2018.
JEBAĆU TI
MAMIĆU
 

Otkrio sam voajerske crte kod sebe. Uživao sam kako Milanović jebe medije. A oni frigidni u 3LPM. JSM, BMK, PMP.

A otkrio sam i krah tisućljetne hrvatske kulture iz krležijanske dijagnostike. I kako to suptilno radi srbijanska kultura. Dovedu premijera pa mu prećutno pokažuP. Ovi, Purgeri, nakon premijerove i predsjednikove izjave ograđivanja od Mamenića, dovedu Ružu na HRT. Kao domaćina. Ne kao gosta.

Onda smireni Milanović uđe u ulogu Laki Je Malo Nervozan pa izađe pred polupraznu KZŠ, i medije, i održi jedan kraći pledoaje u stilu Jebaću Vam Mamiću.

Međutim. Nema od te pjesme ništa. Medijima ne može ništa ni Dačić, ni Milanović. Da ne pominjem Termin Nikšić. Ne može ni Vučić. Lako je uhapsiti Miška. Kako uhapsiti medije koji nisu novinarstvo. Nikako. Ni kad ti napišu da je nestalo nekih pet miliona eura donacije za Radikale.

Stanje društva je jedna od najnepomjerljivijih gromada. Nije dovoljno da premijer i predsjednik nešto javno kažu. Održe koju prodiku. Kao što nije dovojno da se hagira Milošević. Ili pojavi Vučić. Stanje društva je jedna mrtvoladna pojava i ne trza se na takve ispade.

Iz jednog jedinog razloga. Stanje društva se tvori i formira mandatima i decenijama unazad. A prodike jednog premijera su dnevna pojava. Kao toalet papir.

Stanje srbijanskog društva je neosporno lovomutno. Kao što je i stanje hrvatskog društva srbomrzno. Ta stanja su stigla dotle da su postala način opstanka. Ne kažem, postoje i nijanse. I hrvatsko društvo je oboljelo od lovomuta. Sanadera još samo nisu optužili za to što je Matek nudio Štefici dvjesta kuna da je povali iza sijena. Srbijansko društvo, ipak, kasni za hrvatskim. Nemaju toliko izražen hrvatomrz, pa čak ni šiptaromrz. U mjerama koje su zabrinjavajuće.

Još ako Srbijanska Momčad pobijedi u Zagrebu, voljeće Hrvate korođenubraću.