30. siječnja Bakir je Izetbegović za Al-Jazeeru Balkans zanijekao da priprema neku pravnu apelaciju (vjerojatno prema Ustavnome sudu BiH) sa zahtjevom da se naziv 'Republika Srpska' proglasi neustavnim. Kako je naglasio u tome kratkom interviewu, „Bilo je tih ideja prije desetak godina, u vrijeme kad je uvažena apelacija mog rahmetli oca [Alije Izetbegovića] o konstitutivnosti naroda koji moraju biti konstitutivni i u nazivu. Međutim, procijenilo se da za to u tom času nema šanse. Naziv 'Republika Srpska' - da je u engleskoj verziji u originalu Dejtonskog mirovnog sporazuma i da se zove 'Republic of Srpska' ili 'Serb Republic' - tada bi imali jedno drugačije stanje, vjerovatno. U engleskom, originalnom nazivu zove se 'Republika Srpska', što ništa na engleskom ne znači.“
Piše: Dražen Pehar, Dnevnik.ba
Nadovezujući se na Izetbegovićev kronološki okvir, u posljednjih desetak godina malo je bilo sličnih izjava; ova se, Izetbegovićeva, ističe po mnogo čemu, ali najviše po bogatstvu svojih implikacija i po prividnoj jednostavnosti iza koje se krije nevjerojatna i semantička i pravno-politička kompleksnost. Dakle, što možemo i trebamo tvrditi o nazivu 'Republika Srpska', i posebice, možemo li se složiti sa Izetbegovićevom izjavom da, na engleskome jeziku, taj naziv ništa ne znači?
Malo ljudi zna da je rat u BiH počeo jednim bitnim dijelom kao sukob oko mogućnosti ili prava imenovanja. Naime, nakon što je 9. siječnja 1992. Proglašena „Republika srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“, na sjednici Predsjedništva (još uvijek 'Socijalističke') Republike BiH, održanoj 10. siječnja, Ejup je Ganić dao sljedeću izjavu: „mi [Predsjedništvo] se moramo ograditi od ove odluke. Sada postoje dvije republike. Postoji Bosna i Hercegovina i, kako vi [srpski članovi Predsjedništva, Nikola Koljević i Biljana Plavšić] smatrate, postoji neka druga republika. Znate ne može jedan čovjek imati dva imena.“ Uz ovaj Ganićev argument, jedini politološki, opći, argument protiv proglašenja „Republike Srpske“, ponudio je na istoj sjednici Izetbegović, koji je rekao da je država tijelo koje komanduje, pa stoga, jer ne mogu postojati dva tijela 'koja komanduju,' proglašenje je Republike Srpske nelegalno i nelegitimno.
Znamo danas, kao što smo znali i onda, da su oba argumenta, i Izetbegovićev i Ganićev, zapravo katastrofalno loše kvalitete: contra Ganiću, jedan čovjek obično ima najmanje dva imena, a Portugalci imaju i po četiri, ponekad pet. Jedan od slavnijih američkih predsjednika, primjerice, zvao se „John Fitzgerald Kennedy“ koji je imao i nadimak 'Jack.' Međutim, argumenti su poput Ganićeva u vrijeme s početka 1992. bili pravilo, ne izuzetak; vidjet ćemo da je i posljednja Izetbegovićeva izjava katastrofalno loša kao argument; ali je, vidjet ćemo, još lošija mjereno nekim drugim, važnijim parametrima i kriterijima.
Ganića ovdje navodim samo kako bih uputio na jednu važnu historiografsku činjenicu: najmanje 25 godina, što je već četvrt stoljeća, bošnjačko-muslimanska politička elita ima problema sa imenom 'Republika Srpska,' i ta se činjenica pokazuje svako malo u više ili manje dramatičnom obliku. Prisjetimo se, primjerice, da je u studenome 2005. Sulejman Tihić, tadašnji član Predsjedništva BiH, pripremao apelaciju prema Ustavnome sudu BiH, sa zahtjevom da se naziv „Republika Srpska“ briše iz Daytonskog Ustava. Nakon nekoliko mjeseci medijskog prežvakavanja ove teme, Tihić je javno izjavio da odustaje od ove apelacije, ali, čini se, prema dokumentaciji Ustavnoga suda, da nikakva slična apelacija od strane Tihića nikada nije niti zaprimljena. Dakle, radilo se o klasičnom medijskom spinu: stvaranju uzavrele atmosfere intenzivnog političkog sukoba medijskim napumpavanjem javnoga animoziteta (među Bošnjacima) prema, da se ironično izrazim, „manjem bosansko-hercegovačkom entitetu.“
Međutim, Tihić u svemu ovome nije toliko bitan. Mnogo je bitnija jedna druga činjenica u koju većina čitatelja vjerojatno također nije upućena, ali o njoj se također iznimno rijetko govori: ideja da je priznanje jednoga od dva entiteta BiH pod imenom „Republika Srpska“ nešto negativno, da se nije smijelo dogoditi, odnosno, da predstavlja pogrešku, ima svoje jasno podrijetlo: ta se ideja nalazi u drugome, revidiranom izdanju jedne popularne knjige koju je napisao tako-zvani „glavni arhitekt“ Daytona, Richard Holbrooke; riječ je o njegovim memoarima „To end a war“, izdanje iz 1999, u kojima je Hobrooke osudio taj mono-etnički naziv i proglasio ga „našom [američkom] pogreškom (flaw).“ (str. 363) Da nije riječ o slučajnom, nego o strateški promišljenome iskazu, vidi se jasno po tome što je ovu tezu Holbrooke ponovio nekoliko puta i pred bosansko-hercegovačkim medijima: isti se iskaz, kao dio jednog Holbrookeovog interviewa, može pronaći u Dnevnome Avazu (3. listopad 2003., str. 3). Kad spojimo Holbrookeov intervju Dnevnome Avazu i Tihićevo tobožnje 'apeliranje Ustavnome sudu BiH protiv imena „Republika Srpska,“' jasno je što dobijemo. Podrivanje osnovnih elemenata Daytona, koje je u cijelome post-daytonskom razdoblju koherentno i u najvišem stupnju podrivala upravo bošnjačko-muslimanska politička elita (bilo zbog političkih ciljeva, to jest, sračunate političke strategije, bilo zbog post-ratne traume), svoju osnovu, svoj suptilni, skoro nikad eksplicite izrečeni povod, ima u američkome vanjsko-političkom diskursu, odnosno, u riječima/signalima glavnih tvoraca i implementatora Daytonskog mirovnog sporazuma.
Prije nego što se vratim samoj Izetbegovićevoj izjavi od 30. siječnja, moram naglasiti nekoliko pravno-političkih činjenica. Priznanje entiteta „Republika Srpska“ upravo pod tim imenom dogodilo se prije potpisivanja Daytonskog sporazuma, odnosno Ustava kao Aneksa 4. Naime, u Genevi je 8. rujna 1995., na razini ministara vanjskih poslova Republike BiH, RH, I SRJ, potpisan dokument pod nazivom „Basic Principles“ (Temeljna načela) kojim je stvorena osnova za daytonske pregovore. Taj dokument jasno ocrtava kostur ustavnoga uređenja post-Daytonske BiH. I u tome dokumentu jasno stoji da će se BiH sastojati od dva entiteta od kojih se jedan zove 'Republika Srpska.' Upravo je zbog toga u samome Daytonu pregovaračko ponašanje bošnjačko-muslimanske delegacije, koja se ponašala kao da 'Temeljna načela' nisu potpisana, izazvalo konsternaciju kod međunarodnih predstavnika, a Warren Christopher je nekoliko puta izravno zaprijetio Aliji Izetbegoviću prestankom američke podrške.
Drugo, kako naziv 'Republika Srpska' predstavlja zvanični dio Daytonskog Ustava, Ustavni sud BiH o ustavnosti tog naziva ne može odlučivati. Drugim rječima, ne vjerujte onima koji tvrde da Bakir Izetbegović sprema novu apelaciju Ustavnome sudu BiH na ovu temu. Naime, na zatjev da se naziv 'Republika Srpska' ukine, Ustavni bi sud reagirao tako što bi se, s pravom, proglasio nenadležnim. Naime, posao Ustavnoga suda nije promjena Ustava, nego procjena zakona, i sudskih odluka na nižim razinama od državne, u svijetlu Ustava. Ono što bi Bakir eventualno mogao jest ono što je Tihić već učinio: pokretanje tužbe 'Sejdić-Finci' pred Europskim Sudom za ljudska prava (EHRC). Međutim, malo je vjerojatno da bi se eventualna presuda tog suda u korist apelacije Bakira Izetbegovića ikada provela, zbog očevidnih razloga. Također, i sudci bi EHRCa vjerojatno u obzir uzeli i činjenicu da ime „Bosna i Hercegovina“ (za razliku od „Republika BiH“) također predstavlja rezultat dogovora te da, ukoliko bi se naziv „Republika Srpska“ promijenio u, npr., „Republika Srba, Hrvata, i Bošnjaka,“ dobili bismo, na razini cjelokupne temeljne ustavne nomenklature, jedan neshvatljiv i sulud galimatijas. Osim toga, imajte na umu da jedino što bi EHRC mogao ustvrditi jest to da je ime „Republika Srpska“ diskriminirajuće (kao što se može lako braniti teza da je ime „Bosna i Hercegovina“ i diskriminirajuće i isprazno, odnosno nekorelirano sa najmanje dva bosansko-hercegovačka konstitutivna naroda); novo ime domaći politički predstavnici opet bi morali samostalno dogovoriti, baš kao što danas moraju samostalno dogovoriti rješenje problema „Sejdić-Finci“ (odnosno, gledano iz drugoga kuta, ne moraju, ili mogu na nekoliko različitih načina, a ključni problem jest upravo u tome).
I treće: ipak u svemu ovome postoji jedna zamršenija pravno-politička komplikacija, a ona se tiče presude Ustavnog suda BiH U 5/98-III iz srpnja 2000., za koju se obično kaže da je ustvrdila, bez kvalifikacija, kako su konstitutivni narodi BiH svi podjednako konstitutivni na cijelome teritoriju BIH, uključujući oba entiteta. Ja se ne slažem sa tom ocjenom, niti sa samom U 5/98-III niti sa tezom da je riječ o legitimnoj presudi, niti se slažem sa mišljenjem da su, prema Daytonu, svi narodi, bez kvalifikacije, podjednako konstitutivni u oba entiteta i na cijeloj teritoriji BiH: to na koncu nijedna većina u samome Ustavnom sudu, uključujući 'većinu' koja je navodno stajala iza teksta odluke U 5/98-III, nikada nije rekla. Međutim, ukoliko prihvaćate tu tezu, da je U 5/98-III legalna i legitimna i moralno i ustavno-pravno ispravna, onda bi ime „Republika Srpska“ zbilja trebalo biti promijenjeno. A tu tezu danas prihvaćaju uglavnom svi bošnjačko-muslimanski politički predstavnici.
Vratimo se sada izjavi Bakira Izetbegovića od 30. siječnja. Kao argument, riječ je o diskursu katastrofalno niske, odnosno loše, kvalitete. Izetbegović tvrdi da, u engleskome jeziku, naziv „Republika Srpska“ ne znači ništa. Stoga, Izetbegović prešutno implicira, ime tog entiteta i nema onu 'etničku' konotaciju koju tom imenu obično prepisujemo. Naravno, implikacija je posve pogrešna, a to znači da su, logički gledano, ili premise Izetbegovićeva zaključka pogrešne (pogrešne premise vode pogrešnim zaključcima čak i kada je riječ o formalno valjanom tipu zaključivanja), ili je riječ o pogrešnome načinu zaključivanja (ispravne premise vode pogrešnim zaključcima ako je pokret od premisa ka zaključcima posredovan formalno nevaljanom tipu zaključka). Ustvari, Izetbegovićeve su premise pogrešne, ali nevaljan je i njegov modus zaključivanja. Naime, prvo, glede riječi 'Republika Srpska', nije riječ o nekom pojmu ispunjenom značenjem u smislu nekog općeg predikata, ili atributa: riječ je o osobnome imenu, baš kao što je ime 'Bakir Izetbegović.'
'Bakir Izetbegović' također ne znači doslovno, ili „na engleskome,“ ništa, ali, znači ukoliko govorimo turskim jezikom koji će nam otkriti značenje i prvog imena i prezimena. Međutim, za našu sposobnost da ispravno primijenimo to ime, dovoljno je da znamo tko je nositelj tog osobnog imena. I da također, najvažnije, znamo da se nositelj tog imena identificira s tim imenom, odnosno, da se odaziva na to ime. Osobna su imena, rekao je jedan američko-izraelski filozof, Saul Kripe, 'kruti označitelji'; ona izravno referiraju na neke pojedinačne predmete, pa nema potrebe da, kada izričemo dotična imena, u glavi ili umu nosimo neke opise koji nam pobliže opisuju dotični predmet. Dakle, contra Bakiru, teza da „Republika Srpska“ na engleskome nema značenje besmislena je upravo u onome smislu u kojem bi bila besmislena tvrdnja da „Bakir Izetbegović“ na engleskome nema značenje: svejedno, oba imena ispravno referiraju na neke entitete i također omogućuju nekim ljudima da se sa tim entitetima identificiraju, i to zapravo u vrlo sličnome, možda i istome, smislu.
No, uključuje li engleski naziv „Republika Srpska“ etničku atribuciju? Nema dvojbe da bi prosječan govornik engleskog jezika, čak i bez poznavanja konkretnih političkih odnosa u BiH, lako prepoznao da je riječ o imenu nekog političkog entiteta te da, kao i mnoga druga imena političkih entiteta, vjerojatno implicira neku ideju 'grupne', ako ne 'etničke', pripadnosti. „Republika“ je očevidno vrlo bliska engleskoj riječi „republic,“ a izvornoj latinskoj, korjenskoj „Res publika,“ koja stoji u osnovi obje riječi, zapravo je i fonetski bliža od engleskog ekvivalenta. I treće, „Srpska“ (čak i na engleskome jeziku) nesumnjivo beskrajno lakše konotira „Srbiju, Srbe, srpski narod itd.“ nego „Hrvate, hrvatsku itd.“ Ili „Bošnjake, bošnjački itd.“ Dakle, prosječan engleski govornik lako bi, na osnovi imena „Republika Srpska“ iskazanog i na srpskome jeziku, prepoznao o čemu je riječ. Ja sam, primjerice, uguglao na google-tražilici naziv „republika srpska“, kojeg je ta tražilica prepoznala automatski kao dio „hrvatskog jezika“ (da sam pisao ćirilicom, bilo bi naravno drugačije), a zatim sam, nakon zahtjeva za prijevod na arapski jezik, dobio naziv 'Al-Jumhūriyyat al-Sirbia;' nakon zahtjeva za prijevod na engleski, dobio sam „Serbian republic,“ što meni izgleda kao dosta kvalitetan prijevod.
Ipak, glavni nedostatak Izetbegovićeva rezoniranja sastoji se u činjenici da, za Ustav BiH, bez obzira što je riječ o ustavu pisanome izvorno na engleskom, ključni su odnosi, i imena, definirani domaćim jezicima, a ne engleskim. Pošto su naši domaći jezici hrvatski, srpski, i bosanski (kojeg ja zovem 'bošnjačkim,' namjerno kršeći Ustav), ti su jezici odredbeni za uporabu ključnih osobnih imena našega ustava, a riječ je primarno o imenima entiteta, ustavnih naroda, i imenu države. U Bosni i Hercegovini Hrvati, Srbi i Bošnjaci konstitutivni su narodi; stoga, naše je ključno pitanje: što za nas znači naziv „Republika Srpska“?; očito je da je odgovor na to pitanje očit. U tome smislu, cijela Izetbegovićeva priča o „Republic of Srpska“ (ipak, nije on to ni tako loše preveo!), te o, u engleskome jeziku nepoznatom, nazivu „Republika Srpska“, potpuni je promašaj (dodatno, pravna je činjenica da u tekstu Daytonskoga sporazuma izričito stoji da su, za potrebe interpretacije, bosanski, srpski, hrvatski i engleski tekst sporazuma podjednako autentični).
No, upućeni čitatelj mogao bi ovdje reagirati opaskom da Bakirova namjera vjerojatno nije bila reći nešto logički ispravno, ili teorijski, ili lingvistički, utemeljeno. Njegov bismo iskaz o imenu „Republika Srpska“ trebali mjeriti nekim drugim, ne-epistemološkim, ne-logičkim mjerilima. Složio bih se s tom opaskom. Bakir se Izetbegović zapravo, iako ne zvuči tako, obraća primarno ne Srbima u BiH, čak niti međunarodnoj zajednici; on se prije svega obraća bošnjačko-muslimanskoj populaciji, i to obraća joj se kao populaciji ne-rezonirajuće, i skoro stupidne djece, sa kojom on želi podijeliti neke sentimente: riječ je, zapravo, prije svega o resentimanu prema samoj „Republici Srpskoj“ (kao instituciji, ne kao imenu), čak i o slabo prikrivenome preziru iza kojeg se krije očekivanje/nada da bi ta tvorevina, koja se „zasniva na genocidu,“ trebala ili morala uskoro nestati; to je pravi motiv zbog kojeg on kaže da naziv „Republika Srpska“ (u engleskome jeziku) „ništa ne znači.“
Dodatno, iako je ovo teško dokazivo, čini se i da iza Bakirova iskaza stoji neki, u njegovim očima, malo veći autoritet koji se samome Bakiru obraća kao djetetu (kojem treba prenijeti jednu semantičku i teorijsko-prevoditeljsku lekciju) u istome duhu u kojem se Bakir obraća bošnjačko-muslimanskoj populaciji. To je neki autoritet kojeg Bakir ujedno tumači kao autoritet za 'engleski jezik,' a prema mojem učenom nagađanju, Bakir samo prema jednome veleposlanstvu u Sarajevu gaji takav, infantilno-ponizan odnos. Drugim rječima, sasvim je moguće da su predstavnici SAD, glavni implementatori i ujedno destruktori Daytonskog ustavnog okvira, Bakira savjetovali da za Al Jazeeru da iskaz koji je dao; moguće je da su, nakon izravnog napada na „Dan Republike Srpske,“ Amerikanci procijenili da je poželjno „povući ručnu“ zbog mogućih kontra-efekata odveć agresivnog djelovanja, a i zbog promjene predsjedničke administracije i možda nekih novina u Trumpovom pristupu američkoj regionalnoj politici.
Na koncu, iz Bakirove priče o imenu „Republika Srpska“ sklon sam izvući i neke konsekvence i lekcije za politiku općenito. Vjerujem da prava politika, za bilo koju skupinu, može početi tek nakon što bude donesena odluka da se ono što skupina smatra svojim i nazove jednim posebnim, nedjeljivim osobnim imenom. Bez snažne identifikacije sa jednim kolektivnim osobnim imenom, bez semantičkog prisvajanja svojega kao svojega, politika se svodi na ispraznu igru. Osim toga, ne postoji način da se konstruira i na dulji rok održi politički entitet kojeg relevantne skupine ne bi doživljavale kao dio svog osobnog imena; stoga, za razliku od „Republike Srpske,“ niti „Federacija BiH“ niti „Bosna i Hercegovina“ nemaju izglede za opstanak na dulji rok, a i, kao kombinacija imena, daju jednu nelogičnu i skoro neshvatljivu cjelinu.
Dnevnik.ba
