GOVOR OBAME
Sjedinjene Američke Države su na velikoj prekretnici straha i egzistencije.
O tome ne svjedoči krah autogiganata ili slom finansijskog krvotoka.
O tome svjedoče Američani koji su došli na inauguraciju Obame i Obama koji je govorio kao da je Sudnji Dan. Masovnost je, u istoriji i sadašnjici, uvijek znak velike društvene opasnosti a izrazi pojedinačnih lica zborila su o kakvoj se nesigurnosti, ličnoj i pojedinačnoj radi. Masa koja je došla, htjela je da čuje govor kakav je održao Obama, kolikogod je realna banalizacija da je taj govor pisao neko drugi ili cijeli tim saradnika. Ali govorio je Obama, da nije mislio tako promijenio bi govor.
Govor Obame, ipak, nije bio na nivou očekivanja mase i Sjedinjenih Država. Niti na nivou situacije u kojoj se nalazi društvo (treba razlikovati američku državu i američko društvo, država je jaka a društvo je slabo) mada je jednom jasno pomenuo da je „strah da Amerika propada jasno uočljiv“, ali nije on to izrekao a na drugom: „naša ekonomija je veoma slaba“. U jednom pasusu je pričao kao da je u našim lokalnim izborima, na mitingu u Kalinoviku: „Izgradićemo ceste i mostove, električne mreže i digitalne linije, iskoristićemo energiju sunca, vjetra i zemlje da bi napunili svoje automoblile.“
Obama je pominjao pretke, ideale naših predaka, osnivačke dokumente, putovanja okeanima, udarce biča, Konkord, Normandiju, naše osnivače, našu istoriju, snijeg umrljan krvlju kod glavnog grada... tokom cijelog govora, do kraja. To je znak da je opterećen mesijanskom ulogom koja mu je dodijeljena i od koje je načinjena velika predstava, umjesto dodjele oskara, upriličena je dodjela mandata. To je znak da mu je lakše govoriti o prošlosti nego o sadašnjosti. Međutim, Obama nije na nivou spasioca, niti to može biti bilo ko, da je na njegovom mjestu. Nije problem Amerike, kao što površno kaže Obama: „To su posljedice pohlepe i neodgovornosti ali i našeg kolektivnog neuspjeha da napravimo teške izbore.“ Jer, stanje je strukturalno, nukleativno generisano. Nije samo Buš upropastio stvar, sjetimo se Regana pa dalje. Svi predsjednici poslije Kenedija birani su da budu na tom mjestu a da, u stvari, neznaju gdje su. Kikiriki, nafta, holivud. Da je stanje loše pokazuju ujedinjena i zakamenjena lica bijelaca i crnaca koja su do kraja odslušala govor mada najveći dio njih nije imao mogućnost da to razumije.
Kao što stanje nije samo površno teško tako je i izlaz koji Obama nudi baš površan: „Svakom živom stvoru obezbijedimo šanse i mogućnosti“, „Bogomdano obećanje da smo jednaki, da smo slobodni i da svi zalužujemo šansu da u potpunosti budemo srećni i živimo u blagostanju“.
Jednake šanse i mogućnosti nisu više dovoljne.
Na dva odvojena mjesta Obama kaže: „Da smo spremni da još jednom preuzmemo vođstvo“ i „Amerika mora da igra svoju ulogu u vođenju tog istog čovječanstva u eru mira.“
A nakon toga: „Svijet se mijenja i mi se moramo mijenjati sa njim“.
To je jaka rečenica ali je protivrječna prethodnim dvjema.
To svjedoči o tome da Barak Obama još ne zna gdje je.
Tvrdnja da će Irak prepustiti Iračanima je poželjna u realizaciji ali to neće spasiti Ameriku kao što je nije spasila ni okupacija Iraka. No, generalno, o spoljnoj politici je govorio očigledno i sa novimama. O ekonomiji i strukturi krize nije rekao ništa. A ako je tačno da će u timu ostaviti one fosile koji su pojeli imovinu i šanse miliona Američana, onda je potpuno promašio.
Apsurdno je ali tačno: najveći znak krize je ujedinjeni izbor crnog čovjeka za predsjednika.
Nesigurnost je izbrisala sve podjele i nepodnošljivosti.
Ovaj vijek neće biti lak za Ameriku.
Sjedinjene Američke Države su na velikoj prekretnici straha i egzistencije.
O tome ne svjedoči krah autogiganata ili slom finansijskog krvotoka.
O tome svjedoče Američani koji su došli na inauguraciju Obame i Obama koji je govorio kao da je Sudnji Dan. Masovnost je, u istoriji i sadašnjici, uvijek znak velike društvene opasnosti a izrazi pojedinačnih lica zborila su o kakvoj se nesigurnosti, ličnoj i pojedinačnoj radi. Masa koja je došla, htjela je da čuje govor kakav je održao Obama, kolikogod je realna banalizacija da je taj govor pisao neko drugi ili cijeli tim saradnika. Ali govorio je Obama, da nije mislio tako promijenio bi govor.
Govor Obame, ipak, nije bio na nivou očekivanja mase i Sjedinjenih Država. Niti na nivou situacije u kojoj se nalazi društvo (treba razlikovati američku državu i američko društvo, država je jaka a društvo je slabo) mada je jednom jasno pomenuo da je „strah da Amerika propada jasno uočljiv“, ali nije on to izrekao a na drugom: „naša ekonomija je veoma slaba“. U jednom pasusu je pričao kao da je u našim lokalnim izborima, na mitingu u Kalinoviku: „Izgradićemo ceste i mostove, električne mreže i digitalne linije, iskoristićemo energiju sunca, vjetra i zemlje da bi napunili svoje automoblile.“
Obama je pominjao pretke, ideale naših predaka, osnivačke dokumente, putovanja okeanima, udarce biča, Konkord, Normandiju, naše osnivače, našu istoriju, snijeg umrljan krvlju kod glavnog grada... tokom cijelog govora, do kraja. To je znak da je opterećen mesijanskom ulogom koja mu je dodijeljena i od koje je načinjena velika predstava, umjesto dodjele oskara, upriličena je dodjela mandata. To je znak da mu je lakše govoriti o prošlosti nego o sadašnjosti. Međutim, Obama nije na nivou spasioca, niti to može biti bilo ko, da je na njegovom mjestu. Nije problem Amerike, kao što površno kaže Obama: „To su posljedice pohlepe i neodgovornosti ali i našeg kolektivnog neuspjeha da napravimo teške izbore.“ Jer, stanje je strukturalno, nukleativno generisano. Nije samo Buš upropastio stvar, sjetimo se Regana pa dalje. Svi predsjednici poslije Kenedija birani su da budu na tom mjestu a da, u stvari, neznaju gdje su. Kikiriki, nafta, holivud. Da je stanje loše pokazuju ujedinjena i zakamenjena lica bijelaca i crnaca koja su do kraja odslušala govor mada najveći dio njih nije imao mogućnost da to razumije.
Kao što stanje nije samo površno teško tako je i izlaz koji Obama nudi baš površan: „Svakom živom stvoru obezbijedimo šanse i mogućnosti“, „Bogomdano obećanje da smo jednaki, da smo slobodni i da svi zalužujemo šansu da u potpunosti budemo srećni i živimo u blagostanju“.
Jednake šanse i mogućnosti nisu više dovoljne.
Na dva odvojena mjesta Obama kaže: „Da smo spremni da još jednom preuzmemo vođstvo“ i „Amerika mora da igra svoju ulogu u vođenju tog istog čovječanstva u eru mira.“
A nakon toga: „Svijet se mijenja i mi se moramo mijenjati sa njim“.
To je jaka rečenica ali je protivrječna prethodnim dvjema.
To svjedoči o tome da Barak Obama još ne zna gdje je.
Tvrdnja da će Irak prepustiti Iračanima je poželjna u realizaciji ali to neće spasiti Ameriku kao što je nije spasila ni okupacija Iraka. No, generalno, o spoljnoj politici je govorio očigledno i sa novimama. O ekonomiji i strukturi krize nije rekao ništa. A ako je tačno da će u timu ostaviti one fosile koji su pojeli imovinu i šanse miliona Američana, onda je potpuno promašio.
Apsurdno je ali tačno: najveći znak krize je ujedinjeni izbor crnog čovjeka za predsjednika.
Nesigurnost je izbrisala sve podjele i nepodnošljivosti.
Ovaj vijek neće biti lak za Ameriku.
Sreća da je Obamin mandat, ili dva, u tom toku mala dionica.
