субота, 07. март 2009.

STAMBOL U GLAVI
Šteta što sarajevski nedjeljnik Dani, jedna od novina-sponzoruša, iz arsenala „jedan čovjek – jedne novine“, ima mali tiraž, od 1100 do 1200 primjeraka.
U zadnjem broju Nerzuk Ćurak, profesor sarajevskog Fakulteta političkih nauka, aktuelizovao je stav Alije Izetebegovića na Prvom i Jedinom bošnjačkom saboru: Bosna Hercegovina nije cilj, nego sredstvo.
Zbog te, i zbog izjave, Alijine, takođe, da će za BiH žrtvovati mir, kao i zbog geovjerske teze reisula Cerića da i muslimani, koje on pretpremijerno zove Bošnjacima, trebaju imati svoju državu jer su svoje države, na prostoru bivše SFRJ, dobili i Slovenci, etiničku čistu, i Hrvati, etnički čistu, i Albanci, etnički čistu... treba se čuvati Bosne i Hercegovine.
Ni sam Ćurak ne zna na šta je mislio Izetbegović ali tvrdi da je to jedna od najspornijih stavki kod njega.
Očekivano od jednog intelektualca. Ali to se tiče prošlosti. Ono što Ćurak zbori o sadašnjosti nije očekivano od inetektualca.
Njegovi stavovi, uopšteno, svode se na dijagnozu: Dejton je u samom nukleusu neostvariv, mora se mijenjati, moramo razgovarati i stvarati „politike prijateljstva“ a da bi sve to radili treba ukinuti Republiku Srpsku jer je ona u svim razgovorima u prednosti – jer postoji.
Da bi se do toga došlo prof. dr. Nerzuk Ćurak predlaže da se ustoliči Evropski visoki predstavnik koji bi imao Bonska Ovlaštenja, koja bi se zvala Briselska Ovlaštenja i da se ustoliči Visoki predstavnik OHR koji bi bio Amerikanac i koji bi imao Bonska Ovlaštenja. Samo je rat kataklizmičnija varijanta za BiH.
Razumijem zašto sarajevska politička artikulacija, političke stranke, traži ostanak Ohaera, Visokog Predstavnika i Bonskih Ovlaštenja. Zato što nemaju političkog programa koji bi pridobio veliki broj glasova za BiH kakvu žele, unitarnu, sarajevsku i muslimansku. I zato što su to ratne stranke kojima je i vojnički i krvavi cilj bio da se stvori unitarna, jednovjerska BiH, stoposto BiH, multietnička samo za Mirka Pejanovića i Jovana Divjaka.
Ne razumijem zašto intelektualci ne mogu da se odmaknu od tog povratnog recepisa Stambola i Austrougarske, od izaslanika nekog dalekog i moćnog carstva koji će ovdje imati sva prava, da suneti, uzima nevinost, nabija na kolac, mezi zerdelije, nadijeva imena, određuje vjeru, ubire trećinu i jebe sve živo i mrtvo.
Šta je u utrobi te zemlje, da prostiš, bosanskohercegovačke, tako usudno i umobolno, provincijalno i pretpatrijarhalno, samonaguzivačko i mazohističko, felacijofilsko i antiistorijsko, da vijekovima može služiti nekom tuđincu, davati mu poreze i zemlju, blaga i um, slušati ga i ginuti za njega, ubijati i prekrštavati za tuđina a ne može smisliti dva svoja politička retka realnog koncepta?
Dabome da ne znam.
Ali znam da je takva BiH opasna po život i smrt. Ispod takve BiH se treba izvlačiti što prije. Nakon te mnogostoljetne istorije na ovim prostorima, valjda je došlo vrijeme da se ne živi po receptu Stambola, Beča, Brisela, Zagreba, Sarajeva pa i Beograda.