PANARAVNO DAČIĆ

Kako riječ može sa promijeni suštinu ili donese novu suštinu. Oni koji misle da su riječi samo zastavice, biljezi i oznake za slike, prilike i događaje, nisu u pravu. Riječi su prva i osnovna Ljudska Sloboda. A Sloboda stvara. Sloboda ne ruši. I Riječ može da stvori novu suštinu.

Prije neki dan, na pitanje Ko bi mogao biti mandatar za sastav Vlade Srbije, najveći dio bi odgovorio Pa, Dačić. Taj zarez je bio najvažnija riječ u toj sintagmi. Značio je dvoumljenje, nesigurnost, otezanje, značio je Mislim da bi moglo tako da bude. Danas, kada je vijest objavljena, danas se može reći Panaravno Dačić. Sada to izgleda kao da je oduvijek bilo tako. Riječ Panaravno ne ostavlja mjesta zarezu i sumnji, otezanju i mlitavljenju. Riječ Naravno, Naravski, Prirodno, postaje sada riječ iznad, na višem nivou.

Volim da stvaram riječi. Zato što je to sloboda. Nije sloboda biti kandidovan kao što kažu Sejdić i Finci. Šta će ti sloboda kad ne možeš biti izabran. To je jalovljenje. Kao što nije sloboda držati se za ruke sa muškarcem. Kad on ima Onostvar. I paradirati prajdom i korzom.

Sloboda je prejaka i riječ i suština, da bi se koristila za svašta. Sloboda je stvorila prvu riječ. Onaj moj predak koji je prvi sišao sa drveta, mada ja znam da je bio drljavac i pao, gledao sam svojim očima, i, pošto se osovio na nogu, ugazio u govno, promumlao je riječ Gouooovoovo. Tu prvu riječ donijela je sloboda. Sloboda da Čupavi Predak stane u govno.

Prvi srpski Ćeraćemosejošac, Matija Bećković, reče u Andrićgradu, na prigodnoj besjedi, opremljen leptir mašnom i crnim sakoom, rečenicu pohvalnicu Višegradu Gradu i Kusturici, iz koje iskoči sintagma Čuvari Dokonog Kamenja.

Eto, ušta se pretvori sloboda kad staneš u govno i ostaneš na mjestu. Čuvaš tuđe kamenje, zapišotine i spomenike tuđim carevinama i armadama. Onima istim koje je Gavrilo Princip simbolično ubio kraj Miljacke pa mu Patrioti stope sklonili u slavu ubijenog okupatora.

Ili čuvaš izumrle picajzle u banjalučkom Picinom parku a ne znaš ko je bio Pico, kako je sinčić mog prijatelja upitao mamu i tatu pošto im je saopštio da bi i on išao da šeta oko područja Picajzlwood.

Sloboda je da uzmeš mandat i da kažeš Ne zanima me Nebeska Srbija, Imam odgovornost. I dođeš, svježe umandatljen, Dodiku, preko Drine, Kusturici, Višegradu, i  kažeš da je obaveza Srbije da pomaže, sarađuje pa i da se brine o Srbima Ovdje. Kad drugi mogu preko desetina hiljada kilometara. Može i Srbija preko Drine.

Cenim Dačića kao konačnu Osvešćenu Srbiju. Videćemo kako će i šta biti. Mislim da Hoće. Mada na Reč Milošević potežem Kaćušu. A Kaćuša je takođe riječ koja je promijenila suštinu svijeta oko sebe. I onoga što je naimenovano njom. Prvo je bila riječ Katarina. To zvuči resko, odrješito, postrojavajuće. Podsjeća me na Utrina Uzorana. Ruski čovjek je, jamčim, znao to pa je uljepšao Katarinu sa Katja. A ruski vojnik nije bio zadovoljan ni tom nježnošću. Nešto, što mu pred Hitlerovcima ostavlja život i toplinu u njedrima, mora da ima nježnije ime. Katjuša. Kaćuša. Sloboda da krvoloka u svojim rukama odlikujem najnježnijom riječju koju znam jer mi spašava život od Usranog Okupatora.

Sloboda da se od gradova čine Svjetovi i da se ponovo, u Lijepom Starom Gradu, uspravi Andrić, koga su predrat srušili odmetnci od ljudi, sloboda je mnogo veća od gradnje Ćuprije Na Drini.

Suština Slobode i jeste da uvijek bude Nova i Veća.

Nekad je Milošević na Drini sagradio Sankcije. Sa samo malo boljom namjerom nego Mehmed Paša Ćupriju. A onda je Sloboda narasla pa je Mandatar došao na onosankciono područje.

Dok su dolje, južnije, danonoćne straže oko Dokonog Kamenja.

Ma, naravno.