1951.
JASENOVAC
U VUKOVARU
 

Hrvat je onaj čovjek kome je normalno da sve Srbe treba istrijebiti. Ili barem protjerati. Srbin je onaj čovjek koji smatra da je normalno da se sva Hrvatska pretvori u Vukovar. Ili, barem u Lipik. Dobro, nisu svi Srbi takvi. Ima ih koji su zauzeti Šiptarima.

Hrvati u Vukovaru, ovaj put oni, dokazuju ovo moje teškom mukom istorijski dostignuto saznanje.

Naprosto je nerazumljiva ta hrvatska osobina. Nakon što je istorija doborim dijelom černobilovala Jasenovac, i druga istrebljivališta Srba, nakon što je Srbe proolujilo sa vihorom, a da Hrvatima i Hrvatskoj nije pala dlaka s glave, da im se razmjerno događalo ono što se Srbima događa za Srebrenicu, danas nebi bilo jednog bijelog polja a kamoli Hrvata, nakon što je Hrvatska ušla u Europsku Uniju, dvadeset hiljada Hrvata u Vukovaru ustaju protiv prava Srbima da na tom području govore srpskim jezikom i pišu ćirilicom, da te dvije kuge budu ravnopravne sa drugima pismima i jezicima.

Europljanin i intelektualac će reći da je to demokratija, osebujno stavoizraženije, sloboda zbora i govora, izborena davno prije Hrvatske.

Ja, ipak, mislim da je to što se dogodilo, i događa, u Vukovaru izravna poruka tipa Zar vas nismo sve protjerali. Dabome, da je situacija obrnuta, da hrvatski jezik i latinica treba da budu ravnopravni u Vukovaru, poruka bi bila Zar vas nismo sve pobili.

Vukovarski Hrvati nisu, u stvari, protiv ravnopravnosti. Oni su protiv postojanja Srba uopšte. Na Svetoj Zemlji Hrvatskoj. Dva Naroda u jednoj zemlji. Nedopustivo.

Ali i to je za Hrvate normalno.

Da se barem Srbi bore za ćirilicu koliko Hrvati protiv nje. Njih.