POČASNI SARAJNIK
Izvjesni beogradski, što ne znači i srbijanski, rok-kritičar, Petar Luković, kandidat je za status i zvanje počasnog građanina Sarajeva. Tu lentu već nosi Nataša Kandić, također Beograđanka.
Oboje su, i još mnogi, iz svojevrsnog soja egzibicionih nacioautista kojima je glavno obilježje da djeluju „protiv svojih“, da ponižavaju naciju kojoj bi trebalo da pripadaju, dokazujući svoju realnost i mnogonacijstvo forsiranom jednostranošću koja je toliko daleko od svake realanosti kao i tvrdnja da je u prvoj bračnoj noći neko silovan.
Iz soja egzibicionih nacioautista svojstvenog samo Srbima beograđanske endemske intelektualpatije.
Radi se o zavaravanju sebe samih ali i javnosti, vlastite ali i tuđe nacije. Petar Luković tvrdi da su se sve vrste fašista, nacista, četnika, koljača, digle u odbranu srpskog zločina. To govori najmanje dvije stvari: On Srbe, ili dio Srba, naziva fašistima i nacistima što može da sugeriše da su Bakir Video Uradak i Luković iz iste radionice. I drugo, on laže. Niko ne brani zločine Srba. Radi se o egzaktiranju nasuprot egzaltiranju i propagiranju utvrđenog i neutvrđenog zločina kao vladavine nacije nad nacijom. Elementarna istrorijskonaučna postavka jeste da se u ratu bitke, zločini, vojske i političke odluke ne mogu posmatrati izdvojeno.
Luković i slični, sugerišu da zastupaju drugačiju političku opciju, da su rijetka i probrana opozicija zvaničnoj vlasti, vladajućim strankama i ideologijama, režimu i sistemu.
Nisu. Oni su opozicija čija je ideologija jevtino pišanje uz vjetar ponukano unutrašnjim bolesnim porivom da se bez ikakvog koncepta, koncepcije, sistema, političkog programa, ideologije ili stava, bude u centru pažnje kao neko ko narodu otvara oči. Njihov glavni politički poriv je u kafanskoj rečenici: Jesam im ga vikno, a?
Ta jevtina beograđanska dodvoričavost nedobronamjernima, nekidan je pokazana u Sandžačkom dnevnom listu Danas, kada je jedna gospođa sa tog nenacionalnog strništa, izgrdila taj list ko gospođa štene, što malo, malo pa objavljuje viceve o Hasi i Husi. To je rasizam. Ili nešto slično, rekla je. A vicevi o plavušama su najdublji umjetnički poriv. Kao i o Piroćancima, Lalama, Crnogorcima.
Taj nevjerovatno sniženi prag međunacionalnog dostojanstva i činjeničnosti, govori o nezrelosti nacija i nacionalnih pripadnika.
Jebe mi se za Lukovića i počasno sarajgrađanstvo. Ali Sarajevo na taj način ponižava Srbe. Probira ih. Selektira. Kao da će se taj Luković samooprašivanjem razroditi i namnožiti u Sarajevu pogodne Srbe.
S druge strane, Sarajevo time pokazuje i svoj negativistički odnos prema svojim bivšim Srbima. Dodjelom lente počasnog građanima dvoma Srba, Sarajevo pokazuje da je grad bez Srba. To je kao da se u parku mira zasađuje japanska trešnja. Nešto što ne živi ovdje.
Izvjesni beogradski, što ne znači i srbijanski, rok-kritičar, Petar Luković, kandidat je za status i zvanje počasnog građanina Sarajeva. Tu lentu već nosi Nataša Kandić, također Beograđanka.
Oboje su, i još mnogi, iz svojevrsnog soja egzibicionih nacioautista kojima je glavno obilježje da djeluju „protiv svojih“, da ponižavaju naciju kojoj bi trebalo da pripadaju, dokazujući svoju realnost i mnogonacijstvo forsiranom jednostranošću koja je toliko daleko od svake realanosti kao i tvrdnja da je u prvoj bračnoj noći neko silovan.
Iz soja egzibicionih nacioautista svojstvenog samo Srbima beograđanske endemske intelektualpatije.
Radi se o zavaravanju sebe samih ali i javnosti, vlastite ali i tuđe nacije. Petar Luković tvrdi da su se sve vrste fašista, nacista, četnika, koljača, digle u odbranu srpskog zločina. To govori najmanje dvije stvari: On Srbe, ili dio Srba, naziva fašistima i nacistima što može da sugeriše da su Bakir Video Uradak i Luković iz iste radionice. I drugo, on laže. Niko ne brani zločine Srba. Radi se o egzaktiranju nasuprot egzaltiranju i propagiranju utvrđenog i neutvrđenog zločina kao vladavine nacije nad nacijom. Elementarna istrorijskonaučna postavka jeste da se u ratu bitke, zločini, vojske i političke odluke ne mogu posmatrati izdvojeno.
Luković i slični, sugerišu da zastupaju drugačiju političku opciju, da su rijetka i probrana opozicija zvaničnoj vlasti, vladajućim strankama i ideologijama, režimu i sistemu.
Nisu. Oni su opozicija čija je ideologija jevtino pišanje uz vjetar ponukano unutrašnjim bolesnim porivom da se bez ikakvog koncepta, koncepcije, sistema, političkog programa, ideologije ili stava, bude u centru pažnje kao neko ko narodu otvara oči. Njihov glavni politički poriv je u kafanskoj rečenici: Jesam im ga vikno, a?
Ta jevtina beograđanska dodvoričavost nedobronamjernima, nekidan je pokazana u Sandžačkom dnevnom listu Danas, kada je jedna gospođa sa tog nenacionalnog strništa, izgrdila taj list ko gospođa štene, što malo, malo pa objavljuje viceve o Hasi i Husi. To je rasizam. Ili nešto slično, rekla je. A vicevi o plavušama su najdublji umjetnički poriv. Kao i o Piroćancima, Lalama, Crnogorcima.
Taj nevjerovatno sniženi prag međunacionalnog dostojanstva i činjeničnosti, govori o nezrelosti nacija i nacionalnih pripadnika.
Jebe mi se za Lukovića i počasno sarajgrađanstvo. Ali Sarajevo na taj način ponižava Srbe. Probira ih. Selektira. Kao da će se taj Luković samooprašivanjem razroditi i namnožiti u Sarajevu pogodne Srbe.
S druge strane, Sarajevo time pokazuje i svoj negativistički odnos prema svojim bivšim Srbima. Dodjelom lente počasnog građanima dvoma Srba, Sarajevo pokazuje da je grad bez Srba. To je kao da se u parku mira zasađuje japanska trešnja. Nešto što ne živi ovdje.
