NULE SULEJMANA TIHIĆA

Sulejman Esdea Tihić već nekoliko dana izjavljuje kako su amandmani SBiH na policijske zakone – nula. Sljedstveno tome, razrađuje teoriju kako su evropski birokrati nula, kako su sami zakoni nula, kako je reforma policije nula... Vjerovatno je to podsvjesna želja da se kaže, a ne izgovori: jedino sam ja, i moja državotvorna stranka, daleko iznad nule.
Teško je razumjeti Tihića. Čak i kad se uključi u mjerne instrumente i ono što u politici može da se toleriše a što se u ljudskom životu zove kurvanje, šibicarenje, muvanje, podvaljivanje. No, nekoliko stvari je razumljivo:
· Čim je Tihić počeo govoriti o SDA kao o državotvotnoj stranci treba gledati ima li znakova propasti stranke. Tako je prije nekoliko godina i Esdees počeo talambasati o vlastitoj državotvornosti.
· Tihić, Esdea, a i mnogi drugi, ne znaju šta hoće. Oni samo znaju šta neće – neće Republiku Srpsku, neće Dejtonski sporazum, neće dejtonsku BiH... U tom odsustvu realnog političkog programa imaju sve više problema sa realnošću. Jedino objašnjenje koje samom sebi može da ponudi Tihić jeste da su svi drugi nule.
· I na kraju, razumljivo je da Tihić treba jednom i da krene od nule. Od Dejtonskog sporazuma i Republike Srpske u BiH. Na osnovu toga moguće je ići dalje. Nije moguće od te nule ići nazad pa preko jevtinih policijskih zakončića ukidati Republiku Srpsku i Srbe, poništavati međunarodni mirovni sporazum i međunarodno verifikovani ustav BiH.

KOLIKO TUNELDŽIJA
KAO ŠTO SU BRANKOVIĆ, IMA BiH

Jedna od većih političkih izjava u ovom vijeku je izjava predsjednika Vlade Federacije, N. Brankovića o tome kako je bez dozvole gradio aerodromski tunel pa ne treba baš gledati i na dozvole za te sitne gradnje u elektroenergetskom sektoru.
Ako predsjednik Vlade amorfnijeg bh. entiteta tako kaže onda se treba zamisliti o tome kako takva država da ide u evropske integracije o čemu se toliko pjeva povodom reforme policije, na primjer, da će kulturni i etnografski radnici uskoro uvesti novu vrstu narodnog melosa, ravnopravnu sevdalinkama, pod radnim kodom: ne klepeći procedurama, ili: procedure mi se povijaju (kao nekad Safet Isović sa „Jablani se povijaju kao da mi tajne znaju“).
Nije opasno što je predsjednik Vlade Federacije protiv procedura. Austrougarska monarhija se držala procedura pa propala netragom, da o rimskim i carigradskim procedurama i ne pričam.
Opasno je što u Brankovićevoj glavi, relativno mladoj i pametnoj, još traje rat, još tuku topovi, još caruju paravojske, paraprocedure, paraljudi... On, dakle, kao i hiljade sarajevskih istomišljenika, smatra da rat još traje iako barut više ne miriše. Ovo je rat za BiH, osjeća Branković, treba poukidati entitete i policije, sluša Branković svoje partijske i vjerske fundamentaliste. I tako se ponaša. Pusti procedure, važno je ko drži tunel.

ARSENALOV FUDBAL
I BRANKOVIĆEVE PROCEDURE

Fudbaleri Arsenala izbgubili su dvomeč od Liverpula i nisu se plasirali u polufinale Lige šampiona.
Fudbal je za mene jedna od najvažnijih stvari u životu. Svašta sam preživljavao, u emotivnom smislu, doživio svakakva zadovoljstva i nezadovljstva ali jedno od njavećih ličnih zadovoljstava je trenutak kada istrčavam na teren i pod kopačkama počnem da osjećam travnjak fudbalskog igrališta. Jedino zbog fudbala mi je žao što neću živjeti dvjesta-trista godina.
Sa takvim zadovljstvom gledam i fudbal koji igraju Arsenal i Barselona.
Ali, eto, Arsenal već godinama ne uspijeva da dohvati okrutne rezultate i pobjednička postolja na način svoje lepršave, romantične, tehničke i nadigravajuće igre. To je posve razumljivo jer totalitarizam novca uništava i vitalitet sporta, naročito tamo gdje je magnetizam za publiku ogroman kao što je to u fudbalu. Apsurdno je da ogromno interesovanje sirotinje za fudbal puni džepove onima koji ne znaju gdje će sa novcem pa ga ulože i u fudbal. Rad Arsena Vengera u Arsenalu, na stvaranju novih igrača, novih stilova, nove igre, novih užitaka u pomahnitalom svijetu nafte, krvi, dolara i rata, ne može da donese rezultate i priznanja kao rad hiljada krvožednih makijavelista koji su fudbal shvatili ne kao nogomet nego kao manyplay.
Ali Arsenal, Arsen i njegovi igrači ipak pobjeđuju. Sve imperije koje su propale, propale su ne osjećajući da svakodnevno gube bitke bez obzira što su svake nedjelje osvajale po jednu državu.
Doklegod ima ovakvih fudbalskih neznalica koji uživaju u Igri Arsenala, on pobjeđuje. A doći će vrijeme kada će to prevladati kod većine velikih klubova jer će, barem, shvatiti da je to jeftinije, ljepše a i novčano profitabilnije.
A što se tiče samog Arsenala – dva su krivca za poraz: sudije (suđenje) i odbrambeni igrač Senderos.
U prvom meču protiv Liverpula sudija nije dosudio penal za Arsenal nakon što je Hleb rukama srušen u šesnaestercu a u drugom meču je sudija dosudio penal za Liverpul nakon obostranog trka i pada Babela, bez upotrebe ruku od strane Arsenalovog igrača. To je Liverpulu omogućilo da apsolutno nezasluženo ide u polufinale. Rafael Benitez jeste dobar trener i strateg ali to nije njegova zasluga jer igra Liverpula, u oba meča, nije bila na nivou pobjedika niti iznad Arsenalove. Tu prepoznajem našeg Brankovića: dosudi penal, pravila ćemo poštovati kasnije.
Nemoguće je igrati utakmicu, a dva meča su jedna utakmica, ako vam se pravila mijenjaju u toku igre, kao što su to sudije radile sa pravilima oko penala.
Senederos, mladi Švicarac, nije igrač za fudbal. Možda može probati kao košarkaš gdje je moguće da pustiš centra da primi loptu i gledaš hoće li pogoditi. U fudbalu nije moguće, uz takvu visinu i snagu kakva je Senderosova, dozvoliti da ti glavom šutiraju sa desetak metara (u prvom meču) ili iz okreta sa iste distance u drugom meču.
Ako je već raspoložen da gleda, onda mu treba platiti ulaznicu pa na tribine s njim.
No, i Arsenal nema idealne igrače za svako mjesto. Vengeru je bolje da taj dres da nekom nižem i okretnijem, a u glavi brzopoteznijem, igraču, pa makar i izgubio malo neba i igre glavom u odbrani.