlje BiH jer je očigledan upit svrsishodnosti daljeg neproduktivnog nastojanja za očuvanjem cjelovitosti.
Rekao sam da mi se veoma sviđa sintagma kontrolisana podjela.
Zemlja BiH je već u stanju kontrolisane podjele, još od usvajanja Dejtonskog Opšteg Okvirnog Sporazuma Za Mir. Da je bilo realno i da je mozaik velikih sila htio da načini jedinstvenu, cjelovitu, poravnatu i sterilizovanu Državu Bosnu, stvorili bi je tada u Dejtonu, ako niko Američani da, kao što su mogli bombardovati položaje Vojske Republike Srpske i tako ratovati na strani Vjerske Armije BiH. Ali, kako znamo, u Dejtonu Zemlja BiH je stvorena podijeljena. Podijeljena na dva entiteta, s tim što je ostavljena mogućnost da se drugi entitet, Entititet F, konfederativno pridruži Državi Hrvatskoj, ako to ova bude htjela nakon Olujne Deratizacije, ili, pak, da se kantoni spoje sa kantonima a županije sa županijama i tako se Entitet F podijeli.
Situacija je učinila da su Zemlji BiH ostale dvije opcije:
· Da se preostali dio BiH pomiri sa dejtonskim mozaikom
· Da izvede još dvije preostale podjele na prostoru sfrj – podjelu među entitetima i podjelu unutar Entiteta F
Kontrlisana podjela traje i sada. Borba Sarajevskih Unitarista i Banjalučkih Federativaca, svakodnevno i oko svakog pitanja, takođe je kontrola podjele. Sarajevski Unitaristi znaju dobro da moraju neprestano postavljati pitanja jačanja države nebili nešto otkinuli za „državu“ jer će, inače, Republika Srpska politički, ekonomski i internacionalno otići predaleko, do tačke kada više neće biti bitno da li BiH uopšte postoji.
Banjalučki Federativci moraju biti na oprezu svaki dan i po svakom pitanju jer čitave armije državotvornih gubara nastoje da izjedu nadležnosti koje su još ostale Republici Srpskoj i tako načine od nje Praznu Bivšu Ljušturu Entiteta. Ta mrtva straža na barikadama nadležnosti i granica entiteta, u stvari je najfinija senzorska kontrola podjele.
Postavlja se pitanje da li može ovakva kontrolisano podijeljena BiH ući u EU. Može, dabome, još uvijek nije podijeljena koliko Belgija. U Evropi postoji skala podijeljenosti koja se, podijeljenost, mjeri jednicom BELG. Ako je Belgija podijeljena silom od jednog BELGA, onda je BiH podijeljena silom od o,98 BELGA, Španija silom od o,84 BELGA... a i EU će mnogo godina sređivati svoje ustave, ugovore, samoupravne sporazume i status pridruženog aktiva žena NATO-paktu. Pitanje je, dakle, kada će EU biti spremna za BiH a ne kada će BiH biti spremna za EU. Dotad ima vremena da se podjele održe ili dovrše i da se razmisli, obzirom na trendove u Svijetu i ostatku Amerike, da li treba biti u NATO-paktu. Jer, pošto je Evropska unija samo politička stepenica za ulazak u NATO, BiH bi lako mogla da doživi sudbinu Ukrajine. Jednog dana, kad se steknu nepotrebni uslovi.
Ja, ipak preferiram Elegantnu Podijeljenost. Demokratskije i evropskije zvuči. Ta sintagma sugeriše svu nježnost i osjećajnost ovdašnje flore i faune, svu izbalansiranost za teške istorijske trendove. Elegantna Podijeljenost ostavalja čitav niz demokratskih izraza, izlaza i razlaza.
U stanju Elegantne Podijelenosti BiH može provesti još dugo vremena. Nije Kalaj ovdje bio dva dana pa je Područje BiH ipak preživjelo. Ekonomska kriza i sukob civilizacija, donijeće već neko rješenje i za nas. U međuvremenu, ne treba prolijevati krv.
Znoj bi koristio.

OPERACIJA TRIJUMF
MEĐUNACIONALNA PARADA KIČA I PERVERZIJE
Završena je, dakle, Operacija Trijumf, zvučno naimenovana, kao Operacija Opera ili Operacija Enigma. A nije daleko jer pojava Tončija Huljića miriše na zakulisni biznis koji on i ne krije – Napraviću od tebe svjetsku zvijezdu, što je poetska varijanta mazohizma: na tebi ću zgrnuti lovu.
Završena je pobjedom jednog nezrelog momka koga su upotrebljavali i sažalijevali na javnoj sceni do poniženja, izvjesnog Buce Babajića iz Živinica kome nisu dali da ispadne, iako nema pojma o pjevanju i iako je sam bio odustao i zahvalio se svima. Da je odustao, ili ispao, lova bi bila manja, dabome.
Bradati perverzni profesor se u završnoj večeri prema upotrebnim zvijezdama ponašao kao televizijski veliki brat prema Patku Dači: sada vas prati deset miliona gledalaca. Deset mi lii oo na g l e... Misli se na prostor samoupravne jugovine. A to je više nego što ih je učestvovalo u ratovima ili koje je rat unesrećio, zajedno.
Bez obzira što se od svega želio načiniti spektakl, bila je to najprizemnija međunacionalna parada kiča i perverzije kategorizovana kao stvaranje zvijezda i završavanje muzičke akademije za tri mjeseca.
Operacija Trijumf je konkurentska saga Operaciji Gologuz koja se odvijala na Panami. I jedna i druga, i filipinska i bilo koja druga, svodi gledaoce na nižu ljestvicu od one na kojoj su – oni postaju bezinetelektne individue izvučene iz svoje nemaštine, ekonomske i kojegod, i pretvorene u jetrve kojima je glavna opsjednutost događanjima preko plota ili postupcima drugih. Tako se do desetomilionitog broja umnožava negativna ljudska osobina iz svakodnevice iz koje nije moguće dostići zdrav, pesimističan ili optimističan, pogled na stvarnost, svijet, budućnost, vlastitu odgovornost ili odgovornost društva.
Ekonomski, televizije u regionu su ovdje jevtino iskorištene kao podij i početak velikog posla i vjerovatno izrabljivačkih ugovora sa „zvijezdama“, one, te televizije, nisu uspjele iskoristiti ni svojih pet minuta marketinga nego su se zadovoljile učešćem u nečem regionalnom, misleći da tako i one, televizije, postaju regioalne a postaju, prima facie, sokačke.
Veliki manipulator je još jednom naguzio provincijalce.
U društvenom smislu, Operacija Trijumf je potvrdila socio-nacionalnu skenerku regije:
· Fanti se nisu špilali sa južnjacima. Kao i uvijek.
· Hrvati Hrvatske nisu glasali za svoju Hrvaticu, jer ne žele da se na bilo koji način prljaju mogućnostima obnove Bivše Im Države.
· Srbi Srbije su izduvali nacionalni mokraćni mjehur i toliko se izbudalasali sa Slobom Slobodom, Vojvodom Haškim i Arkanom Cecinim da im je bilo kakvo nacionalno trzanje smešno, bre.
· Srba Republike Srpske je malo da bi nekoga nadglasali.
· Makedonaca je takođe malo iako Momče Makedonče ima najviše predispozicija da bude pjevač.
· Bošnjaci su u nacionalno-vjersko-bosanskom uzletu i imaju potrebu da svima, pa i mrskom Beogradu, pokažu ko su i šta su i to objašnjava kako je televoting donio pobjedu Adnanu, inače finom dječaku.
Da preciziram, nije to samo međunacionalna parada kiča i perverzije nego i politička.

BOŠNJAČKI SABOR
ISLAMSKA SANU
Tunjo Filipović se opredijelio za održavanje Bošnjačkog Sabora.
Čudi me da intelektualna gromada, koja se zarad svog urazuma nosila sa komunističkim ortodoksima, ne shvata svu ortodoksiju u koju se može izroditi Bošnjački Sabor. Jer, već danas, Ibrišimović, Alispahić i Bušatlija iznose dio moguće lepeze monstruozne ideje Bosortodoks:
· Okupiti sve Bošnjake i postaviti pitanje problema Bosne i Bosanaca, odnosno naše države BiH.
· Alija je govorio: Nemojte ići u tom smjeru jer to vodi podvajanju ali vremena su se promijenila
· Bošnjački sabor bi trebao ustanoviti trajne institucije koje će se svakodnevno baviti istraživanjem stanja i budućnosti Bošnjaka
· Tijelo koje će biti autoritet za politiku
· Politika ne može biti vrhunaravni autoritet Bošnjaka
· Ono što je sveto i obavezno za sve Bošnjake – to su bosanska država i bošnjačka žrtva
A onda Nedžad Ibrišimović, tvorac prve teze, sve pokopa rečenicom: Nikoga ne zanima Bosna osim Bošnjaka.
U ovih nekoliko teza iznijeta je sva kakofonija neshvatanja vremena i svijeta, vakta i dunjaluka. Mogu misliti šta se sve još vrzma po glavama Vrhuzaduženih Bošnjaka a nije izašlo na roto-papiru.
U glavama i ovih ljudi koji su knjževnici itd. vidljiv je odraz haosa koji je zahvatio bosanskohercegovačke mirne muslimane: uvezeni radikalni islam, džihad, šehidi, žrtva, genocid, prestanak postojanja Muslimana i rađanje Bošnjaka a neki kažu i Bosanaca, bosanski jezik, politička podvojenost, reis, Amerika... to ne može stati u jednu zdravu vjersku i tolerantnu glavu koja se pokazivala u socijalističko samoupravno doba.
Odmah ću pročitati: niko od Bošnjačkog Sabora ne očekuje rješenje za Bošnjake nego rješenje Bosne za muslimane. Ne vjerujem da je tako mislio Tunjo a vidim, tako ne misli ni Filandra. Bošnjaštvo i Žrtva imaju biti vanvremenski kod za vlasništvo nad Bosnom i svim što priliči.
Trebaju zagovornici Bošnjačkog Sabora analizirati Ibrišimovićevo: Bosna nikoga ne zanima osim Bošnjaka i Bušatlijino: To nas dijeli ali vremena su druga. Muslimani u BiH se odvajaju i taj proces je na sceni mnogo upečatljivije nego što se takvo odvajanje vidi za Republiku Srpsku iz baščaršijskog kaleidoskopa. Postoji Mina, gradi se Rezidencija Rijaseta, u jaslicama je vjeronauk, ustanovljena je Hidžretska Nova Godina, traje borba za prevlast nad ekonomskim rudnicima (telekom i elektrokom)... ne vidim ni jedan akt politike, vjere, kulture i intelekta koji spaja, ili kani spajati, BiH, da ne banalizujem: njene narode i narodnosti.
Dakle, Bošnjački Sabor treba da odigra ulogu kao Srpska akademija nauka i umetnosti. I njeni mudroseri su rekli da srpski političari i srpska politika ne zna da vodi narod, mi ćemo to, bre, memorandumdumdum. A zna se ko je naveljačio od sveg projekta SANU – napaćeni srpski pojedinac u liku „mog naroda“ koga ne sme niko da bije.
Književnik Alispahić ukazanje je takve ideje: Bošnjački Sabor treba ustanoviti trajne institucije... njega je Ideja Većinskog Naroda okruženog ljudiožderima odabrala da prosvijesti neuki puk bošnjački.
Na sceni je, dakle, oddjela muslimana, Bošnjaka, u potpunu institucionalizaciju a nakon toga najezda na dominaciju jer Bosna nikoga ne zanima nego Bošnjake. Ali to im ne daje pravo da vladaju Bosnom kao da je BiH samo Vrelo Bosne. Ne daje im pravo da imaju svoj Virovitica – Karlovac – Karlobag, da muslimanima, Bošnjacima, oduzmu pravo na politiku kao jedinu moguću artikulaciju interesa dugoročnih i kratkoročnih, napretka, oslobađanja od stega vjere, komunikacije sa svijetom, tendencija ka standardu i slobodi i gledanja u se.
Gledati u Bosnu a misliti na se vodi miloševićizaciji muslimana.

PTSP
BORCI SU SVOJE ODIGRALI
Borci diljem zaraćenih strana u BiH boluju od nekoliko poznatih nakonratnih bolesti nizaštonejebavajućeg društvenog stava, što je karakteristika svih zajednica oko zemljine kugle. Boluju od invalidske odbačenosti i suvišnosti, od nenastanjenosti, od neposlice, od pivskog alkoholizma i rakije brlje, od marginalizacije prilikom obljetnica i godišnjica i od viška boraca jer se nakon rata borci i organizatori otpora te dragovljci toliko namnože da vinske mušice misle da pate od neplodnosti.
Kako preuzima PTSP?
Sada su junaci u zdravstvu pa i u nekim boračkim organizacijama otkrili da borci boluju od PTSP, postraumatskog stresnog poremećaja. Sada, nakon dvanaest, trinaest godina nakon rata. I sa nepreciznom skraćenicom – trebalo bi da se to zove poslijeratni stresni poremećaj.
Prošao sam kroz PTSP i znam o čemu govore.
Kada sam demobilisan, pred prvi maj 96., jer mene, kao osvjedočenog neprijatelja vlasti, nisu puštali dok posljednji brdski konj nije dobio završni pečat, a ja nisam imao love i opljačkanog imetka za podmit, izašao sam zdrav ko drijen, sretan što nisam ranjen i što nisam invalid. Mislio sam da ću živjeti hiljadu godina. Onda, jednog dana, bol u krstima mi je odsjekla obje noge i pao sam kao nepokretan. Prijatelji su me odvezli kući, posebno mene, posebno moju trulu škodu. Slijedilo je rentgensko snimanje. Za tvoje godine kičma je ko bog. Potom injekcije, vruće, bole, prži, kažu. Onda tablete protiv bolova, za trudnice, za poslije operacije, za zube, za konje. Ništa. Na kraju nisam mogao ništa da uradim od bolova, suze su same skakale a i ja sam plakao od muke. Desna noga mi je bila potpuno utrnula, od kuka do nokata. Tada sam postao poznat po kletvi: Alija, što me ne ubi u tom svom otadžbinskom ratu, da se namirim.
Sve su to manje više uobičajene pojave krsta i kičme, iako ih na ratnoj liniji nikad nisam osjetio.
Životinjski smrdljivi znoj
Nakon nekoliko mjeseci kad više nisam mogao ni spavati, ni jesti, moji iz rata su se sjetili da je neki bioenergetičar bio sponzor brigade. A ja sponzore volim ko četnik partizane a i, kao ukleti materijalist, nisam vjerovao u te paramedicine. Ali, nisam više imao izbora. Prva tri dana su me vozili u gepeku starog kadet-karavana. Četvrtog dana je bioenegetičar učinio da se sam odvezem do njega. Kako spavaš? Nikako. Kako sanjaš? Rat, klanja, šta bi drugo. Ti si i glavu sjebo, ali popravićemo je sa kičmom o istom trošku. Išao sam trideset dana, svaki dan. Otad igram fudbal na velikom terenu, ponekad i dvaput nedjeljno. Nemam problema, samo se čuvam da oznojen ne budem na vjetru.
A to moje spavanje? Od bolova u leđima nisam mogao spavati ni pola sata. Ja, koji imam nizak pritisak i koji sam u rovu, pod hrastovima balvanima, spavao i za vrijeme minobacačkog napada, tako da je moj drug Žika Glavoboljac jednom rekao: ovog čovjeka je bilo sevap poslati u rat kad ovako lijepo spava. Kad bih kod kuće i zaspao onda sam sanjao strahote koje sam i proživio u ratu i koje nisam. Svaku noć nekom vadim crijeva ili meni otkidaju pola glave. A ja živ. Rat je mila majka, šta su snovi poslije rata. Nakon toga se budiš u žuto-zelenom životinjski smrdljivom znoju koji preplavi i jastuk, i plahtu, i pokrivač. Po dvaput sam se znao presvlačiti i mijenjati posteljinu.
Bioenergetičar je učinio da otada nikad nisam sanjao rat niti sam se u snu oznojio. Možda nije on to uradio ali ja vjerujem u to. Jebeš materijalizam.
Ozbiljno, o PTSP malo koji ljekar zna nešto. Čitam u nekim novinama da je neki banjalučki psihijatrijac jedna od najvećih stručnjaka za to na prostoru bivše juge. Lupaju.
Prenos informacija u mozgu
Tokom događaja opasnih po život u dužem vremenu, kakav je rat, svijest naloži organizmu lučenje raznih tvorevina tako da duh i tijelo tu opasnost mogu dočekati i, koliko je moguće, preživjeti. Cijeli hemijski sastav mišićnih, moždanih i imunih sistema, promijeni se u poseban mendeljejev sistem elemenata. Laici znaju za adrenalin koji čovjeka drži u naponu kada je u nekom uzbuđujućem ili opasnom događanju. Kad padne adrenalin, padnu i ponašanje i sposobnosti. Počneš da drhtiš, kad sve prođe. Ali u mozgu čovjeka u dugim opasnostima prilagođen je hemijski sastav za prenos informacija. Između ćelija u mozgu se informacije prenose električnim putem posebnim vodovima i sastojcima koji se luče. Kada prođe opasnost, jedan dio organizama, ljudi, lako se prilagodi pređašnjem stanju ali mnogi ostanu pod, iz svijesti ne konotrolisanim, režimom haotične proizvodnje tjelesnih i moždanih sastojaka i teško kontrolišu svoje ponašanje. Neki pokušavaju da se smire alkoholom i duvanom ali to samo odlaže problem i dugoročno ga pojačava. Znam mnogo mojih iz rata koji nikad, ni u najtežim situacijama, nisu pili i pušili a sada su izgubljeni ovisnici. Električni putevi u mozgu prenose informacije po haotičnom sistemu pa se poslijeratni ratnik može ponašati kao višeslojna ličnost, nešto kao blaži oblik šizofrenije, dvostruke ličnosti.
Sastojci koji regulišu prenos informacija u mozgu zavise od milijardu faktora. Ratni faktori su dobri katalizatori a organizam koji nije sposoban da se vrati na mirnodopsku proizvodnju životnih sastojaka, postaje ličnost koja problematizuje i sebe i porodicu i društvo. To znojenje je samo početni simptom. Kasnije faze su divljanja, zločini, suicidi.
Koga to zanima uopšte u društvu? Prvo one koji su projektovali i organizovali rat, da bi borce iskoristili i odbacili. Nikoga, osim ako se kakav doktorčić može malo pohvaliti povodom toga.
Simptomi PTSP:
· Nesanica, strahotični snovi, znojenje u snu
· Razdražljivost
· Pušenje radi pušenja, dvije-tri kutije
· Alkohol u svakoj prilici kao povod za dijametralna raspoloženja (alkoholizam hroničnih alkoholičara se potpuno razlikuje od alkoholizma ptspeovaca)
· Razgovor sa telvizorom
· Verbalni sukobi sa komšijama, prijateljima, radnim kolegama
· Nosanje papira zbog nepravdi
· Svakodnevno traženje prava
· Svaodnevno pričanje o ratu i imenima iz rata
· Nošenje dijelova ratne uniforme
· Pregledavanje ratnih fotografija
· Druženje sa saborcima
· Fizički obračuni
· Posjedovanje i nošenje oružja iz rata
· Posjedovanje bombi (to je pouzdan znak PTSP)...
PTSP najbolje liječi sam pojedinac, uz pomoć neposredne okoline. Potrebno je, kao i kod situacije pred infarkt, promijeniti način života. Odbaciti alkohol i cigarete, odbaciti sjećanja, zaboraviti šta si bio, ne ići na boračka druženja, druženja drugova iz rova, iz jedinice, iz brigade, preuzeti odgovornost za sebe sada a ne tražiti je od onih koji su situaciju i stvorili tada.
To je lako reći, ali nije lako učiniti.