петак, 04. април 2008.

ZATVORENI U VLASTITO SLJEPILO
(ili kako su živi zazidani Tunjo Filipović i Enver Kazaz)

Sticajem okolnosti istog dana su dva muslimanska intelektualca, različitih generacijskih dobi i intelektualnih ljestvica, Enver Kazaz i Muhamed Tunjo Filipović, objavili opsežne skice o BiH, Srbima, Dodiku, Republici Srpskoj, muslimanima, Evropi i budućnosti. Doduše, teme su im potpuno odvojene – kod Tunje je glavna tema antiislamizam aktuelnog pape i, kroz tu prizmu, odnos Evrope prema islamu; kod Kazaza sve ostalo.
Šta, dakle, kaže Tunjo Filipović?
On govori o jedanaest i po vijekova evropskog istrebiteljstva nad Jevrejima i muslimanima. Od 800. do 1945. godine, sa malim predasima, vrijeme je, kaže Tunjo, istrebljivanja muslimana i Jevreja iz Evrope. Pominje pri tome, i čini veliku grešku, bitku kod Poitjersa 723. godine kada je zaustavljano napredovanje arapskih snaga prema Francuskoj. Čini grešku jer otkriva suštinu islamskog odnosa prema svijetu – islam se prema okolišu ponaša kao osvajač, islam se ne širi vjerom i misionarstvom, islam se širi sabljom, krvlju i mačem. Kakav odnos Evrope prema Arapima, te daleke 723. može očekivati Tunjo, osim fizičkog uništenja. Sa osvajačima ne možete komunicirati demokratijom. Istrebljenje je prema njima humani čin. Ali Tunjo griješi u najbitnijoj stvari. Prema Francuskoj nije nadirao islam nego arapska vojska koja nije tražila slobodu za vjeru nego teritoriju za pokor.
Uvredljivo je Tunjino kalibrisanje muslimana i Jevreja. Jevreji su nacija, muslimani su vjera. Jevreji u Evropu nisu došli na sablji na konju, muslimani jesu. Jevreji nisu hrišćane u Evropi prisilno semitizirali, muslimani evropljane jesu islamizirali i poturčavali.
Tunjo Filipović odriče pravo Evropi da bude hrišćanska. Ako Merkelova i Sarkozi ne pristaju na prijem Turske u Evropsku uniju to ne znači da je Evropa antiislamska. Niti znači da je to fobično hrišćanstvo. Ali, svejedno, Evropa je primarno hrišćanska zemlja bez obzira na distorzije u obliku prostestantizma ili pravoslavlja. Možda je bolje reći da je Evropa primarno zapadna kultura i civilizacija. Pri tome je ne možete optužiti što je potpuno hrišćanska. Ne postoji zapadni Istok. Možemo da se vrijeđamo rasizmom ili bilo čime drugim ali civilizacijska činjenica je da je Zapadu, tj. hrišćanstvu imanentna demokratija bez obzira preko kakvih sve stepenica je istorijski prošla. Istoku, štagod on obuhvatao, nije imanentan demokratski strukturalizam, ni kao suština ni kao forma. Azijatska sablja poznaje samo krv, zapadna demokratija poznaje i sablju.
Evropa se mora braniti sa temelja hrišćanstva jer je to način odbrane demokratije. Evropa mora ostati nukleus civilizacije pred najezdom totalitarnog manizma, diktature novca sa američkog kontinenta, i pred najezdom obzidanog fundamentalnog ispovijedanja vjere kao ekspandirane nadvladavine islama.
Stroga i papa ima pravo kad govori o zahtjevu da se evropski ustav mora zasnivati na hrišćanstvu. To znači da se evropski ustav, ugovor, međudogovor... mora zasnivati na demeokratiji koja je destilovana još od grčkih polisa i pozorišta do Partije evropskih socijalista. Tunjo bi navlaš trebao da se prisjeti svega što je prošlo tim istorijskim drumom a čega ni u tragovina nema na drumu islama.
To što to zahtijeva papa čiji su neki istorijski prethodnici bili ovakvi li onakvi, nije argument ni za šta. Neurušivo je sveto trojstvo: zapad, hrišćanstvo i demokratija. Zloupotrebe nečega od toga samo su istorrisjki krajputaši koji potvrđuju pravilo.
Filipović u svom sljepilu ne vidi da druge religije nemaju ista prava u Evropi i na Evropu. Pojedinci su druga optika. Svako prirodno ispoljava svoju vjeru u bilo šta ali ako u to ime diže voz u Madridu, gubi pravo na vjeru i na Evropu. Islamizovani terorizam koji je premrežio svijet, ne može se opravdati i odbraniti jednakim pravima kao što to čini Filipović.
A šta, pak, kaže Enver Kazaz?
U BiH su otvorena vrata pakla, u naslovu tvrdi Kazaz. U njoj ništa ne valja, ni jedan bošnjačka politička stranka i opcija, ni Dodikov radikalno nacionalistički SNSD, ni piljarski hadezeovi, ni Radončić, ni Cerić, ni Lagumdćija koji se priklanja Tihiću i Silajdžiću, ni međunarodna zajednica, ni internacionalne birokrate, ni Rusi, Kosovo...
Čitav taj tekst može da se sažme u naslov prve knjige mog političkog ljetopisa: BiH NE POSTOJI. Ali Kazaz ima potrebu da mračnjaštvom širi intelektualizirani zračak nade u zaključku koji kaže „da se čeka da bosanskohercegovačke etničke zajednice, svi građani BiH, pronađu novi politički model koji će pomiriti etničke partikularizme sa interesima složeno ustrojene demokratske države“. Zahjtevi Kazaza su jednaki zahtjevima srednjovjekovnih alhemičara da se iz olova, kokošijeg izmeta, rakije brlje, mušmula i bamija, kuvanjem u kalajisanim kazanima dobije zlato. U BiH ne postoji novi model, osim milenijumskog međusobnog klanja u raznim varijantama i za razne račune. BiH je izgubla svaku šansu onog trenutka kad je onaj German Kol priznao Hrvatsku. I raspad Jugoslavije ne završava se na Kosovu nego će se završiti u BiH pošto u BiH žive i Srbi i Hrvati, direktni tvorci ali i akteri i žrtve raspada.
Kazaz je oličenje svakodnevne jadikovke muslimanskog kvaziintelektualizma nad sudbinom „države“ koje nema. Iz te činjenice, a ne iz mračnjačke jadikovke, treba izvlačiti eskstrakt političke koncepcije koja je realna.
Nažalost, shvatam da su i Filipović i Kazaz živi zazidani u ićindijsko i sinijsko posmatranje toka događaja kao što su nekad kasabalije posmatrale borbu neimara i sirotinje raje protiv Drine a u gradnji Ćuprije. Ništa nisu učinili u gradnji, samo su se čudili kako ne uspijeva i radovali se, uz čibuke, kako se ruši, okrivljujući sve oko sebi. Pa čak i onog što je nabijen na kolac a još živ.
Taj usud bivstvovanja pored toka događaja, pored političke Drine, egzaktna je suština sarajevskog političkog kruga, islamskog viđenja svijeta BiH kao Bosne, svijeta interesa kao svijeta uprotivljenog i islamu i Bosni i BiH. Teorija zavjere koju producira Kazaz a u kojoj Evropa i Rusi koaliraju da bi nadoknadili Kosovo ovdašnjom samostalnošću Republike Srpske, nije nikakva analiza niti intelektualni svjetonazor nego obično kulturološko sljepilo, mržnja i srbofobija.
U Bosni i Hercegovini slomio se jedan pogled na svijet a to znači na državu, društvo, civilizaciju i međusobne odnose. Došlo se u zadnju sobu lavirinta bez izlaza. Vjekovna neodgovornost prema centripetalnom univerzumu okoline a odgovornost samo prema sebi i prema unutra, onemogućila je ono što Kazaz u liku Tomasa Mora želi u svom zaključku.
Ne može se ovdje pronaći novi politički model. Taj model je pokopan svuda oko nas pa je pokopan i ovdje. Elegantna podijeljenost, civilizovan razlaz, zemlja dvosamostalnosti, plivajući kurs federalizma... maksimalni su dometi ovog političkog podneblja.
No, ono što povezuje Filipovića i Kazaza, mada ih ništa činjenično ne spreže, jeste vlastita zazidanost u sljepilo jednosmjernog sokaka turskog popodnevnog vizira Balkana. Isto se tako osjećao turski vojnički dužnosnik koji je, došavši sa istočnjačkom azijatskom regimentom na Brdovštinu (Balkan) shvatio da je živ zazidan, u nepoznatoj prašumi drugih vjeran, kultura, sojenica, šumetina i grobova, i ostavljen od Paše i prijestolnice da ovdje ostavi kosti na turskom groblju kraj kojeg će svako proći a niko neće zastati jer nikoga u groblju nema svog. Samo što Tunjo Filipović sjedi u hladu mušmule, puši škiju i gleda u Evropu a Kazaz sjedi u hladu solitera, puši filterušu i gleda na BiH.
Sjedim, dakle, ne preduzimam ništa a okrivljujem sve oko sebe.
I onda se čudim što niko osim Dodika, na političkoj sceni ne posjeduje stvarnu političku težinu.