GOJKO BERIĆ,
SKUPLJAČ CITATA U DIMIJAMA

Ako neki karavansarajski izdavač bude tražio ugovor za izdavanje knjige mojih citata, potpisaću za male pare. Vidim, Gojko Berić iz Oslobođenja skuplja te moje citate, aktuelne i nešto starije, i slaže u mozaik kako bi dokazao da sam protivgenocidni ideolog.
Jedanput su mi se, prijateljski, žalili iz jedne ambasade, kako imaju problema sa prevođenjem mojih tekstova jer koristim nestandardan jezik. Mislio sam da i legalni špijuni nešto moraju da rade pa im je najednostavnije slati izvještaje o mojim tekstovima koje, tamo daleko, niko neće gledati. Tako je i luk mirisao i ovce na broju. Ali, ovo sa Gojkom me dojmilo. Jer nikad nisam volio Mao Ce Tunga samo zato što je sa cijelim svijetom, i svim Kinezima, komunicirao citatima.
U početku Gojko izgleda zeleno bezazelen. Kaže da je iskusio sve strahote Drugog Mišljenja Etničkog Srbina. Ako si Srbin u Sarajevu, ne razumijem što se meni žališ. I ne razumijem šta je Etnički Srbin. Ja, ipak, mislim da si ti Srbin u Dimijama. Mada se slažem da ti je sudba bila nenaklonjena. Mene mobilisala u Karadžićevu vojsku. A tebe u Alijine Dimije.
Radi dušmana, predlažem, ipak, da se oslovljavamo sa Vojvoda i Serdare.
Dakle, Vojvoda Gojko.
Tvoje shvatanje Srba, srpske tragedije i srpske uloge u proteklim brato-krvoločnim ratovima na prostoru bivše SFRJ, krajnje je pojednostavljeno. Ti kao da još ideš u Prvu Sarajevsku Antiagresorsku Gimnaziju. Sto godina ponavljate iste priče o agresiji, o srpskoj krivici za raspad Jugoslavije, za izbjeglice, za silovanja.
U mom tekstu kojeg citiraš, što me je natjeralo da ga i ja pročitam, dao sam, u tako malo znakova, komopleksnu sliku tih događanja, dijela događanja. Od kritike Brata Radodvana, do činjenica koje sav svijet godinama gleda u direktnim prenosima iz Haga. Pa i sada. Poznato je da na riječ Šešelj potežem pištolj ali pogledaj malo bolje. On ih gore jebe ko žune u sepetu. O kakvoj mi pravdi i presudi Haga, Vojvoda Gojko, govoriš ako je Šljivančanin oslobođen Ovčare a Šešelja optužuju za to. I kakve veze Ludi Šešelj ima sa Vašom Omiljenom Srebrenicom. Osim toga, to što ja kažem Bratu Radovanu, ti svom Aliji ne smiješ pomisliti ni u avionu, dvanaest hiljada metara iznad mezara.
Nisam se bavio ozbiljno Hagom. I bolje za vas. Ali ne treba mi Hag ni njegova presuda, da bih vama i Vašoj Državi svakog dana ponavljao da Genocida u Srebrenici nije bilo.
Priča, Vojvoda Gojko, teče posve drukčije. Jebo te Milošević u toku njegove rečenice Srbija nije u ratu. Vama, Etničkim Srbima, Milošević se ukazuje kao američki duhovi iz starih kuća. Da li si ikada pisao o Alinijoj rečenici Za BiH ću žrtvovati mir. A mogao si. Oslobođenje ti je veliko, nije baš kao iz tvog zlatnog doba ali još se uvijek može raskriliti na dvije trećine strane.
I nemoj se podsmijavati jasenovcima i pretvarati taj strah u Bježanije. Piši malo o Šahovnici na Drini. To je izlet u gljive, jelde, nije agresija na Srbe. Piši malo o Čvoru Crnih Barjaka, šahovnice i ljiljana. Na osnovu kojeg su Srbi i shvatili da im se spremaju jasenovci.
Istorija je prilično drukčija, kad izađeš iz Sarajevskih Dimija Etničkog Srbina.
Što se, pak, tiče Dejtonskog Binga u vidu Republike Srpske. Mogu ti reći samo jednu činjenicu i jedno pitanje. Republika Srpska nije nikakva nagrada. Ona je prirodni posjed Srpskog Naroda u BiH. Jer, sve je ovo Srpska Zemlja. Ili je bila srpska. Čak i to tu, gdje ti sjediš u dimijama ili pod dimijama. I, smiješ li reći da su Nijemci nagrađeni sa dvije države poslije Drugog svjetskog rata. Ili da su Američani nagrađeni sa pedeset i dvije nakon istrebljenja Indijanaca. Reci. Ako si Mudonja. Nije nešto ako kažeš nešto Vasiću.
A Momu Krajišnika, Momčila Srbina, što pominješ, Vojvodo.
Momo i Ti ste iz istog etničkog prisarajskog kompleksa. Opterećenost da se bude nešto važno u Karavansaraju. S tim što je Momo imao i malformaciju pa je nosio i kompleks da bude nešto i izvan Karavansaraja. Iznad.
Vaše komplekse, Biti Nešto u Karavansaraju, pa makar i Etnički Srbin, neće izliječti Andre Žid. Niti njegov citat Istina nije tamo gdje je većina. Moj Vojvoda Goja, uvijek je problematično gdje je istina. Ali je uvijek okovidno gdje je većina. Pri tome priznsajme pravo vama, Istinskim Manjincima, da se tuđom istinom, kao da je vaša, kandidujete za spomenike.
Što se mene tiče, živite dugo, lijepo, sretno i džolijevski u svojoj kopreni od agresije i genocida. Samo nemojte mnogo mene citirati, osim onog da u Srebrenici nije bilo genocida. Naročito se ne brinite o mom berićetnom zbrinjavanju. Jebo vas onaj ko vam je donio tu rječ. I nemoj, Vojvoda Gojko, srati da sam bio za nekim vrelim topovima iznad Sarajeva. Da sam bio, ne bi ti sada pisao iz njega.
Ali ni ja ne bih mogao prvom granatom pogoditi Markale. To ne mogu ni Talijani iz Drugog svjetskog rata, vanzemaljski artiljerci.
I to ste izmislili.

А ево и односног текста Етничког Србина, Vojvode Gojka


NAGRAĐENA BJEŽANIJA

Аko, držeći se prirodnih zakona, kažete da je, recimo, u proljeće lišće na granama zeleno, velika većina Srba i s ove i s one strane Drine će se s vama nekako još i složiti. Ali ako im pomenete stvarne motive i osvajački karakter rata koji su vodili protiv Bosne i Hercegovine, kao i zločine koje su u njemu počinili nad Bošnjacima i Hrvatima, naići ćete na prijeteće gunđanje, bijes i prezir. A najlošije ćete proći ako ste pritom i sami etnički Srbin. Imam višegodišnje iskustvo s tako stečenom pozicijom „nacionalnog otpadnika“.
Ne bih tu priču ovdje širio, ali često se sjetim jedne misli Andre Gidea iz njegovog Dnevnika: „Istina nije tamo gdje je većina." U suočenju s većinom o kojoj je ovdje riječ ne pomažu nikakvi argumenti, nikakve evidentne činjenice, svjedočenja, stotine objavljenih knjiga, videozapisi, kosturi iz masovnih grobnica… A pogotovo su „bezvrijedne" presude Haškog tribunala, jer među Srbima vlada kolektivno uvjerenje da je taj sud antisrpski. Postoje judi koji će zbog svoje zadrtosti, zatucanosti i mržnje sve to uvijek negirati. Međutim, ovdje je riječ o tome da golema većina jednog naroda, uz podršku svojih elita i medija, odbija da se suoči sa vlastitom historijskom krivicom za pomenute događaje.

Temeljnu „odbranu" vlastitog režima - koji je uključivao vojsku, policiju, Crkvu i Akademiju nauka i umetnosti - od optužbi za podsticanje i širenje ratnih užasa postavio je Slobodan Milošević u vidu čuvene parole „Srbija nije u ratu". Iz nje su nikle razne, manje-više nebulozne „teorije", poput one promovirane u paljanskom četničkom štabu da Srbi u Bosni i Hercegovini ne rade ništa osim što „brane svoja ognjišta", ili Karadžićeve da u opkoljenom Sarajevu „Muslimani ubijaju sami sebe", ili Šešeljeve, prema kojoj su pokolj osam hiljada Bošnjaka u Srebrenici „izvršili agenti tajnih službi Francuske i Velike Britanije"!?

Zapažen doprinos tim otrovnim, populistički zaraznim budalaštinama dao je ovih dana i Rajko Vasić, član Dodikovog stranačkog politbiroa, njegov ideolog i njegov službeni megafon. „Gube vrijeme sa Radovanom u Haagu. Kao što su izgubili sa Slobodanom, sa Šešeljem, sa drugima. Kao što će izgubiti sa Ratkom. Nemoguće je Radovanu, kao i drugima, dokazati da su naredili zločine, genocide i agresiju. Da su donosili pisane uredbe, zakone i naredbe u tom smislu. Jer to, jednostavno, nije tačno i toga, još jednostavnije, nije bilo. Proveo sam te godine u rovu, usput ubijajući one koji su ubijali mene, a kadgod sam se sjetio Brata Radovana, ruka mi je sama otkočila pušku. Da mi je ikada izašao na svjetlomet, pucao bih bez trunke. Ali za sve te godine po rovovima, nikada mi ni Radovan ni Ratko, nisu nešto naredili. Ni mojoj jedinici. Radovan je Vojsci služio za podjebe. Naročito u drugoj polovini rata. On je to sam odavno rekao, kriv Srbima a ne Hagu… Sada je Brat Radovan dao intervju Srpskoj novinskoj agenciji. Jednu dobru stvar je rekao Brat Radovan: Ne bih žrtvovao mir za nezavisnost! U pravu je. Nezavisnosti treba mir da bi stigla na svoju zadnju i najvažniju stanicu. Republika Srpska mora imati strpljenja sa Mirom i Nezavisnošću", piše Vasić na jednom portalu.

Kojem Srbinu sudi i presudi Haški tribunal, taj ništa nije kriv! Ovim otkrićem Vasić je doveo u pitanje ne samo pomenuti sud, već i oblast međunarodnog prava koja se odnosi na ratne zločine. Ovo je zahtijevalo veliku smjelost, od koje bi se pametnom čovjeku zavrtjelo u glavi, ali Vasić je očito uvjeren da je njegova biografija dovoljno pokriće za sve u što se upušta. U njoj je napisao da je „napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, TV novinar, ratnik…" Ima tu još ponešto, pored ostalog i nekoliko objavljenih knjiga, od kojih jedna nosi naslov „BiH ne postoji". Stopostotno naštiman na Dodikove „žice", Vasić ovako obrazlaže svoj politički kredo: „Meni BiH ne znači ništa. Ne postoji. To je naseobina. Političke ljubavi nikada više u BiH neće biti. Maksimum koji se može postići je tolerantna hladnoća. Realnija je latentna mržnja." Ovaj citat je nešto starijeg datuma, a Vasić je u međuvremenu toliko evoluirao u svojoj mržnji prema BiH da je u tome pretekao i svog obožavanog šefa.

Svoj nedavno objavljeni tekst, koji je bio povod za ovu kolumnu, Vasić završava ovako: „Neka zbore o genocidu i agresiji. Narod, koji je mjerilo svega i svačega, zna da niko nije lajao na zvijezde i išao u istrebljenje bilo koga. Samo se bježalo od jasenovaca." Do sada smo slušali priču o „herojskoj i pravednoj borbi srpskog naroda". Kad tamo – bila je to „bježanija od jasenovaca". Kako god, iza ove velikosrpske „bježanije" prema zamišljenoj zapadnoj granici na liniji Karlobag - Ogulin - Karlovac - Virovitica ostala je historijska tragedija sa milionima unesrećenih ljudi, ostala je krvava propast države koja se zvala Jugoslavija, ostali su sprženi Konavli, izranjavani Dubrovnik i sa zemljom sravnjeni Vukovar. Iza Miloševićeve, Karadžićeve i Mladićeve „bježanije od jasenovaca" ostalo je stotine hiljada mrtvih i osakaćenih, ostao je genocid u Srebrenici, ostale su silovane žene, etnički očišćeni gradovi i opustošena sela, ostala su sjećanja na konclogore, ostao je barem milion izbjeglih i raseljenih koji se nikada neće vratiti na svoje predratne adrese. Svejedno, velikosrpska „bježanija" se itekako isplatila: u Daytonu je nagrađena u obliku „najmlađe srpske države". Za Rajka Vasića čujem da je berićetno zbrinut. Ne znam dokle je u svojoj „bježaniji" stigao ratnik Vasić, možda čak do Trebevića, do nekog od stotina „vrelih topova", koji su se dimili od neprekidne troipogodišnje upotrebe, ispaljujući granate na opkoljeno Sarajevo.