1878.
MUKANOVIĆU,

MUKANOVIĆU

Ja, bogami, uživam da čitam gluposti. Neću da kažem da mi je Enisa, sa Islanda, javila da je Kukanović nešto pisao o mom tekstu.

Jer, ako ne kažeš svi misle da se slažeš.

Izbjegavao sam da govorim detaljnije o tom Kukanoviću Kandidatoviću. Jer, doista je to fenomen trebinjskih birača. Ali, kad se on turi u tintu, jebiga.

Za početak bi mogao, kao Nesuđeni Načelniković, malo da prošara po Povijesti Trebinja. Pa da vidi ko je uvrijeđen. Sa naznakom da glasači Kukanovića nisu isto što i Građani Trebinja. I da ne veže moj blog za nekog sekretara. Ja jasno razdvajam šta govorim kao Javni Djelovodnik a šta kako inokosni srpski seljak sa Trebave. A kome nedostaje vaspitanja, neka se vrati u neku ustanovu pa neka se opskrbi.

Obraz Kukanovića je sporan.

Kandidovati se kao novinar za načeličku funkciju u opštini koju je, godinama unazad, ispljuvao uzduž i poprijeko, zakonski je dopustivo. Kad može Duška Puška da jednom piški u Srebrenici, i dobije pravo glasa, može i Kukanović za Načelnika.

Ali nije moralno. Novinarski rad je ovdje zloupotrijebljen. Gledaoci  njegove televizije zloupotrijebljeni. Drugi kandidati su dovedeni u neravnopravan položaj. Novinarska profesija je upotrijebljena kao nakurnjak.

Trebalo je načiniti malu dramsku psihološku pauzu između novinara i političara. Ja se nisam htio vratiti u novinarstvo nakon tri, četiri godine u rovu. Ne možeš pucati na ljude a onda kao novinar propovijedati neke ljudske vrijednosti. Bio sam majstor za mašinom, pa sam nakon sedam, osam godina ušao u političku mješalicu.

A Kukanović srao kao novinar pa nastavio da sere kao političar. Sad, pak, pokušava da piše ozbiljno. Kasno, Kuko, kasno.