HIELBRANG
Andrija Hebrang, ubuđali hadezeovac, politički proizvod nesretne sudbine oca, žrtve mame revolucije koja jede svoju djecu, opozicionog položaja uvrijeđenog agramersko-austrougarskog miljea, nadshvatanja o hrvatstvu kao nečemu mnogo čistijem od ciganstva, jevrejstva, srpstva, kumrovečstva i samog Tita i zanosa neovisnošću povijesne zbilje a iskompleksiranosti zbog osobnog potcijenjenog položaja u sadašnjoj zbilji Hadezea i Države Hrvatske, dao je posve normalne izjave beogradskom NIN-u u kojima ustašoidno veliča Maksa Luburića, jasenovačkog tehnologa, egzekutora i unparijeđenog fašistu tvrdnjama da je on apsolutno bio za Hrvatsku i hrvatsku ideju kao i njegov otac. Imao je, samo, nekih tehničkih manjkavosti, ne.
Andrija Hebrang je hrvatski fašist treće genaracije. Prva je svakako bila ona Pavelićeva i Luburićeva, druga terorističko-ustaško-emigrantska a treća je savremena, konglomerativna u kojoj su razni HOS-ovi, Đapići, Tompsoni pa i Hebrang i ini, zapreteni „europskim putem moderne demokratske Hrvatske“ koja bi, najjradije, da se u zagorskim kletima, dalmatinskim konobama i slavonskim krčmama neprestano pjeva Danke Dojčland a da, ponekad, domaće klape uzviknu: Za Dom Spremni.
Fašistoidnost te treće generacije ogleda se u ledenom izglasavanju olujnog ustava u kome se tri mjesta u parlamentu ostavljaju za srpsku nacionalnu manjinu a Hrvati iz Hercegovine glasuju za mnogo više mjesta u Hrvatskom Saboru.
Kao i u mračnjačkom favorizovanju strijeljanih kolaboracionista, zločinaca, ustaša, pa i četnika, istina, i njihovih porodica, civila, koje su partizani stigli u Austriji i pobili na mjestu, bez suđenja. I u najmanju ruku, umobolnom, izjednačavanju svih žrtava, i partizana i ustaških fašista. Stipe Mesić je mala brana u pokušaju da se Hrvatska realno odredi prema partizanskom, komunističkom pokretu. Sanaderove izjave su, kao i sve, naučene i sračunate „na europskom putu“. Na istom putu je, znatno bljedunjaviji, i biskupski odlazak u Jasenovac, nakon skoro sedamdeset godina.
Hrvatska je počela svoj tihi vijek samozatajnog, učmalog, uskislog, usoljenog samonacionalizma, nacionalizolacionizma, kroatodovoljnosti i fašistofilstva u kojoj će se dnevna politika uvijek mjeriti tom prizmom a druge ideje neće imati prođu. Jalovi Esdepeovci moraju kriknuti lijevu ideju, i tako cijelo desetljeće, dok Hrvatska ne dođe sebi, a ne šaptati o slaboj vlasti i uzdati se u glasove preostalog Srblja. Unesrećeni Srbi i multietničnost malih i eksperimentalnih scena, ne mogu pomoći socijaldemokratiji.
Ukoliko se Sanader, glumljeni europljanin, ne vrati na mjesto predsjednika Hrvatske i ne transformiše je u predsjedničku državu, kao dio EU, naš zapad će zapasti u tešku sumornost.
Andrija Hebrang, ubuđali hadezeovac, politički proizvod nesretne sudbine oca, žrtve mame revolucije koja jede svoju djecu, opozicionog položaja uvrijeđenog agramersko-austrougarskog miljea, nadshvatanja o hrvatstvu kao nečemu mnogo čistijem od ciganstva, jevrejstva, srpstva, kumrovečstva i samog Tita i zanosa neovisnošću povijesne zbilje a iskompleksiranosti zbog osobnog potcijenjenog položaja u sadašnjoj zbilji Hadezea i Države Hrvatske, dao je posve normalne izjave beogradskom NIN-u u kojima ustašoidno veliča Maksa Luburića, jasenovačkog tehnologa, egzekutora i unparijeđenog fašistu tvrdnjama da je on apsolutno bio za Hrvatsku i hrvatsku ideju kao i njegov otac. Imao je, samo, nekih tehničkih manjkavosti, ne.
Andrija Hebrang je hrvatski fašist treće genaracije. Prva je svakako bila ona Pavelićeva i Luburićeva, druga terorističko-ustaško-emigrantska a treća je savremena, konglomerativna u kojoj su razni HOS-ovi, Đapići, Tompsoni pa i Hebrang i ini, zapreteni „europskim putem moderne demokratske Hrvatske“ koja bi, najjradije, da se u zagorskim kletima, dalmatinskim konobama i slavonskim krčmama neprestano pjeva Danke Dojčland a da, ponekad, domaće klape uzviknu: Za Dom Spremni.
Fašistoidnost te treće generacije ogleda se u ledenom izglasavanju olujnog ustava u kome se tri mjesta u parlamentu ostavljaju za srpsku nacionalnu manjinu a Hrvati iz Hercegovine glasuju za mnogo više mjesta u Hrvatskom Saboru.
Kao i u mračnjačkom favorizovanju strijeljanih kolaboracionista, zločinaca, ustaša, pa i četnika, istina, i njihovih porodica, civila, koje su partizani stigli u Austriji i pobili na mjestu, bez suđenja. I u najmanju ruku, umobolnom, izjednačavanju svih žrtava, i partizana i ustaških fašista. Stipe Mesić je mala brana u pokušaju da se Hrvatska realno odredi prema partizanskom, komunističkom pokretu. Sanaderove izjave su, kao i sve, naučene i sračunate „na europskom putu“. Na istom putu je, znatno bljedunjaviji, i biskupski odlazak u Jasenovac, nakon skoro sedamdeset godina.
Hrvatska je počela svoj tihi vijek samozatajnog, učmalog, uskislog, usoljenog samonacionalizma, nacionalizolacionizma, kroatodovoljnosti i fašistofilstva u kojoj će se dnevna politika uvijek mjeriti tom prizmom a druge ideje neće imati prođu. Jalovi Esdepeovci moraju kriknuti lijevu ideju, i tako cijelo desetljeće, dok Hrvatska ne dođe sebi, a ne šaptati o slaboj vlasti i uzdati se u glasove preostalog Srblja. Unesrećeni Srbi i multietničnost malih i eksperimentalnih scena, ne mogu pomoći socijaldemokratiji.
Ukoliko se Sanader, glumljeni europljanin, ne vrati na mjesto predsjednika Hrvatske i ne transformiše je u predsjedničku državu, kao dio EU, naš zapad će zapasti u tešku sumornost.
