уторак, 04. јануар 2011.

TEORIJA I PRAKSA
MUSTAFE SPAHIĆA
Mustafa Spahić je dvije stranice, doduše bezvrijednog Oslobođenja, utrošio u čimbur u kome je teoretisao i prakticirao između nemogućih krajnjih tačaka. Od analize marxizma do obespravljenih Građanina Komšića i Građanina Đape.
Baš pomislim da je glavni tok teksta da se dokaže kako je Jugoslavija bila prirodno nemoguća a BiH prirodno bogomdana. Jer Spahić razlaže kako je Jugoslavija montirana i demontirana, po dva puta, za pregovaračkim stolom i nikad nije bila zemlja niti domovina već samo država. A BiH je, veli, uvijek, hiljadu godina, bila i zemlja i domovina, hiljadu godina, a povremeno i država. A onda zaključim da je sve to teški smrad dnevnog mislioca. Hiljadugodišnjom laži nastoji opravdati sadašnju laž. Tačno je, BiH nije montirana za pregovaračkim stolom. Nego za vojničkim. BiH je ovdje nametnuta. Kao Austrougarska. Kao Otomanska, prije toga. A raspašće se za sarajevskom sinijom.
Onda Spahić ulijeće u novi vrtlog: bosanski građani, Sunce Ti Jebem, zakovani su i zatočeni u naciokratiju, partokratiju, etnokratiju, teokratiju i timokratiju. Iz čega ja zaključujem da su ovdje Mađari, ili neki drigi Huni, nametnuli partije, nacije, vjere i naredili izbore pa jadni bosanski građanluk u golom strahu mora glasati za te partije i ići u te bogomolje. A čim se u dva, tri časa noću, pogase svjetla i sve umiri, penju se na tavane i u mraku, u tišinu, u skoro skojevskoj ilegali, lupaju se u prsa i šapću: Ja sam Građanin Nepokolebljivi.
Komšić i Đapo, kuka Spahić, po partokratiji Dodika i Čovića nikako ne mogu predstavljati Hrvate i Bošnjake a može Ivo Miro Jović koji uzima dnevnice.
Ali, vrijedilo je. Dopetljao se Spahić i Evu Hamida El Gazalija, koji je umro 1111. El Gazali je konstatovao, citiram Spahića doslovno, sedam teških i otrovnih bolesti duše i srca:
• Kibur – oholost (gordost, nadmenost, osionost, umišljenost),
• Hased – zluradost (zavidnost, podlost, podmuklost),
• Hubbi Dunja – neograničena i nekontrolisana ljubav prema Dunjaluku ili ovom svijetu i njegovim čarima,
• Hubbi Džah – neograničena ljubav prema častima, zvanjima, titulama i oslovljavanjima,
• Udžub – narcisoidnost (taština, samoljubivost),
• Enanijjet – stavljanje sebe u centar i središte svijeta, ja najbolji, ja najveći, ja najljepši.
To je ta poremećenost svijeta koja caruje i danas i koja je u BiH nametnula pet prstenova, kratija, koje ravnopravni narodi i slobodni građani ne mogu preskočiti.
Ali, ja vidim da je El Gazali ovo pisao kao da je pred očima imao Zlatka Lagumdžiju i Sarajevski Politički Krug.
Ko ne vjeruje neka pročita još jednom svih sedam boljki.
A ja ću začiniti ovako: Spahić kaže da Dodik nije uvjeren da se Bosna može raspasti jer je kupio kuću na Dedinju.
Moj Mustafa, pusti Dodika, ja sam kupio vikendicu samo 12 kilometara od Banjaluke.
Raspašće se.