петак, 3. јун 2011.

SUDBINA
DRŽAVA
NA BALKANU
Koja država može opstati bez proizvodnje, rada i stvaranja nove vrijednosti. Ni jedna. Vatikan, Monako... ne treba računati. Svaka država mora da ima radničku klasu. Taj odlučujući sloj društva ne mora da se zove ni radnička ni klasa ali mora da postoji jer reguliše mnoga društvena kretanja i državne funkcije, od nivoa potrošnje koja potiče tražnju a ova proizvodnju, do socijalne detekcije krize u poremećaju društvene raspodjele vrijednosti. I tako dalje, sve do toga da radnička klasa, neposredni proizvodni segment, reguliše odnos prema kulturi, vjeri i kompleksu kolektivnih poroka društva.
Na ovom blogu sam već pisao o tome da je se Marksa prerano zaboravilo. Marks nije mrski komunizam.
Sada i još mrskiji MMF, u Hrvatskoj, insistira na proizvodnji. Partijski ekonomisti, kao Dragan Kovačević iz HNS-a ili praktičari, kao berzanski analitičar Roman Rinkovec, također propagiraju proizvodnju. Svi dosadašnji modeli generisanja rasta BDP u Hrvatskoj istrošeni su. Kovačević još i politički opisuje cijeli model koji je raširen u svim državama nastalim od SFRJ. Prodaj sada, uzmi pare sada, ne znaš dokle će sada trajati. On kaže da 90 posto ljudi u Hrvatskoj ne vjeruje u dugoročni opstanak Hrvatske. Mislio sam da je samo u BiH tako. Iz Srbije dolazi i poneka vijest o proizvodnji. Beneton kupio Niteks. Grupa engleskih banaka otkupila dugove privatnog bakarnog kompleksa i, zajedno sa državom, ulaže u novu topionicu. Dok se Hrvatska predala tajkulama, novoj vrsti nastaloj iz protivprirodnog bluda između tajkuna i ajkula, koji su opljačkali sve što se može opljačkati, i velikim trgovačkim lancima, Srbija, silom prilika, vraća državi privatizovana dobra jer tamošnji gedžajkuni nisu dorasli poslovanju onim što su kupili na mufte. Uz to još, u Srbiju dolaze veliki evropski proizvođači.
U BiH je stanje katastrofično. Par turskih proizvodnih folova, Natron Maglaj i slično. Jedino Rusi ozbiljno ulažu u proizvodnju.
Na Kosovu, u Crnoj Gori, u Sloveniji, u Makedoniji, proizvodni i industrijski grob do groba.
Samo zemlje koje proizvode imaju šansu da opstanu, da organizuju rast BDP, da vraćaju svoje dugove i da budu subjekt bilo kakve integracije ili internacionalizacije. Zemlje koje nemaju proizvodnju, ne mogu opstati. Turizam, trgovački lanci, cefta i slično, ne omogućuju opstanak državama i društvima.
Po tom kriterijumu sve zemlje na Balkanu, osim Srbije, ne mogu opstati. Hrvatska možda, ako brzo uđe u EU i prijavi klasični tip bankrota, Tip Grčka ili Tip Irska. Pri ovome ne mislim da će te zemlje nestati u sadašnjem obliku ili granicama. One će postati neidentifikovani prostor u kome ne vladaju poznati ekonomski, socijalni i razvojni parametri nego će njima upravljati razni protuvoidi, vidljivi i nevidljivi, od inckoida do hombahoida.
Nažalost, zemlje koje sam pomenuo, osim Srbije, nemaju mogućnost da išta same urade. Dovedene su u to stanje, i tuđom i svojom greškom.
Uglavnom, apsurd da smo na pragu integracijskog stoljeća u Evropi svi mi poletjeli ka partikulaciji, svetiće nam se još dugo. Što vrijeme sve više bude odmiclao od SFRJ, sve ćemo je više mrziti a sve će nam više nedostajati. U međuvremenu, sve će više biti obmana i laži da je tom zemljom, vladao Tito a ne radnička klasa.