TOMPSON I GRADIŠKA STARA
Pop-ustaša Marko Perković, u Hrvata poznatiji kao Tompson koji pjeva gadosti o Jasenovcu i Gradišci Staroj (ustaškim logorima fašističkog satelita Hitlerove Njemačke, Nezavisne Države Hrvaste), uglazbljuje Srbe na Vrbe, veliča mnoge sudionike sumnjivih ratnih događanja i ondašnjeg Domobranskog i nedavnog Domoljubnog rata... i koji nije neki pjevač, nema osjećaja za ritam, nema glasovnu komunikaciju sa kolektivnim osjetilom koncertne publike i nema raspon glasa dovoljan za ambalažu pjevača, održao je koncrt u središtu Zagareba, pred 30 tisuća posjetitelja, kako javljaju mediji.
Bilo je mržnje prema Srbima što je jedan od načina bivstvovanja hrvatstva, bilo je ustaških obilježja, naopakih šahovnica sa prvim bijelim poljem, crnih košulja, mnogo mladeži i masovne egzaltacije ali niko nije uhićen.
Kada bi se pimjenjivalo evropsko pravno i demokratsko dostignuće uslijedilo nakon II svjetskog rata, mogućnost da se zakonom zabrani veličanje i restauracija fašizma, Tompson ne bi mogao držati koncerte po Hrvatskoj ni drugdje. U nekim zemljama je službeno onemogućen, u nekima je javnost spriječila takav inzorcizam – unošenje đavola.
Problem, očito nije u koncertu i Tompsonu.
Tompson je samo produkt stanja svijesti, pretežito hrvatske mladeži. Jasno je da postoji raspoloženje za takovu vrst glazbe i te ljude ne može niko izbrisati iz hrvatskog življa. Da li je neodgovorno i netočno ustvrditi da je ustašofilija jedan dobar dio rodoljublja, domoljublja i „uobičajenog“ hrvatskog nacionalizma ili bi to bilo poustašivanje cijele nacije i svakog njenog pripadnika, ne može se odgovoriti kratkim tekstom niti sa strane – to mora uraditi hrvatska znanstvena, kulturna i politička neovisna javnost. A to se neće nikad dogoditi. Stoga sam bliži nijekati odgovor na prvi dio pitanja.
Sveprisutna mladež, koja je ushićena pjesmama od kojih mnoge pripovijedaju o pretprošlom ratu i o čemu oni nemaju pojma, govori o tome kako nacija živi kroz nove generacije. A ustaški krvavi folklor je dio te nacije, bez obzira što je to u tragovima, minimalno ili u malom postotku populacije. To je prvi istinski problem Hrvatske.
Stoga je bespredmetno zabranjivati Tompsona.
Okupljanje na otvorenom koncertu Tompsona u Zagrebu, i drugdje, i oduševljenje koje se praktikuje, pojedinci pravdaju time da Tompson pjeva o domovini, o ljubavi, o obitelji, o herojima domovinskog rata – i što je tu sporno. Oni, dakle, podsvjesno, poistovjećuju pjesmu o Jasenovcu sa ljubavi, obitelji, domoljubljem. To je drugi istinski problem Hrvatske.
I na kraju, što nema veze sa Hrvatskom jer se na njenoj teritoriji jednako i više egzaltira narodnjacima iz Srbije, bitno je uočiti kako se lako okupi, kalupira, vagonira i usmjerava masa kojom se otjelovljuje ideja. To je znak da sutra može da se očekuje i rat. A to je i objašnjenje kako smo lako došli do ratova.
No, došao sam na početak: mnogo lakše je oblikovati mase nego jednu jedinu jedinku.
(445 riječi za Tompsona)
Pop-ustaša Marko Perković, u Hrvata poznatiji kao Tompson koji pjeva gadosti o Jasenovcu i Gradišci Staroj (ustaškim logorima fašističkog satelita Hitlerove Njemačke, Nezavisne Države Hrvaste), uglazbljuje Srbe na Vrbe, veliča mnoge sudionike sumnjivih ratnih događanja i ondašnjeg Domobranskog i nedavnog Domoljubnog rata... i koji nije neki pjevač, nema osjećaja za ritam, nema glasovnu komunikaciju sa kolektivnim osjetilom koncertne publike i nema raspon glasa dovoljan za ambalažu pjevača, održao je koncrt u središtu Zagareba, pred 30 tisuća posjetitelja, kako javljaju mediji.
Bilo je mržnje prema Srbima što je jedan od načina bivstvovanja hrvatstva, bilo je ustaških obilježja, naopakih šahovnica sa prvim bijelim poljem, crnih košulja, mnogo mladeži i masovne egzaltacije ali niko nije uhićen.
Kada bi se pimjenjivalo evropsko pravno i demokratsko dostignuće uslijedilo nakon II svjetskog rata, mogućnost da se zakonom zabrani veličanje i restauracija fašizma, Tompson ne bi mogao držati koncerte po Hrvatskoj ni drugdje. U nekim zemljama je službeno onemogućen, u nekima je javnost spriječila takav inzorcizam – unošenje đavola.
Problem, očito nije u koncertu i Tompsonu.
Tompson je samo produkt stanja svijesti, pretežito hrvatske mladeži. Jasno je da postoji raspoloženje za takovu vrst glazbe i te ljude ne može niko izbrisati iz hrvatskog življa. Da li je neodgovorno i netočno ustvrditi da je ustašofilija jedan dobar dio rodoljublja, domoljublja i „uobičajenog“ hrvatskog nacionalizma ili bi to bilo poustašivanje cijele nacije i svakog njenog pripadnika, ne može se odgovoriti kratkim tekstom niti sa strane – to mora uraditi hrvatska znanstvena, kulturna i politička neovisna javnost. A to se neće nikad dogoditi. Stoga sam bliži nijekati odgovor na prvi dio pitanja.
Sveprisutna mladež, koja je ushićena pjesmama od kojih mnoge pripovijedaju o pretprošlom ratu i o čemu oni nemaju pojma, govori o tome kako nacija živi kroz nove generacije. A ustaški krvavi folklor je dio te nacije, bez obzira što je to u tragovima, minimalno ili u malom postotku populacije. To je prvi istinski problem Hrvatske.
Stoga je bespredmetno zabranjivati Tompsona.
Okupljanje na otvorenom koncertu Tompsona u Zagrebu, i drugdje, i oduševljenje koje se praktikuje, pojedinci pravdaju time da Tompson pjeva o domovini, o ljubavi, o obitelji, o herojima domovinskog rata – i što je tu sporno. Oni, dakle, podsvjesno, poistovjećuju pjesmu o Jasenovcu sa ljubavi, obitelji, domoljubljem. To je drugi istinski problem Hrvatske.
I na kraju, što nema veze sa Hrvatskom jer se na njenoj teritoriji jednako i više egzaltira narodnjacima iz Srbije, bitno je uočiti kako se lako okupi, kalupira, vagonira i usmjerava masa kojom se otjelovljuje ideja. To je znak da sutra može da se očekuje i rat. A to je i objašnjenje kako smo lako došli do ratova.
No, došao sam na početak: mnogo lakše je oblikovati mase nego jednu jedinu jedinku.
(445 riječi za Tompsona)
