ODBRANA OD USTAVA
Promjene ustava kruže kao bauk nad Bosnom i Hercegovinom. Ko poplava. Poplavili smo već od promjena ustava.
Republika Srpska je išla na izbore, pola miliona ljudi je glasalo za Srpsku zauvijek. I Esdeesovi glasači. Bez obzira što im slogan nije tako izgledao. Jedino je Pedepe dobijao glasove za ustavne promjene. Hoće, jadnici, da mijenjaju ustav, Butmir nije tako strašan, veli Mladen, a ne mogu da promijene predsjedništvo svoje partije.
Mislim da je vrijeme da se Republika Srpska, u ovom mandatu, četiri godine, privremeno, otcijepi od BiH, dok se ne provedu te Ustavne Promjene.
Ako smo rekli Srpska Zauvijek, ne znam šta bi mogli sada da mijenjamo. Uprkos tome, štagod se dogodi, kojigod posao iskrsne, gdjegod da se sastanemo, kogod da nam dođe u kraću, zvaničnu i prijateljsku posjetu – Ustavne Promjene.
Formiranje vlasti, uobičajeno poslije izbora, nema nikakve veze sa ustavnim promjenama. Ali skoro svaki razgovor stranaka i strančica pretvara se u narodno oro oko ustavnih promjena. I onaj Jurišićnik sere nešto o Usranim Promjenama.
Uglavnom, postoje dva izvora Ustavnih Promjena.
Jedan je Sarajevski Unitarizam. Stalna želja da se Izvor Bosne pretvori u Izvor Bosanaca, Izvor Države, Izvor Cjelovitosti, Izvor Centralizacije i Kazan Entiteta.
Drugi je Hrvatsko Pitanje. Hrvati neujedinjenih župija, pošto su 90 posto glasova dali dvjema strankama, zahtijevaju Ustavne Promjene zbog teritorijalne, političke i nacionalne neravnopravnosti u Federaciji BiH ali i u samoj BiH (izbor hrvatskog člana P, rotaciona mjesta predsjedavajućeg SM i slično).
Prvo drugo. Hrvatsko Pitanje nije stvar obje sastavnice BiH. Odnosno. Nije stvar Republike Srpske. To je isključiva stvar Muslimansko-hrvatske federacije. Republika Srpska nije ni kandidovala ni birala Komšića za Hrvatskog Člana P, NPR. Hadeze, jedan i manji, legitimno postavljaju to pitanje. BiH neće opstati kako se ne otronoži. Ali, sve se to može riješiti Ustavnim promjenama Federacije. Srpska zauvijek.
Sarajevsku Unitarizam. Nevjerovatno kako Sarajevo smrdi na ustavne promjene. Kogod vladao u Sarajevu, Ohaer, Esdea, Esbeiha, Esdepe, svi se zalažu za ustavne promjene. Odnosno za ukidanje Srpske. Zauvijek.
Ustavne Promjene nisu stvar postizbornih koalicija. Nisu stvar političkih stranaka. Nisu stvar programskih nagodbi. Nisu stvar evropskih i Nato integracija. Ustavne Promjene Bosne i Hercegovine nisu uopšte stvar.
Ali, ako se baš insistira onda su stvar strana potpisnica formiranja BiH. Strana u Dejtonu. Strana kojima BiH može da zahvali za svoj nastanak. Može se tumačiti i da su stvar konstitutitvnih, ustavnih, naroda. Jedna strana, Republika Srpska, jedan Ustavni Narod u BiH je rekao sve o Ustavnim Promjenama. Nepromjenjivo. Dabome, ima i drugih strana potpisnica Dejtona. Da li da ih prozivamo.
Mada čujemo kuknjavu iz Sarajeva, Ako u prvoj četvrtini ne uradimo temeljne ustavne promjene, izgubićemo cijeli mandat. Nisam računao ko će izgubiti ali lako je izračunjivo da sarajevsko insistiranje na Ustavnim Promjenama, a o Trećem entitetu se ne može razgovarati, znači konačno uništenje Hrvata kao političkog, ustavnog i teritorijalnog faktora u BiH. To bi im trebala biti dobit ovog mandata.
Onda bi lakše išlo sa sa Republikom Srpskom.
Nepodnošljivo.

UPOTREBLJIVI SRBI
Srbi su osebujan narod. Smješten u raznim skalama, od Srbljaka, Srba divljaka, do Srbičica, umiljatih Srba ovčica, od Panslavaca do Karlobagslavaca, od Pobjednika u svakom boju, do Gubitnika u svakoj pobjedi...
Genetski kod cjelokupnog živog svijeta je smiješno jednostavan u odnosu na genetiku Parapolitičkih Srba upotrebljivog sarajevskog standarda.
Pošto su u Sarajevu izgubili višedecenijsku, stoljetnu bitku, Srbi su se, sarajevski, pretvorili u Mirka Pejanovića. Srbobus, koji sa okolnih brda vozi svako jutro na posao u Zajedničke organe razbjegle, dobjegle ili autohtone Srbe, samo upotpunjuje lepezu egzistencijalne filozofije svakodnevnog preživljavanja dignute na nivo nacije i nacionalnog predstavljanja.
Osim Mirka Pejanovića ima još Glinenih Srba, čovječuljaka za pokazivanje, spremnih, za egzistencijalnu ćasu, da lažu da su Srbi. Prihvatanjem lažnog srpstva iz rubrika, koje im na popunjavanje potura Esdepe, oni i sebi i cijeloj BiH, lažu da su Srbi, lažu da pripadaju bilo kojoj naciji. Oni su siromašni kupci dnevne egzistencije, profesorskog mjesta, zaposlenja, toplog obroka.
Dabome, i to je dio savremenog svijeta rada i ropstva, otkako je na ovim prostorima propao mrski komunizam, omraženo samoupravljanje i zbor radnika. Ali to ne može biti dio tronacionalne političke strukture BiH. Ne može biti dokaz konstitutivnosti Srba na kantonalnim, federalnim i bosanskohercegovačkim prostorima. Ljudi koji rade u zajedničkim organima a ujutro dolaze Srbobusom, nisu dokaz konstitutivnosti i ravnopravnosti niti oživljenog Popisa 91. Oni su samo sirotinja na privremenom radu u Sarajevu.
Kao što Esdepeovi Srbi nisu Srbi. Oni su samo privremena popuna rubrika. U sarajevskom kantonu, Esdepe, u kantonalnoj skupštini, ima klub poslanika Srba čija je predsjednica profesorica zubarstva na Stomatološkom fakultetu, Mirjana Malić. Ona je jedna od potpisnica Otvorenog apela koji projektuje Zatvoreni Mrak Jednonacionalne Tamnice, Bosne. Možda griješim, možda je ubjeđenje profesorice Malić zaista iskreno i sverazumno, kao što ja mislim da bi mogli da se rade i armirano-betonski zubi u bojama, kao trotoarski mozaik, ali mi se čini da se radi o najobičnijoj upotrebi Srba iz rubrika. Nije upitno što sarajevski esdepeov totalitarizam to praktikuje, to mu je u krvi. Upitno je da ljudi pristaju da budu Srbi radi prevare.
Kao što Mirko Pejanović predstavlja u Sarajevu Srbe uopšte, Srbe kao konstitutivni narod, tako i okosarajevske Prisrbice predstavljaju strukturu prema popisu iz 91. Oni u zajedničkim organima dokazuju da nisu neki organ. Oni dokazuju da nije tragedija što je Esdepe totalitarno Bošnjacima naturio da glasaju za Komšića a onda njega totalitarno naturio Hrvatima za Člana P.
Obje te vrste Srba rade tragičniji posao od poturčavanja. Oni stvaraju Privid Države Raja. Države koja služi za obmanu unutrašnje i vanjske javnosti čije je prihvatanje podloga za uvažavanje takve jedne mitske stranke, pola šinjelaši, pola nacionalni totalitaristi, kao remorkera naseobinske zajednice u euintegracije, građanski raj i demokratski beskraj.
Nema Biroa za Srbe sa dozvolom. Nemoguće je nekome oduzeti pravo da se rubriči. Ali se može onemogućiti sistem koji generiše upotrebu.
Umjesto vještačke mješalice, moguća je realna podjela.
Tako bi barem otklonili neravnopravno srbovanje. Dok jedni zadržavaju radna mjesta i pozicije samo zato što se izjasne kao esdepeovi Srbi, drugi, kao u Drvaru, na primjer, mlate gloginje zato što su Srbi. I jedva preživljavaju.
Nije ravnopravno.
I moguće je Esdepeu oduzeti te mandate. Dok ne dokaže da u svom članstvu ima trećinu Srba, i članova i glasača. I od sindikata se traži potvrda o reprezentativnosti.

NECENZUSIRANI BLOKATORI
Mala kočnica zaustavi vozilo teško dvije tone. Tako je i NHI, Tomislav Tomljanović, u Narodnoj skupštini Republike Srpske zaustavio izbor Vijeća naroda i delegata u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Pod izgovorom da su SNSD i HDZ lobirali „njegove“ odbornike da tako glasaju da elektori izaberu kandidate u Vijeće naroda koji su nekandidati Enhaija. Uputio sitnu knjigu Ciku, mada Cik nije nadležan za to nego sud. Ali je Cik ipak milosrdno rekao da se sačeka dok sud ne kaže svoje. Igor Radojičić, kao kućepazitelj Narodne skupštine, gorke suze roni. U pravu je, to može zaustaviti, odnosno odložiti i donošenje budžeta u Narodnoj skupštini. Sve zbog sitne zastarjele Nove Hrvatske Inicijative.
Što je najgore, i sam lider stranke, STJ, Tomljanović veli da zna da ništa neće promijeniti ali želi da skrene pažnju.
Razumijem da atomizacija društva ima i za namjeru demokratizaciju i pristup većem broju podanika glavnom kolaču. Ali postoji granica do koje je moguće povećavati broj kašika oko kaše. Ako se ona prijeđe onda podanici počnu da jedu sud, kašike i na kraju sami sebe.
Male stranke, u koje u Republici Srpskoj spada i NHI, politički su i društveni gubari. Štetočine. Jedu društvene pare i vrijeme, jedu sistem a ne doprinose mu. Usporavaju. Koče. Glume politiku i demokratiju. A u stavri su obični trgovci. Jebo ih CIK koji ih nuna, njeguje i hrani. I Cikov zakon. CIK i zakoni tako, u stvari stimulišu krađe i korupciju. Poznato je da te male stranke trguju svim i svačim. Prodaju svoja mjesta u biračkim odborima, prodaju glasove svojih odbornika u ovakvim slučajevima, prodaju glasove odbornika u skupštinskim većinama lokalnih zajednica. Glume velike umnjake i lidere, stratege a u suštini su obični pijačari na političkom buvljaku.
Cenzus treba da bude 7%. Pa da vidimo koja će se nova inicijativa pojaviti. I da vidimo, kad se pojavi, da će to biti istinska nova varijanta, nova mogućnost za birače a ne ponovljena mogućnost za političko džeparenje. Na ukrupnjenoj političkoj sceni krivica i dobit se lako adresiraju. Na usitnjenoj, ni krivca i dobitnika.
Na stranu nepravda, da kandidati koji su dobili 5.000 ličnih glasova ne prođu u nekoj izbornoj jedinici a prođe neki Čavićev jadničak sa 290 glasova. Sve zbog cenzusa.
Enhai. Nekai'. Samao nek' se ne bave politikom.

MOJ PRIJATELJ NIKOLA NIKIĆ I JA

EVROPSKA TURNEJA

TREBAVSKIH VETERANA

Nikola Nikić i ja smo zemljaci. Rođeni smo ispod Trebave, na razdaljini od dvadesetak kilometara. on je igrao u sarajevskom Želji a moja karijera jebila nešto skromnija - banjalučka Krajina. sada igramo zajedno, kadgod se ukaže prilika. on me zove u svoju modričku ili modričko-bijeljinsku družinu pa sam tako sa njim išao i u Šaniju. bila je to sedmodnevna autobuska turneja po Italiji, Francuskoj, Španiji i Sloveniji. U Španiji je bila glavna utakmica protiv veterana Atletika a domaćin nam je bio Milinko Pantić, utakmicu je sa klupe posmatrao i Radomir Antić, nekada Pantićev trener iz šampionskih dana Atletika. Bolji su igrači, izgubili smo 7:2 ali sam im prodao penal, ako budu znali, mogu da ga godinama koriste kao inovaciju.

Turneja je bila naporna zbog duge autobuske vožnje. na kraju smo u Parmi ustali u četiri da bi u 11 u Izoli igrali protiv njihovih veterana, po kiši i vjetru.

Cijelo vrijeme sam jeo sportsku hranu, Nikić mi je pripremao žitarice i med a na kraju sam, u Izoli pojeo osam kobasica, što je izazvalo oduševljenje onih koji znaju da nikad ništa ne jedem.

sa nama su bili i fudbaleri i sportski radnici iz Modriče, iz Crvene zemlje, moje Krajine, braća Bakrač od kojih je onaj petnaest minuta stariji, brko, igrao nekad u Hajduku, iz Brčkog, iz Sloge Junajted, Robija, Palestina, Pilot... kad je Pantić čuo nadimke htio je da otkaže utakmicu.

Imam poziv za dvije utakmice u Grčkoj.

Nećete me se tako lako riješiti.

U SVLAČIONICI MILANA

SA PANTIĆEM I ANTIĆEM POSLIJE RUČKA

SA MILINKOM PANTIĆEM I NIKOLOM NIKIĆEM

SA RADOMIROM ANTIĆEM

NIKIĆ, VASIĆ, PANTIĆ, CVETANOVSKI, MILIŠIĆ, BRAĆA BAKRAČ

VEĆ SADA U MADRIDU ČUVENI PENAL. PANTIĆ JE NA ŠPANSKOM GOVORIO GOLMANU: SAMO ČEKAJ, UTAKMICA JE NA KRAJU NEMA ON SNAGE ZA PRAVI ŠUT, IZDUVAO JE. GOLMAN JE ČEKAO DO ZADNJEG TRENUTKA A ONDA SAM GA POSLAO DA VIDI ŠTA IMA NA ONOM BILBORDU KRAJ AUT LINIJE. PENAL JE, INAČE, NIJE ŠTO SAM JA UMJETNIK, REMEK DJELO: ZALET SA DESNE STRANE, ŠUT DESNOM UNUTRAŠNJOM U DESNI UGAO. GOLMAN JE POKUŠAO DA SE ZAUSTAVI U ZRAKU. ČINILO SE DA IMA ČETIRI RUKE I ŠEST NOGU, TOLIKO SE, JADNIČAK, LEPUTAO KO IZREŠETANI GOLUB. LOPTA JE DOLEPRŠALA DO GOLA I SAMO LAGANO, S POŠTOVANJEM, SKAKUTALA IZA LINIJE. POSLIJE UTAKMICE ANTIĆ MI JE ČESTITAO. KAKO TE NISAM IMAO U JUŽNOJ AFRICI. OBAVEZE, ANTARA, OBAVEZE.

ZAJEDNIČKA FOTOGRAFIJA VETERANA ATLETIKA OD KOJIH SU MNOGI IGRALI U ŠAMPIONSKOJ EKIPI SA MILINKOM PANTIĆEM. CRNI IGRAČ JE NEKADAŠNJI BRAZILSKI REPREZENTATIVAC PEREIRA A GOLMAN, DESNO, JE ARGENTINAC MONTOJA.

SAD ĆU DA TE IZUJEM, POSEBNO KOPAČKE, POSEBNO PERTLE, KOSTOBRANE ZADRŽI! U POZADINI CVETANOVSKI I MILIŠIĆ U DUBINI ZA SLUČAJ DA KRILO PROĐE NA ŠTAKAMA

VASIĆ, CVETANOVSKI, MILIŠIĆ NA KLUPI REALA. NISMO SE DOGOVORILI OKO USLOVA UGOVORA.

OSPORENI APEL
Pisao sam nedavno o Otvorenom apelu takozvanih bosanskohercegovačkih intelektualaca, profesora i naučnika, što je uvjerljivo kao i Striptizete sa Grenlanda, kojim oni, takorekuć, jedinstveno, monolitno i kompaktno pozivaju na unitarističku islamsku prefabrikaciju BiH. Oni su to razaslali na razne adrese i zahtijevali potpise samo u vidu JMBG. Nisu bitna imena, ni ko si i šta si, nisu bitni potpisi, svi smo Jedinsteni Mali Bosanski Građani.
Onda je do mene došao papir kojeg je potpisao prof. dr. Nikola Grabovac, rektor Sveučilišta Vitez u Travniku.
I njemu su podmetali Otrovni apel. Profesor Grabovac im je otpravio u osam tačaka sa kojima se slažem:
• Otvoreni apel je konačna verzija bez mogućnosti izmjene i diskusije
• Sumnjivo je prihvaćanje pomoću identifikacionih brojeva
• Pokušaj obmane međunarodne zajednice o jedinstvenosti Striptizeta sa Grenlanda, pardon, bh intelektualaca
• Zagovarate građanski koncept kojeg Srbi i Hrvati ne prihvaćaju i koji vodi u dalje mrcvarenje BiH. Pokušavate bh intelektualce staviti u funkciju jedne političke stranke.
• Tvrdite da izvorna suverenost pripada državi BiH. Ostaje pitanje od koga u državi potiče suverena vlast.
• Vlada BiH prema popisu iz 91. neprihvatljiva je za većinu Srba i Hrvata.
• Izbor Predsjedništva u cijeloj državi BiH je želja da se izbor Komšića proširi i na Srbe.
• Neprihvatljivo je povezivanje u jednoj tački oružanih snaga, policije, imovine i nedjeljivosti BiH.
(skraćeno i redigovano)
Konačno je neki intelektualac smogao snage da se suprotstavi neistorijskoj politici unitarnog terorizma. Intelektualci u Naseobini, na sve tri strane, imaju osobinu da se utople u krilu i zavjetrini politike koja na njih gleda sa bizmarkovskim nipodašatavanjem a oni na nju kao mačići ubijeni kišom i drhtavicom. Kako više ni u kome ne živi onaj Francuz, najveći dr. int. u istoriji, msje Optužujem.
Evo i spiska Striptizeta sa Grenlanda, „uglednih ličnosti“ koje su do 25. oktobra/apela dostavili identifikacione brojeve Incijativnom timu potpisnika Apela:
• Mile Babić, dekan Fakulteta franjevačke teologije Sarajevo
• Amila Bakšić, umjetnička direktorica Narodnog pozorišta Sarajevo
• Josip Baotić, profesor književnosti na Filozofskom fakultetu Sarajevo
• Mersad Berber, likovni umjetnik
• Rešad Begdić, predsjednik VKBI Tuzla
• Ljubomir Berberović, član ANUBiH
• Seniha Bešlagić, profesor na Poljoprivredno-prehrambenom fakultetu Sarajevo
• Ivan Bubalo, profesor na Fakultetu franjevačke teologije
• Suzana Bubić, rektor univerziteta Džemal Bijedić, Mostar
• Ivan Cvitković, član ANUBiH
• Faruk Čaklovica, rektor Univerziteta u Sarajevu
• Ivan Čavlović, dekan Muzičke akademije Sarajevo
• Muris Čičić, profesor na Ekonomskom fakultetu Sarajevo
• Enes Duraković, profesor književnosti na FF Sarajevo
• Biljana Đurica- Asotić, ljekar u Domu zdravlja Zenica
• Šaćir Filandra, profesor na FPN Sarajevo
• Jakob Finci, predsjendik Jevrejske zajednice BiH
• Ešref Gačanin, direktor instituta IPSA, Sarajevo
• Ejup Ganić, predsjendik i rektor Univerziteta SSST
• Kemal Gutić, dekan RGG fakulteta Tuzla
• Rešid Hafizović, profesor Fakulteta islamskih nauka Sarajevo
• Vesna Hercegovac-Pašić, Arhitektonski fakultet Sarajevo
• Kemal Hanjalić, profesor na Delft university Holandija
• Nedžad Ibrišimović, akademik, književnik, skulptor
• Tomislav Išek, profesor Univerziteta u Tuzli
• Pavo Jurišić, dekan Katoličkog bogoslovskog fakulteta Sarajevo
• Dževad Juzbašić, ANUBiH
• David Kamhi, profesor violine na Muzičkoj akadmiji Sarajevo
• Dževad Karahasan, profesor Filozofskog fakulteta Sarajevo
• Marko Karamatić, profesor Fakulteta franjevačke teologije Sarajevo
• Stjepan Kljujić, novinar
• Vlado Kerošević, dekan Akademije dramskih umjetnosti Tuzla
• Aleksandar Knežević, profesor na Mašinskom fakultetu Sarajevo
• Hajro Kofrc, dekan Pravnog fakulteta u Tuzli
• Azem Kožar, profesor Filozofskog fakulteta u Tuzli
• Mišo Krunić, predsjednik Srpskog kulturnog društva Prosvjeta
• Slobodan Loga, potpredsjednik ANUBiH
• Mirjana Malić, profesor na Stomatološkom fakultetu u Sarajevu
• Rajka Mandić, profesor na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu
• Luka Markešić, predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća
• Božidar Matić, predsjednk ANUBiH
• Predrag Matvejević, profesor univerziteta La Sapienza u Rimu
• Dejan Milošević, profesor na PMF
• Ferid Muhić, profesor univerziteta u Skopju
• Nedžad Mulabegović, predsjednik VKBI
• Muris Osmanagić, laureat najveće nagrade za nauku SFRJ??????????
• Adila Pašalić-Kreso, profesor Filozofskog fakulteta Sarajevo
• Enes Pelidija, profesor osmanske istorije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu
• Branislav Peruničić, član ANUBiH
• Vladimir Premec, član ANUBiH
• Sretko Radišić, predsjednik Srpskog građanskog vijeća, Sarajevo
• Abdulah Sidran, član ANUBiH
• Adnan Silajdžić, profesor Fakulteta islamskih nauka
• Zekerijah Smajić, tv novinar za Jugoistočnu Evropu
• Milan Stević, profesor na RGG fakultetu u Tuzli
• Abdulah Šarčević, profesor na Fakultetu franjevačke teologije u Sarajevu
• Taib Šarić, Poljoprivredno-prehrambeni fakultet Sarajevo
• Ivan Šarčević, profesor na Fakultetu franjevačke teologije u Sarajevu
• Boris Tihi, član ANUBiH i profesor Univerziteta Vitez
• Miloš Trifković, član ANUBiH i profesor Univerziteta Vitez
• Mladen Trkovnik, član ANUBiH
• Midhat Ušćuplić, profesor Šumarskog fakulteta u Sarajevu
• Velimir Valjan, profesor na Fakultetu franjevačke teologije u Sarajevu
• Slavenka Vobornik, prorektor za nastavu Univerziteta u Sarajevu
• Benedikt Vujica, profesor na Fakultetu franjevačke teologije u Sarajevu
• Behija Zlatar, direktor Orijentalnog instituta Sarajevo
• Muhamed Zlatar, profesor Građevinskog fakulteta Sarajevo.
STJ.

VIDIMO SE U VIKILIKSU
Ako ti spadnu gaće barem zatvori oči.
Tu sam bilješku prije neodređenog vremena proslijedio mojoj krovnoj tajnoj matičnoj diplomatskoj organizaciji, onoj istoj na koju balkanski smrdljivci iz sarajevskih i drugih sokaka Naseobine, misle kada kažu: Rekao sam ja Amerikancima...
Htio sam da naglasim suptilni osjećaj sramote što su nas događaji rata, raspada i rasula zatekli gologuze. Sad se živ pojedoh da li će taj Vikiliks, uvijek ima neki Rojters, sunce mu ne jebem, objaviti taj moj, i druge, tajni dokument.
I bio sam u pravu. Gledam kako se ovdašnji uljudni svijet, od intelektualaca do kockara, od političara do humanista, zgražava. Čak ih je i stid, kao onoga ko prolazi dok ovaj čuči kraj puta i sere. Ovo će razbiti našu sliku čipkastog Zapada. Ovo je sumrak civilizacije. Obraz Amerike je u pitanju. Diplomatija je uzdrmana. Kako padaju iluzije o našim prijateljima. Mnogo brže nego što su pale iluzije o našoj braći koju smo klali, velim ja.
Dabome da sam u opasnosti da ispadnem pametan. Čim ste, braćo, odlučili da uđete u istoriju, a da vas niko nije pozvao, ni zviždukom, ko psa, našli ste se u bilješkama. A i gaće su vam spale. Samo niste čitali da je priručni plivadon za to zatvaranje očiju. Jok. Vi ste se još više izbečili, počeli da pričate i ono što vas ne pitaju. Kudili ste ove a hvalili sebe i svoje. Moj Narod, STJ. Njihov Genocid. Mi Patrioti. Oni fašisti. Mi Europejci. Oni Balvancijaneri.
I tako ste dali važnost Bilješkarima.
Moram da vas razočaram. Nije to nikakav peder, gej, takorekuć, iskrao, turio u gaće Lejdi Gage, mislim u cede, pa prokrijumčario. To su Sakupljači bilješki bacili na otpad kao bezvrijedno smeće.
Kome treba bilješka o tome što svi znaju. A znaju i glavni junaci svake bilješke.
I kao mi naivni, a ovako mudri provincijalci, sokaklije, europejci, STJ, znamo kad se koji mrav samozadovoljava u prašumama Amazona, mislimo da je to neko ukrao pa bacio u vjetar oko svijeta. Doturio. Pa će u zatvor. Jeste, malo sutra, što reče vječni bivši predsjednik Republike Srpske, Dragan Čavić. Kao što su i ona dvojica Postovaca otkrili Votergejt.
Jasno je da je ovo pljeva takozvane svjetske politike. Površina. I da je bačena okozemaljskoj javnosti da se malo zabavlja. Hljeba i laži, gospodaru. Zar oni tako o našem Sanaderu. Izvini Ivo. O bilo kome. A to što bombardujemo Srbiju, bombardujemo Irak, to ništa, to je etika, svetika i lirika.
Nova bilješka: Dobro gledajte da li i oni žmire kad im spadnu gaće.
Koliko znam, mada nisam Lejdi Gej, njihova guza nije vidjela nokte. Ne češu se oni za svašta. Pa ne trebamo ni mi za njihove bilješke.

BROJKE I SLOVA

– POLITIČKI TERORIZAM
Velika je nužda obuhvatila Esdepe.
Došli su na noge mrskom državotvoru Dodiku, mrskim entitetlijama, ogavnim separatistima, fašistima, banditima, kriminalcima... (detaljnije u 3600 sekundi, bilo koji tom). U Banjaluku, da razgovaraju. U Palatu Republike, Sunce ti jebem.
Molili su, doduše, nemojte obznanjivati Braćo Socijaldemokratska.
Teška su vremena bez vlasti. Učinili su toliko nepoštenih poteza da bi je se dočepali, Komšić, Koasdalicija, Korupcija... moraju podnijeti i NND. Na Noge Dodiku.
Ali, ćud ne mijenjaju. Prvi Reket Lagumdžis kupa, izvjesni općinonačelnik Hadžić, izlanuo se, a tako mlad, kao i kod 2,2 mlnkm, o tome kako su Brojke pokleknule i pristale na saradnju sa HDZ te tako zauvijek izbrisale mogućnost da se taj, takođe mrski HDZ, izbaci iz vlasti. Takorekuć, zaobiđe.
Molili su u Banjaluci za malo vlasti za njih, jer drugi imaju a oni nemaju.
Ali, ćud ne mijenjaju. Ne dolazi u obzir da budemo u vlasti sa nekim ko zahtijeva, planira, programira, obećava, preustroj i treći entitet.
Došli su u Palatu Republike, STJ.
Ali, ćud ne mijenjaju. Predlažu odmah usvajanje Evropske klauzule, zajedno sa Sejdić-Finci klauzulom. Iako će ujedinjenje Naseobine i EU biti u jednoj od epizoda Ratova Zvijezda, pred kraj Trećeg Milenijuma.
Nije objašnjivo otkuda tolika želja za poništavanjem ravnopravnosti, ne samo ustavne, nego i teritorijalne, poništavanjem izbornog prava, poništavanjem volje hrvatskih birača, poništavanjem verifikovane izborne snage neke stranke. A za Državom u privatnom stranačkom vlasništvu. Osim da je to Tursko nasljeđe, Otomanski vakat, Vladalački Gen Orijenta. VGO.
Objašnjivo je da politika podrazumijeva mnogo. Ali primijeniti ponižavajuću tehnologiju NND i predlagati Evropsku klauzulu, koja u ovim relacijama u BiH, znači samoklaonicu kroz koju bi se Republici Srpskoj oduzelo sve pod izlikom da je to potrebno Državi, STJ, na putu euintegracija, može samo više sektaška nego politička, više fanatička nego programska politička grupa. Što Esdepe i jeste.
Nazivati druge ljude, udružene u stranku, Brojkama, može samo bezočna vlastodržačka antihumana mašinerija čiji su ciljevi daleko od političkih, ljudskih pa čak i državnih za čovjeka. Otvoreno, bez ikakovog ustezanja, kao što to kurva radi sa pethiljaditim klijentom, reketašiti od ljudi koji pokušavaju da investiraju i nekoga zaposle, zanemarujem sada i ovdje na koji način su i oni došli do kapitala, mogu samo politički teroristi.
I sva njihova postizborna tehnologija preuzimanja vlasti, onako kako je Lagumdžija telalio, ponašanja prema Hrvatskom Izbornom Pravu, prema hrvatskim strankama, prema legitimnim političkim interesima, novi je oblik političkog djelovanja Esdepea – Politički Terorizam.

RELIGIJA BARCELONE
Moderni fudbal izrasta u religiju. Stadioni postaju crkve. Igrači se promovišu u svece i bogove. Treneri su vjerski službenici.
To se nabolje vidi unutar Zdanja Barcelone. Na drugim stadionima to još nije tako vidljivo. Ali, religija i ne nastaje odjednom i ne nastaje istovremeno na svim mjestima.
Stadion Milana i Intera odaje potrebu za upotrebom. Kao i sav fudbal u Italiji koji je nastao na širokim sirotinjskim radničkim slojevima. Kapital ima potrebu da upotrebljava tu sirotinju. A ta sirotinja ima potrebu da upotrebljava sitne užitke. Kao u filmu Radnička klasa ide u raj. Jedna šelna, jedno dupe. Zajednički stadion dva milanska kluba ishabano je dograđivano zdanje, ostavljeno u zapuštenom i sirotnjskom okolišu do koga vode tramvajske pruge. Bogataši fudbal gledaju izdaleka, ne dolaze tramvajima.
Stadio Reala odaje moć. Nadmjenu gospodsku visinu. Privlačnu odbojnost. Kraljevskost. U bijeloj opremi. Na bijelom konju. Smješten je u samo gradu. Možete hodati danima po ulicama oko stadiona i, ako ne pogledate gore, na peti ili šesti sprat, gdje stoji natpis Santiago Benabeu, nikad nećete shvatiti da je to stadion. Unutra je, čak i kad je prazan, dekoracija aristokratsko arhitektonska.
Stadion Barcelone, s vana, modernističko je zdanje novih pogleda. Travnjak je, kao i na Bernabeu, vrhovna ikona koja se zalijeva, šiša i zrači ultraljubičastim zracima. Nije kao kod travnjaka Milana i Intera koji podsjeća na livadu siromašnog italijanskog predgrađa. Vjernici svakodnevno mole za jednu travku te Ikone Igrorodice. Sekjuriti odmahuje: Njet.
U muzeju istoriostasa, mrak je opčinjen neonskim svjetlostima novih medija i zvukovima publike iz raznih vremena i pobjeda.
Prolazak kroz Zdanje Barcelone konačno uobličava spoznaju o stvaranju nove religije. Fudbalske religije. Ona je danas uspješnija od svih religija u njihovim najsvjetlijim trenucima i vrhovima. Ona je danas najmasovnija religija od svih koje su ikada okupljale pastvu. Religija, kao oblik ljudskog ponašanja, okupljanja, uzvisa i nadsvjesnog dosega, pronašla je svoje konačno obličje, istovrmeno i ljudsko i nadljudsko. I stvarno i nestvarno. Pošto je stvoren bog, red i obred, klasična religija je počela da gubi masovnost i sve svoje oslonce. Mističnost je iščezla pred najezdom elektronskog jonskog eskadrona svima dostupnih informacija i znanja. Poštovanje se rasprišilo pred najezdom novog individualizma i samopouzdanja. Strah je nestao pod organizovanom socijalizacijom i opštim napretkom. Molitve su zaboravljene pošto vijekovima nisu uslišavane. Ali, masovnost, mističnost, poštovanje, strah i molitve nestale su samo u klasičnoj formi a opstale su i postale trajne čovjekove potrebe koje traže svoje zadovoljavanje i praktikovanje u duhu Novog Vremena i Novog Ritma. Fudbalska Igra je pružila odgovore. Omogućila je masovnost. Danas na Stadione Fudbala dolaze porodice, naročito u Barceloni i Španiji. To je čuvstvujuća moć za cijelu porodicu koja je ponovo pronašla razlog svog radosnog okupljanja. Mističnost je sadržana u nevidljivima silama poraza i pobjeda u neizvjesnoj igri. Poštovanje se stvara u zasluženom odnosu prema modernim isusima koji se razapinju na travnjaku, liju znoj ispod svojih krstova da bi došli do tri boda, kao nekad Isus do tri ribe, da bi se nahranila mnogljuda pastva. Strah od poraza moje grupe svetaca lebdi uvijek i nad fudbomoljama i u našim dušama. Molitve smo stvorili da bi odagnali strah, iskazali poštovanje, potvrdili masovnost i podgrijali mističnost. Svaki stadion ima svoje himne.
U crkvenom zdanju Barcelone moguće je da se i nevjernik preobrati i postane vjernik. Atmosfera kroz koju prolazi, uz neprestane zvuke oduševeljenja i navijanja punog stadiona, i konačan izlazak pred božanstvo travnjaka i tribina, učine pojednca i velikim, i oduševljenim, i malim, i uzvišenim. Istovremeno.
Moderna Fudbalska Religija nije ortodksna moć nad pojedincem. Ona mu daje ljudsku mogućnost izbora i odabira. U okviru iste religije, birate pripadnost Barsi, Kraljevima, Arsenalu, Junajtedu. Birate svece, bogove i jude. Birate obrede i ispoljavanje vjere. Odlučujete o novom dolasku na obred. Imate bogove i svece koji se mogu mijenjati ili zamjenjivati. Imate očenaše i zapovijesti koji su vijek iznova izazovni. Nova titula, nova liga, novi bodovi. Religija koja neprestano oživljava i nikada ne odumire. A konačno krstu daje suštinu – rasprostire se na svečetiri strane svijeta, vijeka i ljuda.
Stojim i gledam u lik jednog od novih anđela u ljudskoj veličini. Lionel Messi. Konačno anđeli imaju ime i prezime i grimasu zadovoljstva. Đavoli takođe. Rajko Vasić.

SRPSKI IDENTITET I IDENTITET SRPSKE
Za opstanak Srba u BiH i Republike Srpske, u BiH ili izvan BiH, potrebno je dugoročno ostvarivanje nekoliko pretpostavki.
• Nacionalni identitet
• Nacionalno-konstitutivni identitet
• Državni identitet
• Međusrpska relacija
• Ekonomska svijest
• Partnerski realitet
• Vjerski identitet.
Nacionalni identitet je pao u nasljedje jedino Srbima u Republici Srpskoj. Srbija je opterećena teritorijalnošću, vjekovnim ali odumirućim arealima vjere i srpstva, srpskim autonomaštvom i disperzijom nacionuma uopšte na nepovoljno nasljeđe skorašnje istorije, poremećene predstave o nacionalnim osloncima izvan Srbije (Jugoslavije), segmente nacionalnog poraza (Hrvatska, Crna Gora, dio BiH, Makedonija, jer se veliki dio tog življa adresirao u Srbiji) i teško može uspostaviti prihvatljive, ispravne i realne transverzale nacionalnog identiteta.
Da bi se to ostvarilo biće potrebno nekoliko decenija ako ne i cijeli ovaj vijek. To podrazumijeva da Srbija ima vođstvo koje zastupa istu ideju bez obzira na stranačku i ideološku pripadnost. To podrazumijeva cijeli niz pobjeda i to ne samo na jednom kolosijeku kako bi se nacionalno samopouzdanje iskoristilo kao jedan od temelja nacionalnog identiteta. To podrazumijeva sterilizaciju tržišnog miljea zdravom konkurencijom i kapitalom čemu je prepreka tajkunizirani onečišćeni kapital konektovan na nelegitimnu političku moć velikih razmjera. To podrazumijeva modernu socijaldemokratsku državu jer je to najbolja veza sa vlastitom i sa evropskom tradicijom ali i najbolja tehnologija socijalno i nacionalno upravljivog kapitala i profita. Etc.
Da bi se razvijao i održvao nacionalni identitet potrebno je i adekvatno okruženje. To ne mora nužno da bude neprijateljsko okruženje ali mora da bude konkurentsko, protivničko okruženje. Nacionalni identitet je i stvar relativiteta. Ne može se razvijati bez odnosa prema nečemu ili nekome.
Srbija, dakle, teško može da preokrene proces iz nacionalne dezorijentacije ka jačanju i stvaranju nacionalnog identiteta.
Republika Srpska ima druge uslove od Srbije. Iako nema samostalnost u smislu nezavisne i priznate države, nije opterećena balastima Srbije koje sam nabrojao. I ona je u boljem položaju kada je u pitanju stvaranje i razvijanje nacionalnog identiteta.
Republika Srpska ima kompaktnu teritorijalnu, nacionalnu i vjersku potku. Ima relativno neprijateljsko okruženje i jasno identifikovan dio međunarodne zajednice koja takođe nepovoljno gleda na srpsku samostalnost u BiH a pogotovu izvan BiH. Ima i međunarodno-pravno, granično i legitimno riješena vitalna pitanja.
Bez razvijanja i održavanja jasnog nacionalnog identiteta, sve to što sada ima Republika Srpska, nestaće, atrofiraće, izmoždiće se i pretvoriti u nevažnu isušenu sadržinu. Zbog toga je nacionalni identitet presudan za opstanak Republike Srpske. Presudniji od opstanka Srbije na osnovu tamošnjeg nacionalnog identiteta. Jer, Srbija će opstati, bez obzira što će granice morati skratiti i priznati ih u realnim koordinatama. Republika Srpska nije se riješila eksternih opasnosti i nacionalni identitet je sadržina koja je potrebna kao garancija formi.
Postavlja se, dabome, pitanje o tome kakav nacionalni identitet treba Srbima u Republici Srpskoj. To nije jednostavno pitanje. Možda je lakši odgovor na to kakav nacionalni identitet ne treba i nije više prihvatljiv.
Potreban je prije svega identitet realne podloge i uslova u kojima se nacija razvija i opstaje. Nerealne dimenzije nacionalnog identiteta, već demonstrirane kao nebeski, unutaristorijski, svesrpski, matični, kosovski... doprinose propadanju nacije. To nije samo teoretska postavka nego i viđena praksa.
Svijest o nacionalnom identitetu je preduslov da se stvara i gradi nacionalni identitet. Pri tome je bitno prezent identiteta projektovati uvijek sa nekoliko koraka futura. Nacionalni identitet nije stanje i projekcija samo sadašnjeg trenutka. Svijest o nacionalnom identitetu podrazumijeva neprestano samjeravanje ličnog i opšteg, grupnog i opšteg, kolektivnog i opšteg nacionalnig interesa. Ako bilo koji od prvih interesa prevladava nad opštim nacionalnim interesom nacionalni identitet je disperziran, porozan i neodrživ na dugi rok.
Za svijest o nacionalnom identitetu zaduženi su svi pripadnici nacije ali sa različitim nivoima odgovornosti i obaveza. Pripadnici nacije u tom segmentu pojedinačne i koletivne svijesti o nacionalnom identitetu treba da razvijaju svijest o pripadnosti srpskom narodu u Republici Srpskoj i samoj Republici Srpskoj. Od njih je teško očekivati da svakodnevno samjeravaju svoj i opšti nacionalni interes. Oni, pak, koji su uključeni u nacionalno, konstitucijsko i društveno vođstvo, zaduženi su da tu kolektivnu svijest kanališu i samjeravaju ka neprestanom uspostavljanju nacionalnog identiteta i da lične pozicijske i istorijske interese potpuno podrede stvaranju nacionalnog identiteta sa sviješću da se u njihovo vrijeme izgrađeni temelji provjeravaju za nekoliko decenija i da je prihvatljivost greške minimalna. Današnje manjkavosti stvaranja nacionalnog identiteta ne mogu se ispraviti u budućnosti nego se samo mogu umnožiti.
Nacionalno-konstitutivni identitet neophodna je faza u gradnji nacionalnog identiteta. Sve validne evropske nacije tu fazu su prošle prije dva vijeka ili više. Italija, na primjer, prije 150 godina kada je ujedinjena. Srbi u Republici Srpskoj prisiljeni su sada prolaziti tu fazu jer duge mogućnosti nemaju. Očekivanje buduće ko-konstitutivnosti sa Srbijom, prisajedinjenja ili ujedinjenja, pogubno je po nacionalni identitet jer bi to bila samo još jedna od samodestruktivnih nacionalnih magli koje su Srbi, na svim staništima iskusili i praktikovali kroz istoiju.
Konstitutivnost se ovdje mora tumačiti kao ustavnost u smislu temelja kolektiviteta i oblika čvrste državne organizacije, bez obzira na manjak potpune autonomije i nekompletnost suvereniteta. Ali i kao okupljanje, sabornost, revitalizacija kolektiviteta nakon raspada Jugoslavije i međunacionalnog segmenta u kome se gradila i ovonacionalna sigurnost.
Ključno pitanje je da li se konstitutivni identitet može razvijati odvojeno od nacionalnog, samo kao građanski, podančki, pripadnički, okvirni identitet. Sama sintagma nacionalno-konstitutivni identitet sugriše da ne može. Ne samo zbog potpune rasprostranjenosti srpske nacije na prostoru Republike Srpske nego zbog toga što bi oba identiteta, jedan bez drugog, predstavljali tek nivo svijesti u rangu devastiranog vjerskog kolektiviteta.
Nacionalno-konstitutivni identitet znači svijest o državnosti kao temelju nacije i naciji u obličju države. Država bez izgrađene jedinstvene nacije ili dominatne nacije teško može da opstaje, osim na nekoj vrsti totalitarizma, kapitala, tržišta, prinude, demokratije, kakav je američki totalizarizam, na primjer. Nacija bez državnog obličja u sopstvenom ustavnom vlasništvu ne može da opstane pogotovu. Stoga sve višenacionalne zajednice, pa i one koje sadrže kolektivitete koje nisu potpuno zaokružili tvorbu nacije, imaju prepreke funkcionisanja i budućnosti. Za nacionalno-konstitutivni identitet, konkretno, presudna je konstantna politička akcija očuvanja nadležnosti Republike Srpske na temeljima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ta politika gradi državnost zajednice ali je, istovremeno, i masovna kolektivna infrastruktura kojom se povezuje svaki pripadnik nacije i Republike Srpske. Jasno je da nadležnosti Republike Srpske, kao temelj teritorijalnog, političkog i ustavnog položaja i održanja, predstavljaju ključni temelj samog nacionalno-konstitutivnog identiteta na kojem se on može dugoročno i uspješno graditi.
Državni identitet se mora razvijati i održavati bez obzira što Repubkika Srpska nije država. U ovom slučaju za srpsku naciju u BiH, entitet potpuno preuzima ulogu države. Po stvarnom ustavnom položaju, misleći na Ustav BiH, odnosno Aneks IV Opšteg okvirnog sporazuma za mir, i na Ustav Republik Srpske, po državljanstvu, nadlženostima nad podanicima, siverenitetu, izbornim i demokratskim temeljima vlasti i institucija, od Predsjednika Republike, neposredno biranog, do najnižih lokalnih instanci, Entitet Republika Srpska jeste država.
Ta njena državnost jeste i umanjena okvirom BiH koja je međunarodno priznata i kao takva je članica međunarodnih institucija. Sve drugo, izričite dejtonske nadležnosti zajedničkih organa BiH, nisu ograničavajuće u toj ili u suštinskoj mjeri. Ali državnost Republici Srpskoj nije dao razvoj političkog sistema u BiH, sama BiH kao „centralna vlast“ niti je to produkt decentralizirajućih, separacijskih ili dezintegrativnih procesa. Državnost Republike Srpske je posljedica konstatovanja i verifikovanja predmirovnog stanja od strane međunarodnog mirovnog sporazuma, doduše smještena u okvir BiH, i po tome je ona sličan međunarodni državno-teritorijalni faktor kao i Austrija, nekadašnja Istočna Njemačka i drugo.
Podanici Republike Srpske, Srbi, dakle, međunarodno su se obavezali i preuzeli pravo nad Republikom Srpskom. Čuvajući te nadležnosti, Srbi ne oduzimaju ništa od BiH, niti od njenih nadležnosti niti od njene državnosti koja je upitnija, pravno i faktički, od državnosti Republike Srpske.
Razvijanje svijesti o državnom identitetu Republike Srpske nije politički i pravno štetno po BiH. Ta svijest nema teritorijalne aspiracije prema području i teritorijama drugih jedinica u BiH, entiteta i kantona. Niti ima plan i namjeru da stanovnike drugih nacija eksteritorijalizuje sa svog područja.
Međusrpska relacija važna je graničnica nacionalnog identiteta Srba u Republici Srpskoj. Činjenica da Srbi u BiH i Srbi u Srbiji žive u dvije međunarodno priznate države i da je granica Republike istovremeno i granica BiH, mora biti uvažena od strane Republike Srpske prije svega. Jer, ta je činjenica od presudne važnosti same legitimnosti zalaganja za državnost Republike Srpske.
Razvijanje nacionalnog identiteta, da bi bilo uspješno i dugoročno, mora preskočiti barijere srpske nacionalne svijesti temeljene na platformi Svi Srbi u jednoj državi ili na nešto manje nerealnoj platformi Otcjepljenja i priključenja Srbiji. Te dvije svijesti su barijere izgradnji nacionalnog identiteta i, u krajnjoj instanci, potpuni poništavači mogućnosti opstanka srpskog naroda u BiH i same Republike Srpske.
Zapostavljajući nacionalni identitet Srba u Republici Srpskoj i prihvatajući stend by aranžman za dvije nerealne platforme, Srbi u BiH se više odvajaju od Srbije i od opšteg nacionalnog identitta nego razvijajući ga paralelno sa Srbijom.
Partnerski međunacionalni odnos je okvir u kome treba da se kreće odnos Srba Srpske i Srba Srbije. Razvijanje nacionanog identiteta takođe može biti aditivizirano u takvim odnosima sa Srbima Srbije. Ta praktikovana ravnopravnost jača poziciju Srba Srpske i u odnosu na Srbiju i u samoj BiH. U tom slučaju i BiH i međunarodna zajednica moraju prihvatiti činjenicu da Beograd nije adresa za ustavno, teritorijalno ili državno potčinjavanje Republike Srpske ili bilo koji drugi aranžman. A dolazak u takvu poziciju jača nacionalni identitet na osnovu faktorisanog subjektiviteta.
Ekonomska svijest paralelan je i prateći proces nacionalnom identitetu. Ekonomska podloga nacije preduslov je da se iskoristi geografski i državni okvir ustavne organizacije kolektiviteta. A za njenu konstanatnu realizaciju presudna je svijest o ekonomskom napretku i iskorištavanju svih potencijala nacije. U potencijale nacije svakako ulaze prirodni resursi, lokacijski resursi, ukupan društveni domet znanja i tehnologije u svim oblastima razvoja, od insudstrije do inetelekta, protkani, zajedno i posebno, ljudskim resursima.
Ekonomska svijest o ekonomskoj podlozi nacije i nacionalnog identiteta, ne može da bude organizovana na liberallnim, pojedinačnim, atomizovanim i anarhičnim tendencijama i uspjesima. Svaka pojedinačna ekonomska svijest mora da sadrži korektiv kolektiviteta. A vođstvo nacije i društva mora da kanališe sve pijedinačne ekonomske tendecije i uspsjehe, stvaranajem uslova, prije svega, ka opštem ekonomskom interesu nacije. Svaki pojedinac treba svakog dana da se zapita koliko je profita stvorio za sebe a koliko opšte koristi za socium kome pripada, i u virtuelnom i u konkrentom, državnom smislu.
Partnerski realitet obuhvata domete i potencijale stvaranja, kreiranja i kanalisanja situacija u kojima kolektivitet, nacija, entitet, postaje subjekt procesa, strana u razgovorima, rješenjima i pregovorima, akter permanentnih procesa na svim zajedničkim bosanskohercegovačkim, susjedskim i regionalnim nivoima. Temeljni partnerski realiteti za Republiku Srpsku moraju biti
• Specijalne i paralelne veze sa Srbijom temeljene na opštem okvirnom sporazumu za mir i Aneksu IV
• Ekonomske i svake druge veze sa Hrvatskom
• Unutarbosanskohercegovački procesi regulacije i korelacije
• EU-integracije
• Nato-integracije.
Ti procesi su, sticajem novih odnosa i rasporedom faktora na Balkanu, dugoročno dizajnirani i mora ih se iskoristiti u jačanju i razvijanju nacionalnog identiteta i identiteta Republike Spske. Ti procesi, istovremeno, razvijaju osjećaj kolektivne, nacionalne i državne odgovornosti i snažno kanališu trendove pojedinačnih ambicija i pobjeda.
Vjerski identitet neophodna je duhovna potka svim ovim procesima a naročito procesu nacionalne identifikacije i identifikacije Republike Srpske. Ali ne i osnova. On ne smije da bude ispred i iznad tih procesa i njihovih vođstava. Vjerski identitet nije presudan, naročito nakon dva milenijuma, za opstanak nacije ili državnosti. Ali jeste bitan kohezioni relevant nekih od elemenata nacionalnog identiteta. Vjera ne može da bude dirigent, kreator i realizator procesa nacionalnog a pogotovu državnog identiteta. Ali može da bude nadduhovni plašt kohezivnosti koji funkcioniše i kada neki od duhovnih socijalnih i kolektivnih faktora zakazuju. Njen uspjeh i važnost je u tome što nije dnevna i praktična duhovnost nego, upravo, bezvremenska i nadvremenska. Stoga njena poraktična ili politička primjena uništava i vjeru samu i naciju a i društvo u njegovom organizacionom i državnom smislu.
*
Nacionalni identitet Srba u BiH, konkretnije Srba Srpske, na osnovama svih nabrojanih, a i nepomenutih, elemenata i identitet Republike Srpske, paralelalan je ali jedinstven proces. Nacionalni identitet preduslov je opstanka Republike Srpske. Eventualnim nestankom Republike Srpske nacionalni identitet neće nestati u potpunosti – nestaće Srbi, u relativno kratkom istorijskom razdoblju, sa bosanskohercegovačkih prostora, temeljnije nego iz Hvatske, Federacije BiH i Kosova i Makedonije. Njihov nacionalni identitet će se disperzirati u srbijanskom kolektivitetu i tako, vremenom, homogenizovati bez ikakve mogućnosti detekcije i revitalizacije.
Srbija može aditivizirati taj proces uvažavanjem dejtonske strukture BiH. Ali za oba procesa, prije svega za identitet Republike Srpske, odgovorno je političko, administrativno, intelektualno i kulturno vođstvo.
Oba identiteta su dugoročan proces i prvi put, možda i najvažniji put za istoriju i opstanak Srba istočno od Drine, Istočnih Srba, zahtijeva se odustajanje od kolektivnog ponašanja temeljenog na krajnjoj atomizaciji i individualizaciji sa ukorijenjenom nacionalnom tehnologijom, mnogo istorijskih puta praktikovanoj – Sve počinje od mene i sve se sa mnom završava.

MANDATARENJE I MINISTRACIJA
Mediji u Republici Srpskoj, i medijanti, umislili su važnost veću od stvarne. Kao da su još u komunizmu i kao da su dobili statuts društveno-političkog radnika. Pišu pisma, daju mandatare, imenuju ministre, pucaju kandidate.
Već nedjeljama traje Saga o mandataru i ministrima. Ko turska 1001 Noć. Novinari se uživjeli. Iz krugova bliskih hodnicima i kancelarijama tresu činjenice iz rukava. Kakvi novinari, takvi i oni u hodnicima i kancelarijama. Ministri se uživjeli, televizijske zvijezde. Ostaću. Neću. Voli me. Ne voli me. I kandidati se javili. Sami se kandiduju i još ministarstva biraju. Ima više kandidata nego što smo imali kandidata za poslanike. STJ. Ma šta Sunce Ti Jebem, Sunce im jebem.
Za nekoliko nedjelja se zaboravilo da je pobijedio SNSD. Svi misle da je pobijedila Ministarska partija. Uz sadejstvoa Partije Kandidata za ministre.
Novinari, pak, javni, privatni i plaćeni, i njihovi mediji, od tog svega prave kucanju oko mesare. Od Republike Srpske koja je kao ozbiljna državna zajednica, suverena i samostalna zajednica u državi, konstitutivna zajednica, demokratska zajednica, stigla do zrele proceduralne faze konstituisanja vlasti, prave Zečije Jebalište. Kao ono Karadžićevo, kada je onog sitnog malog ćelavca predložio za mandatara a on čitao Novosti u sedmom redu narodne skupštine i pojma nije imao zašta ga pominje, STJ.
Novinari, javni, privatni i plaćeni, i njihovi mediji, prave sada od Republike Srpske neozbiljnu zajednicu kakvom su je Čavić, Ivanić, Krsmanović, Bakir, Esdepeteve, Sarajevo Komplet, i ostatak, pravili prije izbora i u kampanji. Sada se usrali pa šute.
Savez nezavisnih socijaldemokrata, koji je pobijedio na izborima a ne Ministarsko-kandidatsko-mandatarsko-medijska partija, i Republika Srpska, imaju jasne procedure i institute izbora Vlade Republike Srpske.
One se ne poklapaju sa procedurama javnih i hodničkih kurvi na uglu.

"Bosna i Hercegovina - 15 godina nakon Daytona" bila je tema redovne sesije Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 na kojoj je kao uvodničar govorio bivši član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić.
Daytonski sporazum, prema njegovim riječima, dao je kontinuitet državi BiH, ali se s vremenom pretvara u instrument za njenu podjelu ili čak uništenje države BiH i u zadnje vrijeme intenziviraju se pokušaji napuštanja pravne pozicije u Daytonu i prelaska u politički dogovor o svemu što je Dayton značio za našu zemlju.
"Dakle, moja je pozicija očuvanje Daytona u smislu prvog člana Aneksa IV, što je naš ustav, a to je da država BiH nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu", naglasio je Silajdžić.
Ustav BiH, prema njegovim riječima, nastao je pod poznatim okolnostima genocida, agresije, etničkog čišćenja... "Dejtonski sporazum je prihvatio i na neki način legalizirao etničko čišćenje, genocid i zločine protiv čovječnosti i ratne zloičine. Međutim, jeste dao kontinuitet državi BiH", kazao je Siladžić.
On je naglasio da je BiH potreban demokratski ustav, više građanski nego etnički, kako bismo mogli usvojiti sve standarde, dobiti europski orjentiran ustav i ići naprijed.
"Međutim, to će očigledno ići teško. Zbog toga sve promjene koje vode gorem stanju kao što je bio 'travanjski paket', što se tiče mene i Stranke za BiH, uvijek ćemo odbiti jer mi trebamo ići prema boljem, a ne prema gorem", istakao je Silajdžić.
Na današnji dan prije 15 godina u američkoj vojnoj bazi u Daytonu potpisan je jedan od kapitalnih i povjesnih dokumenata za sudbinu BiH. Najveći doprinos Daytonskog sporazuma je što je njime zaustavljen rat u BiH, ali je ostavio i neka pitanja koja do danas nisu rješena.( Fena)
STEĆAK ZA DEJTONSKI SPORAZUM
Najveća dobit poslije Dejtonskog sporazuma jeste činjenica da ona trojica što su ga pod Klinotnom potpisali, nisu više među živima.
I što je Silajdžić propao u politici.
Oni što sjede u Krugu Devedesetdevetke trebali bi da počnu da biraju cirkusante. Nakon petnaest godina dovljno su se jedni drugima izlagali pa je došlo vrijeme za otvorene oči i realne poglede.
Dakle, Dejton i Silajdžić.
Svima je poznato kakvu sliku Silajdžić stvara o Bosanskom Raju i Paradajzu, i on i SarajPolitKrug. Oni su nagrađeni za genocid. Oni su silovali naših 200.000 žena a muškaraca i ne zna se broj. Oni su dobili Dejton i Aneks Četiri koji je temelj za raspad. Oni su zli i separatni.
A kako stoje stvari.
Babo Izetbegović, Babo Deklaracija, je žrtvao mir za BiH. Mislim da time nije mislio da pogine da bi BiH bila i Srpska i Hrvatska i Muslimanska, mada je malo nedostajalo.
Dakle, nisu Srbi i Hrvati žrtvovali mir. Oni su formirali Herceg Bosnu i Srpsku Republiku BiH. Koliko su Srbi i Hrvati bili tolerantni, vidi se po upotrebi tog nazivlja koje im ni tada ni danas, naročito, nije milo.
Nisu Srbi počeli rat iz koga su nastali zločini i genocidi. To su sarajevske uspavanke.
Nakon rata, koji je mogao trajati još koju godinu, toliko je budala, pored Alije, bilo u Sarajevu, došlo se do Dejtona, preko raznih sporazuma kao što je Vašingtonski. Ka miru su išle ove činjenice: Herceg Bosna i Republika Srpska. Sa treće strane, muslimanske, nije zabilježeno nešto u obliku takvih državnih zajednica. To što su se oni zvali Republika BiH i Cijeli Tunel, to nije pilo vode. Sarajevo je u građanskim ratovima bilo najobičniji kolaboracionist sa inostranim vazdušnim demokratama, Bombarduj Srbe, majku im jebem, pa to sada želi predstaviti kao Bosanski Patriotizam i Državni Patriotizam.
U međuvremenu, Hrvati su izgubili Herceg Bosnu, malo dali, malo im je uzeli. Izgubili i Samoupravu. Oteli im. Republika Srpska je izgubila dio onoga što je unijela u Naseobinu. Malo dala mnogo joj oteli.
To Ništa, Naseobina koja je u Dejtonu, sa Srbima i Hrvatima, ušlo u Aneks Četiri, i poslije se kao rak limfnih žlijezda proširilo po cijeloj Tvorevini, nije nikakav kontinuitet ni sa čim.
Sarajevo bi trebalo da slavi Dejton. Jedino Sarajevo. Republika Srpska ga slavi iz taktičkih razloga. Jedino je Sarajevo dobilo u Dejtonu. Mi smo izgubili. Ne želim da se Točak Dejtona vraća ali zahtijevam malo poštovanja. Hvala Republici Srpskoj što je ušla u BiH. Hvala Hrvatima što su žrtvovali Herceg Bosnu da bi propali u Federaciji.
Ja, da sam neke druge vjere, mada nisam neki ni ove, i da sam tako dobro prošao u Dejtonu, ja bih se za Dan Dejtona i krstio.

IDRIZOVE RUKE U KAMENU
Idriz Zulić iz Pokoja kod Bihaća, rukama je zagrlio, zarobio i pripitomio vrijeme koje još nije ni došlo.
Idriz je tri godine dana klesao kamene blokove da bi sagradio vrata mrtvima a kad je završio uspravila su se vrata živima. I današnjim i onima koji se još nisu ni rodili. Znam da bi bilo primjerenije zemlji i nebu, gdje su vrata rođena, govoriti o kapiji na mezarju i uopšte upotrebljavati riječi istočnjačkog porijekla. Ali, kapija je ljudska ulaznica i izlaznica, rađena po čovjekovoj mjeri, podložna kiši, žezi i mrazu. Vrata od kamena nisu kapija. Kamena vrata su kao prolazi za vijekove, za nebesa, za zemljesa, za čudesa.
Koliko se dalo razumjeti, Idriz je zanatlija nekih brojki i računanja. Sjećam li se dobro da je radio i u službi nekadašnjeg društvenog knjigovodstva. Sve su mu to učitelji upakovali u zanat i glavu. A rukovanje sa kamenom, kamen u ruke, dodijelilo mu je Vrijeme i nepregledna čovječija i ljudska želja za nadtrajavanjem, opstankom i prekovremenošću.
Jeste da je i njegov babo, i drugi prije babe, kamenotvorio. Jeste da su taj bihaćki kamen koristili i odvozili stranjani, Talijanci, Austrijanci, Ugari. Ali, vjerujte meni, Idriza Zulića su kamenu naučili samo Vrijeme i Ruka.
Vrijeme je peta strana svijeta, sedma dimenzija. Vrijeme je sila i dobrota koja nadgleda sve. I ljude i njihovo vrijeme. Časove, noći, dane. To vrijeme s pete strane, sa strane za koju ne zna ni istok, ni zapad, ni sjever, ni jug, nepomično je i neokrnjivo. Ono vidi sve, ono nadgleda sve, ono određuje sve, ono ima oko sa milion sličica u trenu i zato sve što mi mali ljudski mravi, vjetrovi, kiše, oluje, povodnji i zemljotrresi, dolje, na zemlji, radimo, Vremenu izgleda beskonačno sporo i nebitno. I zato ima kad da vidi šta je važno a šta nije, šta treba proslijediti i onima koji su tek stigli u nosiljku i kolijevku i onima koji će za sto godina biti rođeni. Tako je to Vrijeme, Veliko Vrijeme, Nepokretno, Nadljudsko, Nadvremeno Vrijeme i Idrizu dodijelilo nauk da od kamena načini biljeg, dovoljno vrijedan i velik da ono, Veliko Vrijeme, ne mora svakih sto godina da se, odozgo, zagleda i zapita gdje je taj Bihać, ta Una, taj Bihaćki kamen. Odmah će znati, po Kamenim Vratima.
Naša Ruka je poseban dio našeg tijela. Kada je Bog, ili neki drugi stvoritelj, odlučio da na zemlji bude ljud, Veliko Vrijeme je reklo: Sačekaj, evo i ovo od mene, može valjati. I dao je Bogu, ili kakvom drugom stvoritelju, Ruku. Poslije se nije moglo odgonetnuti, a nigdje nije zapisano, otkud ljudima dvije ruke. Uvjeren sam da je veliko Vrijeme na Dan stvaranja donijelo samo jednu ruku a da je onda Bog, ili kakav drugi stvoritelj, odlučio da Ruka ne bude usamljenica pa joj dodao i drugu, drugaricu. Da je Ranko Marinković ranije obitavao, posumnjao bih da je to bio on. Da je Veliko Vrijeme donijelo samo jednu ruku, uvjeren sam i po tome što ne postoje ni kod jednog čovjeka jednake ruke. Ne samo da su jedna lijeva i jedna desna, nego ne znaju raditi ono što radi druga ili ne znaju to jednako činiti.
Naša Ruka je Ruka Velikog Vremena i zato sve zna. Čovjek, da bi nešto znao, mora da ide u školu, da čita, da sluša od drugih, ruka ne mora ništa od toga. Ruka zna. Ko dojenče što zna gdje je majčina sisa. I ono lane, čim mama ustane, ustaje i ono i pravo pod sisu.
Tako je i Ruka Idriza Zulića znala klesati i obličiti kamen i prije nego se Idriz, bošpomozi, i rodio.
Ruka ima još jednu važnu ulogu. Ona nas drži za to Veliko Vrijeme. Da nije te veze ljudi bi se potpuno poumnisali, rasvijestili, izmislili, ne bi ih Bog sabrao i saklonio. Zato se i kaže, bježi od onoga što ne možeš držati u rukama i rukama vladati. Um caruje, ali ruka vlada.
Idriz je izmišljao te brojke, množio ih i sabirao. Ali, danas, kad ga pitaš: Šta si, Idrize, radio, gdje ti je to što si čitav život radio, Idriz će uzviti ramenima. Otišlo u mislima, u tablici množenja u kuglicama računaljke. Nema.
Zato je Idrizova Ruka jednog dana pokazala na kamen.
Idriz Zulić je stvorio Kamena Vrata, Kapiju Mezarja, tako ljudski i vremenski da je zaslužio da nikada kroz njih ne prođe a da se ne vrati.
Idriz je jedno vrijeme bio u društvu sa Velikim Vremenom. Bezvremen. Nedodirljiv. Nepokretljiv. I zato su i njegova Vrata takva.
Idriz Zulić, kakvih ima koliko ti bog oće, odavde do beskraja, rukotvoraca, odvažio se da radi ono što radi priroda, što radi čvrsta ideologija, što rade neljudske moderne silne mašine. Pogledajte bolje kroz Vrata Kamena. Tamo je, iza, betonski dalekovodni komunistički stub iz vremena Tita, Patije i Obnove. I kroz Vrata se vidi veliko drvo. Iz vremena Stalne Obnove Prirode. Ne znam kolio godova ima drvo i koliko će još. Ne znam kakve je marke beton za dalekovodni stub i koliko će još. Znam da će oboje još dugo.
Ali i znam da će Kamena Vrata Idriza Zulića i njegove Ruke, najduže.
Veliko Vrijeme je za jedno dulje vrijeme mirno. Odmah će znati gdje je Bihać, gdje Una a gdje Idriz Zulić.
Hvala: Hasanu Arnautoviću iz Bihaća, snimatelju i umjetniku, mom drugu sa nekadašnje Televizije Sarajevo, za snimke Vrata, Kapije i Idriza.

NATO – UZBUNA ILI SLET
Da li ima neke simbolike u tome što se samit Nato pakta održava u skoro bankrotiranom Portugalu. I ima li zakonitosti u tome što kad raste zlato, pada vrijednost Nato.
Dabome da ima. I u jednom i u drugom slučaju.
Samit Nato pakta nema gdje da se održi, u svih 28 zemalja, a da okolo lebde blagostanje, liberalni kapitalizam i demokratske vrijednosti Zapada. Ekonomska kriza, koja se tako naziva jer je to izraz iz repertoara nuna-nina, za uspavljivanje, a u stvari je ekonomski sistemski slom, dovela je do ugroženih temelja Nato alijanse. Bez para nema krvi. Zemlje koje su okosnica Alijanse, Engleska i Francuska, smanjuju vojne budžete. Možda će vanjski vojni izdaci ostati isti ali će zato u tuzemnim kasarnama šljemove praviti od zrelih tikava jer su jevtinije od karbonskih vlakana.
Krv po cijelom svijetu mnogo košta. Svaki ispaljeni metak, iz vazduha, u vazduh, u meso ili u grudobran, zahtijevao je ulaganje od 1000 dolara. To podrazumijeva sve, od rasvjete u fabrikama municije do vode za vojnika, na frontu, koji će ga ispaliti i ulja za čišćenje cijevi. Liberalni ekonomisti će reći da je to dobro za ekonomiju jer znači trošenje a trošenje znači potražnju a potražnja traži investicije a investicije potiču potrošnju a potrošnja donosi profit... OK. Ali to mi liči na beskonačno premiještanje iz džepa u džep. Ko će zaraditi za krpljenje džepova koji će se nakon određenog broja premiještanja raspasti. To je ključno pitanje svjetske ekonomije a to se upravo dogodilo.
U Lisabonu, kažu, Nato je na prekretnici. Moglo bi se reći da se nije snašao u monopolarnom svijetu. Rusi ne žele da se utrkuju i troše pare samo zato da bi Amerika imala opravdanje da troši svoje. Kina takođe ne želi da preuzme zastavicu supersile iako to jeste, mada ne u klasičnom vojno-indusrijskom smislu.
Zato Nato razvija novu strategiju na osnovu koncepta kojeg je razradila, na čelu radne grupe bila, stara Madlen. Zato Nato zove i Rusiju u Lisabon.
Moglo bi se, dakle, reći da je u pitanju prekretnica.
Ali, mislim da je u pitanju suština.
Ako je već svijet poskupio, poskupjela krv, poskupjela tanad, zlato već vrtoglavo skupi što je najpouzdaniji znak da sve druge vrijednosti, a naročito vrijednost rada i novca, propadaju, vojne alijanse moraju da pojevtine. Jer u Nato alijansi je 28 zemalja a izvan su one zemlje koje nemaju želju da uništavaju Nato, ni skupno ni pojedinačno. U Irački nuklearni program za uništenje svijeta se ne može povjerovati jer se nije moglo povjerovati ni u Sadama Huseina kao Masovnog Uništavača. Osim toga, ako svaki zaselak u svijetu ima nuklearno naoružanje, zašto ga ne bi imao i Irak. I još osimtogije: ako bi Irak i počeo da se nukleariše tim atomskim bombama, zapadna alijansa bi ga mogla pretvoriti u pijesak za tri dana i dvije noći. I poravnati za golf igrališta.
Znači, mora da pojevtini.
Nato pakt, da bi bio privlačan, mora da bude Alijansa sa olakšicama. Da zemlje nastoje svojom ekonomijom, štednjom i standardima, da uđu u taj savez i uštede nešto. A ne da imaju nove izdatke, nove misije, nove standarde. I da hrane potrošačke apetite nato-industrije, odnosno vojne industrije koja stoji iza tog sigurnog kupca.
Nato mora da shvati da dva temelja na kojima je počivao i bipolarni svijet, a sada i sam Nato, teritorijalizam i trka u naoružanju, nisu više ključne kategorije Novog Svijeta. Novi Svijet će morati da se okrene radu a ne ratu, zaradi a ne trošenju, štednji a ne rasipu. Iako će me ekonomisti proglasiti za amatera, pored energije, hrane i bolesti, ratovi i vojska su jednako vrijedni poligoni dugoročne štednje svjetske zajednice kako bi ona mogla opstati u budućnosti a ne propasti u skorašnjosti.
Inače neće više biti vic kako je jedna članica Nato pakta pozajmila dva aviona od susjeda, kako bi se malo kurčila na suverenom, slobodnom i branjenom nebu.

NOVI OČENAŠ:

CJELOVITA

KONZISTENTNA

VLADAJUĆA

STRUKTURA
SDP i SDA su postigle saglasnost da je potrebno napraviti političke snage u BiH koje su spremne da budu dio jednog saveza nove vlasti - cjelovite konzistentne vladajuće strukture u BiH, entitetima i kantonima, koja bi bila svojevrstan evropski blok.
Čitam černopisanije o emotivnoj softverskoj koaliciji Esdepea, Pobjednička stranka u klasi Ples sa Komšićem, i Esdea, isto pobjednička stranka u klasi Na pariće, i čini mi se da sam im ja pisao taj slovovrz i pletorijek. Isto kao kad se sa nekim zevzečim.
Čudovišna konstrukcija – Cjelovita Konzistentna Vladajuća Struktura – CKVS, odaje zaista jednu sofisticiranu, iznijansiranu političku orijentaciju za kojom je Bosna, a i BiH, čeznula još otkako su prvi stećci sletjeli na VNN, Veliku Neidentifikovanu Naseobinu. To je taj ozlajisani softver a ne obični hardver, sanduk, oplata, podšiv.
Otkako je umro Komunizam, i Kardelj, većeg jezičkog sranja nije bilo. Mene, ipak, oduševljava jednoglasje Tihića i Lagumdžije.
"Mi želimo da u procesu formiranja vlasti na nivou BiH vidimo opredjeljenost za ustavne reforme i ukoliko bude te mogućnosti, onda da formiramo veliku koaliciju, veliku parlamentarnu većinu koja bi to mogla i da provede", rekao je Tihić nakon razgovora sa delegacijom SDP-a o formiranju vlasti na svim nivoima.
Velika Parlamentarna Većina. Velika Koalicija. Nejasno je otkuda dolazi taj monumentalizam nakon što su i prije današnjih razgovora, a i danas, konstatovali da ne žele da učestvuju u nacionalnoj aritmetici već samo u Euro i Nato sintetetičkim halunicogenima integrativne, centralizovane i unitarizovane seanse. Praveći se da ne razumiju da su u Stolnom Gradu stolovi sastavljeni a u Banjaluci štitovi zašiveni i da je zadnji čas da Sarajevski politički krug artikuliše Realni Nacionalni Bošnjački Interes.
Svako dalje insistiranje na vještačkoj, integrisanoj, unitarnoj i centrotransovoj Bosni, Igri Vještica nad Bosnom, rad je protiv BiH. Četverogodišnji napori na stvaranju te Cjelovite i Jedinstvene, Jednosarajevske BiH, dovelo je do do juče nemoguće saradnje dva hadezea na Trećoj i esdeesa i esenesdea na Prvoj strani. To je utrojilo BiH. A unitarnu uštrojilo.
CKVS koalicija novu jezičku ekvilibristiku servira kao zamjenicu za Stopostobih. Umjesto te užegle Silajdžićeve ideologije Istoka, Zlatko Europejac i Pridruženi Sujelman lansiraju tezu o Nato i Euro integracijama. A na tom putu, zna se, čeka nas Tunel aždaja – Ustavne promjene.
Ustavne promjene su ovdje drugo ime za porobljavanje, uzimanje trećine, a nedavanje Trećeg, poturčavanje, pograđanjivanje, ujednoglašavanje, monoadresiranje.
Klintonova i onaj austrijski Švarcešarafneger su se o tome već složili. Malo ćemo ih i pritisnuti, vele. STJ.
Moje skromno iskustvo u političkoj mješalici i vađenju krompira , obratilo bi pažnju na dvije činjenice. Na Čovićevu stolnu hrabrost: Podnijeću sve za našu ideju. I na činjenicu da se SNSD i SDS nisu Sporazumjeli kako bi nešto unitarno konzumirali u Sarajevu bez mogućnosti međusobnog optuživanja za izdaju. Sporazumjeli su se da ništa više ne tovare Republici Srpskoj.
A i ovo: skoro niko više ne želi da bude opozicija u Republici Srpskoj.

OTPADAJU
ZANESENE PATRIOTE
KO SMRZLE MUŠMULE
U FEBRUARU
Neka je bolest u pitanju. Velika zaraza zahvatila Naseobinu. Sarajevska kuga, veliki povodanj, štono reče Andrić, nosi boleštine.
Odumire rijetka vrsta patriotizma. Bosanski Patriotizam. Patriotizam koji nije ni srpski, ni hrvatski, ni muslimanski. Ni bošnjački, STJ. Taj Bosanski Patriotizam je priraslica za poseban soj nebošnjačkog življa. Javlja se u sarajevskom regionu, kao nisko raslinje čiji je vijek trajanja najviše dvadeset godina. Zabilježeni su mnogi primjerci te endemske vrste patriotizma. Divjak, Mirjak, Pejak prof, Pejak glum, Gradijak, Šarijak...
Zlatko Pejaković u samoiscjeliteljskoj seansi, u intervjuu banjačlučkom Pressu, zavapi: Selim se iz Bosne. Na naslovnoj strani, STJ. On meni Iz Bosne. A Bosanski Patriot. Kad ja kažem Podijeliti sve što se može podijeliti, počaste me nadimom fašist, lahko, ko baklavom. On meni Iz Bosne. On, koji je slavu stekao protiv onog koji je njemu Nema Bosne. A taj glavni junak jedne monodrame, tad je bio pametniji od mene sto puta, kad nije bilo ni rata, on govorio Nema Bosne.
Zlatku, nešto mi poznato ime, nisu prihvatili scenario za film o Draganu Dabiću, na koga on pljunuto liči i što daje mnoge varijacije na stvaralačku temu. Ne znam, doduše, ko je bio zadužen da prihvata scenarije Bosanskih Patriota koji su u okupiranom Sarajevu, u uniformi i pod oružjem i opasačem, čuvali kulturne vrijednosti, Vijećnicu, Most Gavrila i principa, Vječnaju Vatru i Katedralu. Kulturne vrijednosti zvane Srbi, ni bog nije mogao sačuvati. I što je sačuvano, pobili ih snajperisti sa Šumskih Brda.
Gradimir Gojer, isto Vatreni Bosanski Patriota, ni srpski, ni hrvatski, ni muslimanski, koji dan prije deložacije kardinala, takozvane Trotoarizacije kardinala, posebnog multietničkog vjerskog obreda zabilježenog u Sarajevu i nigdje na drugim mjestima Tolerantnog raja, otvori oči, progleda i zamijeti kako nema više Hrvata u Sarajevu.
Patrirotski general Jovan Divjak, tu skoro, u jeku intelektualnih multitetničkih rasprava da li se u Dobrokoljačkoj ulici dogodila masovna najezda stršljenova ili su se vojnici jna samospaljivali upaljačima, izjavi da je tu bilo i ubistava, čak zločina. On, Patriot od Bosne. On meni Zločin u Bosni, Zločin od Bosne.
Dobro, to smo sve čuli. Ali Zlatko, ma odnekud mi poznato ime, Pejaković, toliki čojek a nije debo, hoće da se seli iz Bosne. Dotle je, znači, došlo. Mada ja znam da kad Zlatko, imal još neki Zlatko, SMJ, kaže Iz Bosne on misli iz Sarajeva a ne iz Države. Država je za čovjeka, pa bio on i glumac. Sarajevo je Bosna. Samo Sarajevo, ništa drugo nije Bosna. U Bosni je sve uništeno, veli. Ova zemlja je najnepismenija u Evropi. Ma nemoj. A svi koji su išli u rat, potpisivali se, vidio sam svojim očima. Neki su se potpisivali krvlju. Neki cijelim deklaracijama.
Sad kad je nestalo patriotizma, svi zaboravili slova. Ljudi ovdje bili pismeni kad su stećke klesali a on meni sad Bosna najnepismenija. Moj pradjed Toman je govorio da dobro pazim da, kad neko kaže da je nestalo patriotizma, to treba prevesti riječima: niko me ne jebe ni zašta.
Dvadeset dugih godina se držao Ukrasni Patriotizam. Sad je došlo do selidbe. Doduše, sad je to stvaralačkije. Ne ide se više u kolonama, ne nose se zavežljaji i mrtvi u trulim kovčezima. Seoba je najstvaračačkija kad je sa rukama u džepovima. Dobrovljna. Nije Dobrovoljačka.
Nije meni što odlazi Pejaković, kako li mu ono bješe ime, nego je meni što ne mogu zamisliti kako li su te Bosanske patriote gledali Patrioti Naše Države. Ko budale, što bi rekao Izet Fazlinović.
I oni to nisu primjećivali. Ili jesu pa su bolovali od patriotskog mazohizma. Uživali u tome da budu patirote nikome i ničemu. Otprilike kao bakarni ukras zlatu. Toliko su bili cijenjeni, kao sekundarne sirovine. Sekundarni Patriotizam.
Kako se osipa taj Bosanski Patriotizam, ko maslačak. Kako se topi unitarizam, topi se i patriotizam. Kako se ne održava Država, ne drži se ni patriotizam.
A izgledao je posve unosnom robom.

DOŠLO VREME, SAD PRATE I MENE
Na konstitutivnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske i inauguraciji Predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika, bio je prisutan dvadesetjedan ambasador ili predsatvnik ambasada i Predsjednik Srbije, Boris Tadić.
Republika Srpska je prešla dug i težak put, od ulaska u BiH kroz Dejtonska vrata do današnjeg međunarodnog uvažavanja i poštovanja.
Taj put popločali su građani svojom izbornom voljom i izbornom upornošću u kojoj je prevladavalo uvijek opredjeljenje za bolju varijantu a ne za stajanje u mjestu.
A taj put realizovali su Novi Srpski Politički Faktori u Republici Srpskoj. Savez nezavisnih socijaldemokrata. Demokratski narodni savez. Socijalistička partija. Prije toga, dio posla je obavila Koalicija Sloga.
Taj trend je omogućio i opšte ozdravljenje političke scene u Republici Srpskoj. Ozdravljenje u smislu transformacije Srpske demokratske stranke koja je uvažena od strane Saveza Nezavisnih socijaldemokrata i koja je izgradila unutrašnji potencijal da pristupi zajedničkom Sporazumu o usaglašenom djelovanju na nivou zajedničkih organa. A da pri tome u Republici Srpskoj, svjesno budu na suprotnim pozicijama, što je, takođe, kao i djelovanje u zajedničkim organima, dobit za Republiku Srpsku.
Dug je i mirnodopski krvav put prošla Republika Srpska, do današnjeg dana.
Nije bilo davno kada su predsjednici Republike Srpske proganjani po šumama ko četnici 46. Kada je u Beogradu sa neblagopočivšim Slobodanom Miloševićem dogovarana abdikacija Raše Palje i postavljanje Biljane Plavšić sa potpredsjedničkog na predsjedničko mjesto (instalateri Holbruk i Slobo), pa onda rušenje, isto iz Bgd, Biljane a instaliranje Poplašena. Pa onda plašenje Poplašena, pa hapšenje Šarovića....
A danas su Miloradu Dodiku došli na poklonjenje i na počast. Prije svega zbog Republike Srpske.
Bio je i Boris Tadić. Bio je i prije izbora. I u izborima je bio. Nije tačno da je došao da nas dijeli, kao što kažu amateri političari. I u kampanji, i danas, došao je da podrži Republiku Srpsku. Dabome, i Dodika kao Predsjednika.
I to je definitivni znak da se preko Beograda ne može daljinski sa Srpskom.
A nije bilo davno kada se predsjedniku Srbije išlo na noge, na kanabe, na saslušanje. Jedino je Slobodan Predsjednik došao jednom na Pale kada je trebalo da natjera Narodnu skupštinu da prihvati onaj grčki ratni sporazum kojeg je parafirao Karadžić.
Republika Srpska i Srbi u BiH su postali regionalni faktor uvažavanja. Jer kad Predsjednik Srbije dođe na ovakvu zvaničnu ceremoniju, to znači uvažavanje. U kampanji je podrška. Tokom mandata je saradnja.
Banjaluka je danas bila glavni grad BiH. Svojom zaslugom, Republike Srpske. I zaslugom dezorijentisanog Sarajeva.
Počinje Partnersko vrijeme. Barem što se Republike Srpske tiče. Tanani međunarodni i susjedski glasovi to potvrđuju. I ovi današnji, vidljivi. Republika Srpska taj patent može ponuditi i na druge strane. Bosna i Hercegovina bi trebala to da prihvati kao vrhovnu unutrašnju političku tehnologiju. I vanjsku. Bosna i Hercegovina se za Republiku Srpsku treba boriti kao za svog partnera. Samo tako se može dogoditi i obratno. BiH mora sa Srbijom i Hrvatskom da bude partner. Kao što je Republika Srpska sa Srbijom.
Danas je imala priliku da pogleda praktični očigled.
Težak i uspješan put je prošla Republika Srpska.
Za udivlenije. Mada ga još ima.