KINA – ZEMLJA NA OKUPU
Negdje pedeset i druge godine u Kini je 1500 ljudi, prosječno, živjelo na jednoj kvadratnoj milji obradive zemlje. U Americi, Sjedinjenim državama – samo 53 čovjeka.
Bio sam u Kini ovih dana. I nigdje nisam našao tragove gladi koja je tada, a i mnogo prije i mnogo kasnije, carevala Kinom.
Kinom su kroz njenih četiri, pet hijada godina, vladale dinastije Hsija, od 2205. do 1766. g.p.n.e, pa Čang, Čeu, Čin, Han, Čin, Sui, Tang, Sung, Juan, Ming, Čing, od 1644. do 1911., do Sun Jat Sena i buržoasko-demokratske republike. I dinastija Glad.
Kina je, prije svega, uspjeh trajanja. I trajanje uspjeha. Jer, prebrodila je višestoljetne opasnosti i došla do današnjih dana. Uspjeh Kine je to što je i danas na okupu. Danas je Kina najmoćnija sila na planeti. Kad kažem sila, ne mislim na banalni zapadni pojam ratne mašinerije koja širi nadzvučnu demokratiju. Mislim na snagu prirode čiji dio su ljudi Kine.
Najmoćnija sila.
Da. Jer sve naše predstave o Kini su netačne. Naša inficiranost zapadnom sienenovštinom, jevtinom rupičastom mrežnom informatikom potrošačkog društva iz raja u džepu i praznine u svijesti, ne može da prihvati veličinu i trajnost Kine. Mi smo, pa i ja, još uvijek u filmu Milion bicikla na Tjen An Menu, Trgu Vječnog Mira, u filmu Zakopčane bluze po Partijskoj Smjernici broj 436.
Nije ni čudo. Te pededsetdruge, kada sam se rodio, još uvijek je u Evropi, čudo bio novinar koji je tamo zalazio ili boravio. A čudo je bilo i njihovih 50.000 znakova pisma od kojih je tri hiljade omogućavalo da se bude obrazovan. Neobaviještenom Zapadu danas je čudo onakvo organizovanje Olimpijade.
Dabome, ne treba upadati u zamku da se Kina objašnjava brojevima. Brojevi ne mogu da doprinesu shvatanju i poimanju snage Kine.
Kina je opstala i preuzima svijet na dva, tri kulta. Kultu rada. Kultu prirode. Kultu organizacije...
Nevjerovatna je upornost Kineza da obrade zemlju do posljednje motike. Čak i u sušnim, skoro pustinjskim, područjima, njive se guraju da zadrže svoje mjesto među drugim njivama a kad više nemaju kuda, penju se na brda, planine i gore. Danas u Kini nema gladnih ljudi. Siromaštva ima ali se ne ide na besplatan kazan.
Rad u stotinama hiljada fabričkih hala takođe je, za naše pojmove, natprirodan. Graditeljski rad, umni rad, sportski rad. Rad, rad, rad. Rad je jedini način opstanka i napretka. To je stara kineska obična i jednostavna filozofija shatila. Za razliku od Zapada, koji je rad upotrijebio isključivo kao sredstvo bogaćenja, prokletinje i nezajažljivosti i time ga pretvorio u svoju suprotnost i propast.
Kina je iskoristila Jevtinu radnu snagu. To Zapad samo tako zove. U ljudskoj stvarnosti to je Temelj trajanja. Samo volstriške budale misle da je izvikivanje cijena, kursa i baloniranje, temelj trajanja. Ali, Kina nije tu jevtinu radnu snagu dala Zapadu, kao što su pokušali neki kratkoročni konceptualisti nasjevši na priče o tržišnoj demokratizaciji, napretku i sreći. Jevtina radna snaga je djelotvorna samo ako je se koristi za vlastite potrebe.
Kult prirode je u samim temeljima kineskog pojedinačnog i društvenog gena. Mislio sam da su zelenilo i travnjake pripremili za Olimpijadu. Mada sam znao da njihova likovna umjetvnost, oslikavanje svega, tematizira uglavnom prirodu. Sad sam vidio da je to sve staro decenijama i da se nije moglo stvoriti od trenutka kada je dobijena organizacija Olimpijade. Čitavom dužinom mostovi i petlje, po nekoliko desetina kilometara, optočene su saksijama sa cvijećem. Ukrsno bilje se njeguje i održava i tamo gdje nisu parkovi i gdje ljudi ne zalaze. Na hiljade skulptura, drvenih i kamenih, uzetih iz prirode, postavljene su po gradovima, pred zgradama i pred ulazma u velika zdanja. Beijing ima više zbrinutog zelenila nego deset najvećih evropskih gradova zajedno.
Zagađenog vazduha takođe ima mnogo više nego u Evropi. Ali to je cijena napretka. Pokušaj da se svijetom vlada pomoću kontrole CO2, pokušaj je Kiseoničkog kolonijalizma i održavanja Kine, i drugih, u onoj pedeesetdrugoj godini.
Svaki rad i zajednica imaju svoje pravo na CO2. CO2 je temeljno ljusko pravo. A zapadna zamjerka Kini na ljudskim pravima i demeokratiji, takođe je jedan oblik neokolonijalizma. Insistiranje na jevtinim zapadnim ljudskim pravima, guglu, mišljenjima i ostalim sranjima svojstvenim potlačenom življu neoliberalizma, direktan je put u anarhiju koja bi Kinu, i sva okolna područja, uvela u stoljetne ratove. Znam, na tome se može dobro profitirati.
Kult organizacije prati i dinastijsko vrijeme i komunističko vrijeme. Za organizaciju, postrojavanje, vagoniranje, uredovanje, ne treba okrivljavati Srp i čekić. Veliki Zid, Kineski Zid, mogla je da izgradi zajednica koja ima razvijen kult organizacije. A, pri tom, radilo se o sredstvu za opstanak a ne prostom totemizmu kao u slučaju piramida.
I danas je u Kini organizacija čudo. Beijing i Šangaj imaju skoro po dvadeset miliona stanovnika. I žive normalno kao Rogatica ili Osmaci. Organizacija je i kad ljudi iz ministarstva inostranih poslova govore srpskohrvatski jezika a da nikad nisu izašli iz Kine. I druge evropske jezike. Organizacija je i kad se zakonom i društvenom kampanjom uštedi 400 miliona stanovnika. Da nije te organizacije, glad se razmnožila i ne bi se mogla držati u granicama Kine.
Danas Kina vlada svijetom. Amerika, Sjedinjene Države, ne mogu to priznati. Ali znaju, i drugi, da dva tri kineska ekonomska i valutna poteza mogu da SAD bace na koljena. No, Kina ne želi da uzme titulu i pojas prvaka svijeta. Svijet će sam da padne na koljena. Kineske rezerve dolara, obveznica i zlata, kineska ulaganja u svijetu, kinesko vezivanje za velika područja Afrike i Južne Amerike... pokoriće svijet. Ali ne treba se bojati. To neće biti kolonijalizam i vojna diktatura. Biće diktatura rada.
Još u ovom vijeku, negdje na kraju, radićemo kod Kineza. Kina će biti prva u svemu a Evropljani, koji će ponovo otkriti kult rada i porirode, ići će u Kinu na omladinske radne akcije i gradnju novog Velikog Zida koji će škrte oranice čuvati od pustinjskog pijeska i oluja a desaliniziranu morsku vodu dovoditi do usjeva.
Ako, u međuvremenu, zbog toga, rata ne bude.
To je realna opasnost. Jer, Zapad, navikao na olako bogaćenje i razmetanje, silenje i sveopšte kurčenje, neće se pomiriti sa gubitkom pozicija. Mada se gubitak ne osjeti jer je svakodnevan. Gledam kako se na trulež, smrad i prljadiku osjeća Hong Kong, kako kolonijalni paradajz, raj, gubi bitku pred Beijingom i Šangajem, pa i pred Šendženom. Kako se crvene kineske zastave i petokrake na svakom čamcu tog velikog zapadnog otetog grada. Tako će i svijet, Zapad, izgubiti bitku protiv Kine. Da su pametni, u Hong Kongu bi postavili detektore. Da znaju svakog dana koliko idu unazad i uzmiču.
Svijet će, na kraju ovog vijeka, biti optočen, raslojen i razgraničen, posve drukčijim ekonomskim, geografskim i moćničkim pločama. Kina i njeni saveznici biće prva i najmoćnija takva ploča. Ploča za cijeli milenijum ili nekoliko.
Ako, u međuvremenu, rata ne bude.
Negdje pedeset i druge godine u Kini je 1500 ljudi, prosječno, živjelo na jednoj kvadratnoj milji obradive zemlje. U Americi, Sjedinjenim državama – samo 53 čovjeka.
Bio sam u Kini ovih dana. I nigdje nisam našao tragove gladi koja je tada, a i mnogo prije i mnogo kasnije, carevala Kinom.
Kinom su kroz njenih četiri, pet hijada godina, vladale dinastije Hsija, od 2205. do 1766. g.p.n.e, pa Čang, Čeu, Čin, Han, Čin, Sui, Tang, Sung, Juan, Ming, Čing, od 1644. do 1911., do Sun Jat Sena i buržoasko-demokratske republike. I dinastija Glad.
Kina je, prije svega, uspjeh trajanja. I trajanje uspjeha. Jer, prebrodila je višestoljetne opasnosti i došla do današnjih dana. Uspjeh Kine je to što je i danas na okupu. Danas je Kina najmoćnija sila na planeti. Kad kažem sila, ne mislim na banalni zapadni pojam ratne mašinerije koja širi nadzvučnu demokratiju. Mislim na snagu prirode čiji dio su ljudi Kine.
Najmoćnija sila.
Da. Jer sve naše predstave o Kini su netačne. Naša inficiranost zapadnom sienenovštinom, jevtinom rupičastom mrežnom informatikom potrošačkog društva iz raja u džepu i praznine u svijesti, ne može da prihvati veličinu i trajnost Kine. Mi smo, pa i ja, još uvijek u filmu Milion bicikla na Tjen An Menu, Trgu Vječnog Mira, u filmu Zakopčane bluze po Partijskoj Smjernici broj 436.
Nije ni čudo. Te pededsetdruge, kada sam se rodio, još uvijek je u Evropi, čudo bio novinar koji je tamo zalazio ili boravio. A čudo je bilo i njihovih 50.000 znakova pisma od kojih je tri hiljade omogućavalo da se bude obrazovan. Neobaviještenom Zapadu danas je čudo onakvo organizovanje Olimpijade.
Dabome, ne treba upadati u zamku da se Kina objašnjava brojevima. Brojevi ne mogu da doprinesu shvatanju i poimanju snage Kine.
Kina je opstala i preuzima svijet na dva, tri kulta. Kultu rada. Kultu prirode. Kultu organizacije...
Nevjerovatna je upornost Kineza da obrade zemlju do posljednje motike. Čak i u sušnim, skoro pustinjskim, područjima, njive se guraju da zadrže svoje mjesto među drugim njivama a kad više nemaju kuda, penju se na brda, planine i gore. Danas u Kini nema gladnih ljudi. Siromaštva ima ali se ne ide na besplatan kazan.
Rad u stotinama hiljada fabričkih hala takođe je, za naše pojmove, natprirodan. Graditeljski rad, umni rad, sportski rad. Rad, rad, rad. Rad je jedini način opstanka i napretka. To je stara kineska obična i jednostavna filozofija shatila. Za razliku od Zapada, koji je rad upotrijebio isključivo kao sredstvo bogaćenja, prokletinje i nezajažljivosti i time ga pretvorio u svoju suprotnost i propast.
Kina je iskoristila Jevtinu radnu snagu. To Zapad samo tako zove. U ljudskoj stvarnosti to je Temelj trajanja. Samo volstriške budale misle da je izvikivanje cijena, kursa i baloniranje, temelj trajanja. Ali, Kina nije tu jevtinu radnu snagu dala Zapadu, kao što su pokušali neki kratkoročni konceptualisti nasjevši na priče o tržišnoj demokratizaciji, napretku i sreći. Jevtina radna snaga je djelotvorna samo ako je se koristi za vlastite potrebe.
Kult prirode je u samim temeljima kineskog pojedinačnog i društvenog gena. Mislio sam da su zelenilo i travnjake pripremili za Olimpijadu. Mada sam znao da njihova likovna umjetvnost, oslikavanje svega, tematizira uglavnom prirodu. Sad sam vidio da je to sve staro decenijama i da se nije moglo stvoriti od trenutka kada je dobijena organizacija Olimpijade. Čitavom dužinom mostovi i petlje, po nekoliko desetina kilometara, optočene su saksijama sa cvijećem. Ukrsno bilje se njeguje i održava i tamo gdje nisu parkovi i gdje ljudi ne zalaze. Na hiljade skulptura, drvenih i kamenih, uzetih iz prirode, postavljene su po gradovima, pred zgradama i pred ulazma u velika zdanja. Beijing ima više zbrinutog zelenila nego deset najvećih evropskih gradova zajedno.
Zagađenog vazduha takođe ima mnogo više nego u Evropi. Ali to je cijena napretka. Pokušaj da se svijetom vlada pomoću kontrole CO2, pokušaj je Kiseoničkog kolonijalizma i održavanja Kine, i drugih, u onoj pedeesetdrugoj godini.
Svaki rad i zajednica imaju svoje pravo na CO2. CO2 je temeljno ljusko pravo. A zapadna zamjerka Kini na ljudskim pravima i demeokratiji, takođe je jedan oblik neokolonijalizma. Insistiranje na jevtinim zapadnim ljudskim pravima, guglu, mišljenjima i ostalim sranjima svojstvenim potlačenom življu neoliberalizma, direktan je put u anarhiju koja bi Kinu, i sva okolna područja, uvela u stoljetne ratove. Znam, na tome se može dobro profitirati.
Kult organizacije prati i dinastijsko vrijeme i komunističko vrijeme. Za organizaciju, postrojavanje, vagoniranje, uredovanje, ne treba okrivljavati Srp i čekić. Veliki Zid, Kineski Zid, mogla je da izgradi zajednica koja ima razvijen kult organizacije. A, pri tom, radilo se o sredstvu za opstanak a ne prostom totemizmu kao u slučaju piramida.
I danas je u Kini organizacija čudo. Beijing i Šangaj imaju skoro po dvadeset miliona stanovnika. I žive normalno kao Rogatica ili Osmaci. Organizacija je i kad ljudi iz ministarstva inostranih poslova govore srpskohrvatski jezika a da nikad nisu izašli iz Kine. I druge evropske jezike. Organizacija je i kad se zakonom i društvenom kampanjom uštedi 400 miliona stanovnika. Da nije te organizacije, glad se razmnožila i ne bi se mogla držati u granicama Kine.
Danas Kina vlada svijetom. Amerika, Sjedinjene Države, ne mogu to priznati. Ali znaju, i drugi, da dva tri kineska ekonomska i valutna poteza mogu da SAD bace na koljena. No, Kina ne želi da uzme titulu i pojas prvaka svijeta. Svijet će sam da padne na koljena. Kineske rezerve dolara, obveznica i zlata, kineska ulaganja u svijetu, kinesko vezivanje za velika područja Afrike i Južne Amerike... pokoriće svijet. Ali ne treba se bojati. To neće biti kolonijalizam i vojna diktatura. Biće diktatura rada.
Još u ovom vijeku, negdje na kraju, radićemo kod Kineza. Kina će biti prva u svemu a Evropljani, koji će ponovo otkriti kult rada i porirode, ići će u Kinu na omladinske radne akcije i gradnju novog Velikog Zida koji će škrte oranice čuvati od pustinjskog pijeska i oluja a desaliniziranu morsku vodu dovoditi do usjeva.
Ako, u međuvremenu, zbog toga, rata ne bude.
To je realna opasnost. Jer, Zapad, navikao na olako bogaćenje i razmetanje, silenje i sveopšte kurčenje, neće se pomiriti sa gubitkom pozicija. Mada se gubitak ne osjeti jer je svakodnevan. Gledam kako se na trulež, smrad i prljadiku osjeća Hong Kong, kako kolonijalni paradajz, raj, gubi bitku pred Beijingom i Šangajem, pa i pred Šendženom. Kako se crvene kineske zastave i petokrake na svakom čamcu tog velikog zapadnog otetog grada. Tako će i svijet, Zapad, izgubiti bitku protiv Kine. Da su pametni, u Hong Kongu bi postavili detektore. Da znaju svakog dana koliko idu unazad i uzmiču.
Svijet će, na kraju ovog vijeka, biti optočen, raslojen i razgraničen, posve drukčijim ekonomskim, geografskim i moćničkim pločama. Kina i njeni saveznici biće prva i najmoćnija takva ploča. Ploča za cijeli milenijum ili nekoliko.
Ako, u međuvremenu, rata ne bude.
