MAJMUN NA KANAFI
Lipovača na liku.
Neću da budem majmum na kanafi. Genijalno je Lipovačino objašnjenje sarajevske unutarstranačke ali i bošnjačke političke tehnologije uopšte.
Kada sam nekidan pisao o Babi Abdiću, kojeg se nije moglo podnijeti jer nije iz Karavansaraja, nisam mogao doprijeti do ove sintagme koju je Lipovača bacio sam sebi kao pojas za spasavanje u sukobu sa drugim krajem Kanafa.
To je, u suštini, stara priča o turskim provincijama i Stambolu. Pri tome je svaki put oni ispod primjenjuju na grublji i okrutniji način. Sreća da je u tim transverzalama Karavansaraj zadnji mali Stambol prema provinciji velikokladuškoj i drugima.
Jednostavna je ta politička tehnolgija. Ideš za kanafom do kraja, do Strambola. Tamo dobiješ ferman. Ili ga izdejstvuješ. Onda sokaci godinama pričaju, dok akšam pada, kako je ovaj ili onaj bio u Stambolu i kako je donio zapise za svakoga. Lipovačin Bihać bi se morao sjećati Pašage koji je, poslije Drugog rata, putovao u Sarajevo i ostavljao za sobom dogodovštine za prepričavanje godinama. Šta stalno radiš sa tom ručkom. Mijenjam brzine, druže predsjedniče. Što ne dođeš pola sata ranije pa ih izmijenjaš prije vožnje, jeble te brzine. Ali, Pašaga je znao gdje je drugi kraj Kanafa, jebeš mjenjač i SUS motore. To bi se današnjim rječnikom zvalo Politička Moć. I danas se ta tehnologija primjenjuje. Ne samo u federalnim čaršijama. Ima je i u nekim srpskim strankama. Ima je na kraće relacije od kanafa. Na priuzi. To je ona situacija kad neki lokalni bilmez, na kratkom užetu, važno izjavi Reko Šef.
Lipovača je Nesvjesni Genije. Jer je tako nacrtao i Zlatka i Komšića. Idem do kraja, kandidovaću se za Predsjednika Esdepea. Mene sa mog predsjedničkog mjesta može ukloniti božija volja, kongres ili kraj mandata nakon čega se više neću kandidovati za Predsjednika. Reče Džingis Zlaj sa Šapkom. EMB, E, Moja Budalo, rekao bi Komšiću moj pradjed Toman.
Jasno je da je drugi kraj Kanafa, ne samo u slučaju Lipovača, nego uopšte, kod Zlatagana.
Prethodno su Kanafe držali Alija, Silajdžić, sada je se pokušava domoći i Sin Oca Svog. Pokušavao je i Cerić ali nije imao uspjeha. Najjača Kanafa je, odavno kod Zlaje.
Ta politička tehnologija uništava Vašu Državu Bosnu i Vašu Pravu Državu, Federaciju. Iz Tuzle, Bihaća, Mostara, Zenice, već odavno ne dolaze lideri koje se može lansirati na opšte političko tržište.
Pod takav milje bi Karavansaraj najradije stavio i Banjaluku ali nešto ne ide. Najbolji su Srbi Srbi Na Kanafi. Sirotinja Raja i Balije su dušu dale da se kanafiraju.
Međutim, ta tehnologija ima jednu ugrađenu slabost. Vremenom, ili nestane Majmuna ili nestane Kanafe.
U nekim područjima Federacije, koliko vidim, više nema ni jednog ni drugog. A ni para.
Lipovača na liku.
Neću da budem majmum na kanafi. Genijalno je Lipovačino objašnjenje sarajevske unutarstranačke ali i bošnjačke političke tehnologije uopšte.
Kada sam nekidan pisao o Babi Abdiću, kojeg se nije moglo podnijeti jer nije iz Karavansaraja, nisam mogao doprijeti do ove sintagme koju je Lipovača bacio sam sebi kao pojas za spasavanje u sukobu sa drugim krajem Kanafa.
To je, u suštini, stara priča o turskim provincijama i Stambolu. Pri tome je svaki put oni ispod primjenjuju na grublji i okrutniji način. Sreća da je u tim transverzalama Karavansaraj zadnji mali Stambol prema provinciji velikokladuškoj i drugima.
Jednostavna je ta politička tehnolgija. Ideš za kanafom do kraja, do Strambola. Tamo dobiješ ferman. Ili ga izdejstvuješ. Onda sokaci godinama pričaju, dok akšam pada, kako je ovaj ili onaj bio u Stambolu i kako je donio zapise za svakoga. Lipovačin Bihać bi se morao sjećati Pašage koji je, poslije Drugog rata, putovao u Sarajevo i ostavljao za sobom dogodovštine za prepričavanje godinama. Šta stalno radiš sa tom ručkom. Mijenjam brzine, druže predsjedniče. Što ne dođeš pola sata ranije pa ih izmijenjaš prije vožnje, jeble te brzine. Ali, Pašaga je znao gdje je drugi kraj Kanafa, jebeš mjenjač i SUS motore. To bi se današnjim rječnikom zvalo Politička Moć. I danas se ta tehnologija primjenjuje. Ne samo u federalnim čaršijama. Ima je i u nekim srpskim strankama. Ima je na kraće relacije od kanafa. Na priuzi. To je ona situacija kad neki lokalni bilmez, na kratkom užetu, važno izjavi Reko Šef.
Lipovača je Nesvjesni Genije. Jer je tako nacrtao i Zlatka i Komšića. Idem do kraja, kandidovaću se za Predsjednika Esdepea. Mene sa mog predsjedničkog mjesta može ukloniti božija volja, kongres ili kraj mandata nakon čega se više neću kandidovati za Predsjednika. Reče Džingis Zlaj sa Šapkom. EMB, E, Moja Budalo, rekao bi Komšiću moj pradjed Toman.
Jasno je da je drugi kraj Kanafa, ne samo u slučaju Lipovača, nego uopšte, kod Zlatagana.
Prethodno su Kanafe držali Alija, Silajdžić, sada je se pokušava domoći i Sin Oca Svog. Pokušavao je i Cerić ali nije imao uspjeha. Najjača Kanafa je, odavno kod Zlaje.
Ta politička tehnologija uništava Vašu Državu Bosnu i Vašu Pravu Državu, Federaciju. Iz Tuzle, Bihaća, Mostara, Zenice, već odavno ne dolaze lideri koje se može lansirati na opšte političko tržište.
Pod takav milje bi Karavansaraj najradije stavio i Banjaluku ali nešto ne ide. Najbolji su Srbi Srbi Na Kanafi. Sirotinja Raja i Balije su dušu dale da se kanafiraju.
Međutim, ta tehnologija ima jednu ugrađenu slabost. Vremenom, ili nestane Majmuna ili nestane Kanafe.
U nekim područjima Federacije, koliko vidim, više nema ni jednog ni drugog. A ni para.
