2002.
BORS, VRS, PTSP,
POGINULI, NESTALI,
INVALIDI, VETERANI,
ČEMER, BIJEDA I JAD
 

Kad se sjetim rata, možda i hiljadu noći i dana u rovu, sto hiljada ispucanih metaka, i sanduk snajperske municije, na prvoj liniji, u Zoni Borbenih Dejstava, ne znam da li mi je žalije mrtvih ili živih.

Gatalica nije u pravu. Svaki rat je Veliki Rat. Kolikogod nas je izginulo, još uvijek nas je veoma mnogo, veliki broj. Nekidan, u Debeljacima, kod Banjaluke, priča čovjek, pred prodavnicom i pivom, o tome kako je ranjen na Svjetliči, kod Doboja. A ja, kad sam preživio Svjetliču, i krenuo nazad, na Savu, bio sam toliko sretan i osokoljen da sam mogao, sa još dvojicom, istjerati ne četu iz rovova nego i Romela iz groba i poraziti njega i vojsku mu, kao razjebanu bandu i olinjale trećepozivce.

Nakon dvadeset godina sretneš nekog nepoznatog, nekog ko je s tobom negdje bio u opštem sranju krvi, granata i smrti. Rat je ogroman. Borac je mali.

S vremena na vrijeme razne instance, boračke, zauzmu stavove, skupe se, sastanu se, održe konferenciju za medije. Ali ne mede, skoro jauču. I ništa. Svake godine, kad prođe godišnjica neke od mojih brigada, kažem Sljedeće godine idem, zovu me uredno. A kad dođe taj dan, ne odem. Nemam hrabrosti. Kako da se pogledamo u oči i prećutimo da smo Nula Do Nule. A da pričamo kako je, nepotrebno je i gluvo.

Dabome, razumijem da je sirotinja zadnja rupa na Svirali Rata. Ide ovim redom. Država. Bogati. Topovi. Lopovi. Donatori. Senatori. Seratori. Radovan. Ratko. Momo. Slobo. Pa još sto praznih mjesta. Onda sirotinja u rovu. Sirotinja i Sinovi.

S vremena na vrijeme se priča i o invalidninama, naknadama, parama, stavkama, budžetima. Sramota me. Niko od nas nije ratovao za naknade. Samo da država i društvo razumiju svoje borce, ne moraju ništa da govore, barem koliko sestre, majke, žene i neudate ljubavi, razumiju one koji se nisu vratili sa frontova, linija, iz rovova i ofanziva, iz minskih polja. Iz pizde materine.

Kad me Čiča demobilisao, pred prvi maj devedeset šeste, nakon što sam s njim morao da pijem rakiju iz limenih aluminijskih pepeljara, svi u miru a ja ko budala odam u uniformi, shvatio sam da mir neće umeti da peva ni blizu kako smo mi cvilili na hladnoći, u krvi i strahu. Borci koje sam poznavao, a i nisam morao, jer svi su u uniformama, sjede na stoličicama i kartonskim kutijama. Na Usranoj Liniji Trotoara. Na potezu od raskrsnice do parkinga. I prodaju cigarete. Ko prosjaci. Za Donatore. Za Pljačkaše. Ne čuje se više ni general Lisica sa krajem svojih depeša Komandi Korpusa: Smrt Neprijatelju, Izdajnicima i Ratnim Profiterima.

A onda me neko zove u Partiju Boraca. Učio sam škole za te partije i druga politička sranja. Objašjavam da partije moraju da imaju i ideologije. A borci nemaju ideologiju, niti su je imali u rovovima. Dati glavu i sačuvati glavu nije ideologija. To je borba za goli život. A na Golom Životu se ne kuva Partija.

Kakvo poniženje, odem i mislim. Prvo u torove, onda u rovove, potom na ulicu. I sad u partiju.

Nakon ta dva boračka iskustva, bilo mi je jasno da Sloboda neće Umeti Da Peva. I da je tako u svakoj državi i naciji.

Onda su počele da pristižu vijesti kako se ovaj raznio bombom, onaj se ubio papovkom, objesio se, ubio nekoga. Većina ne spava, valja se u golom zelenom znoju, ustane i piša na parket u uglu dnevnog boravka, tuče ženu, jebe mater susjedima i rodbini. Stigo nas Vijetnamac. Pitiespi, majku mu jebem rođenu. Ali mi ne znamo šta je to. Sjebalo nas nazdravu.

Prošlo i to. Poslije smo shvatili da je to taj Pajdo Poststresni. Najčešće prođe samo od sebe, ali kod mnogih se nakalemi na neki raniji strukturni oštećeni sloj ličnosti i trajno je mijenja. A da i ne znaš. Niti ima naknade za to.

Onda se neko sjeti da treba zapošljavati borce, da imaju prednost pri zapošljavanju. I invalidi i porodice poginulih. Čim te počne zapošljavati po nekoj određenoj osnovi, na korak si do vagoniranja. Nakon sto godina Boračka se sjeti da treba otvoriti klubove liječenih ratnika, poststresnih. Ili tako nekako. Kao, to će pomoći kod tog Poststresnog. OćeK. Pa, nekidan zakukaju Veterani u Ugljeviku. U Plavom Salonu. Trebalo je u Crnom. Mrak je odavno pao na oči.

U Prstima, romanu, pisao sam o toku svijesti običnog srpskog ratnika sirotana. U Tomanu, pisao sam o lomu svijesti pod naletima tog sindroma. U Cicvari ću pokušati da ga izliječim. To je moj maksimalni doprinos, što sam ostao živ i što ću pokušati da izliječim barem glavnog junaka jedne knjige.

Sve ostalo, i sa moje i sa državne, srpske, strane, neproduktivno je i ponižavajuće.

Borci su se, u međuvremenu, pomirili sa sudbom. Još koju godinu i ponovo bi, mrtvo ladno opet pošli u rat.

Sad mi je jasno zašto nikad rat ne krene nakon pet godina mira. Moraš preveslati borce, sirotinju i sinove, da postanu ravnodušni.