STAMBOL BEZ IMPERIJE
Stranke kojima je stalo do BiH, pa makar im bilo stalo do unitarne, totalitarne i diskriminatorne BiH, trebalo bi u procesu spašavanja i očuvanja BiH, da sarađuju sa strankama kojima nije stalo do BiH.
Dabome da neću upasti u zamku da navedem koje su prve a koje druge. Ali svako zna da je onih prvih veoma malo.
Dakle, da pokušaju da vide šta im smeta u toj BiH a ne da se sastaju sa raznim funkcionalnim ambasadorima, funkcionalnim sindikatima, funkcionalnim pravašima...
Srpske i hrvatske sranke su za BiH učinile sve što su mogle. Toliko da su Srbi i Hrvati izgubili ogroman dio onoga što su unijeli u BiH. Hrvatske stranke su isto koliko i sarajevske pričale o Državi BiH i propagirale je. Samo iz drugih namjera. Bile su navučene na tu priču jer im je obećano da će u toj Državi biti glavni, omah poslije Sarajeva, samo da se riješimo Srba. Mislim da su hrvatske stranke i iskreno zastupale Sarajevsku Državu kao sebi ravnopravnu. Dok su to zastupale, Hrvati su u Federaciji izgubili sve a na nivou BiH, vidimo, nemaju pristipa već drugi mandat ili treći mandat, ovisno o kojoj funkciji i nivou se radi. Srpske stranke su poslije Dejtona davale i kapom i šakom, što zbog nesposobnosti da se shvati koncept Dejtonske BiH, što zbog džepova punih kriminala i krvi, što zbog autizma i sluganstva Beogradu i Ludom Slobodanu.
Srpske i hrvatske stranke su se osvijestile:
• Nisu više privjesci Zagreba i Beograda
• Ne smatraju da je centar BiH Sarajevo
• Smatraju da su Hrvati centar BiH
• Smatraju da su Srbi centar BiH
• Odrekle su se svojih bojeva. Kosovski Boj, Posavski Boj, Jasenovački Boj, Kninski Boj. Ne jauču više nad njima. Gledaju realnosti pravo u oči i pokušavaju da interesno sarađuju.
• Potpuno su se odrekle izmećarstva međunarodnoj zajednici, odnosno dripcima iz Ohaera i Ambasada
• Odrekle su se političko-birokratske retorike u kojoj niko živ ništa ne može da razazna i počele da govore jasnim konceptima – autonomnim i trećim
• Okrenule su se biračima. Birači su prepoznali one stranke koje su se okrenule nekom drugom pa su zato propali Silajdžić, Ivanić, Mihajlica, Krsmanović...
Šta su, pri tome, radile Sarajevske političke stranke:
• Slijepo se držale koncepta BiH kao Monolita, Ortodoksa, Golijata, Svemira, Vaseljene, Države, BiH kao Sarajluka
• Držale se svog Kosovskog Boja, Srebreničkog Boja
• Nastavljale tradiciju petostoljetne vlasti i dominacije nad hrišćanstvom i rajom. Za početak su obnovile tradiciju sa Hrvatima u sepetima.
• Obmanjivale sve oko sebe, a naročito Bošnjake, kako su za 100% Građana i Države, samo su se mijenjali lideri i stranke koje su preuzimale štafetu
• Trudile se da uspostave Slobodanov Beograd u Alijinom Saraju
• Trudile se da od Srba i Hrvata u BiH načine Kosovske Srbe
Dakle, stranke Sarajevskog Političkog Kruga nisu se osvijestile. Nastajale su i propadale, na istom konceptu, ali se nisu osvijestile.
Srbi i Hrvati su se odrekli svojih Stambola. SPK nastoji da sam postane Stambol. Srbi i Hrvati su uspostavili politički nacionalni interes. SPK je nastavio ratni interes. Srbi i Hrvati govore o ravnopravnosti i autonomiji. SPK govori o platformama. Srbi i Hrvati su prevazišli vjekovno odbojstvo, mada nisu jedni drugim vladali pet vijekova. SPK želi da nastavi Novih Pet Vijekova.
Stoga se dogovor u BiH i pokazuje kao nemoguć.
Ne postoji prevodilac između te dvije vrste stranaka. Međunarodno okruženje, čak ni zagrebačko a samo je pitanje vremena kad će tako, u duhu saradnje Srbije i Hrvatske, početi da se ponaša i beograadsko, nije više sarajstrano. U Sarajevskom Boju nije više na strani Devet Jugovića. Unutrašnja međunarodna zajednica, Ohaer i Funkcionalne Ambasade, nisu više Prvoborci, Dobrovoljci i Sveti ratnici za Sarajstvar.
Da bi se BiH održala, Mada ni u tom slučaji ne dajem garanciju ni na jedan mandat, njene političke stranke moraju:
• Biti jake, velike, većinske po procentima glasova
• Imati jasnu nacionalnu biračku osnovu i potku a ne lažnu, ukrasnu i rubričnu
• Imati jasan, realan, dugoročan i vidljiv nacionalni koncet
• Temeljiti se na savremenim, a ne otomanskim, političkim konceptima autonomija, nacionalne samostalnosti i evropske kulture
• Napustiti Stambolcentričnosti
• Napustiti vječni žal i zahtjev za Intervencionizmom
• Bograd, Zagreb, Mostar i Banjaluku proizvesti u partnere
• Promovisati partnerstvo a ne patronstvo ili poltronstvo
Svima je jasno ko je šta uradio a ko nije i možda nikad i neće. Zato Nema Bosne, zato se ovdje gradi Stambol bez carstva i imperije i zato treba Podijeliti sve što se može Podijeliti.

KOMUNJARLUK JE
RAZBIO I ONU ZEMLJU
Komunist Zlatko i Skojevac Sulejman nastavljaju pakleni plan. Ne treba se zavaravati. Platformaši nisu naivni i ne igraju jednu ligu. Mislim da je koncept sačinjen tako da se ide na Sve ili ništa a tucaničkim putem Što gore to bolje.
Dabome, Zlatko i njegov Skojevac razumiju da je mogućnost raspada, kao posljedica njihovog djelovanja, potpuno izvjesna. Ne samo raspada BiH nego raspada i Federacije. Njihov jedini i zadnji adut je to što smatraju da Međunarodna zajednica, dio koji je na njihovoj strani, neće dozvoliti takav scenario i da će odigrati na funkcionalni, odnosno na unitarni mlin. U sklopu tog aduta je i to što Srbija i Hrvatska ne smiju direktno podržati ili priznati raspad BiH.
Komunjare su, ne komunisti, razbili i onu zemlju. Tako rade i sa ovom.
Demonstracioni potpis sporazuma sa nekom SSSSSSSS-asocijacijom sindikata dokaz je da Zlatko i Skojevac ne misle samo na Federaciju a odriču se BiH organa vlasti. Oni idu temeljno jer je plan temeljno i sačinjen, od vještačke konstitutivnosti do rasporeda delegata u Domu naroda, od kandidovanja Komšića u prvom mandatu do umobolnog proglašavanja pobjede nakon ovih izbora.
Očekujem da će SDPSDA uskoro potpisati sporazum i sa Oružanim snagama BiH, sa Slobodnim medijima i Udruženjem novinara, pri ćemu će Bakir biti s one strane. Ne s one strane zakona nego s one strane stola. U odnosu na novinare.
Kao što je stvarao za domaću i stranu javnost privid pobjede poslije izbora, sada SDPSDA stvaraju privid masovne društvene podrške. Čak i Tihić govori o socijalnim aspektima, SMJ.
Ako uspije Politički terorizam sa proizvodnjom esdepeovih Dioksin Hrvata u Domu naroda Federacije, HDZ i HDZ 90 ne trebaju ni na koji način dati alibi takvoj vlasti a oba i SNSD i SDS ne trebaju učestvovati u vlasti Naseobine koje onda neće ni biti. Tako će se SDPSDA naći u procjepu nelegitimnosti demonstrirane od većinskih hrvatskih teritorija i vakuuma sa nivoa zajedničkih organa.
Ako bi četiri stranke Mostarskog samita djelovale suprotno, legitimizovao bi se, i legalizovao, teroristički udar na vlast SDPSDA.
I tada bi, na sljedećim izborima, nastupilo potpuno Utamničenje.

SLOBODA MEDIJIMA,
REKET BAKIRU
U Demokratskoj Sloveniji, vidim, neka je vijagra ušla u medije. Da li će javna televizija biti nezavisna ili nezavisnija. Sreća pa joj stranci nisu natiurali politiku u medijima kao u BiH. A, vidim, i Bibisijevo rukovodstvo i uredništvo postavljaju udruge za zaštitu bumbara i nevladine organizacije protiv organizovanog imperijalističkog lova na lisice. Vidim i u BiH sami božiji uzlet novinarstva, takorekuć medija. Neki usrani analitičari iz Sarajevo-plana, koje su formirali a vjerovatno, i sada, finansijraju sranci stranci, kažu da se u izborima pokazalo da mediji najviše favorizuju svoje. Podijeljeni su. I ja sam se nadao da će Glas Srpske najviše prostora dati Bossu Ajanoviću. Banjalučko udruženje nezavisnih novinara, NUN, reklo Ne Borki Rudić i Funkcionalnom Novinarstvu Unitarne Bosne. Dugo im je i trebalo, SIJ.
Koliko sam se uputio u taj novinarski obrt, novinarstvo i mediji nisu nekako iskoristili tu slobodu koju su im donijeli stranci. Jedino Euro Bakir. Sloboda medija, Reket Bakiru. Slobodan Vasković, Reket Bakiru.
Medijima, dabome, i ne treba Sloboda ako se zove Anarhija, Reketarija i Gregorijanija. Ovakva Sloboda Medija, kakva je u BiH, za zatvor je.
Mediji ne mogu da žive pod staklenim zvonom u odnosu na društvo. Mediji moraju da dijele njegovu sudbinu. U društvu nastaju i u društvu umiru. Kao i čovjek, stvoren od zemlje i u zemljicu se vraća.
Dabome, privatni mediji mogu da rade šta hoće ali nemogu da rade protiv društva. Čim je medij, odmah je javni i vrlo brzo počinje njihova odgovornost. Ako privatni kokošari u Njemačkoj ne mogu da proizvode jaja puna dioksina. Jasno je i da privatni mediji moraju da poštuju recepturu. Ovdje su privatne medije otvorili dilindžeri kojima je odgovarala Ohaerova Sloboda Medija. Kada su tako sposobni i slobodni što nisu otvorili fabrike čokolade i borili se za Slobodu Čokolade, rame uz rame sa Milkom.
Dakle, dolazi vrijeme da se Sloboda Medija baždari na društvenu mjeru. Ako može Mađarska, ako može Slovenija... zašto ne može Republika Srpska. O Naseobini neću da govorim. Čeka se samo utakmica Dinamo – Zvezda i Boban.
Došlo je vrijeme da se razmišlja da li pored Slobode Medija mora da postoji i sloboda frekvencija, i sloboda distribucije, i sloboda signala. Kako ne postoji u Engleskoj, tako ne treba da postoji ni ovdje. Ako ja kao neosporno dokazani evropski fudbaler, ne mogu bez radne dozvole da igram u Španiji, zašto bi neko igrao ovdje bez radne dozvole. Ako postoji bescarinska zona, ne postoji bezmedijska zona. Sanitarna dozvola za distribuciju štampanih medija, npr.
Ili je to Opšti Funkcionalni Trend. Kako je funkcionalno ustrojen pravosudni sistem, milina božija, niko od njega nema koristi. Samo se Bosanski Glavni Tužilac udebljao preko svih očekivanja.

ONUR I SULEJMAN

VELIČANSTVENI
U POHODU NA

BALKAN I ATV
Pravoislamska protestvujuća javnost okomila se na neku tursku televiziju koja je proizvela seriju o Sulejmanu I Veličanstvenom Zakokodavnom, poznatijem ovdje kao Aladža Sulejmanu jer je, pored ostalih, izgradio, trenutno nepostojeću, Aladža džamiju u Foči, u otomanskom carstvu poznatijoj kao Krsmanovo.
U seriji je Sulejman Podbečanski, popušio pod Bečom u osvajanju Evrope, prikazan kao alkohol-insan i ženoljubec. To se ne uklapa, veli protestvujući dunjaluk, u sliku Pravednika, Zakonodavnika i Izletnika. Jer, Sulejman I Veličanstveni nije bio agresor, osvajač, potlačivač, okupator. On je bio izletnik. Preteča Piknik Ćeifa.
Ne znam da li je Sulejman I volio žestu ali žene jeste. To im je, pored sablje, bilo u krvi. Harem, STJ. Dobri scenaristi su možda i dodali to sa ovozemaljskim i ovovjekim užitkom, kako bi Sulejmana I Kanunija približili savremenoj publici.
Sasvim suprotan efekt postigla je ATV Republike Srpske, inače turska ispostava u BiH, u sklopu Mreže Plus, sa serijom Onur I Atevečestveni. ATV ovdje poturčava gledaoce, prethodno sjebane farmama, velikom braćom, plesom sa pizdama i survajvorijama raznih vrsta. ATV ide i dalje. Emituje jevtino dobijene filmove tilovane na bohsanski jezik. Kad je jevtino, nek' je i tursko.
Očekujem da će ATV dobiti i novu seriju o Sulejmanu koju glumi isti glumac kao i Onura u Šeherzadi.
Serijska Otomanska najezda na Balkan, kao i proizvodnja za unutrašnju upotrebu, ima jasan cilj kojeg je poetskim jezikom u Sarajevu predstavio ministar vanjskih dela Turske, Davutoglu. Treba oživjeti Otamansku Stabilnost. U tome, u prvoj etapi, dobro dođu televizijski opijati. Da se publikum podsjeti zajedništva kroz riječi, na primjer. Ajde. Turska riječ koja je ovdje primila katoličnastvo i pravoslavlje. U drugoj fazi, poslije Onura i lijepe Šeherzade, dolaze vladari koji se uvlače pod kožu. Vole žene i piju. To treba i u Turskoj da izazove efekte, da podsjeti stanovništvo na svoje vladare, koji su, tada, bili i vjerski autoriteti, na svoja zlatna doba Piknika i Izletništva. Suljeman I Izletnički.
Dobro za Tursku i turske teve kuće. Ali kakva je u svemu uloga ATV? Da li opoziciona vlastima Srpske ili poziciona Turskoj?

KLUNI U JUŽNI SUDAN,
LAGUMDŽIJA U ZAGREB
Čekao sam vijesti da vidim da li će Zlatko Lagumdžija odletjeti u Sudan da spriječi referendum o samostalnosti Južnog Sudana i mirovno finale četvrtvjekovnog građanskog rata u kome je poginulo dva miliona ljudi. Sudan za čovjeka. Sunce mu jebem.
A onda nađem vijest da je tamo otišao Džordž Kluni. Zlatko Lagumdžija otišao je u Zagreb, kod Josipovića, da spriječi jedno drugo osamostaljenje. Osamostaljenje hrvatske biračke volje od Sarajeva.
Poznato je šta Lagumdžija misli o Josipoviću, jer Josipović ne misli da je Država Hrvatska Država za SDP niti misli da je BiH Država za Sarajevo. A ipak je otišao. Dogorjelo sokolu do muda.
Prethodno je Tihića poslao u Mostar nebi li, onako svakodnevan, mislim, svaki dan ukida Republiku Srpku, izazvao sažaljenje Čovića i Ljubića.
Lagumdžija je na taj način pokazao koliko mu je stalo do Bosne i Hercegovine, unutrašnjeg dogovora i do bosanskohecegovačkih Hrvata, odnosno, do ravnopravnosti tri ovdašnje nacije. On demonstrira prevaziđene metode za regulisanje bosanskohercegovačke krize. Te metode podrazumijevaju da su regulatori za pritisak ulja, napon i kompresiju za bosanskohercegovačke Hrvate i Srbe smješteni u Zagrebu i Beogradu. On, Lagumdžija, pokušava tako da glumi Sarajevskog Visokog Predstavnika. Obilazi region i glumi štrojača. Očekujem, uskoro, njegovo odlazak u Beograd, kod Tadića, u Vatikan, u Istanbul.
Na sceni je očita diverzantska akcija, subverzivna akcija, teroristička akcija, Gajtan Zlatko razumije o čemu govorim jer je stručnjak za Gvantanamo, koja bi trebala da razori Mostarski četvorni stranački dogovor ali i hrvatsko-srpski dogovor u pogledu izbora naočara kroz koje će da gledaju BiH. Sarajevo-optka nije prošla na tenderu.
Znaće se u ponedjeljak šta je Tihić uradio u Mostaru a šta Lagumdžija u Zagrebu. Za Mostar je kasno a Zagreb ne pije vode. Sa Hrvatima je, u Mostaru, trebalo da se razgovara prije deset i više godina. Zagreb, kao ni Beograd, nikad ovdje ništa dobro nije riješio. Braća jesmo, pare su dobrodošle, ali, pustite nas da gledamo svoja posla.
Ipak, mora se računati i na neki procenat eventualnog uspjeha Terorističke akcije SDPSDA. U tom slučaju će neki procesi biti odloženi ali će posljedice biti tragičnije.
Mnogo manja cijena je da se SDPSDA u ponedjeljak pojave kod OK Korala.

ANARHIJA
KONSTITUTIVNIH
NARODA
U situaciji kada u Goraždu možete pronaći Hrvata kadgod hoćete i kada postoje takozvani kupovni Hrvati, Srbi i Bošnjaci, kada se svako može izjasniti kako hoće, jednaput Ostali, jedanput Bošnjak, kada, dakle, svi mogu da budu Ejup Jugosloven, kada Željko Komšić može da bude predstavnik čak i hrvatskog naroda, kada Saraj ne može da riješi konstitutivnost Hrvata u Federaciji a hoće da naturi konstitutivnost u svakoj ćenifi i kada nemate dovoljno Srba u Zapadnoj Federaciji da bi konstituisali usrani klub u Domu naroda, besmisleno je postavljati pitanje nacionalnog sastava Vlade Republike Srpske i tako kočiti sve moguće procese bez ikakvog političkog, nacionalnog i ustavnog razloga. Od strane Kluba Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske.
Besmisleno je, dabome, propisivati da u Vladi Republike Srpske bude 8 + 5 + 3 ministara Srba, Bošnjaka i Hrvata. Još je besmislenije da neki Klub Bošnjaka prebrojava krvna zrnca Vlade i tako poništava Izbornu volju birača u Republici Srpskoj i odluku najvišeg zakonodavnog i odlučujućeg tijela, Narodne skupštine Republike Srpske.
Besmislena je konstitutivnost svih na cijelom području BiH.
Besmsileno je da Ustavni sud, donoseći odluku preglasavanjem, protiv četvorice sudija Srba i Hrvata, u sadejstvu sa sudijama Bošnjacima i Strancima, mijenja Ustav Republike Srpske pa i Ustav BiH. A na taj način i Dejtonski sporazum.
Ustavni sud može samo da kaže da li je nešto u skladu sa ustavom ili nije. Ne može da ga piše niti da ga dopisuje. Prije te katastrofalne odluke, ništa u Ustavu Republike Srpske nije bilo protivustavno Aneksu Četiri. Već bi neko to konstatovao, neko pametniji od dvojice sudija Bošnjaka i trojice Stranaca.
Nikakva odluka o konstitutivnosti ne može promijeniti činjenicu da je Republika Srpska Država Srpskog Naroda i svih ravnopravnih državaljana a Federacija Država Bošnjaka i Hrvata i svih ravnopravnih državljana.
Nikakva odluka Ustavnog suda u kojoj su učestvovali stranci, ne može se uzeti validnom i ne može na području Naseobine, a naročito u okviru Republike Srpske, proizvoditi bilo kakve posljedice.
Samo enormna kooperativnost, izmećarstvo i ulizništvo bivših vlasti omogućili su tako nešto. Ali, doći će vrijeme da će se to, u Narodnoj skupštini, revidirati i vratiti na pređašnje stanje, na stanje trenutka kada je Republika Srpska ušla u sastav BiH. Takva kakva je ušla. Srpska.
Dabome da u Vladi Republike Srpske, i u drugim javnim institucijama, treba da bude Hrvata i Bošnjaka, osim Esdepeovaca. Ali onih Hrvata i Bošnjaka koji ovdje žive, koji doprinose zajednici, koji daju legitimitet Republici Srpskoj, koji su državljani najprije Republike Srpske. A ne državljani Anarhičnog Sarajeva u filmu Valter razara Republiku Srpsku.
Dabome da Vijeće naroda Republike Srpske treba ukinuti. Kao i sve odredbe u Ustavu Republike Srpske koje proizlaze iz konstitutivnosti Svih na Cijelom.
Osim, ako neka priluda u LDB, Ludoj Državi Bosni, ne izmisli plivajuću nacionalnost, kao plivajući kurs valute, pa da do srijede ujutro budemo svi Srbi a onda okrenemo, ko jugovina, na Bošnjaštvo, do petka ujutro. Nedjelja je da budemo Ostali. To bi se moglo pokazati kao genetska konstanta, takozvano Otomansko Varijabilno Dobrovoljno Poturčavanje.
Ta konstitutivnost će do te mjere razoriti Bosnu i Hercegovinu ali na tri dijela, neka se niko ne uzda u svoje geosnove, da je neće skrpiti tri Nato-pakta i dvije EU.
Konstitutivnost Svih na Cijelom je ista boljka koja je jednom ovuda prošla. Kao Samoupravaljanje. Samoupravna konstitutivnost. Jednom su ova područja, Draga Naša Naseobina, bila ničija i svačija. Pa zna se kako je to završilo.

TEORIJA I PRAKSA

MUSTAFE SPAHIĆA
Mustafa Spahić je dvije stranice, doduše bezvrijednog Oslobođenja, utrošio u čimbur u kome je teoretisao i prakticirao između nemogućih krajnjih tačaka. Od analize marxizma do obespravljenih Građanina Komšića i Građanina Đape.
Baš pomislim da je glavni tok teksta da se dokaže kako je Jugoslavija bila prirodno nemoguća a BiH prirodno bogomdana. Jer Spahić razlaže kako je Jugoslavija montirana i demontirana, po dva puta, za pregovaračkim stolom i nikad nije bila zemlja niti domovina već samo država. A BiH je, veli, uvijek, hiljadu godina, bila i zemlja i domovina, hiljadu godina, a povremeno i država. A onda zaključim da je sve to teški smrad dnevnog mislioca. Hiljadugodišnjom laži nastoji opravdati sadašnju laž. Tačno je, BiH nije montirana za pregovaračkim stolom. Nego za vojničkim. BiH je ovdje nametnuta. Kao Austrougarska. Kao Otomanska, prije toga. A raspašće se za sarajevskom sinijom.
Onda Spahić ulijeće u novi vrtlog: bosanski građani, Sunce Ti Jebem, zakovani su i zatočeni u naciokratiju, partokratiju, etnokratiju, teokratiju i timokratiju. Iz čega ja zaključujem da su ovdje Mađari, ili neki drigi Huni, nametnuli partije, nacije, vjere i naredili izbore pa jadni bosanski građanluk u golom strahu mora glasati za te partije i ići u te bogomolje. A čim se u dva, tri časa noću, pogase svjetla i sve umiri, penju se na tavane i u mraku, u tišinu, u skoro skojevskoj ilegali, lupaju se u prsa i šapću: Ja sam Građanin Nepokolebljivi.
Komšić i Đapo, kuka Spahić, po partokratiji Dodika i Čovića nikako ne mogu predstavljati Hrvate i Bošnjake a može Ivo Miro Jović koji uzima dnevnice.
Ali, vrijedilo je. Dopetljao se Spahić i Evu Hamida El Gazalija, koji je umro 1111. El Gazali je konstatovao, citiram Spahića doslovno, sedam teških i otrovnih bolesti duše i srca:
• Kibur – oholost (gordost, nadmenost, osionost, umišljenost),
• Hased – zluradost (zavidnost, podlost, podmuklost),
• Hubbi Dunja – neograničena i nekontrolisana ljubav prema Dunjaluku ili ovom svijetu i njegovim čarima,
• Hubbi Džah – neograničena ljubav prema častima, zvanjima, titulama i oslovljavanjima,
• Udžub – narcisoidnost (taština, samoljubivost),
• Enanijjet – stavljanje sebe u centar i središte svijeta, ja najbolji, ja najveći, ja najljepši.
To je ta poremećenost svijeta koja caruje i danas i koja je u BiH nametnula pet prstenova, kratija, koje ravnopravni narodi i slobodni građani ne mogu preskočiti.
Ali, ja vidim da je El Gazali ovo pisao kao da je pred očima imao Zlatka Lagumdžiju i Sarajevski Politički Krug.
Ko ne vjeruje neka pročita još jednom svih sedam boljki.
A ja ću začiniti ovako: Spahić kaže da Dodik nije uvjeren da se Bosna može raspasti jer je kupio kuću na Dedinju.
Moj Mustafa, pusti Dodika, ja sam kupio vikendicu samo 12 kilometara od Banjaluke.
Raspašće se.

A DA IPAK NEKO
BOŠNJAČKIM POLITIČKIM
STRANKAMA „POKAŽE ZADAĆU“
Nekako mi neprijatno soliti tuđi ručak. Dobro što, interno, popujem svojoj stranačkoj organizaciji, pa i liderima, ali sam uvijek pred pitanjem da li da prodajem, ili poklanjam, saznanja drugima.
Klub Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske, mada bi prema dobošarsko-proklamerskoj tutnjavi iz Sarajeva i ekstraeuropljana, koncerna SDPSDA, to trebalo da se zove Klub Građana, pokrenuće ustavnost izbora Vlade Republike Srpske. Vlada i Republika Srpska može da se spasi ako u roku od 72 časa prihvate Sulejmana Đapu, Zlatka Đapu, kako li se zove, SMJ, za predsjedavajućeg Vijeća naroda. Ako ne može krava, nek' im crkne tele.
Sulejman Tihić je kod Ustavnog suda BiH pokrenuo proceduru da se poništi zakon Republike Srpske o njenoj imovini u njenim njedrima. Bosna i Hercegovina, koja je samo sintagma iz Dejtona, dakle, nije ni republika, ni država, ni državna zajednica, kaže Tihić, baštini i nastavlja pravne tradicije iz Republike Bosne i Hercegovine. Koja je, dok je postojala, bila vlasnik dijela korita Miljacke, Bentbaše i dobrog dijela Starog Grada. A sada bi, nepostojeća, htjela da bude i vlasnik Srba. STJ.
Sulejman Tihić tako nastavlja svoju Politiku Ukidanja Republike Srpske Svaki Dan.
Da ne pominjem Gajtan Zlatka koji kaže: Meni mjesto premijera i ministra inostranih poslova a vama ku... ku... ku... Platforma.
Šta, dakle, treba posoliti kod bošnjačkih političkih partija? Čija maca prede poliester? Koji Mile ide Harisovom prugom? Ko želi da Bošnjake ljulja u bešici okrenutoj naopako?
Na oktobarskim izborima bošnjački birači su glasali protiv Stopostotne ideologije monolitne i kompaktne BiH čiji promotori i priređivači su bili Haris i SBiH. Ljudi su katastrofalno odustali od te politike. Toliko da je odustala i Turska i u goste pozvala Bakira.
Na oktobarskim izborima bošnjački birači su odustali od Tihićeve i SDA politike ukidanja Republike Srpske svakog dana. Značjno su odustali. SDA je pala.
Na oktobarskim izborima bošnjački birači su dali značajna glas podnavodnim početnicima, SBB i Fahrudinu Radončiću, skoro onolioko koliko ga Gajtan i Tihi ne mogu smisliti. SBB-u koji nije pominjao stopostobih, ukidanje, unitarisanje....
Na oktobarskim izborima bošnjački birači, dakle, bošnjački birači, dali su ogroman broj glasova SDP, ne Lagumdžiji, uzdajući se da bi to mogla biti bošnjačka alternativa. Njihov čovjek je glavni u Bošnjačkom institutu. Možda su, čak, i pristali da glasaju za Komšića misleći da tako daju važnost Hrvatima. Neuk svijet ne razabire predstavnike od pripadnika.
I sve to što se dogodilo na oktobarskim izborima, nije bio nauk tim dvjema bošnjačkim strankama. Jesu SBB i SBiH shvatili, ali to nije dovoljno. Na sarajevskom sastanku šestorke odbili su da budu predstavnici bošnjačkog naroda. Samo što nisu rekli da su to SDPSDA.
Ali SDP i SDA uporno nastavljaju politiku ukidanja, poništavanja, obespravljivanja, tužakanja, otimanja, ucjenjivanja, misleći da se na taj način gradi funkcionalna, europska BiH.
Razbićete je, jebla vas ona.

MOJE NEPRIJATELJSTVO

PREMA BOSNI I HERCEGOVINI
Predgovor Političkom ljetopisu za 2010., pod naslovom NASEOBINA
Sve što je u ovom predgovoru napisano, i što je u ovu knjigu uvršteno isključivo je, svjesno, predumišljeno, odgovorno i iskreno moje stanovište, kao i svo javno autorsko pisanje pod mojim imenom. Dakle, to nema veze sa mojim porijeklom, mojim opredjeljenjem, mojom pripadnošću niti sa političkom strankom u kojoj djelujem.
Bosna i Hercegovina, koja u mom rječniku podrazumijeva odrednicu Naseobina, kako je i knjiga naslovljena, danas se teško može svrstati u bilo koji organizovani teritorijalno-kolektivni oblik ljudske organizacije.
Jedina činjenica koja se ne može osporiti i koja je temelj njenog postojanja, jeste da je BiH ostatak iz procesa raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Politička troska.
Ta činjenica određuje i njenu sudbinu. Ovdje će se završiti proces raspada SFRJ. Njena humanitarna imenica je, dakle, Naseobine. A njena besprizorna imenica je Raspadište.
Šta Bosna i Hercegovina danas nema? Nema:
• Nema politički prostor. Ni jedna politička stranka ne djeluje na prostoru cijele Naseobine. Privid multietničnosti sa pripadnicima drugih nacija koji su to samo po nacionalnoj rubrici, ne može se smatrati validnim argumentom. Potrebno je da jedna politička stranka jednakom političkom snagom, ravnomjerno rasproređenim članstvom i ravnomjerno raspoređenim izabranim predstavnicima, djeluje na cijelom prostoru. U svakom drugom slučaju, to je regionalna stranka. U ovom slučaju entitetska, što se tiče Republike Srpske ili poluentitetska što se tiče Federacije
• Nema jedinstven ekonomski prostor. Formalna cjelovitost tržišta u smislu kretanja rada, kapitala i resursa samo je nominalna kategorija. Ustavne teritorije unutar BiH, entiteti, kantoni, isključivo su odgovorni za svoj ekonomski i svaki drugi razvoj. Neki zajednički zakoni koji se produkuju u zajedničkim organima više su plod nametnute mreže „državnih“ institucija i služe kao opravdanje uspijeća međunarodnog projekta stvaranja funkcionalnog, multietničkog i demokratskog društva, nego što su izraz stvarnog stanja. To su mjere i institucije bez stanja iz kojeg su i za koje su proistekle.
• Nema jedinstven socijalni prostor. Sudbina pripadnika bilo kojeg društvenog sloja nije identična sudbini glavnine tog sloja uzimajući u obzir BiH. Niko nije odgovoran da ta sudbina bude ujednačena. Konkretno, nema realnih uslova da se organizuje bilo koji sindikat na nivou Naseobine. Niti je u Naseobini moguć generalni štrajk.
• Nema jedinstven kulturni prostor. Ni jedan pisac iz Naseobine ne čita se na cijelom njenom prostoru. Nema ni jednog pop pjevača koji je nastao ovdje, kada i Naseobina, ili poslije, da je jednako poznat i slušan na cijelom prostoru. To su, pak, samo zvijezde iz susjedstva.
• Nema jedinstven medijski prostor. To je, danas, medijska klaonica, smještena u Sarajevu, koja je svojim štampanim i elektronskim kamama okrenuta prema Republici Srpskoj, Srbima i Hrvatima. To je primitivno, mračnjačko, osvetničko i mrzilačko bavljenje drugima. Zajednička, nametnuta televizija, isključivo je sarajevsko-bošnjačka. Hrvati nemaju svoje medijske alatke.
• Nema unutrašnjeg autoriteta. Naseobina nema neophodan unutrašnji autoritet, ne samo prema pojedinim pripadnicima, podanicima, državljanima, nego ni prema pojedinim sastavnim dijelovima. Ona ga nema ustavno i institucionalno ali ge nema ni po osnovu ni najmanjeg nivoa zajedništva i kolektiviteta.
• Nema pripadnosti. Pretežni dijelovi BiH, pretežan broj ustavnih naroda, pretežan broj pojedinaca, ne osjeća pripadnost Naseobini. Ne postoji politički sistem niti ustavni poredak, a ni sila, unutrašnja i vanjska, koja može nadomjestiti taj nedostatak i u dužem vremenu držati zemlju na državnom okupu.
• Nema riješene granice. Sa Srbijom i Hrvatskom granične linije nisu riješene. To nije samo problem uobičajenih međudržavnih odnosa niti problem uslova za evropske integracije. To je znak nepostojanja države u Naseobini koja bi mogla da pregovara sa Hrvatskom ili Srbijom.
• Nema glavni grad. Sarajevo nema kapacitet da bude glavni grad BiH niti ima potrebne performanse i reference za to. Sarajevo je danas monoetnički i monovjerski grad koji u kulturnom, ekonomskom i političkom smislu, ne znači ništa za BiH.
*
Sudbinu BiH zapečatio je Alija Izetbegović svojim odustajanjem od Lisabonskog sporazuma, odnosno odlukom, kojoj se niko u muslimanskom narodu nije suprotstavio, po kojoj će za BiH žrtvovati mir. Nešto je za propast BiH, dodala i međunarodna zajednica, preciznije, Holbrukova zajednica, koja je u Dejtonu savjetovala Izetbegoviću da potpiše sporazum a da će nakon toga lagano biti ukinuta Republika Srpska i Srbi svedeni na građane bosance.
Jedan dio tog posla se, poslije rata i odradio. To je takođe odvelo zemlju do raspada. Sa ove distance, Dejtonski sporazum se pokazuje kao realna mogućnost koja je pružala varijantu i raspada i pripajanja Srbiji i Hrvatskoj ali i opstanka BiH kao labave nesimetrične federacije/konfederacije.
Mogućnost opstanka, kojoj se BiH još uvijek može vratiti, nalazila se na samom početku. Dva ravnopravna entiteta, dvije državne zajednice unutar BiH, tri ustavna naroda, poptuno ravnopravna. Ono što je rat doveo do realnosti a Dejtonski sporazum, uz manje teritorijalne izmjene, verifikovao, omogućavalo je sve te ravnopravnosti. Srbima je trebalo da imaju Republiku Srpsku sa dejtonskim teritorijalnim, političkim i ustavnim pravima i nisu ništa više tražili od BiH. Čak su bili spremni i zanemariti činjenicu da su žrtvovani za BiH, da su mimo svoje volje ostavljeni u toj Naseobini. Hrvatima i Muslimanima je bila omogućena temeljna ravnopravnost jer je i prije Dejtona formirana Muslinmansko-hrvatska federacija sa državnim kantonima i županijama koje su trebale biti federalne jedinice u okviru Federacije.
Ono što se nakon toga događalo dovelo je od izvlašćivanja Republike Srpske direktnim prenosom i nametanjem odluka o nadležnosti na nivou BiH, mimo Dejtonskog mirovnog sporazuma i mimo ustavnih mogućnosti. U Federaciji je ravnopravnost Hvata potpuno poništena pa su formirana i ministarstva i donošeni zakoni na nivou Federacije BiH iako ustav to ne dozvoljava, uništava im se jezik a njihovo izborno pravo na najodgovornijim nivoima, svedeno je na farsu.
A kao pretfinale stvaranja Tamnice Naroda na tlu Naseobine, nametnuta je od strane nelegalne institucije, Ohaera, konstitutivnost sva tri naroda na cijelom području BiH. Preglasana je na Ustavnom sudu BiH, uz protivljenje sudija Srba i Hrvata. To je takođe suprotno Dejtonskom mirovnom sporazumu i činjenici da su u BiH ušle, dakle, postojale prije njenog stvaranja u Dejtonu, Republika Srpska i Federacija BiH, kao državne zajednice srpskog, odnosno hrvatskog i muslimanskog naroda. Cjeloteritorijalna konstitutivnost trebala je biti posljednji set završnih radova prije svečanog presijecanja vrpce Unitarne BiH a preobratila se u kancerogenu razgrizajuću supstancu za samu BiH.
Decenija i po takve destrukcije koja je trebala prebrisati dva naroda u BiH i Republiku Srpsku i stvoriti centralizovanu, unitarnu, jednonacionalnu i jednovjersku zemlju produkovala je dva procesa. Jedan je trajao petnaest godina i može se nazvati Političkim nasiljem a drugi će, vjerovatno, trajati najmanje toliko i može se nazvati Raspadom širokog spektra.
Proces antidejtonske, neustavne, protivpravne centralizacije, unitarizacije i poništavanja Srba, Hrvata i Republike Srpske provođen je nasiljem:
• Ustavnim,
• Sudskim,
• Pravnim,
• Nacionalnim,
• Međunarodnim.

• Ustavno nasilje. Cijeli niz nadležnosti, koje u ustavu nisu navedene kao zajedničke i za koje je potrebna saglasnost entiteta, prenijete su na BiH i tako je stvorena mreža zajedničkih institucija koje nemaju ustavni temelj. Posljednjih nekoliko valova ustavnih promjena na prvo mjesto stavljaju unošenje u ustav onoga što je već uspostavljeno kao funkcija i nadležnost zajedničkih institucija. To je najočitiji dokaz neustavnog djelovanja i svojevrsno priznanje krivice.

• Sudsko nasilje. Provodi se ne samo činjenicom da su formirani Sud i Tužilaštvo BiH kojih nema u Dejtonskom ustavu nego i djeluju potpuno vanpravnim kolosijekom uzimajući sebi u pravo da pokreću pravne procese i procedure iz isključive nadležnosti entiteta. Taj Neustavni Pravni Tandem, u području suđenja za ratne zločine sudio je i osuđivao samo Srbe što je trebalo poslužiti kao javna podrška i moralno opravdanje birsanja Srba iz BiH. To je, dabome, bila kopija djelovanja Haškog tribunala.

• Pravno nasilje. Samo u sektoru političkih ličnosti očigledna je primjena pravno-političkog voluntarizma kao nasilnog mehanizma promjene državnog uređenja. To nasilje zahvatilo je političke lidere i institucije isključio srpske i hrvatske komponente BiH i to na najvišim nivoima.

• Nacionalno nasilje. Petnaest godina u BiH se provodi tiho nacionalno nasilje sa krajnjim ciljem stvaranja bosanske nacije u koju bi ušli, navodno, Muslimani/Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Taj srednjovjekovni koncept se želi ostvariti po formuli jedna nacija sa više vjera a zastupaju je, najočitije, vjerski islamski lideri jer znaju da ih Ohaer i međunarodna zajednica neće kažnjavati, kao ni bošnjačke političare. Cerić otvoreno govori da BiH treba biti država njegove nacije, kao što su poslije raspada Jugoslavije, dobili i drugi narodi svoje etnički čiste države. To nacionalno nasilje ima još jedan cilj. Muslimani u BiH imaju problem sa nacionalnim određenjem. Prije svega, sam islam forsira vjeru a ne naciju. Drugo, muslimani nisu prošli sve pragove formiranja nacije pa je unitarizacija BiH i stvaranje bosanske nacije pogodan zaobilazni put koji će preskočiti neke procese, falsifikovati neka određenja i prikriti neke istorijske manjkavosti.

• Međunarodno nasilje. Čak i ako apstrahiramo nasilje koje provodi međunarodna zajednica, dio međunarodne zajednice, prema Srbima a i prema Hrvatima, gamad okupljena oko Ohaera, Pika i oko onog što se uopšte zove Međunarodna zajednica, sistematski provodi pravno nasilje nad BiH, pretvarajući je u protektorat, koloniju i dejtonsko ropstvo. Prema Republici Srpskoj, sve do 2006., primjenjivan je mnogo drastičniji model iz klase Kalaj. Ohaer u Dejtonskom sporazumu ne postoji. Postoji samo Visoki predstavnik koji može da ima svoje osobolje. PIK ne postoji u Dejtonskom sporazumu i ni u jednom aktu bilo koje međunarodne instiucije. Stoga su i sve deklaracije, Sintra, Bon... itd nelegalne kao i ovlaštenja i posljedice tih ovlaštenja koje su dobili i koristili visoki predstavnici. Sada se pojavljuje veliki problem kako otkloniti posljedice takvog međunarodnog nasilja koje će dovesti do propasti BiH. Jer, veoma je teško u regularnoj proceduri otkloniti ono što je uspostavljeno čitavim nizom nelegalnih poteza i odluka.

Raspad Širokog Spektra podrazumijeva širok spektar mogućnosti u okviru tog procesa.
Jedan je, svakako, belgizacija BiH. Još prije više od trideset godina Belgija je bila osam mjeseci bez vlade. Od tada traje njen raspad. Takvu sudbinu može doživjeti i BiH. Zemlja raspada, kako sam nazvao politički ljetopis za 2009.
Drugi je razarnje Federacije na konkretniji, institucionalizovaniji način nego što je to sadašnje stanje. Hrvati će na svom području graditi svoje institucije koje će tiho djelovati kao institucije entiteta i pokrivati županije sa hrvatskom većinom. U fazi pogodnih uslova donijeće se odgovarajuće odluke u vezi tih i drugih institucija.
Treći je Treći. Treći entitet je dobio pravo pominjanja i zastupanja što je ogroman demokratski skok, s jedne, i raspadajući otkorak, s druge strane.
Četvrti je Samostalnost Republike Srpske, u okviru BiH ili izvan BiH.
Široki spektar raspada jedino isključuje nasilje i novi rat obzirom da unutrašnji potencijal za to ne postoji, da susjedi demonstriraju pomirljivost u okviru evropskih integracija, ali ih to neće spriječiti da ne dozvole devastaciju Srba i Hrvata, i da je Nato prisutan u cijelom regionu.
Ali, odustvo ratnog nasilja, trulež često čini nepodnošljivom.
*
Moj odnos pream Naseobini je dvojak. Emotivno-psihološki i politički.
Bosna i Hercegovina nije moja zemlja. Moja zemlja je Jugoslavija. Nakon razbijanja i rasula SFRJ, Republika Srpska se pojavila kao jedna od realnosti koja se poklapa sa mojim shvatanjem procesa i posljedica pa je logično da zauzme prvo mjesto na ličnom emotivno-psihološkom planu. Treba uzeti u obzir da sam u rat otišao kao pripadnik JNA a da sam se iz rovova vratio u Republiku Srpsku kojoj je nametnuta BiH. Bosnu i Hercegovinu smatram jednim od krivaca za propast Moje Zemlje Jugoslavije. Ona će tu cijenu morati, kad, tad, da plati. Neću ovdje da pominjem krivicu BiH prema Srbima. Govorim samo u svoje ime.
Iz svih tih, i mnogih drugih razloga, ja Bosnu i Hercegovinu ne mogu prihvatiti ni kao zavičajno, ni državljansko, ni kao političko određenje. BiH je za mene jedan obična čekaonica.
Moj politički odnos prema BiH je odnos hladnog realiteta. To je čas anatomije u hladnjači, u kome sam ja hirurg-demonstrator a ona mrtvac.
Dabome, sve je moglo izgledati i drugačije. Ali pošto BiH nije nastala voljom svojih građana, kao ni mojom, ona nije imala unutrašnje snage da pridobije svoje pripadnike.
Naseobina.

IZLOG KNJIGA
Kraj je godine, kraj decenije. Da saberem jedan od kolosijeka mog angažmana, donosim pregled knjiga koje sam dosada objavio. koliko mogu da pišem - malo. Kvalitetno? To će neko drugi morati da kaže. Povod ovoj slikovnici je skorašnja, za koji dan, pojava Političkog ljetopisa za 2010. pod nazivom NASEOBINA, što je moja razdragana riječ za BiH a sa fotosom na naslovnoj strani pozajmljenim sa jednog teksta o mojim pisanjima na portalu Posavski obzor. Knjigu ću promovisati u Palama, početkom druge polovine januara.

KNJIGA
RAJKO VASIĆ: 101 OKO VELIBORA RAJČEVIĆA (knjiga kolumni u Nezavisnim pod pseudonimom Velibor Rajčević)

KNJIGA
RAJKO VASIĆ: BiH NE POSTOJI, politički ljetopis za 2005. g.

KNJIGA
RAJKO VASIĆ: ESENESDUM, politički ljetopis za 2006. g.

KNJIGA
RAJKO VASIĆ: SARAJEVSKI ATENTAT MIROSLAVA LAJČAKA, politički ljetopis za 2007. g.

KNJIGA
RAJKO VASIĆ: BiH ZA DALTONISTE, politički ljetopis za 2008. g.

KNJIGA
RAJKO VASIĆ: ZEMLJA RASPADA, politički ljetopis za 2009. g.

KNJIGA
RAJKO VASIĆ: PRSTI LUDIH OČIJU, roman, među osam za NIN-ovu nagradu

KNJIGA
RAJKO VASIĆ: PRSTI LUDIH OČIJU, roman, drugo izdanje

KNJIGA
RAJKO VASIĆ: PRSTI NA LUDITE OČI, roman na makedonskom jeziku

SOKAČKI POLITIKLUK
Denis Kuljiš je pretjerao. Da je Fakir sa Fetve, Federalne telezvijeri, uticajan kao Tijanić, nepredvidiv kao Latin i egocentričan kao Srba Stanković.
Bakir Šezdesetomerović nije ništa.
On nije ni novinar, ni urednik. Ni medijski prvak, ni hadžija, ni šef raje.
Bakir Hadžiomerović je dijagnoza sarajevske truleži. Crni prišt. Crveni vjetar. On nije čak ni produkt Esdepea i Gajtan Zlatka. Jer i Lagumdžija i Esdepe su takođe dijagnoza. Izuzev nekoliko komunističkih decenija, Sarajevo u tom ustajalom sokačkom istoku živi vijekovima. Taj kaldrmatorijum se pretvorio sav u sokak i zakonito, vantjelesnom oplodnjom, produkuje um, sredinu, okolinu, kolektivitet i odbojnost prema svemu što nije sokak i što je izvan sokaka. Kako se Sarajevo ponašalo prema svojim Srbima i Hrvatima, tako se ponaša i Gajtan Zlatko u politici, tako se ponaša i Faktir sa Fetve prema svima koji su izvan popodnevne sparine sarajsokaka.
Tu nema uspjeha, dometa i napretka. To što oni rade to je njihov način života, suština njihove egzistencije. Ako je trula tarabnjača pored sokaka domet i uspjeh, i Bakir je.
Bakir nije ni novinarstvo. Ni sluganstvo. Nije ni manipulacija, ni propaganda, ni mržnja. Bakir nije ništa. Jedan običan punkt bosanske truleži u kome važi poznato pravilo: Neko će platiti da se objavi, neko će platiti da se ne objavi.
Bakir Hadžiomerović, kao i Esdepe, i druge sarajpartije, nisu dio javnog i političkog sistema. Oni su produkt Komšiluka kao političkog sistema. Politikluka.
Taj politikluk u kome obitava i Bakir, i sve što je tamo zatečeno, svoj najveći napredak i domet nalazi u ustajalosti i nepomičnosti. Jedino što se mijenja u toj učmalosti, i učmarnosti, jeste količna i obim mržnje koju je još kao mladi učenik osjetio a kasnije i detektovao Maks Lagenfeld, Andrićev drugar iz mladosti. Taj Politikluk na čelu sa Bakirom, više je ljudi nazvao fašistima nego što ih je, hitlerovih, nazvala cijela poslijeratna Evropa zajedno. Njima je reći fašist ko nekome Pomozbog.
Ta sokačka javnost Politikluka spala je na novinare tipa Bakira i Vaskovića, na političke zvijezde tipa Kukića i Živanovića. Niko ozbiljan više neće tamo da se pojavi.
Uvreda je porediti Spodobu sa Latinom i Tijanićem. Pa čak i sa Stankovićem.
Kakva je perspektiva?
Nikakva. To je galerija atrofiteta. Kao što je odumrla Stranka za 100%, kako je odumrla sarajevska pop scena, sarajevska košarka, sarajevski fudbal, sarajevska kultura... tako će da odumire i Bakir kao koncept. Dok se sve u tom sokakuniverzumu ne pretvori u pepeo i prah. Pa opet ispočekta, kao toliko puta u proteklim vijekovima.
Stoga je velika greška od Sarajtelala Bakira praviti nekoga i nešto.

ŠTA FORMIRATI,

PLATFORMU ILI INSTITUCIJE?
Na dan kada je u Narodnoj skupštini Republike Srpske izglasavana nova vlada te snažnije bosanskohercegovačke države, otišli smo u Sarajevo da razgovaramo sa pet drugih stranaka, HDZ, HDZ 90, SDS, SBiH, SBB, o stanju stvari.
Dabome, u ime Esenesdea prisutan je bio Milorad Dodik, predsjednik stranke ali i Predsjednik Republike Srpske. To je velika žrtva koju smo poduzeli za Naseobinu. Jeste da smo bili potpuno sigurni u izbor Vlade ali jest i da bi Predsjednik Republike osnažio i održavio taj čin. Međutim, veliki broj birača koji je glasao za ovih šest stranaka zaslužuje da se u tom opširnom sastavu razgovara, bez obzira na sve.
Kada smo vidjeli da se rasprava u Narodnoj skupštini skraćuje i da Predsjednik Republike ne može stići iz Sarajeva u Banjaluku, poslao sam istorijsku poruku: Izaberite Vladu. Ne treba to da se odlaže zbog Sarajeva.
Stranke koje su danas razgovarale u zgradi komunističke skupštine, koju vole da zovu Institucijom Države, imaju većinski broj delegata za firmiranje institucija. Ali nemaju svi hrabrosti za to. Bošnjačke stranke ne žele da prihvate predstavništvo Bošnjaka nego samo poziciju parlamentarnih sranaka. A nije ni principijelno da dvije najjače bošnjačke stranke ostanu izvan vlasti. Mada bi bilo poučno da Esdepe vene u opoziciji zbog svega što radi Okolini u Naseobini. I mada ne znači da će Esdepe biti u vlasti.
U stvari, teško će iko od bošnjačkih stranaka dospjeti do vlasti. Odsustvo hrabrosti da se preuzme odgovornost, kao što je SNSD preuzeo 98. sa dva poslanika u Narodnoj skupštini, uslovljavanje po prinicipu Ako oni onda i mi i ultimatiranje Platformom ili zahtijevanje da se prvo formira platforma pa onda vlast, Sarajevski Politički Krug zakiva sve izlaze.
Da li formirati Platformu ili Vlast.
Sarajska opsjena da se napiše Platforma, Butmir, April... pa u njoj nacrta Država a onda formira Alijansa koja će da pravi Državu, razara Naseobinu. Nastojanje Mostarske Četvorke da se formira vlast, inistitucije, pa onda i raspravalja o nečemu što bi moglo da Naseobinu pretvara barem u D od Države, djeluje jedino moguće konstruktivno.
Tako smo došli do apsurda. Da se za Državu zalažu oni kojima je stalo do Prvog i Trećeg entiteta. A da protiv Ovo Malo Države djeluju oni kojima je Čovjek Pun Države.
Kolikogod bilo optimistično to što se od Hadeze i Esenesdea došlo do šestorke, toliko ne treba biti naivan da će Esdepe moći da se zaustavi u svojoj suludoj bob-stazi i da se vrati na početak. To bi značilo da priđe Esenesdeu i Hadezeu i kaže: Malo smo se šalili sa onim Zahtjevom za predsjedavajućeg. Još manje je moguće da Esenesde i dva Hadezea kažu: I mi smo se malo šalili.
Esdepe se toliko zamjerio Esenesdeu, zanemarujući stav o potrebi trojne rotacije na mjestu predsjedavajućeg SM, da ga ne može oprati ABH Korpus.
A Ljubić je danas u Sarajevu rekao da iza političke linije dva hadezea stoji intelektualna i svaka druga vertikala Hrvatskog Naroda u BiH i izvan BiH.
Te dvije konstante Esdepe je trebao uobziriti u ranijom fazama. Sada je kasno.
Skupo platili Ivanića. Trebali su pošto je on prodavao banke.

ĆORAVI NOVINARI
Dabome da sam bio naivac. Livadić. Generalić. Mislio sam da novinari sve znaju a i ako ne znaju zna ko zna. Novinar ne može da bude svako. Mora da bude pismen, načitan, obaviješten, koordinatan. Političar može da bude svako. Čak i Mihajlica. Šta Mihajlica, i Ivanić može da bude političar.
Novinari sve znaju jer su svaki dan na mješalici za informacije. Oni treniraju svezanje. Oni prvi saznaju kad se podvaljuje, uvaljuje i zaglavljuje. Oni na osnovu toga mogu da predvide, proniknu, izbjegnu.
Čujem da se novinari Republike Srpske sastaju mnogo prije nego hajduci, 10. januara, i odlaze u gore i planine, bježeći iz udruženja Bh novinari, STJ. Povući će odluku iz 2004. kojom su ušli i kojom je formirano to strašilo.
Tako su i oni priznali da su bili naivci. Neko je od njih pravio Državu. Neko ih je navuko na Kvrgan Bana, da se udruže sa protuvama kakav je Alfa Reket iz 3600 sekundi. A ona frljava Borka im predsjednik Udruženja, SJJ. Kao kad bih ja bio prvak Moskovskog baleta.
A jesu i poletjeli, kao golubica na Baščaršiju. Bh ovo, bh ono, pa i bh novinari. Gdje svi Turci tu i mali Mujo.
Kada sam se onomad borio protiv ohaer-sarajske unitarizacije televizije, informisanja, medija uopšte, niko od novinara nije ni repom mrdnuo. Razumijem da svaki novinar uživa kad ministar visi, naročito kad je njihov. Ali ne razumijem da nisu shvatili. Ćutali ko mumije iz piramide. Trebalo im više od deset godina.
Da li će Sloboda zauvijek ostati u Čačku?

KOD ZLATKA U ZAROBLJENIŠTVU
Formiranje vlasti na čelu sa Zlatkom pretvara se u sagu sličnu onoj o odlasku Džeke u Real, Bajern, Inter, Milano, Barselonu, Arsenal, Mančester, Polet iz Dračovaca...
Da ne bude kao sa Misimovićem. Ajd u Rusiju.
Lagumdija i Esdepe imaju doista čudnu taktiku. Ne zbog toga što misle da sve treba da bude Zlatko, ili onaj kome je uz njega slatko, nego što žele sve oko sebe da drže u političkom zarobljeništvu. HDZ i HDZ 90 treba da budu zarobljenici činjenice da Esdepe ima više glavoa od njih i još da budu u podzatvoru Željka Komšića, Člana P. SzBiH i SBB treba da budu zarobljenici manjeg rezultata među Bošnjacima. SDA treba da bude zarobljenik manje vrijednosti. HSPRZB su zarobljenici samih sebe. SDS treba bude zarobljenik činjenice da je prirodnije da politički nastupa u zajedničkim organima sa strankama iz Republike Srpske nego sa sarajevskim.
A svi treba da budu zarobljenici uzjogunjenog Esdepea koji ne želi da razgovara sa četiri najjače stranke u BiH.
Tako se Esdepe ponaša i u Republici Srpskoj. Zarobio je Esda koja zbog toga za Predsjedavajućeg Vijeća naroda Republike Srpske ne smije predložiti nekog drugog Bošnjaka osim Mirsada Đape. Bošnjaci postoje samo kod Esdepea. Kao i Hrvati. Ali, Esdepe pokušava da zarobi i cijelo Vijeće naroda u Republici Srpskoj, da onemogući njegovo konstituisanje a preko tog nečinjenja da spriječi i verifikaciju budžeta, izbor Vlade Republike Srpske i sve ostalo što je u nadležnosti Narodne skupštine. Da spriječi Republiku Srpsku.
To je pokušaj Zlatka Esdepea da Republiku Srpsku zarobi u Istočnu Njemačku.
I pokušaj državnog udara jer na ovaj način blokira Narodnu skupštinu, koja je neposredno izabrana kao vrhovno zakonodavno tijelo, pomoću Vijeća naroda koje je izvedeno, delegirano, i koje ne treba ni da postoji u Republici Srpskoj i koje je omogućeno nametnutim ustavnim promjenama i konstitutivnošću svakog komegod se i gdjegod mu se digne.
Ne znam za Državne Ustavne Promjene, ali Ustav Republike Srpske sve je zreliji za novi.

IZGLEDI KRIZE U EVROZONI
Ako je BDP u Evrozoni, 16 zemalja EU sa zajedničkom valutom, evrom, ove godine rastao za 1,7% onda prognoza da će u 2014. rasti za 2% nisu optimistične. Ali to nije stvar evrozone i to ne daje evroskepticima i prirodnim protivnicima pobjedničke pjesme Evrovizije, Tota Kutunja, Junajt, junajt, Jurop, pravo da likuju i da ekspertuju nad evrozonom u stilu nadmoćnih lešinara iz nekad zlatne američke finansijske ere.
Takav rast, ili manji, biće i na drugim ekonomskim pločama. Kriza koja se javila u Americi jeste američka ali se proteže na cijeli svijet, barem onim putevima kojim su išli dolarski drumovi i američka finansijska tehnologija bezsjemenske oplodnje kapitala.
Unatoč svim problemima koje ima Evropa, njena Evropska unija, pa onda i evrozona, jedinstvena valuta je jedan od najvećih civilizacijskih dostignuća. Drugi dijelovi svijeta nisu sposobni za to. A, vjerovatno, nikada i neće doći do tog stepena demokratičnosti, panhorizonta i uočavanja velikog cilja u šumi dnevnih, nacionalnih i državnih sitnica.
Evrozona, dabome, ima neke slabosti zbog same svoje suštine. Ona ne može da djeluje kao američki FED, koji je neka vrsta privatne narodne banke ili kineska centralna banka. Evropska centralna banka mora da uvažava činjenicu da djeluje iznad i u ime 16 država i da svaka od njih ima svoje zaokružene ekonomije, interese, performanse i slabosti. Zato, npr, zahtjevi za većom emisijom evra ne mogu da budu jednako legitimni i svrsishodni kao zahtjevi FED-u da otvori monetarne klokotnice. U evrozoni emisija novca u različitim zemljama uslovljava različite posljedice.
Stoga ne treba biti uvijek podnosilac zahtjeva za čudotvornošću institucija i instrumenata evrozone. Ujedinjena valutna Evropa nije činom svog ujedinjenja izbrisala razlike između sjevera i juga, između istoka i zapada, između tradicije i novotarije. To joj i nije bio cilj. Stoga i jeste stopa nezaposlenosti u evrozoni u Belgiji, Finskoj, Italiji, Sloveniji, Njemačkoj, Holandiji, Austriji... manja od prosjeka za 16 zemalja. A u Francuskoj, Grčkoj, Španiji... veća. Zemlje iznad prosjeka su fluktualnije u svakom smislu, ekonomskom, turističkom, strukturnom (stanovništvo)... i to je logična posljedica.
Ono što može da učini evrozona nije borba protiv dolara ili valutna politika kakvu vodi Kina, niti je to ponašanje klasične monolitne države a nije ni kratkoročna taktička lepeza iznuđenih mjera. Evrozona može da djeluje na dugi rok i da promijeni dosadašnju folozofiju rasta i socijalne upravljivosti kapitalom i rastom ekonomije. To podrazumijeva potpuno drugi pristup ekonomiji – ekonomiji kao radu (ne samo fizičkom, radničkom radu). Takav rad nastoji da zaleže Kina i da ga praktikuje. Prošlo je vrijeme berzanskih i bankarskih rudišta kapitala, napretka, ljudske sreće i državne moći.
U Republici Srpskoj, i na ovim prostorima uopšte, to znači da je došlo vrijeme za okretanje vlastitim potencijalima. Svaka ovakva ekonomija mala je slamka među vihorove. Ekonomija mnogo sitnih potencijala može jednim dijelom nadoknaditi osustvo sposobnosti da se učestvuje u velikim tehnološkim, produkcijskim ili investicijskim kolačima. Snovi o izvozu velike serije jevtinih stolica od po četiri evra u svijet, raspršeni su sa krahom hladnog rata. Mada taj krah samo naizgled nema veze sa tom vrstom ekonomije
Za taj preokret će evrozoni, Evropi, trebati nekoliko decenija. Evropa je predugo bila pratilac i odsjajnik svjetskih ekonomskih tokova, predugo bila okoštala osteoporozna dama bez štapa i šešira.
Sada je, kao nikad, došlo vrijeme za fejslifting, uspravljanje kičme, ispravljanje hoda i zagledanost u budućnost. Evropa je jedina skupina država i nacija na zmeljaskoj kugli koja može da ostvari tako velike ciljeve za svoje žitelje.
Stoga slučaj Grčke, Irske, Španije nije nešto što će pokolebati Evropu. Neke od tih zemalja su se godinama nazad, možda i prije evrozone, ponašale više američki nego evropski. I tu je uzrok sadašnjih turbulencija. A zahtjevi, pak, cijele plejade američkih ekonomskih patriota, kojih je dobar dio nobelovaca, da se EU, ili Kina, ne ponašaju osiono i autohtono, kako se Amerika ponašala decenijama unazad, od zaključenja drugoratovskog mira, samo je žal za monopolom i totalitarizmom.
Uspjeh evrozone daće nam navještaj da novi ekonomski svijet može uspjeti. Cijenu tog projekta neće platiti Evropa. Platiće oni koji se drže stare bob-staze neproizvodne i neradne ekonomije.

TRI FRATRA
I ENVER
NA OTOKU SREĆE
Nekoliko nakamarenih tezopleta, nesistematski poredanih, već godinama pominjanih, dakle, istrošenih i neoriginalnih, uz dodatak mišljenja, jednako neartikulisanog i neplodnog, posljednjeg zasijedanja PIC-a, koje je Esdepe dijelio strankama sa kojima je razgovarao tek tako da se razgovara, nabacanih na pet kartica teksta, koji se zove: Osnove za razgovore... ili tako nekako, i koje je javnost, od milošte, nazvala Platformom, a u stvari je obična stranačka papirčina u svojstvu podsjetnika, Samitom u Mostaru postale su, te Osnove..., bezvrijedne kao njemačka marka u rolnama prije dolaska Hitlera na vlast.
A onda se u javnosti, po sokacima i okrajcima, po rukavcima i isplazama, nebitnim portalima i još nebitnijem Oslobođenju, pojavilo kimilsungovsko obožavateljstvije od strane Tri fratra i jednog Kazaza.
Bilo bi podcjenjivački prema svakom čitaocu da detaljno navodim sve što je neutemeljeno a sa udivljenijem prema Esdpeu i Platformi rečeno u tim iskazima fra Petra Jeleča, o protivnicima platformisane sarajevske praktike uopšte, Raspudiću i drugima koji nisu ljudi tipa Mislim, dakle iz Sarajeva sam, fra Luke Markešića, podcjenjivača većine, fra Ivana Šarčevića egzaltatora insticucionalnog pariteta i Envera Kazaza, oslobođenskog narodnog guslara u slavu svih platformaša Esdepea.
Da bih razjašnjenijim načinio ocjene na kraju teksta, dat ću samo neke izvatke:
• Fra Markešić govori o sintagmi „pozitivna diferencijacija“ što je tipični komunističke instrumentarijum obračuna sa svim izvan redova sekte. Poziva platformaše da ne dozvole da se iko pridruži Platformi jer će je onečistiti. Pozivanje na većinu (HDZ i HDZ 90, moja opaska) stvar je koja je prošla, kaže fra Markešić i zakiva: Nije većina glavni kriterij. Pola Hrvata nije glasalo.
• Fra Jeleč u intervjuu Hercportalu demonstrira poznatu nevjerovatnu mržnju, odbojnost i nepodnošljivost prema svemu što je izvan zidina Sarajeva. On podcjenjivački i sa šprdnjom govori o Raspudiću i drugim intelektualcima, o svemu, od Beograda do Zagreba, pominjući i mene kao nekog velikog zaštitnika Hrvata što je označio navodnicima, mada nisam nigdje uočio da je neko tako govorio o nekim mojim rečenicama na temu položaja Hrvata u BiH.
• Fra Šarčević govori o „Platformi o uređenju države“ i o institucionalnom paritetu. Doduše, nakon svadbenog peškira oduševljenih rečenica, on pominje i potrebu da se ne zaoblazi volja birača.
• Kazaz doslovno kaže: „Prvi put od Dejtona na ovamo četiri političke partije koje imaju mogućnost formirati vlast, zagovaraju inistitucionalnu ravnopravnost svih bosanskohercegovačkih nacija na čitavom prostoru zemlje, pri čemu se u kombinaciji nacionalnog i građanskog stvara šansa za istinsku međunacionalnu harmonizaciju zemlje, ispunjenje međunacionalne pravde i ustavnu zaštitu građanskih nacionalnih prava.“ Sunce Ti Jebem, mi ćemo živi ući u raj.
Dobro, da još jednom konstutujem taj izmećarski sindrom i žbunjarsku prigradsku sarajevsku potrebu da se oduševljava saraj-kaldrmom kao, u očima tog prigradluka i pričaršiluka, polit-centrumom cijele ovdašnje egzistencije.
To podrazumijeva da se diviš nečemu čemu se niko ne divi i što svako izbjegava da pominje. Pa čak i autori sami.
Ali sarajsko izmećarstvo se time ne završava. Razdragano njušenje repa paši je sljedeća faza koju treba demonstrirati. To je Kazaz ovjekovječio u navedenoj rečenici od koje bi se u duge gaće upišao od sreće i sam Kim Il Sung, „najveći sin našeg naroda“.
Taj fratarsko-komunističko-intelektualizirano-pragmatični sarajevonazor bez utemeljenja u stvarnosti, svijesti, javnosti, podršci, pa i banalnim biračima, ostatak je starih smrdljivih komunističkih rukavaca iz kojih je potekao i Gajtan Zlatko i partija mu.
Taj podcjenjivački odnos, dvorskoludski odnos, prema svima koji nisu iz Sarajeva.ba a misle svojom glavom, i prema svima drugima uopšte, a naročito prem većini, utamničena je otomanska totalitarizacija moći koja pripada samo onima koju su tu, u Saraju, ili u Prisaraju. Govoriti o većini kao što govori fra Markešić, nešto je što se ne može naučiti ni u najledenijim komunističkim politškolama. A njegova dosjetka da, i ako je glasalo 95% za dvije najjače hrvatske stranke, još uvijek 50% Hrvata nije izašlo na izbore, elementarno je magazarsko, komitetsko, kazamatsko, nepoznavanje i nepriznavanje strukture volje birača. Tih 50%, koji nisu glasali, u stavri su poručili da se slažu sa onim što će reći većina od onih 50% koji su glasali.
Taj elitistički odnos prema demokratskoj rulji, ne tražite da drugi pristupe platformi, da je ne ukaljaju, vapi fra Markešić, temišvarski je način vladanja iz kula, gradina i kamenzida.
Taj falsifikatorski odnos prema trivijalnim stvarima Velikog Sina Naše Države, i njegovoj Platformi, jer fra Šarčević, papir koji je imenovan kao osnove za razgovor o formiranju vlasti u Federaciji BiH i za razgovore o konstituisanju zajedničkih inistitucija, zove Platformom o uređenju države, prevazilazi plaćenički, nadničarski, dnevničarski, egzaltični odnos prema tuđoj narciosidnosti, prozirnosti i epizodarnosti. To je sistemska devijacija svijesti i koordinatnog sistema sa vlastitim i mjestom cijelog jednog naroda.
Sreća je, iako taj fenomen uvijek traje, kod svih nacija, bezvremen je, mijenjaju se smao konji, konjušari i muve konjare, da nikada ne preraste u vladajući trend.

SARAJEVSKI
POLITIČKI
KRUG
BEZ
BUSOLE
Mada nisam mislio da sve crtam i da im sve kažem, takvi su da ne zaslužuju ni da im se samo kaže, moram saopštiti da je najveća dobit Mostarskog samita i cijelog srpsko-hrvatskog političkog procesa, dezorijentacija u koju je doveden Sarajevski Politički Krug.
To i jeste prava namjera političkih akcija koje se iz Banjaluke preduzimaju već jednu petoljetku. A od prije koju godinu takve akcije preduzima Hadeze, sada, zajedno, i HDZ 90, odnosno predstavnici više od 90 posto hrvatskih glasača.
Sarajevski Politički Krug se jedino može onemogućiti tako da ga se ostavi u toru sa mnogo vratnica a da ne zna na koju bi stranu krenuo i izašao iz tog političkog tora kojeg sam, na vlastitu volju, gradi već dvije decenije.
Sarajevski Politički Krug se ne može onemogućiti golim separatizmom i iredentizmom kojeg je cijeli mandat pokušavao da imputira četnicima i Republici Srpskoj. Životinje predosjećaju da je to put njihove pobjede. Ne može se onemogućiti ni uljudnom političkom borbom jer ta kaldrmska, sokačka, otomanska, ustajala, šibicarska politička tehnologija Gajtan Zlatka nije kompatiblna savremenoj evropskoj političkoj praksi Evrope koja je i ovdje stigla i prihvaćena.
Da odmah priznam, niko od nas koji smo bili u Mostaru, nije ni očekivao da će Esdepe, a i drugi, poletjeti u susret sastanku u Sarajevu. Esdepe je istrčao prvi i saopštio da neće doći. Prvi, jer najbolnije osjeća da je zapao u dezorijentaciju. Ne može braniti unitarizam i podjarmljivanje a ne može se odbraniti od bošnjačkog političkog interesa. Ostali, Esdea i Haesde, Hrvatska Stranka Drine, a RZB pogotovu, ionako su u praznom bezideološkom i neorijentisanom prostoru da ne osjećaju političku bol tako kao Gajtan Zlatko i njegova kamarila.
Šta je, dakle, rekao Esdepe.
Oni ne žele da razgovaraju sa nacionalnim blokovima. Neće da se svrstavaju u bilo koji nacionalni blok. Oni su, Esdepe, i srpska i hrvatska partija. STJ.
A šta je, dakle, Esdepe.
Da nije nacionalna partija totalitarne provencijencije, u ratu bi, u Sarajevu, odbili da učestvuju u vlasti i obznanili: Gospodo, ta vaša politika, taj rat, to je rat nacionalnih blokova i mi u tome ne želimo da učestvujemo.
Da nije nacionalna partija šovinističke prakse, ne bi kandidovala i izabrala bošnjačkim glasovima, dva puta, Komšića za Člana P. Birati umjesto drugog naroda, mogu samo najcrnji nacionalisti.
Da nije nacionalna partija gole vlasti, ne bi se udružila sa ustašoidnom strančicom i time dokazivala multietničku konceptualnost svog unitarizma.
Sarajevski Politički Krug se našao u obranom grožđu. Ne samo Esdepe, nego i sve druge stranke, Esdea, Stopostoci, Esbebejci. Kako dokazati da nije unitaristički i nije nacionalni. A nema ništa u rukama da kaže: To smo.
Ono što su praktikovali dvadeset godina, pada kao Sanader i Tači. Trebali su da znaju da će sa padom Miloševića biti u velikim ideološkim problemima. Zato smo se mi, Esenesde, toliko i borili protiv toga Paljanskog Dedinja. Nisu svatili.
A praktikovali su panteritojalni patriotizam. Bosna je naša jer smo mi patriote. Praktikovali su jedinstvo vjere i svoje ali i tuđe zemlje. A to više nigdje ne postoji. Nacija i tuđa zemlja još nekako i mogu da se praktikuju. Praktikovali su totalitarizam države koju niko ne želi. Prakitkovali su unitarizam nacijama ne shvatajući da je unitarizam imanentan samo unutar jedne nacije. Praktikovali su pokoravanje drugih nacija iako su znali da je rat na području bivše Samoupravne Socijalističke Jugoslavije vođen za slobodu nacija.
Srpskom i hrvatskom bloku, njihovom razumijevanju i saradnji, a i pojedinačno, odgovara da se Esdepe, a i Esdea, ne svrstavaju u nacionalni blok. Time jačaju ova dva bloka i njihova saradnja. A kada dođu na sastanak 11. januara, u Parlamentarnu skupštinu na konsultacije, onda su to samo pojedinačne stranke, svaka za sebe.
Trendovi u Naseobini su krenuli novim tokom. SPK to mora pročitati, svrstavao se ili ne. Ti novi trendovi zahvatili su cijeli prostor bivše Jugoslavije. Oni samo na prvi pogled izgledaju nekompatibilno. Stare stvari stižu na naplatu. Propast beogradskih radikala, Sanader, Ohaer, Tači, Biće Treći... A Esdepe, Esdea, SPK, sa politikom koju vodi, ubraja se baš u Stare Stvari.
Sarajevska Staretinarnica.

NOVE

DIMENZIJE

NASEOBINE
Politički blokovi Republike Srpske, SNSD – SDS, i hrvatskog biračkog segmenta u BiH, HDZ – HDZ 90, načinili su najveći potencijalni iskorak ka opstanku Bosne i Hercegovine. Ako Političko Sarajevo to bude razumjelo i umjelo pratiti.
Sudeći po platformaškom ponašanju Pripadnika Esdepea, oni ne vole predstavljanje pa su u politku uveli novu, dosad nepoznatu, kategoriju Političkog pripadanja, od tog umijeća nema ništa. Oni su po stoti put preglabali oglabine raznih papira, mapa puta, reformi i inicijativa i sve to premazali mješavinom eurokolomasti za brze integracije i još brže unitarizacije.
A jučer je Sulejman Tihić izjavio da današnji mostarski samit „usložnjava“ stanje u Naseobini. Ta komunistička riječ nekad je bila stalni inventar opštinskih komiteta Saveza komunista i radnih grupa i njihovih „materijala“ koji su analizirali bezbjednosne, političke i vjerske trendove u zajednici. Dakle, riječ je stara najmanje trideset godina. Sulejman Tihić kao da se nije pomakao nikuda od tog vremena.
Oba ova primjera svjedoče da Sarajevski Politički Krug dvadeset godina stoji u mjestu.
Srbi i Hrvati više ne mogu čekati. Više ne pristaju na situaciju da dobrovoljno drže glavu u giljotini sarajevske unitarizacije i centralizacije. Ne mogu više biti saučesnici u procesu devastiranja i Dejtona, i Ustava, i političkog sitema, i ravnopravnosti, i kolektivnih izbornih prava i zajedničkih institucija.
Ako Sarajevski Politički Krug ne prihvati Trojnu Demokratiju za BiH, onda BiH nema nikakvu šansu. Jer, do nastanka nove političke opcije u Sarajevu koja bi na realnom bošnjačkom, muslimanskom, političkom interesu dobila prevlađujući broj glasova u tom biračkom tijelu, proteći će mnogo vremena i to Bolesnik sa Balkana ne može dočekati.
HDZ, HDZ 90, SDS i SNSD pomakli su danas vrijeme naprijed. Otvorili su nove horizonte percepcije mogućih rješenja sudbine hrvatskog i srpskog naroda u BiH ali i same BiH. Segmentirali su cijeli region na nov način. Jer, ovaj Mostarski samit sigurno ima odobravanje Zagreba i Beograda. Ili je, najmanje, u duhu novog odnosa Zagreba i Beograda.
Sarajevski Politički Krug je ispao iz voza. Ni lokomotiva, ni vagoni, ni ranžirna stanica, nisu više u Sarajevu. Ako idete po BiH, moraćete, odsad, ići i u Mostar i u Banjaluku.
Akteri Mostarskog samita, pak, ne žele da SPK ostane na nekim pogrešnim skrenticama. Upućen je pozoiv za 29. decembar i sastanak sa četiri bošnjačke stranke. Svi znamo da ne treba biti prepoletan optimist.
Ako ne prihvate incijativu slijedi neka vrsta političke agonije u Naseobini. I led će početi da puca i da se razdvaja. Neko vrijeme ćemo još biti na istoj rijeci ali će između nas teći sve jača matica.
Dabome da ne treba ni bježati ni kriti se od činjenice da je Mostarski samit u stvari dvonacionalni sajam političkih koncepata. Ali, to više nije švercersko-nagodbena i trgovačko-tajna ratna predstava. To nije ni politički komplot protiv trećeg. O kojem danas Tihić kuka da ga nema i da nije dobro razgovarati bez „trećeg“. Neka i Tihić kuka za Trećim pa o čemugod se radilo. To nije farsa retuširanih ideja prejaglanih u Jaslama Unitarizacije. To nije maskenbal na pladnju lažne ravnopravnosti, prosperiteta i integracija.
To je, danas, na Samitu u Mostaru, povratak Trojnoj BiH. To je poruka Sarajevu da treba da pronađe realan bošnjački politički interes i artikuliše ga. Politička Magla Centralizma iznad Kotline, glavnog grada Naseobine, ne može više da sjedi za istim političkim stolom na kojoj su i dvije na izborima verifikovane ponude srpskih i hrvatskih političkih blokova.
Šarena igra reformi je završena. Ili će se suštinski uvažiti Trojnost i sva prava i praksa koja iz toga proizlazi ili će od posla malo ostati.
Dabome da će biti anarhističkih i razarajućih aktivnosti prema ova dva bloka, da se neko izmami i prevede preko brvna, kao što Lagumdžija pokušava da prevede Ljubića lažući da je u Esdepeovoj Platformi sve sam go Ljubićev stav.
Ali, nesumnjivo je da su hrvatska i srpska politička scena dostigle potreban nivo zrelosti da mogu da trajno i postupno zastupaju realan politički interes naroda. Političku artiklulaciju u Republici Srpskoj predvodi SNSD, postratna stranka, koji nema tegove i okove rata, kriminala i zločina. SDS je očistio svoje redove i sada je kvalifikovana opozicija na nivou Republike Srpske. HDZ i HDZ 90 su prošli puteve upotrebne ovisnosti o Zagrebu, o Sarajevu i o ljubičastoj sarajevskoj ponudi izgradnje Države Građana. I to je znak da će dva bloka odoljeti sarajevskim slatkišima ili izazovima opozicione borbe na republičkoj a partnerstva na zajedničkoj sceni BiH.
Po Naseobinu će Mostarski samit imati velike posljedice. Bez obzira na moguće praktične zastoje. Istoričnost je sigurno i u hrišćanskom ozračju, bez obzira što se danas nije radilo o vjerskim organizacijama. Istoričnost je i u povratku izvornoj suštini BiH koja je nastala spajanjem Muslimansko-hrvatske federacije i Republike Srpske a ne porodom BiH u kojoj je neko nacrtao kantončiće i entitetčiće i poklonio ih Srbima i Hrvatima. Istoričnost je i političkoj zrelosti dva nacionalna biračka kontigenta pokazan u okrupnjavanju glasova. Istoričnost je i u odgovornosti političke artikulacije, stranaka, koje nose sa sobom raboš načinjen sa biračima na izborima.
Bez obzira što niko o tome danas nije govorio, Mostarski samit je i veliki korak ka Trećem entitetu. Jer je za taj projekt potrebno i sve ono što je pokazanao od dvije najjače hrvatske stranke. Politička svijest i prezentacija. Veliki je korak i ka definitivnom etabliranju Republike Srpske kao strane u BiH.
Na potezu je nova, Sarajevska Politička Provincija.

NAĐA I BUDELA
Iako se izvjesni Budela Hadž vratio iz Gvantanama, kući u Sarajevo, u kome živi i Zlatko Lagumdžija, njegova, Budelina, bivša supruga je još u Gvantanamu. Simbolično. Viri, jadnica, kroz neko prozorče na šamiji, feredži, zavjesi, kako li se već zove taj zatvor ženskih muslimanskih sloboda. Ona je u Gvantanamu još od vremena kada Gvantanamo nije bio ni otvoren. Mada ona misli da je to njen legitiman izbor, da je to njena sloboda, da je to njena nova otkrivena ličnost i horizont. Mogu da se složim s tim. Može da nosi na sebi šta hoće. Limeno bure bez čepa. Samo mi je žao žene.
Ona je jedna od žena tog Budele Hadža koji se ovdje pojavio niotkud, uletio direktno u bratstvo i jedinstvo i u sretan baklavski komšiluk, nekako s rata. Horde tih divljaka, jednako kao i šešeljevci, arkanovci, hosovci.... i Batko, SMJ, borili su se, krvavo, za ravnopravnost Mulismana, Srba i Hrvata.
Poslije rata jašili su naše žene i pravili djecu. Okupljali buljuke žena. To je sve po dalekim zapisima o ljudskim pravima.
Naše žene, bosanskohecegovačke, bosanske, da me bolje razumiju, ko i svaka jadnica majka, gledale su u njima neke bolje ljude od naših pomirljivaca, dobrokomšijaca, sirotana iz željezare, fabrike žice i Lukavca, pjanaca, sipljivaca. Poneka je možda ugledala i svjetskog čovjeka, možda će je odvesti u bijeli svijet pa makar on bio i s one strane feredže. Rađaj djecu, STJ.
I one su lijegale, rađale, lijegale, rađale.
Nađa Dizdarević ih ima četvero. Budela se vratio iz Gvantnama. Ali ne živi više s njom. Razveli se. Šta ćeš, ima žena ko na maslačku. Nađa je samohrana majka. Mislio sam da je samohrana majka kad ima jedno dijete. Kad ima četvero, Nađa je samohrani Crveni polumjesec. Samohrana Narodna kuhinja.
Vodi se akcija u Sarajevu da se pomogne Nađi i nedužnoj djeci. Ima u Sarajevu dobrih ljudi, mada joj mnogi ne daju stan, kad je vide onakvu i sjete se svega. Posao neda niko. Koliko vidim životna joj je želja, sada, neka bašča. Bilo kakve boje.
Nađa Dizdarević je, u stvari, tužna slika Bosne. Bosna je prevarena, navedena, namamljena. A i Bosna je kriva. Poletjela je, sa Baščaršije, u drugi svijet a nije gledala kakav je. Sad je ostala, kao zamrznuta bijela golubica, ni tamo ni ovamo.
Razimijem da su ljudi ovdje ratovali jedni protiv drugih. Dok se ne ubijaju ta mržnja je i zanimljiva, čitljiva, tajnovita, nekako ljudska, barem kad se pravdaju zašto nekoga, ili neke mrze. Ali ne razumijem da neko ratuje da bi postao drugi svijet. Razumijem da ginem i ubijam da moj svijet pobijedi. Ali šta će mi drugi svijet. I zašto ja da se borim za njega, ovdje, gdje ga nema.
Dabome da Nađa nije razmišljala tako. Mislim da je razmišljala kao i svaka jadnica majka, dobra i tiha bosanska žena. Samo, dalo se na zlo.
I danas neki varaju Bosnu. Republika Srpska i Hercegovina se, čini se, ne daju. Hoće oni da varaju i cijelu Bosnu i Hercegovinu.
I danas ima ljudi koji bi pošli u namamu, na vab, na prevaru.
Običan svijet to ne vidi. Ali, mislim da je jedini lijek tome stalno i naizmjenično gledati jednaput u zemlju, jedanput u nebo.
Ponekad i oko sebe.

ESDEPE

PIŠE

EPITAF
A svi to čitaju kao čekaonički jevtini krimić.
Niko ništa javno ne poduzima. Intelektualci, ozbiljni političari, javni radnici, profesori, teoretičari političkih sistema, dušebrižnici ljudskih prava, vjerski autoriteti i dužnosnici... Sarajeva, Države i Bošnjaka, šute kao crknuti miš u majskom rasolu.
Čini se da je veći problem to što su Esdepeovci našli još dva izdajnika, kojih na ovom balkanskom rudištu ima kao smeća na smetljištu. I dobar dio javnosti se koncentriše na Jurišića i Lijanoviće.
Sama suština Esdepeovog projekta, čiji je manji dio ukazan u platformi koju su prihvatili SDA, HSP i RZB, nalazi se u tome da jaka bošnjačka stranka obezbijedi Hrvatima, Srbima i Ostalima, posebnu vrstu ravnopravnosti – Dobrotvornu ravnopravnost. Trećinska ravnopravnost nacija po broju ministara u Vladi Federacije jedna je od najmoćnijih političkih varki ikada smišljenih. Svima je poznato da Srba nema u Federaciji. U prošlom mandatu nije bilo moguće konstituisati ni klub u Domu naroda. Sada se Srbima nudi jednak broj ministara kao i drugima. Očigledmo je da bi sve to bili ministri Esdepea. Ovaj put. Sljedeći put će to biti ministri iz neke druge jake bošnjačke stranke. Vesela sveska i Mala maca sa odredbom da u glasanju mora biti najmanje jedan glas ministara iz svakog naroda, filigranski je projekt političke Arizona pijace, političkog tronacionalnog buvljaka pod dirigentskom palicom nakupaca iz Esdepea. A ako neko ne vjeruje onda se treba samo sjetiti Komšića. Ako Esdepe ima Hrvata za Člana P, imaće i Srbića za ministre.
Ta Dobrotvorna ravnopavnost neodoljivo podsjeća na otomansko darovanje prava na svoju vjeru.
U Esdepeovo biće jeste i ugrađeno sve otomansko:
• Vođa im je islamski institucionalist
• Sepetare po Naseobini i skupljaju janjičare koje onda, obučene i prevjerene, šalju na visoke dužnosti na politička područja njihovih bivših naroda
• Genetizovan im je stambolski način vladanja, iz Sarajeva
• Ubiru trećinu (vidi slučaj ASA holding)
• Lažni sjaj imperije – europski put, Zapadna Federacija...
Sav taj koncept BiH u kojoj će, prema samohvali Esdepea, cvjetati institucionalna ravnopravnost, lažan je kao što je i lažno javno biće te stranke – multietničko, demokratsko i ravnopravno. U toj stranci nema multietničkog članstva, postoje samo multietničke poturice i izmećari. U toj stranci nema demokratije jer je to stranka jednozlatne diktature. U toj stranci nema ravnopravnosti jer nikakvo hrvatsko članstvo te stranke nije predložilo kandidata za Člana P kao istinskog Hrvata a ne Hrvata iz rubrike.
Insiticionalna ravnopravnost je još jedna od lažnih sarajevskih sintagmi kao i Reforma policije, Funkcionalna država, Ustavne promjene...
Ne postoji institucionalna ravnopravnost. To je lažna folija ravnopravnosti. Ako nema teritorijalne, ustavne, izborne... ravnopravnosti nema je nikakve i nigdje a pogotovu ne u sarajevskim institucijama.
Esdepe izvodi prvu fazu oživotvorenja Islamske deklaracije. On je građevinska operativa Islamske deklaracije. Esdepe od BiH čini tamnicu naroda. Kada sve prođe, ustanoviće se da je Esdepe Crna kutija BiH, koja će, kada ju pronađu poslije katastrofe, dati precizne podatke o koracima sunovrata prije nesreće.
Esdepe nije slučajni izvođač ovog projekta niti je slučajni izvođač radova. Politički priučnici, šljam i sitnokorisnici, kao i birači koji svoje glasove daju u bescijenje raznim Jurišićima, Mihajlicama, Čavićima, Lijanovićima... potpuno su zaboravili oktroisanu obznanu o konstitutivnost svih na cijeloj teritoriji. Protiv te odluke bili su i sudije Hrvati i sudije Srbi. Za su bili sudije Bošnjaci i sudije Stranci. To je bila još gora odluka po BiH od krnje predratne skupštinske odluke nakon izlaska srpskih delegata. I jednako gora od referenduma na kome nisu učestvovali Srbi u BiH.
Niko se više ne sjeća obrazloženja zašto je protiv, koje je dao sadašnji predsjednik Ustavnog suda BiH Mirko Zovko.
E, tu konstitutivnost svih na svim područjima, u stvari Konstitutivnost svih protiv svih, koristi sada Esdepe. Zato on i može da ima svoje Srbe i Hrvate u Vladi Federacije, u Domu naroda i na drugim punktovima. Može da ih ima vještački konstitutivne a nelegalno i nelegitimno izabrane.
Konstitutivnost svih na cijelom području BiH mora da bude ukinuta u paketu sa uvođenjem klauzule Sejdić – Finci.
Jer, ta vještačka konstitutinost je potpuno potkopala dejtonsku suštinu BiH koja je sastavljena od muslimansko-hrvatske federacije i srpske Republike Srpske. Konstitutivnosti Srba nije bilo u Federaciji prilikom sastavljanja BiH. Nemoguće ju je obezbijediti vještačkom, preglasanom odlukom Ustavnog suda BiH. Takođe, konstitutivnosti Hrvata i Bošnjaka nije bilo u Republici Srpskoj prilikom sastavljanja BiH u Dejtonu. Nemoguće ju je obezbijediti formulom o tome da u vladi mora biti 5 + 3 ministra koji nisu Srbi, niti primjenom rezultata predratnog popisa stanovništva.
Esdepe želi da ostvari monstruozni projekt uvođenja BiH u EU prije rješavanja prethodnih pitanja. U tom slučaju BiH bi bila polumrtvac u EU, kao Belgija, nudila bi bogu dušu a bog je ne bi htio.
Dabome, ne treba preskakati niti odlagati ni jedan eu-korak. Ali BiH mora prije Evrope riješiti pitanje svoje statičke izdržljivosti, svog jednakog balasta na zajedničkim trotemeljnim šipovima i uvažavanja svoje dejtonske posteljice i flašice.
Projekt remorkiranja ovakve utamničene BiH do EU, kada bi se cementirala neravnopravnost armirana u usputnim ustavnim promjenama, jeste projekt kojim bi se BiH pretvorila u Islamsku republiku u okviru EU a sama EU bi služila za pokriće tog projekta i za onemućavanje bilo kakvih promjena.

NIKIC'S FOOTBAL STARS
NASTAVLJAJU
INTERNACIONALNU
TURNEJU
Mađioničar Grbavice, rodom ispod Trebave, Nikola Nikić, ponovo je okupio svoje fudbalske zvijezde, većinom, prosječno, U46 i otisnuo se na zimsku internacionalnu turneju.
Ovaj put Solun, Grčka. Odigrane su dvije utakmice sa tamošnjim ekipama. Prva u večernjem terminu, pod reflektorima, sa ekipom veterana i aktivnih igrača od kojih su neki među potencijalnim kandidatima za angažman na balkanskim prostorima. Nikic's Stars, koji su nakon deset časova putovanja, iz automobila otišli u svlačionicu i na teren, počistili su ih sa 6 : 3 tako da im nije bilo do sutrašnje uzvratne utakmice koju smo nudili. Sutradan, pak, 17. novembra odigali smo utakmicu sa veteranima solunske policije, organizovanom ekipom koja ima svoje periodične novine i svoj stalni internacionalni program susreta sa veteranima Rusije, Francuske i drugih zemalja.
Nikola Nikić je naš selektor, menadžer, profesor, savjetodavac, hranilac i roditelj. A, inače je mladji od mene, neidentifikovanog godišta, mada tvrdi da je stariji, pošto je, kaže, sa tatom išao na upis u matični ured i potpisao se da je rođen. Za mene, hvaleći moju fizičku spremu, kaže da sam u stvarnosti mlađi nego što je prikazano i da sam „falsifikovao“ rodni list, na starije godište, da bih bio 52. i da bih mogao igrati u veteranima. Dodijelio mi je kapitensku traku, što je novi teret na moja nejaka međunarodna pleća.
Tu drugu, jučerašnju, utakmicu smo izgubili, 4 : 2. Ali, bili smo bolji, stative, nedosuđeni penali tendencioznih domaćih sudija, nesretno primljeni golovi. No, ne žalimo se, ekipa veterana i mladića koju je okupio Nikola Nikić igrala je fenomenalno i pokazala da je potpuno ovladala tradicionalnim srpskim umijećem – totalnim fudbalom. Sa nama je igrao i Rade Paprica, nekadašnji centarfor Željezničara a sada trener u Grčkoj.
Evo ekipe: Bojan Vrhovac, Mladen Bojić, Aleko Papadopulos, kao gost, Marjan Cvetanovski, Rajko Vasić, kapiten, Maksim Vujanić, Željko Milić Robija, Danimir Milkanović, Milorad Džabić, Milan Draganović, Danislav Momčićević, Jakov Dubravac, Zdravko Jovanović, Kiko Manojlović, Đorđo Dujković Palestina, Rade Paprica, kao gost. Duško Milišić, opravdano odsutan. Peđa Čekić, fotoreporter.
Ekipa je posjetila i Srpsko vojničko groblje na Zejtinliku u Solunu.

ESDEPE –

ISTORIJA DESTRUKCIJE
Niko nije ni znao da je Bosna i Hercegovina toliko bogata strankama za partnerstvo. Da Esdepe i Zlatko Re nisu tako talentovani da ih pronađu i s njima sklope mir. Jer ti Đaposi i Crjevaši, koje je našao Zlatko Re, i nisu nizašta drugo nego za sklapanje prinudnog mira. Jedna od tih stranaka samo što ne proglasi socijaldemokratski Juriš – Šahovnica do Moravu. A druga, kao Armada kalamara, može da nađe Hrvata u Džrdžluku. Ispod rimskog nalazišta u Skelanima, STJ. I da ga kandiduje, i da ga izabere, i da ga u Dom utjera. S takvima se mora odmah sklapati mir.
Sreća da je Zlatko Re prepoznao tu socijaldemokratsku crtu tih masovnih Đaposa i Lijasa.
S njima je i Esdea. A đe će, pitala bi komšinica Paša.
Dabome, to nije najvažnija osobina Esdepea. To pronalazaštvo.
Esdepe je stranka destrukcije. Rudnik destrukcije.
Prvi izbor Željka Komšića za Člana P može se, možda, opravdati kao politička dosjetka. Ali drugi je destrukcija. Destrukcija političke scene. Destrukcija političkih Hrvata. Destrukcija Vašingtonske Zlatne Tvorevine, Federacije.
Takvom hladnoćom kandidovati Komšoglua za Člana P, drugi put, može samo serijski ubica.
Najnoviji pokušaj da se sa dvjema socijaldemokratskim, multietničkim strankama, ukupno: HSPSRZB, SPRZBHS, BRZPSHS..., i narodnom Esdea stvori koalicija za vlast u Federaciji i nastup u Državi, najžilaviji je mogući glogov kolac u rascjep BiH.
Konačno Republika Srpska može da bude mirna. BiH se neće raspasti zbog Referenduma i Otcjepljenja nego zbog Federacije i ljiljanskog odnosa prema Hrvatima. Sreća božija da CK SK BiH nije prije rata bio u Banjaluci. U Vašingtonu bi formirali Esdepe-srpsku federaciju. Protiv Hrvata. Najebali bi i Srbi i Hrvati i Muslimani.
Ta destruktivnost Esdepea svojstvena je još samo Esdeesu. I oni su tako, u svojim najboljim godinama, gazili sve oko sebe kao vol u gredici rasade. U međuvremenu su se otarasili budala koji su se po čupavim prsima trljali slaninom i SAO bijelim lukom. Esdepe se, pogrešno i potpuno naopako, otarasio svih osim Zlatka Re.
I doista, kada se pogleda politička istorija Esdepea, nije moguće pronaći ni jedan konstruktivan politički projekt, barem jedan polumandat, jednog uspješnog lidera, funkcionera, predsjednika nečega, koji je ostavio pečat na Usranu i skraćenu istoriju Naseobine. Sve sama destrukcija.
Da li je moguće da kolektivna politička neuračunljivost može da dostigne tolike razmjere.

ISARAJEVO I ČEDA
Čedomir Jovanović, Čeda Liberal, jedan od srbijanskih politikoida za koje je veoma teško tvrditi šta hoće ali je uvijek jasno šta neće, dobio je nagradu Nevladinih organizacija Sarajeva a za razvoj kulture i očuvanje Sretne Slike Sarajeva. Tako nekako.
Nagrada se zove Isa-beg Ishaković.
To je jedan od kordonijera otomanskog osvajanja i instaliranja na prostorima Naseobine a poznat je i kao jedan od glavnih osnivača Sarajeva i Novog Pazara. STJ.
Sarajevo je osnovao tako što je tu negdje, na Vratniku, Bistriku, sve stare otomanske, turske riječi, izgradio džamiju. Cijela istoriografija, u koju je sada smješten i Čeda, ide za tim da dokaže da prije Isa-bega tu nije bilo ničega a naročito ne nekog naselja ili grada pod imenom Vrhbosna. Bosna je isto stara otomanska uzrečica, pooskočica, takorekuć. Bio je samo Saraj i Saraj-ovasi, Sarajevsko polje. I da Saraj znači Carski Dvor. Mislim, ipak, da je to samo avlija, dvorište. Idi na dvor, nemoj mi smetat u kući. I danas se još negdje za dvorište, prostor oko kuće, oko dveri, kaže dvor. Izvinjavam se, za slučaj da postoji popis careva koji su spavali, uredno se prijavivši na recepcionluku, u Saraj Carskom Dvoru.
Moglo bi Sarajevo, ako je beg toliko zaslužan, da se prozove Isarajevo. A ostali živalj, znate vi dobro na koji mislim, da ga zove Dvorište.
Sarajevo, koje se vraća svojim istorijskim bogazima, opet je to džamija i okolo dvorište, malo više džamija i ulicama povezanih dvorišta, nagrađuje svoje ljubitelje sa hrvaćanske i srbijanske strane.
Tako se šire i obrojčavaju Mesićevi pukovi izmećara, obožavatelja, reklamera i sarajtvora.
Ti pukovi, ta sarajtvorska sorta, okuplja uglavnom neznabogoviće, nebitnokoviće, skrajnoviće, epizodiste, u političkom smislu, raznih vrsta i namjera. Saraj sam, u dubokoj je emotivnoj vezi s njima. Jer preko njih, dajući im bezvezna priznanja i praveći od toga Priču Istorije, i ono postaje poznato a tako, barem u svojim podsvijestima, privremeno zamazuje sve svoje sramote demulticiranja u svakom smislu. Izmećari, pak, Mesićari, nalaze u tom svojevrsnom rijalitiju, svoju ponovnu posteljicu oživljavanja na bilo kakvoj sceni. Pa tako je na red došao i Čeda.
A onda je u nekoj emisiji izjavio da je Bosna Vječna, Neuništiva i Bezjesenska. Nikad plodova, uvijek behar. Od godišnjih doba samo proljeće. Sve behara i sve cvjeta. Taj Čedin geostrateški uviđaj trebao bi biti i zahvala za Povelju pod imenom Isa-begova nadvjekovna povelja ali i pomor svih onih, od Bila Montgomoerija, do Dodika i Čovića koji zbore o tome da je na Dvorištu sve više kapija, vratnika, a sve manje zajedničke želje da se behar miriše.
Da, Čeda se predstavio i kao glasnogovornik onog Sandžaklije, Muamera. On govori ono što narod želi.
A Dodik i Čović govore ono što žele tuljani sa Bajkala. SMJ. Sunce Mu Jebem.