DOK SMO MI PRAVILI
SARAJ-DRŽAVU,
HRVATI NAŠLI LJUBAVNIKA
To je, ovlaš blanširano pa prepričano, mišljenje saraj-intelektualaca, Tunje Filipovića i Šaćira Filandre.
To se mišljenje moglo pročitati u Avaznjaku, Tunjinom poligonu, uz i neka plastičnija mjesta – ono: Sjedimo u ćumezu i pušimo, garež svuda, ne izlazimo nikud, ni mokriti, a okolo se Srbi i Hrvati razigrali pa jedni druge naučili svačemu, Srbi Hrvate Žikino kolo a Hrvati Srbe pjevanje u klapama. I boćanje. STJ.
Povod analizi gareži bio je sastanak Dodika i Čović u Banjaluci. Iz podsvijesti je stigla i nekidanska posjeta Rajka Kuzmanovića, Predsjednika Republike Srpske Mostaru, uz prisustvo stolnogradskog načelnika.
Dobro što intelekualci pište ali pište i portparoli po saraju, pište i hosovci, i haespeovci, i komšići stari, i sulejmani pište, Dodik nama nudi što nije njegovo, Čović nema suglasnosti hrvatskih stranaka za Treći entitet...
Da li je doista problem u tome što su se muslimani, Bošnjaci, ne mislim na narod, mislim na Političku artikulaciju, stranke i partije, malo zabavili sobom i malo zaboravili, zaturili i zabacili Hrvate pa ih onda Dodik namamio, prilude, pričom o Trećem entitetu.
Problemi sa Hrvatima, čak i vezivanje zastava sa ljiljanima i zastava sa šahovnicama, problemi sa Srbima i problemi sa Državom, genetske su prirode. Ne ljudske, jedinične genetike, nego Političke genetike.
Sitni šićar. U Velikom projektu Velikih krojača uz dužnu i velikodušnu pomoć Srbljaka, Srba Divljaka, koji je podrazumijevao pretjerivanje Srba preko Drine, a ako bude sreće i preko Zemuna, tadašnji muslimanski politički, intelektualni i zatvorski krem se uključio bržebolje, bez programa i koncepta, bez realnog političkog interesa i uobličene strategije. Prva ponuda koja je došla, Šahovnica na Drini, daj, samo da se riješimo Srba, vjekovnog kompleksa. Slično su se ponašali i Hrvati, i oni su poskidali gaće na Drinu a nisu imali taj koncept, strategiju... i Srbi, Karlovac-Virovitica-Karlobag, ili kako već ide ta čuvena strategija, pardon, stragedija. Dotad je sve bilo uredu, ujednačene budale. Ali tokom rata stvari se diferenciraju. Niko nije shvatao da će Hrvatska, a i Srbija, u jednom trenutku dići ruke i neće više povlačiti karte u toj igri ajnca.
Moram biti otvoren. Srbi su se prvi snašli. Formirali su veoma rano Republiku Srpsku, najprije kao Srpska Republika Bosna i Hercegovina. Muslimani, tada još uvijek, formirali su opkoljeno i granatarino Sarajevo, Žrtvu, Agresorovu klaonicu... to je sve u redu, nije uredu da ljudi ginu, da se razumijemo, dok je tu CNN. Čim siđeš sa top vijesti, gotovo. A nema koncepta, strategije.
Onda se pružika prilika sa Muslimansko-hrvatskom federacijom i konfederacijom sa Hrvatskom. Trči, ba, tamo.
Onda se pružila prilika u Dejtonu. Potpiši, ba, Alija, a onda ćemo satrati Srbe, polahko. Potrči, potpiši.
Onda se pružila prilika Federacija BiH. Dok ne dođe Dražava, STJ, zajebi Hrvate. Gdjegod možeš. Ubij banku, ubij jezik, ubij teve kanal, ubij obrazovanje, ubij im izbor Člana.
Onda se pružila prilika da se ukine Republika Srpska. Potrči tamo, ukidaj.
Dakle, jedna obezglavljena, Tamo-vamo politika, politika sitnog šićara, sitne koristi, koja uvijek donosi krupnu štetu.
Nedostatak nacije, višak vjere. Islam preferira vjeru a ne naciju. To, sa filozofskog egzistencijalističkog ili civilizacijskog aspekta, samo po sebi nije štetno, može da bude i korisno, ali u konkretnoj konfliktnoj praksi, kakva je balkanska, ili neka druga višenacionalna zajednica u kojoj su prisutne stare a ne male i izlovane nacije, to je otežavajuća okolnost. Vjera ne može da se bori ili da sarađuje sa nacijama, vjerskim sredstvima. Elementarna nekompatibilnost. Insistiranje na vjeri stvara odbojnost, stvara nepovjerenje i utiče na to da se druge nacije u blizini ili u okruženju osjećaju inferiorinim jer svoj kolektivitet dijele i na vjeru i na naciju dok muslimani svu energiju koncentrišu na vjeru i tu stiču prednost. Nacionalnost kod drugih, onda uzvraća udarac.
Baci komšiji ko psu. Odsustvo tolerantnog egzistencijalizma. Sva postojanja su ravnopravna. Niko nema veća prava na egzistenciju. Egzistencija drugih nije kuče koje se ponekad pomazi po glavi. Ništa ne može, među nacijama, narodima i vjerama da ide po principu kurban-bajrama. Odnesi i komšijama. To se lako izrodi u Baci nešto i komšijama.
To se demonstrira tako da vam, jednog po jednog, izaberemo članove Predsjedništva. Kad već nedate da mi uvijek imamo Predsjednika.
Nedemokratičnost. Silajdžić, Lagumdžija, Izetbegović, Tihić, u svojim strankama ne pokazuju demokratičnost. Ne mogu je pokazati ni u državnim, javnim, političkim i koegzistencijalnim poslovima.
Kolaboracionizam. Umjesto međunacionalne saradnje u tvorbi zajednice, muslimanski politički faktor, Sarajevski Politički Krug, razvija saradnju sa inostranim nelegitimnim i retrogradnim faktorima u Nametanju Države.
Interakcija ovih, i još mnogih, faktora dovela je do položaja Hrvata kao da su u Hindusko-peruanskoj Federaciji a ne u Muslimansko-hrvatskoj i dovela, zakonito, do političkog stanja Trećeg realiteta.
Interakcija ovih, i još mnogih, faktora ojačala je Republiku Srpsku i razradila njen, srpski, politički realni interes i strateški koncept.
Da nije Čovića i Dodika, bila bi neka druga dva lidera na tom mjestu.
Mislim da su neki procesi otišli predaleko i da se trendovi ne okreću ko volovi u brazdi, kad se, njivom, stigne do međe. Vrijeme radi za autonomje i temeljne antagonizme.
Čak i da postoji energija i htijenje da se preispita muslimanska pozicija, strategija i politika, za to je kasno. A i da nije kasno, ne postoje objektivne pretpostavka za to. To je slijed iz kojeg nema izlaza. Čak i površna prebirka, analiza, toka svijesti Silajdžića i toka svijesti Lagumdžije, svjedoči o urođenoj neurotično-političkoj crti kolektivnog karaktera koji sa drugim narodima opšti sa visinsko-podvaljivačkih pozicija.
Da je bilo pameti, pa da se Federacija BiH, razvila kao Federacija Hrvata i Bošnjaka, Republika Srpska ne bi imala kud i priključila bi se procesu održavljenja. Imala bi na očigled hrvatsku korist u tom odnosu u okviru jednog entiteta. Ovako, potpuno suprotno, na sceni je pitanje Šta bi bilo s nama kad je ovako sa Hrvatima, saveznicima, sutvorcima federacije.
Ali, SDP Fundamentalizam srlja još dublje u politički ponor. Iz koga više neće moći biti formulisan bošnjački, muslimanski interes u BiH, izvan BiH ili pored BiH. Bez tog interesa pojavljivaće se stalno novi autisti. Jedanput u liku Harisa, drugiput u liku Zlatka. Dok naseobina ne postane Čabarli Prduša. Prdne u čabar.
Bez tog interesa, a sa interesom Države Za Čovjeka Komšića, nema državne interakcije Srba, Hrvata i Bošnjaka.
A dominacija vjerskog nad nacionalnim kod muslimana, dovela je, zakonito, do hrišćanske saradnje u BiH. Ionako se o tome uveliko misli i praktikuje u Vatikanu i u Moskvi.
Neki trendovi su nepreokretljivi.
SARAJ-DRŽAVU,
HRVATI NAŠLI LJUBAVNIKA
To je, ovlaš blanširano pa prepričano, mišljenje saraj-intelektualaca, Tunje Filipovića i Šaćira Filandre.
To se mišljenje moglo pročitati u Avaznjaku, Tunjinom poligonu, uz i neka plastičnija mjesta – ono: Sjedimo u ćumezu i pušimo, garež svuda, ne izlazimo nikud, ni mokriti, a okolo se Srbi i Hrvati razigrali pa jedni druge naučili svačemu, Srbi Hrvate Žikino kolo a Hrvati Srbe pjevanje u klapama. I boćanje. STJ.
Povod analizi gareži bio je sastanak Dodika i Čović u Banjaluci. Iz podsvijesti je stigla i nekidanska posjeta Rajka Kuzmanovića, Predsjednika Republike Srpske Mostaru, uz prisustvo stolnogradskog načelnika.
Dobro što intelekualci pište ali pište i portparoli po saraju, pište i hosovci, i haespeovci, i komšići stari, i sulejmani pište, Dodik nama nudi što nije njegovo, Čović nema suglasnosti hrvatskih stranaka za Treći entitet...
Da li je doista problem u tome što su se muslimani, Bošnjaci, ne mislim na narod, mislim na Političku artikulaciju, stranke i partije, malo zabavili sobom i malo zaboravili, zaturili i zabacili Hrvate pa ih onda Dodik namamio, prilude, pričom o Trećem entitetu.
Problemi sa Hrvatima, čak i vezivanje zastava sa ljiljanima i zastava sa šahovnicama, problemi sa Srbima i problemi sa Državom, genetske su prirode. Ne ljudske, jedinične genetike, nego Političke genetike.
Sitni šićar. U Velikom projektu Velikih krojača uz dužnu i velikodušnu pomoć Srbljaka, Srba Divljaka, koji je podrazumijevao pretjerivanje Srba preko Drine, a ako bude sreće i preko Zemuna, tadašnji muslimanski politički, intelektualni i zatvorski krem se uključio bržebolje, bez programa i koncepta, bez realnog političkog interesa i uobličene strategije. Prva ponuda koja je došla, Šahovnica na Drini, daj, samo da se riješimo Srba, vjekovnog kompleksa. Slično su se ponašali i Hrvati, i oni su poskidali gaće na Drinu a nisu imali taj koncept, strategiju... i Srbi, Karlovac-Virovitica-Karlobag, ili kako već ide ta čuvena strategija, pardon, stragedija. Dotad je sve bilo uredu, ujednačene budale. Ali tokom rata stvari se diferenciraju. Niko nije shvatao da će Hrvatska, a i Srbija, u jednom trenutku dići ruke i neće više povlačiti karte u toj igri ajnca.
Moram biti otvoren. Srbi su se prvi snašli. Formirali su veoma rano Republiku Srpsku, najprije kao Srpska Republika Bosna i Hercegovina. Muslimani, tada još uvijek, formirali su opkoljeno i granatarino Sarajevo, Žrtvu, Agresorovu klaonicu... to je sve u redu, nije uredu da ljudi ginu, da se razumijemo, dok je tu CNN. Čim siđeš sa top vijesti, gotovo. A nema koncepta, strategije.
Onda se pružika prilika sa Muslimansko-hrvatskom federacijom i konfederacijom sa Hrvatskom. Trči, ba, tamo.
Onda se pružila prilika u Dejtonu. Potpiši, ba, Alija, a onda ćemo satrati Srbe, polahko. Potrči, potpiši.
Onda se pružila prilika Federacija BiH. Dok ne dođe Dražava, STJ, zajebi Hrvate. Gdjegod možeš. Ubij banku, ubij jezik, ubij teve kanal, ubij obrazovanje, ubij im izbor Člana.
Onda se pružila prilika da se ukine Republika Srpska. Potrči tamo, ukidaj.
Dakle, jedna obezglavljena, Tamo-vamo politika, politika sitnog šićara, sitne koristi, koja uvijek donosi krupnu štetu.
Nedostatak nacije, višak vjere. Islam preferira vjeru a ne naciju. To, sa filozofskog egzistencijalističkog ili civilizacijskog aspekta, samo po sebi nije štetno, može da bude i korisno, ali u konkretnoj konfliktnoj praksi, kakva je balkanska, ili neka druga višenacionalna zajednica u kojoj su prisutne stare a ne male i izlovane nacije, to je otežavajuća okolnost. Vjera ne može da se bori ili da sarađuje sa nacijama, vjerskim sredstvima. Elementarna nekompatibilnost. Insistiranje na vjeri stvara odbojnost, stvara nepovjerenje i utiče na to da se druge nacije u blizini ili u okruženju osjećaju inferiorinim jer svoj kolektivitet dijele i na vjeru i na naciju dok muslimani svu energiju koncentrišu na vjeru i tu stiču prednost. Nacionalnost kod drugih, onda uzvraća udarac.
Baci komšiji ko psu. Odsustvo tolerantnog egzistencijalizma. Sva postojanja su ravnopravna. Niko nema veća prava na egzistenciju. Egzistencija drugih nije kuče koje se ponekad pomazi po glavi. Ništa ne može, među nacijama, narodima i vjerama da ide po principu kurban-bajrama. Odnesi i komšijama. To se lako izrodi u Baci nešto i komšijama.
To se demonstrira tako da vam, jednog po jednog, izaberemo članove Predsjedništva. Kad već nedate da mi uvijek imamo Predsjednika.
Nedemokratičnost. Silajdžić, Lagumdžija, Izetbegović, Tihić, u svojim strankama ne pokazuju demokratičnost. Ne mogu je pokazati ni u državnim, javnim, političkim i koegzistencijalnim poslovima.
Kolaboracionizam. Umjesto međunacionalne saradnje u tvorbi zajednice, muslimanski politički faktor, Sarajevski Politički Krug, razvija saradnju sa inostranim nelegitimnim i retrogradnim faktorima u Nametanju Države.
Interakcija ovih, i još mnogih, faktora dovela je do položaja Hrvata kao da su u Hindusko-peruanskoj Federaciji a ne u Muslimansko-hrvatskoj i dovela, zakonito, do političkog stanja Trećeg realiteta.
Interakcija ovih, i još mnogih, faktora ojačala je Republiku Srpsku i razradila njen, srpski, politički realni interes i strateški koncept.
Da nije Čovića i Dodika, bila bi neka druga dva lidera na tom mjestu.
Mislim da su neki procesi otišli predaleko i da se trendovi ne okreću ko volovi u brazdi, kad se, njivom, stigne do međe. Vrijeme radi za autonomje i temeljne antagonizme.
Čak i da postoji energija i htijenje da se preispita muslimanska pozicija, strategija i politika, za to je kasno. A i da nije kasno, ne postoje objektivne pretpostavka za to. To je slijed iz kojeg nema izlaza. Čak i površna prebirka, analiza, toka svijesti Silajdžića i toka svijesti Lagumdžije, svjedoči o urođenoj neurotično-političkoj crti kolektivnog karaktera koji sa drugim narodima opšti sa visinsko-podvaljivačkih pozicija.
Da je bilo pameti, pa da se Federacija BiH, razvila kao Federacija Hrvata i Bošnjaka, Republika Srpska ne bi imala kud i priključila bi se procesu održavljenja. Imala bi na očigled hrvatsku korist u tom odnosu u okviru jednog entiteta. Ovako, potpuno suprotno, na sceni je pitanje Šta bi bilo s nama kad je ovako sa Hrvatima, saveznicima, sutvorcima federacije.
Ali, SDP Fundamentalizam srlja još dublje u politički ponor. Iz koga više neće moći biti formulisan bošnjački, muslimanski interes u BiH, izvan BiH ili pored BiH. Bez tog interesa pojavljivaće se stalno novi autisti. Jedanput u liku Harisa, drugiput u liku Zlatka. Dok naseobina ne postane Čabarli Prduša. Prdne u čabar.
Bez tog interesa, a sa interesom Države Za Čovjeka Komšića, nema državne interakcije Srba, Hrvata i Bošnjaka.
A dominacija vjerskog nad nacionalnim kod muslimana, dovela je, zakonito, do hrišćanske saradnje u BiH. Ionako se o tome uveliko misli i praktikuje u Vatikanu i u Moskvi.
Neki trendovi su nepreokretljivi.
