четвртак, 24. јун 2010.

SPASITE NAŠE DUŠE
U ovdašnjoj užegloj i ustajaloj javnosti, što se uglavnom odnosi na sarajevsku, sve istambulske izjave Borisa Tadića nisu dobile jednaku pažnju. Dobro se promeću izjave o dolasku u Srebrenicu. Ostalo ne prolazi. Možda zbog obraćanja na engleskom jeziku.
Boris Tadić je u Istambulu uputio posljednji vapaj pred bacanje spasilačkog pojasa davljenicima: Pozivam Evropsku uniju da se izjasni da li želi da zemlje Svijetlog Balkana primi pod svoje još svjetlije skute.
To, na svim jezicima i u svim prevodima, znači da EU ne želi da te zemlje primi. Uključujući Srbiju.
Zašto bi, inače, Predsjednik Srbije, to u Istambulu pitao Evropsku uniju. Mogao je to saznati u svekolikim kontaktima sa Europljanima i Intelektualcima, direktno.
Tako se sve više tačnim čini teza da je Srbija u povlaštenoj neizvjesnosti u pogledu primanja u EU, kao i Turska. A sa Srbijom i ostali Sepeti Balkana.
Alkalajisana Sarajevska Bosna se, očito ne uzbuđava ni koliko Đoletov Pantić. Važno je da Silajdžić hoda od Libije do Malezije, od Turske do emirata. A kao znak strasne želje za ulazak u EU, srušičemo još neizgrađeni sarajevski spomenik papi.
Kad ga već nismo uspjeli aliagdžirati dok je, onomad, dolazio u Simbol Stradanja.
Možda i Sarajevo, kao i Boris Tadić, zna da od EU nema ništa. Pa samo postavljaju pitanja: Izvinite, da li i ova rijeka teče nizbrdo.